U potrazi za ženama koje su ostavile neizbrisiv trag u našem kraju, a i šire, svaka zbog neke svoje posebnosti, nismo trebali previše tragati, jer već na prvu ističu se dame koje su glavna tema ovog članka, Anđela Lovreković, Vilma i Milka Bedeković i Slava Šenoa rođ. Ištvanić, heroine ispred svog vremena. Osim nekih već dobro poznatih, a i nekih ne toliko poznatih podataka iz njihovih biografija, koje možete ovdje pronaći, o tim snažnim ženama turopoljskim smo popričali i s onima koji su puno više upoznati s utjecajem koji su ostavile u zajednicama u kojima su živjele i djelovale.

Anđela Lovreković (31.5.1911. – 29. svibnja 1982.g)

Priča o medicinskoj sestri Anđeli Lovreković, možemo slobodno reći, utkana je u život Mraclina. Iako je rođena u Glini, nakon završetka obrazovanja za medicinsku sestru u Zagrebu, stiže u Mraclin u kojemu ostaje čitav svoj život. Njen doprinos razvoju i napretku mjesta je ogroman. Svoj cjelokupni radni staž ostvarila je u Ambulanti u Mraclinu, u kojem se i trajno nastanila.

Vesna Tafra, predsjednica Društva žena koje s ponosom nosi ime Anđele Lovreković, otkrila nam je neke detalje iz bogate biografije ove heroine, koju je i osobno poznavala.

– Sestra Anđela, kako smo je svi zvali, je jednostavno živjela Mraclin! A ljubav je bila obostrana. Pokazuje to i primjer kad je 1948. godine došao dopis da ju planiraju premjestiti na rad na drugu lokaciju, odmah se diglo čitavo mjesto, potpisali su peticiju i tako je ostala do kraja u Mraclinu. Čim se doselila i počela raditi u Ambulanti uključila se u život sela. Zaslužna je za edukaciju žena tog vremena, prvo Društvo žena je osnovano 1930.godine i ona je nastavila to voditi. Kroz društvo je omogućila ženama čitav niz edukacija o higijeni, brizi za bebe, prehrani. Isto tako je za sve teže fizičke radove uspjela pokrenuti muške, bila je veliki autoritet. Zaslužna je i za Dječju koloniju kroz koju je prošlo više od 1600 siročadi. Ona je vodila brigu da toj djeci ništa ne fali, obilazila je sve obitelji koje su ih udomile, može se reći da je utemeljiteljica udomiteljstva u Hrvatskoj. Naši ljudi nisu oskudijevali u hrani, ali nisu imali novaca, pa je država plaćala za školovanje djece. Ta su djeca velikom većinom ostala tu živjeti, stvorili vlastite obitelji, a brojni su i posvojeni. Prvo je živjela u stanu u Zgradi, a kasnije je izgradila vlastitu kuću u kojoj je živjela do smrti – kaže.

Anđela Lovreković/Screenshot, Mraclin.hr

Ističe i njenu potpunu posvećenost ljudima, ali i ogroman autoritet koji su poštovali i slijedili baš svi, i žene i muškarci.

– Njoj ste se mogli obratiti od nula do 24 sata, svima je uvijek bila na raspolaganju. Vodila je statistike o oboljelima i izliječenima od tuberkuloze, aktivno sudjelovala u asanaciji. Zanimljivo je da je bila i vrsna majstorica šaha, pa je osnovala i prvi šahovski klub u Mraclinu. Nikada se nije udavala, nije imala svoje djece, u potpunosti se posvetila svom pozivu, takvih medicinskih sestara više nema ili su izuzeteno rijetke. Mraclin je bio njena obitelj. Imala je ona strašan autoritet, za njom su išli svi iz sela i muški i žene – ističe.

Naša sugovornica je imala priliku i osobno upoznati sestru Anđelu, koja je bila dobra prijateljica njene bake.

– Jako dobro se sjećam sestre Anđele, kao dijete sam ju često posjećivala, a tada sam se malo i bojala, jer je bila jakog autoriteta, ali i malo zbog injekcija, hahaha. Kasnije kad sam odrasla, recimo kad sam 1977. obnavljala Kulturno-umjetničko društvo u Mraclinu, jako puno mi je značilo kad bi mi prišla i čestitala na nečemu, ona je bila jedna predivna, predivna žena – priča.

Može se reći i da je upravo Anđela Lovreković udarila temelje zajedništvu po kojemu je Mraclin i dan danas poznat.

