Sport

Sezona je gotova, sad stiže – doba upitnika… I trenutak za zajedništvo!

Nogometaši Gorice svoju su šestu prvoligašku sezonu završili na sedmome mjestu, ali i s cijelim nizom otvorenih pitanja vezanih za budućnost kluba. Aktualni trenutak nije jednostavan, čelni ljudi kluba trebaju pomoć želimo li i dalje imati ono što vrijedi imati…

Objavljeno

prije 1 godina

27. svibnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Pogled na kadar s kojim se ušlo u posljednje kolo, pogotovo na klupu, na kojoj su sjedila petorica igrača u polju, od čega trojica juniora, zapravo je rekao sve. I puno prije nego što se to dogodilo mnogi su iz okruženja HNK Gorice poželjeli da netko svira kraj, da završi sezona puna muka i problema, nogometna priča u kojoj je krivulja stalno išla gore-dolje, pri čemu je ovo “dolje” ipak bilo nešto dominantnije…

Najbolje u svemu tome bilo je postojanje Rudeša u ligi, momčadi koja je ispala iz lige još davnih dana i time odagnala bilo kakve brige oko eventualnog ispadanja iz lige. Postojanje Rudeša svim je ostalim klubovima iz lige, poglavito ovima iz dolje polovice tablice, olakšalo život i usmjerilo posljednju fazu sezonu, u kojoj je bilo prostora i za isprobavanje, i za eksperimentiranje, i za ispuštanje ponekog boda bez ikakvih dramatičnih posljedica.

Takve okolnosti, pomalo neprirodne i nenormalne za okruženje HNL-a – iako, nije prvi put da se tako nešto dogodilo – utjecale su i na podsvijest igrača svih klubova, pa tako i Gorice. Nije bilo potrebe “gristi” do krajnjih granica, jer mač nije visio nad glavom, pa je sve skupa na trenutke poprimalo i “flah” notu, a samim time i taj “sviraj više kraj” pristup završnici sezone.

Nakon svega, završilo je pobjedom 2-0 protiv Istre, posljedično i sedmim mjestom, za stepenicu niže od onoga što se ciljalo nakon dolaska Rajka Vidovića, trećeg trenera u ovoj čudnovatoj sezoni. Završilo je, drugim riječima, najpozitivnije što je moglo završiti, u dobrom ozračju, ali i uz pregršt neizvjesnosti koje vladaju na svakom koraku.

Sezona je, naime, gotova, došlo je vrijeme za odmor i odmak od nogometa što se tiče igrača, ali ne i što se tiče ljudi koji vode klub i momčad. Ne bude li nekakvih velikih preokreta, što također nije u potpunosti isključeno, momčad će i dalje voditi isti čovjek, Rajko Vidović.

– Nadam se i vjerujem da ostajem trener Gorice – rekao je trener Rajko u posljednjoj rečenici svog posljednjeg medijskog istupa ove sezone, a tako bi doista trebalo i biti.

Čovjek je vodio devet utakmica, pritom je imao gomilu problema, što naslijeđenih, što novonastalih, i ovo definitivno nije ni uzorak ni trenutak za prave procjene njegovih mogućnosti. Neslužbeno se može doznati kako je u ugovoru imao opciju o raskidu ugovora bez odštete od strane kluba u slučaju da ne izbori šesto mjesto, koje na kraju nije izborio, ali u klubu ne razmišljaju u tome smjeru. Vidović bi, dakle, s 99-postotnom vjerojatnošću trebao ostati na klupi.

Međutim, to je samo jedno od otvorenih pitanja, budući da nije nikakva tajna da je klub trenutačno u možda i najtežoj situaciji otkad je u elitnom rangu. Nakon vrlo dobre ili odlične prve četiri sezone, posljednje dvije ukazuju na rezultatski pad, koji se očituje u lanjskoj dramatičnoj i uspješnoj borbi za ostanak, ali i u ovosezonskom raspletu. O tome jako dobro svjedoči i bodovni učinak, koji je prošle i ove sezone lošiji nego u prve četiri, ali i ukupni dojam.

