Sport
Slovenci znaju tko je novi vlasnik Gorice? ‘Milan Mandarić je odabrao klub!’
Prema napisima slovenskih medija, novi vlasnik “ponosa grada” bit će srpski biznismen rođen u malom ličkom selu, čovjek koji je svoje bogatstvo stekao u SAD-u, a nogometno ime u Engleskoj
Nakon što se predsjednik HNK Gorice Nenad Črnko na konferenciji za novinare pomalo neočekivano otvorio i otkrio cijeli niz detalja vezanih uz planove u preoblikovanju kluba u sportsko dioničko društvo, odnosno uz izlazak na tržište i dobivanje većinskog vlasnika, krenula su nagađanja. Črnko je, naime, rekao sve osim onog najvažnijeg: tko je taj novi vlasnik?
Spomenuo je i milijune koji će doći u klub odmah, jednako kao i svibanj kao rok za realizaciju cijele priče, ali tko će milijune donijeti, tko će u budućnosti upravljati “ponosom grada”, nije želio otkriti.
– Sve će se znati u travnju ili najkasnije svibnju – jedino je što je želio otkriti.
– Pa dobro, znate da ćemo doći ionako do informacije… – odgovorio je kolega, a na to se Črnko samo nasmiješio.
Već dan poslije, igra je počela. Prve informacije o identitetu budućeg vlasnika kluba stigle su iz Slovenije, a kažu kako je riječ o bivšem vlasniku Portsmoutha i Leicester Cityja, 86-godišnjem multimilijunašu koji je već imao klubove u Sloveniji i Srbiji.
“Prema našim informacijama, za kupnju Gorice navodno je vrlo zainteresiran poznati srpski biznismen Milan Mandarić , koji je svoje poslovno carstvo izgradio u SAD-u i Velikoj Britaniji. Mandarić se nedavno odlučio povući iz Vojvodine , gdje je u posljednjem razdoblju bio dopredsjednik, ali nije imao pravog utjecaja na vođenje kluba. Odlučio se na novi izazov, nedavno je otkrio da ima ogroman broj zahtjeva iz raznih zemalja, a jedna opcija je posebno zanimljiva. Može li to biti Gorica? Naši izvori kažu da bi se to moglo dogoditi”, pišu slovenski mediji.
Kako bismo provjerili jesu li te informacije točne, okrenuli smo broj dan ranije vrlo otvorenog predsjednika kluba. Ovoga puta, međutim, dočekao nas je nešto zatvoreniji taktički pristup.
– Ne bih to komentirao… – zamolio je predsjednik Črnko, a isti komentar dobili su i slovenski mediji kad su pokušali isto pitanje postaviti gospodinu Mandariću.
Hoće li se to zaista i dogoditi, jesu li izvori koji hrane slovenske medije točni, doznat ćemo u razdoblju pred nama, ali kažu da vatra bukne tamo gdje ima dima…
Milan Mandarić odgovara i jedinom dostupnom opisu, koji kaže da se radi o hrvatskog državljaninu, budući da je rođen ličkom selu Vrebac. Kad mu je bilo pet godina, s roditeljima se preselio u Vojvodinu, u Novi Sad, gdje je odrastao i diplomirao strojarstvo. Strast i želju za uspjehom naslijedio je od oca Dušana Mandarića, poznatog i nagrađivanog kotlara, u čijoj je radionici proveo prve radne dane. Mandarić često ističe da je to prvo radno iskustvo snažno utjecalo na njegov kasniji uspjeh, jer otac ga je od malih nogu učio koliko je važno raditi.
Mandarićev poslovni uspjeh započeo je sredinom šezdesetih godina, kad je preuzeo obiteljski posao i u Inđiji otvorio vlastitu tvornicu automobilskih dijelova. Kao kooperant tvrtke Fiat, Mandarićeva firma je masovnom proizvodnjom pokrivala tržište cijele bivše države, a ubrzo se počela baviti i izvozom, pa je već sa 22 godine Mandarić bio jedan od najvećih privatnih poduzetnika u Jugoslaviji, što se nije sviđalo komunističkim vlastima.
– Jedan dan bio sam narodni heroj jer sam zaposlio ljude, a drugi dan vodili su me u zatvor. Rekli su mi da ne smijem širiti kapitalizam u Jugoslaviji. Jasno mi je bilo da ne mogu mijenjati sustav – govorio je Mandarić.
