Nakon što se predsjednik HNK Gorice Nenad Črnko na konferenciji za novinare pomalo neočekivano otvorio i otkrio cijeli niz detalja vezanih uz planove u preoblikovanju kluba u sportsko dioničko društvo, odnosno uz izlazak na tržište i dobivanje većinskog vlasnika, krenula su nagađanja. Črnko je, naime, rekao sve osim onog najvažnijeg: tko je taj novi vlasnik?

Spomenuo je i milijune koji će doći u klub odmah, jednako kao i svibanj kao rok za realizaciju cijele priče, ali tko će milijune donijeti, tko će u budućnosti upravljati “ponosom grada”, nije želio otkriti.

– Sve će se znati u travnju ili najkasnije svibnju – jedino je što je želio otkriti.

– Pa dobro, znate da ćemo doći ionako do informacije… – odgovorio je kolega, a na to se Črnko samo nasmiješio.

Već dan poslije, igra je počela. Prve informacije o identitetu budućeg vlasnika kluba stigle su iz Slovenije, a kažu kako je riječ o bivšem vlasniku Portsmoutha i Leicester Cityja, 86-godišnjem multimilijunašu koji je već imao klubove u Sloveniji i Srbiji.

“Prema našim informacijama, za kupnju Gorice navodno je vrlo zainteresiran poznati srpski biznismen Milan Mandarić , koji je svoje poslovno carstvo izgradio u SAD-u i Velikoj Britaniji. Mandarić se nedavno odlučio povući iz Vojvodine , gdje je u posljednjem razdoblju bio dopredsjednik, ali nije imao pravog utjecaja na vođenje kluba. Odlučio se na novi izazov, nedavno je otkrio da ima ogroman broj zahtjeva iz raznih zemalja, a jedna opcija je posebno zanimljiva. Može li to biti Gorica? Naši izvori kažu da bi se to moglo dogoditi”, pišu slovenski mediji.

Kako bismo provjerili jesu li te informacije točne, okrenuli smo broj dan ranije vrlo otvorenog predsjednika kluba. Ovoga puta, međutim, dočekao nas je nešto zatvoreniji taktički pristup.

– Ne bih to komentirao… – zamolio je predsjednik Črnko, a isti komentar dobili su i slovenski mediji kad su pokušali isto pitanje postaviti gospodinu Mandariću.

Hoće li se to zaista i dogoditi, jesu li izvori koji hrane slovenske medije točni, doznat ćemo u razdoblju pred nama, ali kažu da vatra bukne tamo gdje ima dima…

Milan Mandarić odgovara i jedinom dostupnom opisu, koji kaže da se radi o hrvatskog državljaninu, budući da je rođen ličkom selu Vrebac. Kad mu je bilo pet godina, s roditeljima se preselio u Vojvodinu, u Novi Sad, gdje je odrastao i diplomirao strojarstvo. Strast i želju za uspjehom naslijedio je od oca Dušana Mandarića, poznatog i nagrađivanog kotlara, u čijoj je radionici proveo prve radne dane. Mandarić često ističe da je to prvo radno iskustvo snažno utjecalo na njegov kasniji uspjeh, jer otac ga je od malih nogu učio koliko je važno raditi.

Mandarićev poslovni uspjeh započeo je sredinom šezdesetih godina, kad je preuzeo obiteljski posao i u Inđiji otvorio vlastitu tvornicu automobilskih dijelova. Kao kooperant tvrtke Fiat, Mandarićeva firma je masovnom proizvodnjom pokrivala tržište cijele bivše države, a ubrzo se počela baviti i izvozom, pa je već sa 22 godine Mandarić bio jedan od najvećih privatnih poduzetnika u Jugoslaviji, što se nije sviđalo komunističkim vlastima.

– Jedan dan bio sam narodni heroj jer sam zaposlio ljude, a drugi dan vodili su me u zatvor. Rekli su mi da ne smijem širiti kapitalizam u Jugoslaviji. Jasno mi je bilo da ne mogu mijenjati sustav – govorio je Mandarić.

Većinu imovine ostavio je državi u kojoj više nije mogao funkcionirati i 1969. godine sa suprugom Gordanom odlazi u Švicarsku, gdje je par živio godinu dana, gdje im se rodilo prvo dijete. Tad obitelj odlazi u SAD, gdje Milan dobiva posao u maloj kaliforijskoj tvrtki koja se bavila proizvodnjom dijelova za računala. Sa svojim inženjerskim iskustvom, Mandarić je već po dolasku u Ameriku prepoznao potencijal IT sektora i odlično se snašao u industriju tehnologije i čipova.