Posljedice one očajne jeseni 2022., nakon koje se trebalo spašavati što se spasiti da, osjete se i danas, a još snažnije bi se mogle osjetiti u budućnosti. Te su zime, naime, osim trenera Željka Sopića, u klub došli iskusni i provjereni igrači, frajeri koji su uspjeli izvesti čudo i nadoknaditi zaostatak za Šibenikom, ali odreda je riječ o igračima koji nisu atraktivni na tržištu. A to je klubovima poput Gorice izuzetno važna stavka. Ako nema izlaznih transfera, kojih je u prethodne četiri sezone redovito bilo, nema ni financijske stabilnosti na razini na kojoj je to bilo ranije.

Predsjednik kluba Nenad Črnko proteklih je šest godina redovito pronalazio načine, klub je prodavao igrače i pokrivao rastuće troškove u prvom redu kroz tu stavku. Uz to su se vodeći ljudi kluba nadali i da će biti prepoznati od sponzora, prije svega od lokalnih gospodarstvenika, no to se baš i nije događalo. Sve je tako ostalo na upornom predsjedniku i njegovim najbližim suradnicima, ali na taj način je sve teže funkcionirati, pogotovo kad su stali i izlazni transferi, što i nije neočekivano. Momčad je puna igrača starijih od 30, a i oni koji su bili klinci s potencijalom u međuvremenu su postali afirmirani igrači od 23 ili 24 godine. A na takvima se može zaraditi puno teže nego na mladim igračima koji su perspektiva, koji su zanimljivi svima…

Budući da ni sponzori baš i nisu ludi od želje da pomognu klubu koji je posljednjih godina promovirao naš grad više i bolje nego itko ikad igdje, budući da ni interes Goričana za gradski klub ne raste u skladu s očekivanjima, nije nelogično pomisliti i da bi se oni koji svih ovih godina vuku mogli umoriti. I, nije ni to nemoguće, odustati od svega. Borbe s vjetrenjačama iscrpljuju do krajnjih granica, pa i ne bi trebala posebno čuditi rečenica koju je predsjednik Črnko nedavno izgovorio:

– S obzirom na sve što se događa, veliko je pitanje zaslužuje li Velika Gorica prvoligaša!

Nije ta rečenica mnogima najbolje sjela, bez obzira što ju je slijedilo i vrlo logično objašnjenje, ali ona je u suštini – čista realnost. Teško je shvatiti kako je moguće da u gradu ovakve veličine i mogućnosti nema ni značajnijeg broja ljudi na tribinama, ni interesa potencijalnih sponzora, ni aktivne potrage za nekim drugim, boljim modelom kojim bi se pomoglo klubu. Klubu koji je pronio glas o Velikoj Gorici po cijeloj državi, klubu koji je imao uspjehe i sa seniorima i s mlađim kategorijama, klubu koji ima sve uvjete da spaja i okuplja.

Iz najmanje nekoliko dobrih razloga isplatilo bi se sačuvati ono što imamo, ono najbolje što je velikogorički sport ikad imao, ali na stolu je nekoliko scenarija. Konkretnije, tri scenarija…

Ili će se pojaviti nekakav investitor, za što šanse baš i nisu velike s obzirom na interes sredine i mogućnosti koje se u takvom okruženju otvaraju, ili će se pronaći nekakav novi model, koji će pomoći da se izgura ovo zahtjevno razdoblje, ili će Gorica dogodine biti “rudeš”. I ostati bez onoga bez čega ne bi trebalo ostati.

Upitnici se, dakle, redaju jedan za drugim, počevši od sportskog direktora, kojem istječe ugovor, preko dijela igrača, kojima također istječu ugovori, sve do budućnosti kluba u cjelini.

Kluba koji ima, između svega ostaloga, prvake države u pionirskom uzrastu, kluba uz čije se uspjehe uvijek lijepo vezati, kluba koji jednom pobjedom protiv Hajduka ili Dinama donese neusporedivo bolju i snažniju promociju jednog mladoga grada od bilo koga i bilo čega drugoga.

I zato, pravi je trenutak za zajedničko djelovanje, sa zajedničkim ciljem…

Sport

Devet Goričana u hrvatskoj karate reprezentaciji – Katja Braica donijela srebro

Na Balkanskom prvenstvu u karateu održanom u Rijeci, Hrvatska je osvojila srebro u ekipnom dijelu natjecanja, a važnu ulogu u tome imala je Velikogoričanka Katja Braica.

Objavljeno

prije 1 dan

10. studenoga 2025.

