Sport
Slovenci znaju tko je novi vlasnik Gorice? ‘Milan Mandarić je odabrao klub!’
Prema napisima slovenskih medija, novi vlasnik “ponosa grada” bit će srpski biznismen rođen u malom ličkom selu, čovjek koji je svoje bogatstvo stekao u SAD-u, a nogometno ime u Engleskoj
Nakon što se predsjednik HNK Gorice Nenad Črnko na konferenciji za novinare pomalo neočekivano otvorio i otkrio cijeli niz detalja vezanih uz planove u preoblikovanju kluba u sportsko dioničko društvo, odnosno uz izlazak na tržište i dobivanje većinskog vlasnika, krenula su nagađanja. Črnko je, naime, rekao sve osim onog najvažnijeg: tko je taj novi vlasnik?
Spomenuo je i milijune koji će doći u klub odmah, jednako kao i svibanj kao rok za realizaciju cijele priče, ali tko će milijune donijeti, tko će u budućnosti upravljati “ponosom grada”, nije želio otkriti.
– Sve će se znati u travnju ili najkasnije svibnju – jedino je što je želio otkriti.
– Pa dobro, znate da ćemo doći ionako do informacije… – odgovorio je kolega, a na to se Črnko samo nasmiješio.
Već dan poslije, igra je počela. Prve informacije o identitetu budućeg vlasnika kluba stigle su iz Slovenije, a kažu kako je riječ o bivšem vlasniku Portsmoutha i Leicester Cityja, 86-godišnjem multimilijunašu koji je već imao klubove u Sloveniji i Srbiji.
“Prema našim informacijama, za kupnju Gorice navodno je vrlo zainteresiran poznati srpski biznismen Milan Mandarić , koji je svoje poslovno carstvo izgradio u SAD-u i Velikoj Britaniji. Mandarić se nedavno odlučio povući iz Vojvodine , gdje je u posljednjem razdoblju bio dopredsjednik, ali nije imao pravog utjecaja na vođenje kluba. Odlučio se na novi izazov, nedavno je otkrio da ima ogroman broj zahtjeva iz raznih zemalja, a jedna opcija je posebno zanimljiva. Može li to biti Gorica? Naši izvori kažu da bi se to moglo dogoditi”, pišu slovenski mediji.
Kako bismo provjerili jesu li te informacije točne, okrenuli smo broj dan ranije vrlo otvorenog predsjednika kluba. Ovoga puta, međutim, dočekao nas je nešto zatvoreniji taktički pristup.
– Ne bih to komentirao… – zamolio je predsjednik Črnko, a isti komentar dobili su i slovenski mediji kad su pokušali isto pitanje postaviti gospodinu Mandariću.
Hoće li se to zaista i dogoditi, jesu li izvori koji hrane slovenske medije točni, doznat ćemo u razdoblju pred nama, ali kažu da vatra bukne tamo gdje ima dima…
Milan Mandarić odgovara i jedinom dostupnom opisu, koji kaže da se radi o hrvatskog državljaninu, budući da je rođen ličkom selu Vrebac. Kad mu je bilo pet godina, s roditeljima se preselio u Vojvodinu, u Novi Sad, gdje je odrastao i diplomirao strojarstvo. Strast i želju za uspjehom naslijedio je od oca Dušana Mandarića, poznatog i nagrađivanog kotlara, u čijoj je radionici proveo prve radne dane. Mandarić često ističe da je to prvo radno iskustvo snažno utjecalo na njegov kasniji uspjeh, jer otac ga je od malih nogu učio koliko je važno raditi.
Mandarićev poslovni uspjeh započeo je sredinom šezdesetih godina, kad je preuzeo obiteljski posao i u Inđiji otvorio vlastitu tvornicu automobilskih dijelova. Kao kooperant tvrtke Fiat, Mandarićeva firma je masovnom proizvodnjom pokrivala tržište cijele bivše države, a ubrzo se počela baviti i izvozom, pa je već sa 22 godine Mandarić bio jedan od najvećih privatnih poduzetnika u Jugoslaviji, što se nije sviđalo komunističkim vlastima.