Većinu imovine ostavio je državi u kojoj više nije mogao funkcionirati i 1969. godine sa suprugom Gordanom odlazi u Švicarsku, gdje je par živio godinu dana, gdje im se rodilo prvo dijete. Tad obitelj odlazi u SAD, gdje Milan dobiva posao u maloj kaliforijskoj tvrtki koja se bavila proizvodnjom dijelova za računala. Sa svojim inženjerskim iskustvom, Mandarić je već po dolasku u Ameriku prepoznao potencijal IT sektora i odlično se snašao u industriju tehnologije i čipova.
Već 1971. godine otvorio je svoju prvu američku firmu, koju je nazvao Lika Corporation. Smještena u Kaliforniji, Lika Corporation je bila jedna od mnogobrojnih malih firmi iz kojih je kasnije izrastao svijet visokih tehnologija Silicijske doline, a Mandarić je u to vrijeme surađivao i sa osnivačem Applea Steveom Jobsom. Ovaj Ličanin se tako s pravom može nazvati jednim od pionira tehnološkog razvoja u Kaliforniji.
Lika Corporation je nakon samo šest godina postala najveći proizvođač računalnih dijelova u SAD-u. U potrazi za novim izazovima i novim ulaganjima, Mandarić 1980. godine Liku prodaje za deset milijuna dolara i osniva novu tvrtku Sanmina, koju naziva po svojim kćerima, Sandri i Jasmini. Nova firma bila je smještena u San Hoseu, a bavila se proizvodnjom visokokvalitetnih uređaja iz područja telekomunikacija. Sanmina je rasla iz godine u godinu, Mandarić je proglašen i poduzetnikom godine u SAD-u, a tim povodom pozvan je i na večeru s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom.
Tvrtka Sanmina postoji i danas, radi se o jednoj od najvećih kompanija za proizvodnju hardvera na svijetu, koja na američkoj burzi vrijedi 15 milijardi dolara i zapošljava više od 60.000 ljudi.
– Svo bogatstvo stekao sam isključivo svojim sposobnostima i trudom. Bio sam na pravome mjestu u pravo vrijeme i znao sam reagirati kad je trebalo. Naravno, ništa od toga ne bih mogao da sam u ranom djetinjstvu imao sve na gotovo. Ne, morao sam se pomučiti, razumjeti koliko je teško zaraditi novac i naučiti ga cijeniti, a to mi je kasnije puno značilo – rekao je u svojedobno.
Uz visoki biznis i poduzetništvo, Mandarić je uživao i u nogometu, svojoj velikoj strasti još iz djetinjstva. Osnovao je klubove Lika i San Hose Earthquakers, koji su igrali u prvoj profesionalnoj nogometnoj ligi SAD-a, a bio je uključen i u dogovore za dovođenje poznatih nogometnih velikana poput Bobbyja Moorea i Peléa na tlo Amerike. U to vrijeme posebno je bio blizak s irskom ikonom Georgom Bestom, koji je svog sina po njemu nazvao Milan.
Nakon više od dva desetljeća u Americi, Mandarić se počeo zanimati i za europske nogometne klubove. Bio je vlasnik belgijskog Charleroija i francuske Nice, a 1998. godine, nakon prodaje Nice, započinje njegova britanska nogometna i poslovna avantura. Ime Milana Mandarića danas je u Engleskoj jako dobro poznato, počevši od 1999. godine, kad je postao vlasnik Portsmoutha. Kupio je klub u velikoj financijskoj krizi, spasio ga od stečaja i uveo u Premijer ligu. Kažu da je u to doba fotografija karizmatičnog Ličanina bila u svakoj kući i u svakom restoranu u Portsmouthu, kao i da je stotine britanske djece rođene te godine dobilo ime Milan!
Mandarić je bio vlasnik Portsmoutha do 2006. godine i prodaje rusko-francuskom milijunašu Aleksandru Gajdamaku. U veljači 2007. službeno je predstavljen kao novi većinski vlasnik drugoligaša Leicester Cityja, a od 2010. godine do 2012. bio je vlasnik trećeg britanskog kluba, Sheffield Wednesdaya. Zbog svega što je radio, u Engleskoj je prozvan “spasiteljem propalih klubova”, jer kupovao bi klubove u stečaju, izvlačio ih iz problema, uvodio u viši rang i zatim prodavao.