Objavio/la

Franjo Kompes

Foto: Karate klub Velika Gorica (Katja Braica- prva zdesna)

Velikogoričanka Katja Braica, članica Karate kluba Velika Gorica, osvojila je srebrnu medalju s hrvatskom juniorskom reprezentacijom na Balkanskom prvenstvu u karateu održanom od 7. do 9. studenoga u Rijeci. Na natjecanju je sudjelovalo 1293 natjecatelja iz 13 zemalja, a Hrvatsku je predstavljalo devet boraca iz velikogoričkog kluba.

Balkansko prvenstvo okupilo je karatiste iz brojnih zemalja, a hrvatska reprezentacija ponovno je pokazala da može parirati najjačima. Karate klub Velika Gorica imao je čak devet reprezentativaca koji su izborili nastup kroz nacionalne kvalifikacije – Mia Čunčić, Franka Jerkin, Ema Jukić, Katja Braica, Matea Kordić, Antonio Brletić, Vito Hulina, Luka Lukačić i Nikola Huzjak.

U pojedinačnim nastupima Katja Braica i Franka Jerkin bile su najbliže medalji, obje osvojivši peta mjesta u svojim kategorijama. Katja je u juniorskoj konkurenciji -59 kg nizala pobjede protiv Turske, Rumunjske i Srbije, no nesretno je izgubila polufinale i borbu za broncu u zadnjim sekundama. Franka Jerkin, u kategoriji kadetkinja -54 kg, ostvarila je tri pobjede i dva tijesna poraza u konkurenciji od čak 53 natjecateljice.

Zapažen nastup imala je i Ema Jukić, koja je u prva dva kola slavila protiv predstavnica Rumunjske i Kosova, dok su Matea Kordić, Antonio Brletić, Vito Hulina, Luka Lukačić i Mia Čunčić također upisali vrijedne nastupe, ali bez plasmana na postolje.

Vrhunac je stigao posljednjeg dana natjecanja kada su održani ekipni mečevi. Hrvatsku su u juniorskim selekcijama predstavljali Katja Braica, Nikola Huzjak i Vito Hulina. Katja je u ženskoj ekipi nastupala u prvoj postavi i upisala sve pobjede u dvobojima protiv Cipra, Bugarske i Grčke, dok je u finalu od Bosne i Hercegovine poražena 0:2. Rezultat je Hrvatskoj donio srebro i naslov viceprvakinja Balkana.

U muškoj juniorskoj ekipi Nikola Huzjak nastupio je u prvoj postavi i otvorio pobjedom protiv Slovenije, dok su u konačnici hrvatski juniori zauzeli peto mjesto. Vito Hulina je u ekipnim mečevima bio zamjena.

Iako razloga za ponos ne nedostaje, vremena za odmor nema. Već idućeg vikenda velikogoričke karatiste očekuje međunarodni bodovni turnir u Osijeku, važan korak prema plasmanu na Europsko prvenstvo.

Nastavite čitati

Sport

Frajerčine s Udarnika! Lako za Istru, trebalo je izvući ovo s HAŠK-om…

Nogometaši Kurilovca samo 72 sata nakon najveće pobjede u klupskoj povijesti pobijedili HAŠK u prvenstvu 1-0, i to unatoč crvenom kartonu za Goziembaha već u četvrtoj minuti. Pobjeda je to i veća od najveće…

Objavljeno

prije 2 dana

10. studenoga 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Uh, što bi tek Kurilovec napravio Dinamu…

Takvi su se komentari, logično i očekivano, krenuli gomilati po bespućima interneta nakon što je u nedjelju sastav iz Pule još malo približio otkazu dobrog čovjeka Marija Kovačevića, i to u režiji Salima Faga Lawala, Nigerijca koji je i četiri dana ranije startao u Kurilovcu. Kušec, Vujnović, Šarić, Banić i društvo uspjeli su ga zaustaviti, napraviti ono što nisu znali i mogli McKenna, Dominguez i ostatak ekipe iz Dinama, ali tu negdje možemo se i zaustaviti s usporedbama.

Iako, postoji još jedna poveznica… Istra je, naime, u nedjelju igrala protiv momčadi iz Maksimira, a Kurilovec je dan ranije na svom igralištu ugostio momčad iz Dinamova susjedstva, s obližnje Pešćenice. Samo 72 sata nakon prvog zvižduka suca Zdenka Lovrića iz Đakova, u već opjevanoj pobjedi u osmini finala Kupa, na istome je mjestu svojim zviždukom sudac Karlo Šaško iz Siska označio početak utakmice između Kurilovca i HAŠK-a.