– Jedan dan bio sam narodni heroj jer sam zaposlio ljude, a drugi dan vodili su me u zatvor. Rekli su mi da ne smijem širiti kapitalizam u Jugoslaviji. Jasno mi je bilo da ne mogu mijenjati sustav – govorio je Mandarić.
Većinu imovine ostavio je državi u kojoj više nije mogao funkcionirati i 1969. godine sa suprugom Gordanom odlazi u Švicarsku, gdje je par živio godinu dana, gdje im se rodilo prvo dijete. Tad obitelj odlazi u SAD, gdje Milan dobiva posao u maloj kaliforijskoj tvrtki koja se bavila proizvodnjom dijelova za računala. Sa svojim inženjerskim iskustvom, Mandarić je već po dolasku u Ameriku prepoznao potencijal IT sektora i odlično se snašao u industriju tehnologije i čipova.
Već 1971. godine otvorio je svoju prvu američku firmu, koju je nazvao Lika Corporation. Smještena u Kaliforniji, Lika Corporation je bila jedna od mnogobrojnih malih firmi iz kojih je kasnije izrastao svijet visokih tehnologija Silicijske doline, a Mandarić je u to vrijeme surađivao i sa osnivačem Applea Steveom Jobsom. Ovaj Ličanin se tako s pravom može nazvati jednim od pionira tehnološkog razvoja u Kaliforniji.
Lika Corporation je nakon samo šest godina postala najveći proizvođač računalnih dijelova u SAD-u. U potrazi za novim izazovima i novim ulaganjima, Mandarić 1980. godine Liku prodaje za deset milijuna dolara i osniva novu tvrtku Sanmina, koju naziva po svojim kćerima, Sandri i Jasmini. Nova firma bila je smještena u San Hoseu, a bavila se proizvodnjom visokokvalitetnih uređaja iz područja telekomunikacija. Sanmina je rasla iz godine u godinu, Mandarić je proglašen i poduzetnikom godine u SAD-u, a tim povodom pozvan je i na večeru s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom.
Tvrtka Sanmina postoji i danas, radi se o jednoj od najvećih kompanija za proizvodnju hardvera na svijetu, koja na američkoj burzi vrijedi 15 milijardi dolara i zapošljava više od 60.000 ljudi.
– Svo bogatstvo stekao sam isključivo svojim sposobnostima i trudom. Bio sam na pravome mjestu u pravo vrijeme i znao sam reagirati kad je trebalo. Naravno, ništa od toga ne bih mogao da sam u ranom djetinjstvu imao sve na gotovo. Ne, morao sam se pomučiti, razumjeti koliko je teško zaraditi novac i naučiti ga cijeniti, a to mi je kasnije puno značilo – rekao je u svojedobno.
Uz visoki biznis i poduzetništvo, Mandarić je uživao i u nogometu, svojoj velikoj strasti još iz djetinjstva. Osnovao je klubove Lika i San Hose Earthquakers, koji su igrali u prvoj profesionalnoj nogometnoj ligi SAD-a, a bio je uključen i u dogovore za dovođenje poznatih nogometnih velikana poput Bobbyja Moorea i Peléa na tlo Amerike. U to vrijeme posebno je bio blizak s irskom ikonom Georgom Bestom, koji je svog sina po njemu nazvao Milan.
Nakon više od dva desetljeća u Americi, Mandarić se počeo zanimati i za europske nogometne klubove. Bio je vlasnik belgijskog Charleroija i francuske Nice, a 1998. godine, nakon prodaje Nice, započinje njegova britanska nogometna i poslovna avantura. Ime Milana Mandarića danas je u Engleskoj jako dobro poznato, počevši od 1999. godine, kad je postao vlasnik Portsmoutha. Kupio je klub u velikoj financijskoj krizi, spasio ga od stečaja i uveo u Premijer ligu. Kažu da je u to doba fotografija karizmatičnog Ličanina bila u svakoj kući i u svakom restoranu u Portsmouthu, kao i da je stotine britanske djece rođene te godine dobilo ime Milan!