– Svi klubovi koje sam preuzimao bili su na dnu i grcali u velikim problemima. Takvo stanje predstavlja za mene veliki izazov. Posebno sam ponosan što sam svakog od njih ostavio u velikom plusu kad sam odlazio. Na primjer, Portsmouth je imao 10 milijuna eura minusa kad sam ga kupio, a ostavio sam ga u plusu između 75 i 80 milijuna eura – govorio je Mandarić.
Nakon 18 godina u Velikoj Britaniji i vlasništva nad tri nogometna kluba, Mandarić se odlučio vratiti na ove prostore. Od 2015. do 2019. godine bio je vlasnik ljubljanske Olimpije, u koju je uložio značajan novac i doveo ga do prve titule prvaka nakon 21 godine. U posljednje vrijeme bio je uključen i u novosadsku Vojvodinu, ali ta je priča brzo završila, što znači da Mandarić ide dalje. Iako je već debelo u devetom desetljeću života.
– Nisam se umorio, i dalje se želim baviti ulaganjem u nogomet – ponavlja Mandarić.
Hoće li dio svog bogatstva doista uložiti i u Goricu, ostaje da vidimo…
Naslovna fotografija: Borut Živulović/FA Bobo/PIXSELL
Sport
Bod po bod: Gorica nulom u Puli prekinula crni niz i – pobjegla s dna!
Prvi gostujućim bodom ove sezone, zarađenim u remiju bez golova protiv Istre 1961, nogometaši Gorice skočili su na deveto mjesto prvenstvene ljestvice. Šibenik u subotu dočekuje Slaven Belupo s istim brojem bodova…
Utakmicama 12. kola (01. veljače 2025.) nastavlja se prvenstvo odbojkašica u Prvoj B ligi – skupina Sjever – seniorke 2024.2025. Odbojkašice Velike Gorice s optimizmom očekuju početak drugog dijela sezone te vjeruju da će na startu u susretu s ekipom Vrbovca zabilježiti 7. prvenstvenu pobjedu.
Velika Gorica, 31.01.2025. Prva B liga-12.kolo (najava): OK Velika Gorica-OK Vrbovec. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 31.01.2025. Prva B liga-12.kolo (najava): OK Velika Gorica-OK Vrbovec. Foto: David Jolić/cityportal.hr
OK Velika Gorica – sastav koji je u 11. kolu pobijedio (3:1) ekipu Dubrave: Sara Blažević (L), Anja Obuljen, Antonia Mlinac (L), Lara Lalić, Kaja Šiber, Antonija Jozepović, Paula Pavlović (cap.), Lea Meštrović, Nina Butina, Petra Šoštarec, Viktorija Levak, Dorotea Cestarić, Paulina Mašek. Trener: Dražen Uzelac. Pomoćni trener: Vinko Ivelj.
Velika Gorica, 31.01.2025. Prva B liga-12.kolo (najava): OK Velika Gorica-OK Vrbovec. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 31.01.2025. Prva B liga-12.kolo (najava): OK Velika Gorica-OK Vrbovec. Foto: David Jolić/cityportal.hr
12.kolo: OK Velika Gorica – ŽOK Vrbovec (Velika Gorica, Gradska sportska dvorana, subota, 01. veljače 2025., 18 sati).
Galerija fotografija
Prva B liga – skupina Sjever – seniorke 2024./2025., 12. kolo
Raspored – 12. kolo: (01. veljače 2025.) OK Velika Gorica – ŽOK Vrbovec, OK Medveščak – OK Nedelišće Elting, OK Petrinja – OK Kelteks II, OK Dinamo II – HAOK Zagreb, OK Nebo II – HAOK Dubrava, HAOK Mladost III – ŽOK Ivanec.
Poredak – jesen 2024.: OK Medveščak 22 (11 11 0 33:8), 2. HAOK Zagreb 18 (11 9 2 31:13), 3. ŽOK Ivanec 12 (11 6 5 22:20), 4. OK Velika Gorica 12 (11 6 5 24:22), 5. OK Dinamo II 12 (11 6 5 21:20), 6. OK Petrinja 12 (11 6 5 19:20), 7. HAOK Dubrava 10 (11 5 6 24:20), 8. OK Nedelišće Elting 10 (11 5 6 19:24), 9. OK Nebo II 8 (11 4 7 17:22), 10. OK Kelteks II 8 (11 4 7 16:23), 11. ŽOK Vrbovec 6 (11 3 8 16:27), 12. HAOK Mladost III 2 (11 1 10 9:32).
