Priča iz kvarta
Slučaj Vegas World: ‘Imamo plan za taj prostor, ali trenutačno to nije prioritet…’
RUGLO U CENTRU GRADA Nekad popularni kafić “Vegas World” već godinama stoji bez svrhe i smisla, razrušen i devastiran, ali plan za rješenje tog problema postoji. I zasad je na čekanju, iz više razloga…
Na križanju Svačićeve i Zvonimirove ulice, u samom srcu Velike Gorice, već godinama nepomično stoji zapušten, devastiran, čak i u higijenskom smislu opasan prostor na kojem je nekoć davno egzistirao kafić “Vegas World”. Mjesto koje stanari okolnih zgrada i ulica, ali i svi oni koji tim dijelom grada prolaze, nazivaju jednostavno i prilično točno gradskim ruglom, iz dana u dan propada i izgleda sve više kao iz horor filmova. Malo je onih koji bi se danas, sve i da se može, usudili ući unutra, prošetati prostorom koji odudara od svega što ga okružuje, u strahu od štakora i tko zna kakvih živina…
A još je manje onih koji se svih ovih silnih godina barem jedanput nisu zapitali čiji je to prostor, zašto izgleda onako kako izgleda i, možda i najvažnije, do kad će ovo ruglo grada ostati u tom i takvom obliku. Jedino što se u cijelom tom razdoblju mijenjalo jest to da je ovaj godinama otvoreni prostor u središtu u jednom trenutku, sad već također prilično davno, dobio narančastu ogradu koja je ponudila nadu. Da će se nešto konačno dogoditi, promijeniti, da će se taj užas konačno ukloniti s lokacije koja nudi ogromne mogućnosti. Zasad se to, naravno, nije dogodilo.
Pričalo se o toj temi i na sjednicama Gradskog vijeća, tražili su se odgovori, ali oni su se najčešće svodili na to da je riječ o privatnom vlasništvu, da Grad na to nema i ne može imati utjecaja, pa je građanima jedino preostalo s vremena na vrijeme pozivati razne inspekcije, jer zabrinutost stanara okolnih zgrada s vremenom postaje sve veća. Uz to što je okružen stambenim zgradama i privatnim kućama, uz taj sporni ograđeni prostor, naime, svakodnevno prolaze stotine srednjoškolaca, u blizini je i dječji vrtić…
Kako se uporno ništa ne mijenja, ne pomiče s mrtve točke, odlučili smo potražiti barem dio odgovora na sva ta otvorena pitanja. Jednostavnom provjerom ustanovili smo kako je ova čestica u vlasništvu tvrtke Gradel d.o.o., pa je sljedeći korak bio okrenuti broj nekoga od onih koji bi mogli otkriti nešto više. Slušalicu je podigao sam vlasnik tvrtke Tomislav Pustahija, koji je pristojno i susretljivo odgovorio na sva naša pitanja. I ponudio odgovore koji će mnoge razveseliti.
– Da, ta parcela je u našem vlasništvu već neko vrijeme, više od deset godina – rekao je Pustahija i nastavio:
– Svjesni smo svega, znamo kako to ljudima izgleda, i mogu vam reći da to neće još dugo tako izgledati. Taj prostor će u razdoblju pred nama dobiti sasvim drugi oblik i potpuno drugu namjenu, ali taj projekt u ovom trenutku nije među prioritetima u našem poslovanju. Trenutačno se bavimo nekim drugim stvarima, a time ćemo se pozabaviti kad za to dođe vrijeme.
Odbacio je čelni čovjek Gradela mogućnost neke vrste privremene sanacije tog prostora.
– Ma ne, to nije za sanaciju, to je za rušenje…
Priče koje kruže po gradu, neslužbene informacije kako će se na toj lokaciji graditi stambena zgrada, Pustahija je rado potvrdio.