Mandarić je bio vlasnik Portsmoutha do 2006. godine i prodaje rusko-francuskom milijunašu Aleksandru Gajdamaku. U veljači 2007. službeno je predstavljen kao novi većinski vlasnik drugoligaša Leicester Cityja, a od 2010. godine do 2012. bio je vlasnik trećeg britanskog kluba, Sheffield Wednesdaya. Zbog svega što je radio, u Engleskoj je prozvan “spasiteljem propalih klubova”, jer kupovao bi klubove u stečaju, izvlačio ih iz problema, uvodio u viši rang i zatim prodavao.
– Svi klubovi koje sam preuzimao bili su na dnu i grcali u velikim problemima. Takvo stanje predstavlja za mene veliki izazov. Posebno sam ponosan što sam svakog od njih ostavio u velikom plusu kad sam odlazio. Na primjer, Portsmouth je imao 10 milijuna eura minusa kad sam ga kupio, a ostavio sam ga u plusu između 75 i 80 milijuna eura – govorio je Mandarić.
Nakon 18 godina u Velikoj Britaniji i vlasništva nad tri nogometna kluba, Mandarić se odlučio vratiti na ove prostore. Od 2015. do 2019. godine bio je vlasnik ljubljanske Olimpije, u koju je uložio značajan novac i doveo ga do prve titule prvaka nakon 21 godine. U posljednje vrijeme bio je uključen i u novosadsku Vojvodinu, ali ta je priča brzo završila, što znači da Mandarić ide dalje. Iako je već debelo u devetom desetljeću života.
– Nisam se umorio, i dalje se želim baviti ulaganjem u nogomet – ponavlja Mandarić.
Hoće li dio svog bogatstva doista uložiti i u Goricu, ostaje da vidimo…
Naslovna fotografija: Borut Živulović/FA Bobo/PIXSELL
Scena
Party za pamćenje: Sport nedjeljom i City radio okupili sportaše i – sve ostale!
U petak navečer u Rebuy Stars Cabaretu, u Supernovi u Buzinu, zajedničku zabavu organizirali su emisija “Sport nedjeljom” i naš City radio. Odaziv je bio sjajan, baš kao i druženje uz Joleta
Na dugih 19 godina udaljenosti od početka svoga projekta, društvo iz emisije “Sport nedjeljom” organiziralo je veliki rođendanski party. U suradnji s našim City radijem, Ante Breko i njegovi suradnici okupili su brojna lica iz svijeta sporta, medija, gospodarstva, politike… A sve njih u Rebuy Starsu u Supernovi u Buzinu zabavljao je Joško Čagalj Jole.
Već od 20 sati gosti su se krenuli okupljati, domaćini ove priredbe su ih dočekivali sa širokim osmijehom i sve je zapravo od prvog trenutka govorilo da će ovo biti jedna lijepa večer ispunjena pjesmom, plesom, druženjem i gastronomijom. Pojavili su se, između ostalih, i velikogorički gradonačelnik Krešimir Ačkar, i predsjednik HNS-a Marijan Kustić, naravno i jedan od njegovih najbližih suradnika Nenad Črnko, koji je u ovoj priči imao više uloga, a moglo se u šetnji ovim ekskluzivnim prostorom susresti i košarkaše i košarkašice, i rukometaše i rukometašice, i odbojkaše i odbojkašice, i igrače, i trenere, i klupske funkcionare…
Dijelile su se i simpatične nagrade i priznanja, vrtjele su se razne teme, a sve skupa potrajalo je kasnih noćnih sati. Kao i svake godine, party “Sporta nedjeljom”, ovaj put uz značajan doprinos City radija, opravdao je sva visoka očekivanja, pružio priliku i za poneki poslovni dogovor, ali prije svega ponudio dobru zabavu u ogromnim količinama. Kao što je Breko i ekipa pokušavaju ponuditi u svih svojih prethodnih 790 emisija, kao što će to sasvim sigurno raditi i dalje.
Pa sljedeće jeseni još jedanput okupiti ljude iz svih sfera javnog života na tulumu za pamćenje.
Sport
Dan rukometa u gradu: Stiže moćni Nexe, Gorica traži najveće iskupljenje!
Rukometaši Gorice u subotu od 18 sati u Gradskoj sportskoj dvorani dočekuju našički Nexe, protivnika od kojeg su doživjeli 11 poraza u prethodnih 11 okršaja. No, kako kaže i trener Mišković, možda baš ova utakmica – ta utakmica…
Sport
Nove medalje za goričke taekwondoašice, Sara Prpić i Dora Habijančić srebrne
Nakon nastupa na Croatia Open, odlično su prezentirali svoj klub na Noći borilačkih sportova.