– Ona je zaista oko sebe okupljala cijelo selo, doista je živjela Mraclin cijeli svoj život. Njen život i sve što je učinila su glavna inspiracija i svima nama iz Društva žena, mislim da radimo dobre stvari, sudjelujemo u svim aktivnostima i ostalih mraclinskih društava, bavimo se i humanitarnim radom kad vidimo da je netko u potrebi. Duh zajedništva se nije izgubio, na to sam jako ponosna i znam reći da se na taj način voli Mraclin, pomažući, radeći, doprinoseći za ljepši i bolji život u selu – završno nam je rekla Vesna Tafra, predsjednica Društva žena Anđela Lovreković iz Mraclina.

Sestra Anđela umrla je u Mraclinu 29. svibnja 1982., dva dana prije svoga 71. rođendana.

Slava Šenoa čita Augustovo pismo 1931.g./Screenshot Kuća Šenoa

Slava Šenoa rođ. Ištvanić (31.5.1850. – 2.10.1944.), široj je javnosti najpoznatija kao supruga hrvatskog književnika Augusta Šenoe, no i ona je po mnogočemu bila jedna od žena ispred svog vremena. S obitelji je živjela u Velikoj Gorici, gdje joj je otac Đuro pl. Ištvanić, radio kao gradski bilježnik. Nakon školovanja u samostanu časnih sestara uršulinki u Varaždinu i učiteljske škole dogodio se i fatalni susret s Augustom  Šenoom, na balu u Velikoj Gorici u tadašnjem svratištu/hotelu ‘Bijela ruža’, koji postoji i danas. Na bal je August stigao na poziv svojeg prijatelja, Đuke pl. Ledera, a ugledavši Slavu, rekao je: ‘Ta i niti jedna druga’.

Screenshot Kuća Šenoa

Ubrzo je Šenoa isprosio ruku svoje drage, a za vrijeme dok su bili zaručnici, često su se i vidjeli, ali i  razmjenjivali pisma na relaciji Velika Gorica – Zagreb. Vjenčanje je održano u Velikoj Gorici 20. lipnja 1868. godine u crkvi Majke Božje Snježne. Živjeli su u Zagrebu, na nekoliko adresa, dok se nisu smjestili u Mesničku ulicu, gdje je August preminuo nakon duge bolesti 13. prosinca 1881.g. U svom kratkom braku od svega 13 godina, Slava i August imali su šestero djece, no troje je umrlo u najmlađoj dobi, što ih je teško pogodilo.

– Ono što je izdvaja je svakako njeno hrvatstvo, domoljublje, kao i njena vjera. Uvijek je uz sebe imala jednu uspomenu na svog Augusta, kako ga je zvala, a to je bio njegov poklon, molitvenik s posvetom za rođenje njihove kćeri Drage. On je kao književnik ostavio iza sebe puno toga, ali i ona je bila itekako školovana, govorila je čak tri jezika. Školovanje za učiteljicu u Varaždinu je bilo na njemačkom jeziku, a tamo je učila i latinski, koji je još bio jezik službe. Učila je i francuski, a to je jezik na kojem se dopisivala sa suprugom. Časne uršulinke još čuvaju i njena pisma, i neke njene dokumente, gdje se može naći i, kako ga ja zovem, njeno četverostruko ime – Alojzija Slava Slavica Vjekoslava, jer na svakom dokumentu je drugačije.  Također sam našao zapis iz jednih novina iz 1864. godine kako je Slava na jednom komisijskom ispitivanju bila među tri najbolje učenice škole. Slava je bila obrazovana, jako načitana žena – priča nam Stipo Bilić, autor knjige ‘Slava’, te voditelj izdavačke djelatnosti u Pučkom otvorenom učilištu.

Foto: Obitelj Šenoa, Slava i August, i djeca Milan, Draga i_Stanko, 1863.g/croatianhistory.net

Osim što su bili vrlo privrženi jedno drugom, Slava i August su obožavali svoju djecu i za doba u kojem su živjeli bili su vrlo moderni i napredni roditelji. S djecom su razgovarali kajkavski, često išli na izlete i ljetovanje, a djeca su im se obraćala sa ‘ti’, što je krajem 19. stoljeća bilo neuobičajeno. Vodili su svoju djecu u kazalište i kod njih razvijali ljubav prema obitelji, svom gradu i domovini.

Nakon Augustove smrti, Slava se s djecom često selila iz jednog u drugi podstanarski stan, sve dok sin Milan nije sagradio kuću gdje se danas nalazi i spomen muzej Kuća Šenoa u Zagrebu.