– Točno, u planu je gradnja stambenoga kompleksa, građevine koja će biti oku ugodna, moderna, koja će se uklopiti u prostor na kojem se nalazi i dati mu dodatnu vrijednost. Imamo već i neke okvirne nacrte, ideju kako bi sve skupa otprilike trebalo izgledati, ali ponavljam, sve u svoje vrijeme. Sasvim je sigurno da tu neće biti ni kafića ni bilo kakvog sličnog sadržaja… Kad će se to dogoditi? U ovom trenutku na to vam pitanje ne mogu dati konkretan odgovor, ali definitivno znam da takvo što nije u planu ove godine.
Hoćemo li to onda dočekati, recimo, u idućih pet godina?
– Prije, puno prije toga! Ali zasad bi možda bilo bolje da se pozabavite onime što se događa u Ulici Andrije Kačića Miošića, svime onime što se radi na tom dijelu grada… – savjetovao nas je gospodin Pustahija, uz dodatak:
– Uostalom, jedan od razloga našeg čekanja s ovim projektom je baš to. Čekamo da se ‘ispuca’ sve što se radi u toj ulici, pa ćemo mi krenuti u svoj dio.
Međutim, nije to i jedini razlog odgađanja pokretanja radova. Drugi, vjerojatno i važniji, leži u neposrednom susjedstvu.
– Čekamo i rješenje problema ZET-ove garaže. Složit ćete se da ne bi bilo baš idealno graditi bilo što, a pogotovo stambeni prostor, odmah uz garažu u kojoj su svi ti autobusi, tako da je jedan od uvjeta za početak radova izmještanje garaže na prikladniju lokaciju. Ne može takvo što biti u centru grada, to nije dobro rješenje, ali o tome ne odlučujemo mi iz Gradela, nego vodstvo Grada. Koliko znam, plan je da ta lokacija dobije trgovačku namjenu, što bi bilo puno prikladnije okruženje za stambenu zgradu od ovog aktualnog. Međutim, opet kažem, to nije na nama nego na Gradu – zaključio je Pustahija.
A kad je već tako, sljedeći korak bio je kontaktirati odgovorne u Gradu. Ovakvom problematikom bavi se Upravni odjel za komunalne djelatnosti i promet, pa je valjalo okrenuti broj pročelnika Dubravka Katulića.
– U tijeku je raspisivanje natječaja za novog lokalnog prijevoznika, a ugovor koji se bude potpisivao s tvrtkom koja natječajem bude odabrana je i da se izmjesti ZET-ova garaža. I s tim neće biti nikakvih problema, jer ZET će se s te lokacije maknuti čim se potpiše ugovor s novim koncesionarom. Naime, nakon što više ne budu prevozili putnike na našem području, garaža ZET-u više neće biti potrebna i oni će svoje autobuse premjestiti na neku od lokaciju u Zagrebu – rekao je pročelnik Katulić i dodao:
– Naravno, tu ne govorimo o liniji Velika Gorica – Zagreb, na kojoj će ZET i dalje prometovati, ali za tu liniju garaža više neće imati svoju svrhu.
Cijeli taj proces, poznata je to stvar, traje već neko vrijeme, ali rješenja zasad nema. Prethodna dva natječaja su poništena, treća će valjda biti sreća.
– Da, dva natječaja su nažalost poništena, budući da nitko od prijavljenih nije ispunjavao potrebne uvjete, no nadamo se da će i to uskoro biti riješeno, da ćemo iz trećeg pokušaja dobiti novog prijevoznika na lokalnim linijama – istaknuo je Katulić.
Zemljište na kojem se garaža nalazi djelomično je u vlasništvu Grada, a djelomično u vlasništvu ZET-a, no s tim dijelom ne bi trebalo biti komplikacija.
– Vlasništvo je otprilike pola-pola, iako je za nijansu veći dio zemljišta u gradskom vlasništvu. Međutim, budući da taj prostor ZET-u više definitivno neće biti koristan ni potreban, Grad će odmah po završetku natječaja ići u otkup dijela zemljišta koji trenutačno nije naš – govori pročelnik.