Već 1971. godine otvorio je svoju prvu američku firmu, koju je nazvao Lika Corporation. Smještena u Kaliforniji, Lika Corporation je bila jedna od mnogobrojnih malih firmi iz kojih je kasnije izrastao svijet visokih tehnologija Silicijske doline, a Mandarić je u to vrijeme surađivao i sa osnivačem Applea Steveom Jobsom. Ovaj Ličanin se tako s pravom može nazvati jednim od pionira tehnološkog razvoja u Kaliforniji.

Lika Corporation je nakon samo šest godina postala najveći proizvođač računalnih dijelova u SAD-u. U potrazi za novim izazovima i novim ulaganjima, Mandarić 1980. godine Liku prodaje za deset milijuna dolara i osniva novu tvrtku Sanmina, koju naziva po svojim kćerima, Sandri i Jasmini. Nova firma bila je smještena u San Hoseu, a bavila se proizvodnjom visokokvalitetnih uređaja iz područja telekomunikacija. Sanmina je rasla iz godine u godinu, Mandarić je proglašen i poduzetnikom godine u SAD-u, a tim povodom pozvan je i na večeru s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom.

Tvrtka Sanmina postoji i danas, radi se o jednoj od najvećih kompanija za proizvodnju hardvera na svijetu, koja na američkoj burzi vrijedi 15 milijardi dolara i zapošljava više od 60.000 ljudi.

– Svo bogatstvo stekao sam isključivo svojim sposobnostima i trudom. Bio sam na pravome mjestu u pravo vrijeme i znao sam reagirati kad je trebalo. Naravno, ništa od toga ne bih mogao da sam u ranom djetinjstvu imao sve na gotovo. Ne, morao sam se pomučiti, razumjeti koliko je teško zaraditi novac i naučiti ga cijeniti, a to mi je kasnije puno značilo – rekao je u svojedobno.

Uz visoki biznis i poduzetništvo, Mandarić je uživao i u nogometu, svojoj velikoj strasti još iz djetinjstva. Osnovao je klubove Lika i San Hose Earthquakers, koji su igrali u prvoj profesionalnoj nogometnoj ligi SAD-a, a bio je uključen i u dogovore za dovođenje poznatih nogometnih velikana poput Bobbyja Moorea i Peléa na tlo Amerike. U to vrijeme posebno je bio blizak s irskom ikonom Georgom Bestom, koji je svog sina po njemu nazvao Milan.

Nakon više od dva desetljeća u Americi, Mandarić se počeo zanimati i za europske nogometne klubove. Bio je vlasnik belgijskog Charleroija i francuske Nice, a 1998. godine, nakon prodaje Nice, započinje njegova britanska nogometna i poslovna avantura. Ime Milana Mandarića danas je u Engleskoj jako dobro poznato, počevši od 1999. godine, kad je postao vlasnik Portsmoutha. Kupio je klub u velikoj financijskoj krizi, spasio ga od stečaja i uveo u Premijer ligu. Kažu da je u to doba fotografija karizmatičnog Ličanina bila u svakoj kući i u svakom restoranu u Portsmouthu, kao i da je stotine britanske djece rođene te godine dobilo ime Milan!

Mandarić je bio vlasnik Portsmoutha do 2006. godine i prodaje rusko-francuskom milijunašu Aleksandru Gajdamaku. U veljači 2007. službeno je predstavljen kao novi većinski vlasnik drugoligaša Leicester Cityja, a od 2010. godine do 2012. bio je vlasnik trećeg britanskog kluba, Sheffield Wednesdaya. Zbog svega što je radio, u Engleskoj je prozvan “spasiteljem propalih klubova”, jer kupovao bi klubove u stečaju, izvlačio ih iz problema, uvodio u viši rang i zatim prodavao.

– Svi klubovi koje sam preuzimao bili su na dnu i grcali u velikim problemima. Takvo stanje predstavlja za mene veliki izazov. Posebno sam ponosan što sam svakog od njih ostavio u velikom plusu kad sam odlazio. Na primjer, Portsmouth je imao 10 milijuna eura minusa kad sam ga kupio, a ostavio sam ga u plusu između 75 i 80 milijuna eura – govorio je Mandarić.

Nakon 18 godina u Velikoj Britaniji i vlasništva nad tri nogometna kluba, Mandarić se odlučio vratiti na ove prostore. Od 2015. do 2019. godine bio je vlasnik ljubljanske Olimpije, u koju je uložio značajan novac i doveo ga do prve titule prvaka nakon 21 godine. U posljednje vrijeme bio je uključen i u novosadsku Vojvodinu, ali ta je priča brzo završila, što znači da Mandarić ide dalje. Iako je već debelo u devetom desetljeću života.

– Nisam se umorio, i dalje se želim baviti ulaganjem u nogomet – ponavlja Mandarić.

Hoće li dio svog bogatstva doista uložiti i u Goricu, ostaje da vidimo…

Naslovna fotografija: Borut Živulović/FA Bobo/PIXSELL