Vikend iza nas, 15. – 16. studenog u dvorani Sutinska vrela održao se G1 Croatia Open na kojem su sudjelovali i natjecateljice iz Taekwondo kluba Velika Gorica. Turnir je okupio više od 750 natjecatelja iz više od 40 država.
– Mi smo na ovom natjecanju nastupili sa šest naših sportašica, kadetkinja Lejla Lea Kajfeš, te juniorke Lana Gavrilov, Lana Horvat, Sara Prpić, Katarina Bačurin i Dora Habijančić. Turnir je bio iznimno kvalitetan i naše sportašice su odlično odradile svoj posao. Osvojili smo dva srebra i jednu broncu, te jedan plasman na 5. mjesto – komentirao je trener Igor Matić.
U konkurenciji kadetkinja -59kg Lejla Lea Kajfeš osvojila je brončanu medalju. U konkurenciji juniorki -49kg Katarina Bačurin zauzela je peto mjesto, jer je u borbi za medalju izgubila od predstavnice iz Koreje, ovogodišnje viceprvakinje Svijeta.
Sara Prpić juniorka -42kg je osvojila srebrnu medalju, nakon pobjede nad Turskom predstavnicom u finalu gubi od predstavnice iz Hrvatske. Dora Habijančić juniorka -63kg također osvaja srebrnu medalju, nakon pobjeda protiv predstavnica Austrije, Mađarske, Hrvatske u finalu gubi borbu od predstavnice iz Srbije inače 1.nositeljice na ovom turniru.
– Cure su odradile odličan posao i zaradile vrijedne bodove na Europskoj rang listi – dodao je Matić.
Inače, nakon turnira goričke sportašice sudjelovale su i na Noć borilačkih sportova gdje su svojim nastupom zaokružile uspješan dan.
Zajedno sa njima nastupili su i naši mlađi članovi te pokazali osnovne elemente taekwondoa dok su nešto malo starije cure prezentirale izvedbu poomsae (formi) u taekwondou.
Sport
Put do sreće vodi preko Gorice: Jedan brani Hrvatsku, drugi osvaja Ameriku!
Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski, dva bivša golmana HNK Gorice, gotovo istovremeno doživjeli su najljepše trenutku svojih karijera: Kale je proglašen najboljim golmanom MLS-a, a Kota je stao na gol hrvatske reprezentacije
U jednom si trenutku pod prečkom koja je ponekad u prošlosti znala biti i pogrešne visine, na travnjaku stadiona izgrađenog 1987., s vizurom koja vraća u neka prošla vremena, pred nekoliko stotina navijača, među kojima navijaju samo Bobi i njih još nekoliko… Prohladna je jesenska večer, igraš protiv nekakvog Slaven Belupa, braniš gol Gorice – sanjaš.
U drugom si trenutku već pod svjetlima najblještavijih nogometnih pozornica, na vrhuncu svoje karijere, barem trenutačnom, i shvaćaš da snovi ponekad zaista mogu postati stvarnost. I da je stvarno moguće preko jedne male, skromne Gorice, doći do, recimo, dresa hrvatske reprezentacije. Ili, možemo reći i to, do titule najboljega golmana u cijeloj velikoj i moćnoj Americi!
Snovi su se ovih dana, otprilike u isto vrijeme, ostvarili dvojici ljudi koji će se pronaći u ovom malom uvodu. Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski kolege su po poziciji, obojica su golmani, obojica su došla u HNK Goricu oživjeti svoje karijere, dati im novi zamah, da bi se u nekom trenutku, netko ranije a netko kasnije, otisnuli na put prema vrhu. Na kojem se, shvatili ste, upravo nalaze. Kota je bio hrvatska “jedinica” protiv Škotske, a Kale je najbolji golman MLS-a. A ovo su njihove priče…
Rijeka: Susret između HNK Rijeka i HNK Gorica u 1. kolu HT Prve lige 28.07.2018., stadion HNK Rijeka, Rijeka – Hrvatski Telekom Prva liga, 01. kolo, HNK Rijeka – HNK Gorica. Kristijan Kahlina.