Sport
Goričke veze s rukometašima: Dva igrača i čovjek koji je “stvorio” Kuzmanovića…
U sezoni 2020./21. dres HRK Gorice nosili su Zvonimir Srna i Luka Lovre Klarica, a na klupi Gorice danas sjedi veliki prijatelj, ali i prvi trener jednog od velikih junaka ovog SP-a, sjajnog Dominika Kuzmanovića…
Cijela Hrvatska ovih je dana uz briljantne hrvatske rukometaše, nacija se ponovno okupila oko sporta koji nam je donio toliko veselja, a u svemu tome traže se i poneki dodatni razlozi za sreću, zadovoljstvo i ponos. Tako je Đakovo ponosno na svog Domagoja Duvnjaka, njegov Senj na Ivana Pešića, u Split je ovih dana faca Marin Šipić…
A svoje adute imamo i mi! Nema u ovoj našoj reprezentaciji Velikogoričana, ali poveznice koje postoje poprilično su snažne. I višestruke.
Naime, bivši igrači Gorice su dvojica hrvatskih reprezentativaca, Zvonimir Srna i Luka Lovre Klarica. Momci iz Metkovića, odnosno Zadra, u Veliku Goricu stigli su u ljeto 2020. godine, u sklopu suradnje HRK Gorice i RK Zagreba, koji je slao svoje mlade igrače na posudbu u naš klub. Bilo je u toj skupini još nekoliko igrača, uključujući i bivšeg reprezentativca Paola Kraljevića, a prvi je svoju goričku epizodu završio Zvone Srna.
Nepuna dva mjeseca sezone odigrao je za Goricu junak posljednje dvije pobjede, protiv Mađara i Francuza, no splet okolnosti doveo je do brzog rastanka. Srna je u Gorici pokazao da može i zna, Zagreb se našao u problemima s ozljedama i odlučeno je da se Srna vrati u redove prvaka države.
U Gorici je do kraja sezone 2020./21. ostao Klarica, trenutačno naša treća opcija na desnom vanjskom. Odradio je izvrsnu sezonu, ostavio fenomenalan dojam, pa i danas u našem klubu obojicu pamte samo po dobrome.
– Obojica su jako dobri dečki, već u toj dobi veliki profesionalci, a iz tog vremena mogao bih ih opisati i kao razigrane dječake. Napredovali su kroz Goricu, skupljali seniorsko iskustvo i naravno da smo sretni, zadovoljni i ponosni kad vidimo da su danas važni aduti reprezentacije. Gorica je sigurno bila važan korak na tom njihovom putu, stepenica koju su očito morali proći da bi došli do razine na kojoj su u ovom trenutku – govori Hrvoje Pekera, tajnik Gorice.
Međutim, Srna i Klarica nisu i jedine poveznice Gorice i reprezentacije koja će u nedjelju ganjati svjetsko zlato. Tu je, naime, i trener Matej Mišković, koji itekako ima svoje prste u ovom uspjehu hrvatskog rukometa.
– Imao sam 20 godina kad sam se teško ozlijedio i rekli su mi da neću više moći igrati rukomet. U tim godinama, kad toliko voliš rukomet, teško ti netko može objasniti da u životu ima i drugih opcija. Bio sam i student KIF-a, morao sam i faks zamrznuti na dvije godine… Za dečka tih godina stvarno jako teško razdoblje, jer sve što si imao do tad, naglo je stalo. Nisam vidio nikakav izlaz, a tu su mi roditelji bili najveća podrška. U jednom trenutku dosta je tog sažalijevanja, odveo me u lokalni klub, RK Polet iz Brckovljana, s idejom da budem trener. Meni je to u tom trenutku bilo užasno daleko, samo sam razmišljao što smisliti da se vratim na teren, da opet zaigram… – ispričao je Mišković uvodno.
– Čisto da ispoštujem oca, otišao sam na taj prvi trening i tako je to krenulo. Vidio sam tu dječicu, klince koji su se tek počeli baviti rukometom, a među njima je bio i Dominik Kuzmanović.
U tom trenutku čudesni mladi golman naše reprezentacije radio je prve rukometne korake, s vrlo jasnom idejom.