– Njenu veličinu vidim u toj njenoj hrabrosti i mirnoći kojom se posvetila svojoj djeci nakon što je ostala vrlo mlada udovica, u 31-voj godini. Sama s troje male djece u to doba i bez obzira na sve teškoće na kraju su svi oni postali visokoobrazovani i uspješni ljudi. Iako su joj mnogi savjetovali da se ponovo uda, ona je rekla da je za nju August bio jedan i jedini. I po tome je bila ispred svog vremena, da se ponovo udala život bi joj sigurno bio puno lakši. Odrekla se svoje profesije, iako je mogla biti učiteljica, ostala je sama s troje male djece i posvetila se obitelji. Poklonila je sebe drugima, kao žena i kao majka – ističe.

– I često se pitam je li August poklonio svoju poznatu pjesmu ‘Ostani svoj’ i svojoj Slavi, pa i njima kao paru, a ne samo hrvatskom narodu. Prekrasna priča dvoje ljudi koji su se voljeli i duboko poštivali, a ono što mene žalosti je to što nemamo nikakav spomen toj njihovoj priči u našem gradu, gdje su se i zaljubili na prvi pogled – kaže nam završno Stipo Bilić.

Slava Šenoa je umrla u dubokoj starosti 1944. godine, 63 godine nakon Augusta, i sahranjena je kraj njega na Mirogoju.

Foto: Slava nakon Augustove smrti 1881.g i djeca Milan, Draga i Branko/croatianhistory.net

Sestre Milka i Vilma Bedeković (rođene 30.4. 1883.g, umrle Vilma 1976.g., Milka 1977.g.)

Ako nikako drugačije, za sestre blizanke Bedeković zasigurno ste čuli ili prilikom obilaska čuvene kurije Modić Bedeković u Donjoj Lomnici ili pak tijekom prošle godine kada se njihovo ime spominjalo u brojnim hrvatskim medijima, zahvaljujući velikom povratku na scenu modnog dizajnera Zorana Mrvoša, koji je čitavu kampanju snimio na bajkovitom imanju jedinstvenih sestara, a fotografija koja je nosila čitavu priču je upravo rekonstrukcija poznate fotografije Vilme i Milke.

– Sestre Bedeković su uspjele djelovati kao umjetnice i kreatorice kulturnog života u vremenu u kojem je ženama bila prvenstveno namijenjena uloga majke i supruge. One su uspjele izaći iz okvira tadašnje stereotipne uloge žene posvećujući svoj život kulturi, umjetnosti i podučavanju drugih žena – rekla nam je Josipa Matijašić, kustosica etnografske zbirke Muzeja Turopolja.

Foto: Sestre Bedeković/TZZŽ

Rođene su 1883. godine u Zaprešiću, a podrijetlom su iz stare turopoljske obitelji Modić-Bedeković. Sestre su završile Kraljevsku zemaljsku žensku stručnu školu u Zagrebu, stekle zvanje učiteljica, a u toj su struci radile sve do umirovljenja. Radile su u Zagrebu, Sisku, Samoboru, Karlovcu i Kostajnici, a uz pedagoški rad, obje su se posvetile i umjetnosti. Nakon umirovljenja živjele su u kuriji Modić Bedeković u Donjoj Lomnici, gdje su se okupljali brojni uglednici tog doba, a sestre su i vješto pomagale svojim sumještanima u prodaji njihovih proizvoda bogatašima.

– Milka je bila slikarica i učiteljica ručnog rada, pohađala je brojne likovne tečajeve u inozemstvu, kao i privatnu školu M. Cl. Crnčića, no nastavnički poziv nekako je po strani ostavio njeno slikarstvo. Na jedinoj izložbi, priređenoj 1968. u Muzeju Turopolja, uz Milkine slike bili su izloženi i vezovi sestara Bedeković. Vilma je odlično svirala klavir, predavala umjetnički vez, nastavu kroja i šivanje. Obje su sestre uz nastavnički posao posebnu pažnju posvećivale vezu, izrađujući nacrte inspirirane narodnim motivima koje su nastojale spasiti od zaborava, bile su čuvarice turopoljske baštine. U tome se posebno isticala Vilma, koja je izučavala, klasificirala i nastojala spasiti od zaborava mnoge tehnike veza. I danas se u DVD-u Donja Lomnica čuva ručno izvezena zastava. Ljubav prema očuvanju baštine vidi se i u očuvanosti njihove ladanjske kuće, odnosno kurije Modić Bedeklović, koja je, kao i cjelokupno imanje, među najvrednijim primjerima graditeljske kulturne baštine središnje Hrvatske, a zaštićeno je kao spomenik kulture 1972. godine. Za to su svakako zaslužne upravo sestre Bedeković, kao zadnje stanarke – ističe kustosica.

Foto: Kurija Modić- Bedeković u Donjoj Lomnici/G.Kiš, Cityportal.hr