Photo: Goran Kovacic/PIXSELL
Kad je Kristijan Kahlina tog ranog rujna 2016. došao u Goricu, zatekao je klub iz vrha druge lige. Sezonu ranije Gorica je završila na četvrtome mjestu, pod vodstvom Damira Milinovića, i planirao se napad na prvu ligu. Takvo nešto savršeno je odgovaralo 24-godišnjem golmanu koji dotad nije uspio pronaći svoj put nakon odlaska iz Dinamove akademije. Prošao je kroz Vinogradar i Lučko, sezonu ranije proveo u slovenskom Koperu, i znao je da je u ključnom trenutku karijere. Denuncirao je Tonija Šuškovića, koji je do tad držao “jedinicu”, i krenuo prema ostvarenju snova.
Manje od dvije godine poslije, sad s Ivanom Prelecom na čelu, slavio je ulazak u prvu ligu, koju je toliko želio.
– Nikad nikoga nisam imao iza sebe, sve sam zaradio sam, i pitanje je bih li ikad dobio priliku u prvoj ligi da se sam u nju nisam uveo – znao je reći Kale u brojnim razgovorima u doba kad je bio vođa goričke svlačionice, ali i golman koji je radio ozbiljnu razliku.
Nevjerojatan profesionalac, čovjek za kojeg su suigrači govori “to ti je Robocap, čovjek se ne može ni ozlijediti, samo pritegne šaraf i evo ga na treningu”, tip koji je golmanske treninge odrađivao čak i sa slomljenim prstom, s langetom… I istinska legenda našega kluba, kapetan za primjer, što je prepoznao i Valdas Dambaruskas. Kad je ponajbolji trener kojeg je Gorica ikad imala odlazio u bugarski Ludogorec, sa sobom je poveo i svoga kapetana iz Gorice.
– Zadovoljan sam tim razdobljem. Skupio sam 36 nastupa te sezone, branio sam i u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali u međuvremenu je Valdas otišao, u klub su doveli novoga golmana, i ja sam shvatio da je vrijeme za odlazak – pričao je Kahlina o toj epizodi.
Sljedeći korak na njegovu putu ponudio je let preko oceana, Kale je rado prihvatio poziv iz Charlotte FC i otišao u MLS, ligu u kojoj danas igraju i tipovi kao što su Leo Messi, Sergio Busquets… I u kojoj brane tipovi kao što je, recimo, Hugo Lloris, dugi niz godina golman moćne francuske reprezentacije. U takvoj je ligi, u toj konkurenciji, Kahlina proglašen najboljim golmanom godine.
– Hvala svim mojim suigračima na velikoj potpori. Ova nagrada je ujedno i velika odgovornost jer moram pokazati da ona nije došla kao plod sreće. Nadam se da ću nastaviti i u budućnosti s kvalitetnim predstavama braniti boje Charlotte FC-a – rekao je Kale nakon što je doznao da je ovogodišnji laureat u ovom izboru.
Miljenik je navijača svoga kluba, koji nekoliko puta do posljednjeg mjesta napune stadion kapaciteta 75.000 mjesta, sa suprugom Nikolinom podiže kćerkicu i sa 32 godine – uživa.
A usput se često sjeti kluba i grada u kojem je zablistao. U kontaktu je s bivšim suigračima, znao ih je i hrabriti u teškim trenucima, a nedavno je poslao i opremu za golmanske treninge, kao prijateljski poklon.
– Goricu nikad neću zaboraviti. Gorica mi je promijenila karijeru, ona je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – kaže Kale.
Dominik Kotarski uspio se izboriti za transfer iz Gorice kroz samo 28 nastupa… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Dominik Kotarski, s druge strane, neće emitirati takve emocije. Dečko iz Bedekovčine tako se nekako postavio od prvog dana svog dolaska u Goricu. On je došao odraditi posao, profesionalno i kvalitetno, a to je i učinio. Bez puno priče, bez filozofije, brzo i lako.