Kad se to konačno i dogodi, trebat će donijeti odluku o novoj namjeni prostora. Varijantu po kojoj će ona biti trgovačka pročelnik Katulić nije ni potvrdio ni demantirao.
– Postoji i ta mogućnost, ali u ovom trenutku ne mogu dati potpuno konkretan odgovor na to pitanje. Ideja je da taj prostor dobije neku vrstu društvene namjene, a o čemu će se točno raditi, odlučit će gradonačelnik kad za to dođe trenutak, jer prije svega je važno da to više ne bude ovo što je sad. Mi u Gradu, naravno, imamo neke ideje i vizije, spominjala se mogućnost gradnje dječjeg vrtića, možda čak i tržnice u nekom obliku, ali moguće su i brojne druge opcije. Primjerice, postoji mogućnost da se uđe u neku vrstu javno-privatnog partnerstva, nije nemoguće ni da netko odluči graditi trgovački centar, ali opet kažem, sve će ovisiti o potrebama grada u trenutku kad proces izmještanja garaže bude dovršen – istaknuo je Katulić, uz dodatak kako je u Grad tijekom godina stiglo cijeli niz pritužbi građana na aktualno stanje spornog prostora.
– Ljudi se žale, traže odgovore, ali sve što mi možemo je inzistirati kod vlasnika da prostor drži ograđen, da se ne vidi kako sve to trenutačno izgleda. Jasno mi je da se ljudi boje svega što se događa iza te ograde, od štakora pa na dalje…
Svima je, dakle, iz cijelog niza razloga u interesu da se ovaj problem riješi što prije. I vlasniku prostora, i Gradu, ali u prvom redu stanarima. Neće do toga doći baš tako brzo, ali dobra je vijest barem da je proces u tijeku.
– Teško je to sa sigurnošću reći, ali očekujem da bi kroz godinu do dvije cijeli ovaj dio grada trebao dobiti potpuno novu namjenu, ali i novi izgled – zaključio je pročelnik Katulić.
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
Priča iz kvarta
FOTO Kak’ su nekad Turopoljci ‘dubli tikvanje’ – Anita oživjela stari običaj
Ukrašavanje tikvi u našem podneblju nema nikakve veze s američkim Halloween-om.
Anita Ivanušić Hlopec iz Mjesnog odbora Donje Podotočje okupila je najmlađe mještane kako bi im prenijela staru turopoljsku tradiciju i poučila ih jesenskom običaju ‘dubljenja tikvanja’.
Riječ je običaju izrezivanja bundevi, tikvi ili buči, koji su naši preci zajedno s mlađim članovima obitelji radili tijekom jeseni kada su ‘tikvanje’, kako ih nazivaju Turopoljci, dozrijevale u vrtovima i poljima. Inače, ovu namirnicu su koristili za pripremu jela ali i za prehranu stoke, no višak s polja je dobivao novu namjenu – zabavu za najmlađe koji su plodova jeseni izrađivali likove.
Kako se stara tradicija ne bi zaboravila Anita je radionicom poučila nove generacije ‘starom zanatu’, ali i poručila kako je naš običaj stariji od sličnog američkog.
-Moj pradjed i prabaka nisu znali kaj je Halloween jer su rođeni 1910. godine – kroz smijeh priča Anita, kako bi razdvojila nastanak i namjenu ovih tradicija.
-Kod nas taj običaj nije bio vezan uz 31. listopada, nego se to radilo duži period dok god je bilo tikvanja. Tikvanje su se duble uz pomoć starijih članova obitelji jer to baš nije jednostavan posao. Stariji u obitelji su odradili posao rezanja tikvanje jer tu treba biti malo snažnija ruka a onda su djeca dalje radila doradu, vadila unutrašnjost i stvarala oblike – pojasnila je Anita.