– Oduvijek je taj dečko htio sam braniti. Vrlo specifično za klince, taj mali čovječuljak je samo htio da mu se puca, čak i kad bi trening završio. Doslovno sam ga morao tjerati iz dvorane, tako da se odmah vidjelo o kakvom se djetetu radi, s koliko ljubavi i žara se posvećuje rukometu. Iz te perspektive, ne iznenađuje me sve ovo što mu se događa, jer znam koliko je živio za ovo, koliko je sanjao i vjerovao u uspjeh – ističe Mišković pa dalje prepričava:
– On je od malih nogu bio profesionalac. Čovjek koji nije pitao zašto, kako… Dođe na trening i odradi svoje. Maksimalno daje sebe u sve to i ne sumnja u to što radi. Sjećam se da je na nekim utakmicama znao doslovno braniti i plakati zato što su mu pucali visoko. Mi smo mu s klupe stalno pokušavali objasniti da nema veze što je sada niži, ali nije podnosio da mu se visoko puca… Bilo je tu i frustracija i suza. Stoji na golu, brani, suze idu, ali nema veze.
Već te prve godine stigao je i čudesan rezultat.
– Mi smo se nešto kao krenuli igrati rukometa, a na kraju te sezone uspjeli smo čak biti prvaci Hrvatske! To je došlo kao nagrada, a tu smo i prepoznali o kakvoj se generaciji radi, o kakvim klincima, donijeli smo odluku da se cijela ta generacija prebaci u RK Dugo Selo – govori Mišković i nastavlja:
– Do tad smo trenirali u dvorani koja nije imala rukometne gabarite, često smo bili i vani, po hladnoćama, u jaknama, čak i u rukavicama kojima bi se rezali prsti… Bilo je tu svega. Jako zanimljivo, čak i komično kad se danas sjetim, ali to je bila takva ludost da nismo imali dvojbe da moramo toj djeci dati mogućnost da se razvijaju dalje. U Dugo Selo smo prebacili cijelu tu generaciju i mene kao trenera, a u klubu nas je dočekalo još kvalitetnih mladih igrača, od Patrika Hršaka, pa Zlatka Raužana i Fabijana Grubišića, danas ozbiljnih prvoligaških igrača…
Ta ekipa osvojila je još četiri naslova prvaka države, uzela bi i peti da nije bilo korone, pa kasnije formirala i seniorsku momčad. Ubrzo je Dominik Kuzmanović potpisao za Nexe, kasnije i za njemački Gummersbach, a Mišković je otišao prema Varaždinu, pa od proljeća prošle godine i Gorici.
– U kontaktu smo stalno, on je isto iz Brckovljana, čak smo i obiteljski povezani kumstvom, godinama se znam s njegovim ocem, bio mi je suradnik u toj njihovoj generaciji… Mogu reći da smo gotovo kao jedna obitelj.
S posebnom emocijom trener Gorice će pratiti finale u nedjelju, gledati kako mali Dominik traži ostvarenje snova.
– Kad smo znali pričati o nekim njegovim idejama, shvatio sam da je to momak koji se ne boji sanjati. Recimo, i on se, kao i ja, uvijek divio Kielu, sanjao da će braniti u Lanxess Areni. Pa se dogodila ona utakmica s 25 obrana za reprezentaciju upravo u toj dvorani, pa mu ja samo kažem: “Eto, vidiš da je moguće…” Uvijek mu ponavljam, nema ništa loše u snovima – zaključio je Mišković.
Sport
Ovo je detalj koji puno govori o svemu što se događalo u Gorici…
Nogometaši Gorice u petak od 17 sati igraju s Istrom 1961 u Puli, na stadionu Aldo Drosina. Posljednji put kad su bili tamo, u prvoj polovici kolovoza, početnih 11 izgledalo je potpuno drukčije nego što će izgledati ovoga puta…
Cijelih 175 dana prošlo je od posljednjega gostovanja Gorice na pulskoj Aldo Drosini, stadionu na koji će naši nogometaši istrčati i u ovoga petka u 17 sati. Prevedeno u češće korištene vremenske termine, od tog 10. kolovoza prošlo je više od pet i pol mjeseci, taman dovoljno da se u HNK Gorici promjeni – praktički sve! Priča se o tome puno posljednjih dana, jer stigla su čak devetorica novih igrača u zimskom prijelaznom roku, šestorica su startala na otvaranju sezone…
U svemu tome, upravo će usporedba između dva gostovanja u Puli najbolje dočarati koliko su te promjene zapravo duboke i značajne. U toj utakmici drugoga kola prvenstva, u porazu Gorice 2-1, golom Petrusenka u 89. minuti, trener naše momčadi bio je Rajko Vidović. Koji je danas, naravno, u Šibeniku, a te je ljetne večeri na teren poslao Radoševića, Krizmanića, Maloču, Leša, Štigleca, Pršira, Skrbina, Kapulicu, Majstorovića, Šlogara i Kolara.