I oduvijek je bio takav. Talentiran, posvećen radu, maksimalno ozbiljan, nogometaš koji ne spada pod uhodane stereotipe. Rano se oženio, kao da je općenito nešto ranije odrastao, a s takvim karakteristikama nije posrnuo ni kad je bilo teško. Bio je još tinejdžer kad je odlučio napustiti Dinamo i prihvatiti poziv iz nizozemskog velikana Ajaxa. Nije bilo lako izboriti se za priliku, koliko god je bio strpljiv, pa je odabrao drugi put.
I stigao na posudbu u Goricu. Predsjednik Črnko je prepoznao šansu, ugradio je u ugovor o posudbi opciju otkupa za milijun eura, što se u startu činilo vrlo ambicioznim. A onda se, kad je stigla ponuda od dva milijuna eura, pokazalo jako pametnim! Bio je 28 puta na golu Gorice, ostavio iza sebe neke jako pamtljive partije i vrlo brzo postao zanimljiv tržištu. Najuporniji i najkonkretniji je bio grčki PAOK, uz zaradu od čistih milijun eura za klub…
U Grčkoj brani sjajno, toliko dobro da je i izbornik Dalić odlučio dati mu šansu u situaciji kad je Livaković odrađivao suspenziju zbog crvenoga kartona. Posao je i ovoga puta odradio, pogađate, profesionalno i kvalitetno, pokazavši da može ozbiljno konkurirati i za “jedinicu” reprezentacije. E, tako to izgleda kad ostvariš snove.
Kale i Kota moraju biti i pokazatelj kako svoj posao radi dugogodišnji trener golmana u HNK Gorici Siniša Klafurić, legenda turopoljskog nogometa, a sasvim sigurno mogu biti primjeri za Ivana Banića, Karla Žigera i svakog sljedećega golmana koji dođe u Goricu, klub koji ih voli lansirati u visine…
Moja županija
‘Sretni smo što imamo tradiciju sporta u gradu. A i Kosteliće smo prisvojili…’
Igor Mužina je dopredsjednik županijske sportske zajednice, predsjednik županijskog košarkaškog saveza i trećeligaša KK Ivanića, a ujedno je i tajnik sportske zajednice u Ivanić Gradu. Gostovao je u novom izdanju serijala “Sport Zagrebačke županije”…
Iz kvantitativnih razloga, u strahu da nešto ne bismo propustili, na početku novog izdanja serijala “Sport Zagrebačke županije” prepustili smo Igoru Mužini da sam nabroji svoje funkcije.
– Glavni tajnik sportske zajednice grada Ivanić Grada, predsjednik Košarkaškog saveza Zagrebačke županije, ujedno i predsjednik KK Ivanića, te dopredsjednik Zajednice sportskih udruga i saveza Zagrebačke županije – predstavio se sportu posvećeni Mužina, nastavljajući s predstavljanjem svoga Ivanić Grada.
– Ivanić je ugodno mjesto za život, a grad i gradska sportska priča razvijaju se zajedno. Blizu smo Zagrebu, a nudimo ležeran život pun sadržaja, pogotovo u sportskom smislu. Grad ulaže jako puno u sportsku infrastrukturu, počevši od našeg čuvenog Sportskog parka Zelenjak, koji iz godine u godinu raste u smislu ponude našim građanima. Obuhvaća nogometni stadion, teren s umjetnom travom, teniske terene, restorane i kafiće, dječji park… Imamo i dio koji zovemo Amfiteatrum, nastao na propalom pokušaju građenja bazena. Tu su tijekom ljeta kazališne predstave, stand up komedija, kino na otvorenom, koncerti… Puno toga se događa u Zelenjaku, uz koji prolazi i šetnica uz rijeku Lonju, tako da je to baš jedan ambijent koji svi koji dođu sa strane ističu kao ogromnu zelenu oazu usred grada – ističe Mužina.
U gradu s nešto više od 13.000 stanovnika imaju 17 klubova iz 17 sportova, vrijedi nepisano načelo “jedan sport, jedan klub”. I svi ti sportaši rade u jako dobrim uvjetima, jer infrastruktura postoji, a o raspolaganju njome odlučuju sami.