Interes za radionicom je bio odličan, a pridružili su se i zainteresirani iz Velike Gorice, poput Renate koja je kćeri htjela pokazati turopoljsku tradiciju.
-Djeca se jako lijepo zabavljaju, aktivni su i veseli i vidi se da uživaju. Ovakvih radionica treba biti više, nadam se da će se tradicija nastaviti i dalje. Ja sam danas odradila ovaj teži posao, a moja kćer, koja inače ide u 6. razred, dalje je sama iskapala sadržaj bundeve. E, to je svima bio najveći gušt! – poručila je Renata.
No, radionica je otišla i korak dalje, u smjeru dizajna.
Marina Bogdanić, modna dizajnerica i umjetnica, te studentica art terapije, na okupljenima je pokazala da mašta nema granica. Ona je mališanima demonstrirala izradu simpatične ‘mace-bundeve’!
-Jako volim životinje a znam da ih i djeca kao vole, bliske su im te cute stvari, pa sam odlučila izraditi ovu macu. Meni je uvijek sve što se kreativno radi rukama, lagano. S vremenom su kreacije sve bolje i bolje. Iako je meni osobno ovo prva bundeva u životu iz koje sam napravila životinjski oblik – ispričala je umjetnica koja je također došla dati svoj umjetnički doprinos zajednici.
Veselu radionicu zasladila je Ana Davutović, slastičarka hobistica, koja je za klince pripremila slatke zalogaje. A kako bi djeca imala materijal za radionicu, tikvanje je za radionicu donirao susjed, i to 30-setak komada. Prema Anitinim riječima, stanovnici ovog mjesta su zaista složni i svi rado sudjeluju u svim mjesnim aktivnostima.
-Kaj god da se pokrene, oni su spremni odvojiti vrijeme, novac i svoj trud! – potvrdila je Anita, koja nas je nešto naučila ili podsjetila da su stari Turopoljci bili vrlo kreativni u društvu najmlađih, a tradicija se zahvaljujući njoj i dalje prenosi na nove generacije.
Priča iz kvarta
Stjepan Kunić, mesar starog kova! Trebao sam biti automehaničar, ali onda je baka jedan dan otišla u mesnicu…
“Ne radim ja za novac. Mene taj posao drži na nogama”. Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli život prepun rada, discipline, anegdota i ljudskosti, kakav danas rijetko tko zna ispričati.
Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.
Rani život
Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”
Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.
To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.
Prvi dani u mesnici
Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.
Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.
Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.
Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.
U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.
Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni
Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”
Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.
Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.
“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.
Radna mirovina
Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.
A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.
Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.
Ljubav prema zajednici
Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.
Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.
Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.
Poruka za buduće mesare
Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.
Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.
Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.
(Ivana Spevec, SI Photography)
Umjesto u okićenoj koloni automobilima, kakav je običaj s gostima otići na vjenčanje, jedan velikogorički par danas je pred matičara došao – autobusom!
Foto: Gianna Kotroman
Foto: Gianna Kotroman
Emir Huskić iz Velike Gorice i Zagrepčanka Maja Kabanica, od vjenčanog su kuma dobili originalni poklon – organizaciju prijevoza personaliziranim ZET-ovim autobusom na vjenčanje, a s njima su u “plavoj limuzini” pošli i njihovi svadbeni gosti.
Dok se autobusom vozila vesela raspjevana svita, dan koji se pamti bio je još posebniji, uz ‘must do’ pozdrav prolaznicima – glasnim trubljenjem!
Ivana Spevec, SI Photography
-
Priča iz kvartaprije 4 danaDOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
-
Priča iz kvartaprije 2 danaVIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
-
CityLIGHTSprije 4 danaFOTO Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kušancu i Velikoj Gorici
-
Zanimljivostiprije 5 danaNema više badava! Poznati shopping centar uvodi naplatu parkinga