Pet i pol mjeseci poslije, svi su ovi igrači i dalje u kadru, svi su igrači Gorice, ali lako je moguće da na prvom sljedećem gostovanju u Puli starta – samo jedan! Bude li sve identično kao u prvom kolu protiv Varaždina, a pretpostavit ćemo da će biti tako nekako, jedini igrač koji bi povezivao te dvije startne postave, unutar iste sezone, bio bi Krešo Krizmanić. Momak koji ionako povezuje sve što se u novijoj povijesti kluba povezati može u toj je utakmici bio desni bek, a sad bi trebao biti lijevi stoper, što će reći da čak i kod te jedine konstante imamo bitnu promjenu…
Uoči drugog i posljednjega gostovanja na Drosini ove sezone Radošević i Pršir su ozlijeđeni i trenutačno izvan kadra, ovi ostali svoju će šansu čekati na klupi ili završiti na tribini, a na terenu bi mogla biti postava koja je i otvorila proljeće. Protiv Varaždina krenuli su Banić, Bralić, Steenvoorden, Krizmanić, Mikanović, Sikošek, Elezi, Gurlica, Fiolić, Erceg i Čuić, desetorica novih i “vječni” Krizma, pa nije nemoguće da tako bude i ovoga puta.
U tom kolovoškom porazu s klupe su ulazili Ndockyt, Čaić, Matković, Vrzić i Majić, novi igrač mostarskog Zrinjskog, u konkurenciji za nastup i ovoga će puta biti prva četvorica, pri čemu najveće šanse za start ima Ndockyt, eventualno mladi Vrzić…
– Svjesni smo težine ove utakmice, znamo koliko se Gorica pojačala tijekom prijelaznog roka, koliko je kvalitetnih igrača stiglo – priznao je i trener Istre Gonzalo Garcia.
Srećom po Goricu, ovoga puta Ante Erceg će biti na našoj, a ne na njegovoj strani, bit će to posebna utakmica za eksplozivnog napadača čudesne energije, a mi ćemo vjerovati da će povući Goričane prema velikoj i važnoj pobjedi. Pa da se prekine onaj crni niz kojeg više nećemo ni spominjati…
HOTNEWS
Rukometni divovi idu u finale!
Večer kada je još jednom ispisana sportska povijest naše nacije!
Pobjedom 31:28 u polufinalnoj utakmici Svjetskog rukometnog prvenstva protiv Francuske, naša reprezentacija u srcu Zagreba, okupana ovacijama navijača koji su ispunili sve do zadnjeg mjesta u Areni, mogu početi sanjati finale koje će se održati u Oslu!
Čudesna utakmica, s najvećom gol razlikom naše reprezentacije u povijesti ovog natjecanja, još je jednom dokazala da je jedna teritorijalno mala Hrvatska, svjetska sportska velesila.
U rukometnom spektaklu rukometni virtuozi na čelu s Domagojem Duvnjakom i Domagojem Kuzmanovićem na golu, pretrpjeli su žestoke udarce francuskih reprezentativaca, dizali se krvavih noseva, izbijenim zrakom iz pluća u naletima, igrali u jednom trenutku sa samo 5 igrača u igri, otrpjeli svaki nockdown i odnijeli pobjedu za pamćenje!
Igraač utakmice je Zvonimir Srna a Dagur Sigurðsson večeras je službeno – Hrvatson!
Čeka nas Oslo i velika završnica koja će pokazati, tko je na krovu svijeta?
Pokazat će to nedjelja, glavni grad Norveške domaćin je završnice u Unity Areni, kapaciteta oko 14 tisuća gledatelja.
Do pobjede!
-
Sportprije 1 danKurilovec izgubio velikog talenta, Turkalj na operaciji, traži se veznjak!
-
Sportprije 3 danaEvo i devetog novog! S Malte u Turopolje doletio je – golman
-
Sportprije 2 danaNeka igre počnu: “Mjesec i po igara” uz belu, Alias, pikado, država-grad…
-
HOTNEWSprije 1 danNajopsežnija obnova nogostupa do sada, u najavi gradnja novih