– Imamo specifičan način upravljanja sportskim objektima. Sportska zajednica, osim što se bavi sportom i sportskim klubovima, bavi se i upravljanjem objektima. Uz park Zelenjak imamo i veliku školsku dvoranu, koja je do 15 sati na raspolaganju školi, a nakon toga klubovima. Uz to, imamo manju dvoranu u školi na Posavskim Bregima, otvara se dvorana i u OŠ Graberje Ivanečko, a u nekom sljedećem periodu u planu je u Zelenjaku staviti balon na teren rukometnih dimenzija, da dobijemo još prostora u zimskim mjesecima. Tu ćemo dobiti puno više prostora za treninge rukometnih klubova, jer kod nas je rukomet jako popularan i jedna dvorana rukometnih dimenzija je premalo. Ostali sportovi imaju već sad dobre uvjete – zadovoljno konstatira Mužina.
Najbolja sportašica Ivanić Grada prošle godine dolazi iz streljaštva, najbolji sportaš iz kickboxinga, a to puno govori i o najvećim uspjesima sporta u Ivaniću.
– Imamo sreću što imamo tradiciju sporta. Tu su i obiteljske linije, od djedova i očeva sve do djece, na to se ponosimo i pokušavamo održati masovnost. Imamo konstantnu brojku sportaša, oko tisuću, od čega je 90 posto djece. Voljeli bismo da je ta brojka veća, ali u tom smislu imamo konstantu i očito na to ne možemo previše utjecati – svjestan je Mužina.
Šira sportska javnost na prvu će povezivat sport u Ivanić Gradu s onom famoznom pobjedom Naftaša protiv Dinama s Eduardom i ekipom, ali poveznica je snažna i s rukometom.
– U povijesnim knjigama stoji da se u našem gradu prvo počeo igrati nogomet, 1919. osnovan je prvi nogometni klub, a već dvadesetih godina igrao se i rukomet, u to doba na dimenzijama nogometnog terena. Prve su krenule cure, tako da smo već obilježili stotinu godina rukometa u gradu. Iako, prvi klubovi osnovani su tek pedesetih godina – kaže pa nastavlja nabrajati lokalne junake.
– Biciklist Stjepan Grgac je u doba prije drugog svjetskog rata osvajao etape na Tour de Franceu, a njemu u čast imamo i biciklistički memorijal Stjepana Grgca već više od 50 godina. Tradiciju ima i streljaštvo, imali smo u doba Jugoslavije i prvake države, što je bila velika stvar, a i sad imamo strijelce koji osvajaju državna prvenstva, koji su jako konkurentni i na međunarodnoj sceni.
Snažnu poveznicu s vrhunskim sportom Ivanić Grad ima i kroz jednu obitelji…
– Mi u Ivaniću svojatamo Kosteliće! Ante je sedamdesetih godina bio trener ženske ekipe, koja je povijesno imala veće uspjehe nego muški klub, a tu je i upoznao suprugu Maricu. Uostalom, Ivica živi u Ivaniću, djeca mu kod nas idu u školu… Zasad su u karateu, ali s obzirom na roditelje i djeda, ne sumnjam da će oni naći svoj sportski put – kaže Mužina.
Nastave li sa sportom u Ivaniću, imat će ponudu iz koje mogu birati
– Konstantne rezultate imamo i u kickboxingu, i na državnim i međunarodnim natjecanjima, u karateu također, a posebno smo ponosni i na to što u mlađim kategorijama često osvajamo državna prvenstva. Pogotovo u ženskom rukometu, budući da smo nedavno imali dvije ekipe koje su postale prvaci Hrvatske, što je čudo za jednu malu sredinu poput Ivanića – zaključio je Igor Mužina.
S košarkašima Ivanića planira povratak u drugu ligu, a usput se neumorno bavi gradskim i županijskim sportom…
-
Crna kronikaprije 7 satiPriveden 29-godišnji djelatnik i ravnateljica OŠ Novo Čiče
-
HOTNEWSprije 3 danaFOTO Prometna nesreća kod Leggiera, naoružajte se strpljenjem
-
Vijestiprije 6 danaTuropoljski tjedan ‘Večere za 5’ otvara radnica u ugostiteljstvu Branka: „Volim kuhati, ali nemam za koga“
-
HOTNEWSprije 5 danaGoričanka Branka osvojila je 37 bodova: Ivan predjelo nije mogao probati zbog alergije