I ne spominjemo mladog Šaška bez razloga, jer utakmica koja je označena posebno opasnom otvorena je upravo njegovom intervencijom. Već u četvrtoj minuti, naime, nakon gužve koja je nastala na terenu, sudac iz Siska pokazao je crveni karton Maku Goziembahu, kurilovečkom Nigerijcu, što je ionako zahtjevan posao pretvorilo u još težu misiju. Kurilovec je tako morao 86 i nešto minuta igrati s čovjekom manje, i to u susretu u kojem su mnogi strahovali da će “Senad Boysi” poletjeti, uljuljati se u nekakvu euforiju…

Srećom, ništa od toga! Možda baš i zahvaljujući toj nepredviđenoj komplikaciji na startu, Kurilovčani su odbacili krila i krenuli – giljati. I boriti se kao što su se borili i tri dana ranije, u potpuno drukčijem okruženju, pred TV kamerama i punim tribinama. Ovoga puta pozornost je bila puno manja, glamur se izgubio u maglovitoj suboti, ali Kurilovec je ponovno bio – briljantan! Samo pravi frajeri mogu nadići sve što su doživjeli tih prethodnih dana i krvavih koljena krenuti u borbu za prvenstvene bodove s čovjekom manje.

A kad je tako, kad frajeri od srijede u subotu postanu frajerčine, cijela ta priča i ne može završiti drukčije nego pozitivno, pobjednički, slavljenički. HAŠK je pokušao sve da bi spustio na zemlju “zvijezde iz Kurilovca”, a podršku su gosti imali i u liku mladića iz Siska spomenutog u gornjim redovima ovoga teksta, no sve to bilo je nedovoljno. Čak i s čovjekom manje na terenu Kurilovec je u prvom dijelu bio bolja momčad, Senadovi junaci imali su nekoliko jako dobrih prilika, ali na odmor se otišlo s nulom. Bez golova.

U svlačionici je Mourinho iz Gradića, poznatiji kao Senad Harambašić, još malo posložio stvari, još malo galvanizirao svoje momke, a oni su mu vratili na najbolji mogući način. Svi odreda, uključujući i golmana Leona Išeka, koji je u nastavku imao pune ruke posla. HAŠK je počeo koristiti nagomilani umor Kurilovčana, stvarao šanse, a Išek je uporno slao svoju poruku: “No passaran!” Nema gola, zaboravite na to!

S druge strane, stvarao je svoje prilike i Kurilovec, a potez odluke povučen je u 58. minuti. Sve bolji Dominik Furmek, autor drugoga gola protiv Istre, zatresao je mrežu HAŠK-a, svojim drugim prvenstvenim golom donio prednost Kurilovčanima, a to kraja je to “samo” trebalo sačuvati. Uspjeli su u tome momci u crveno-crnim dresovima u prvom redu zahvaljujući momčadskoj igri, zajedništvu i rijetko viđenoj borbenosti, pa na kraju cijele priče ostaje zaključak da je ova pobjeda i više nego zaslužena.

Ujedno, ona je na neki način možda i vrednija nego ona u srijedu. Protiv Istre je bilo spektakularno, protiv HAŠK-a je bilo fascinantno. Ali tako to izgleda kad se frajeri pretvore u frajerčine i pokažu da im ne pada napamet poletjeti u nepotrebne visine. Skromno, ponizno, zajednički i fajterski, Kurilovec je nastavio graditi svoju bajku. Šesta pobjeda u prvenstvu nije pomaknula Kurilovec sa šestoga mjesta, ali ostane li ova momčad i dalje u istom “modeu”, nema dvojbe da će i taj dio ići samo prema naprijed, prema gore.

U sljedećem kolu, na prvom sljedećem koraku, slijedi gostovanje kod Ponikvi…

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

FOTO Turopoljac izgubio bodove od Zrinskog u završnici utakmice

Objavljeno

prije 2 dana

10. studenoga 2025.

Objavio/la

David Jolić

Turopoljac je u 15. kolu Premier lige na domaćem terenu izgubio rezultatom 1:2 od Zrinskog iz Farkaševca, iako je do 87. minute imao minimalno vodstvo. Iako je momčad domaćih u gornjem dijelu prvenstvene ljestvice, a gosti pri kraju poretka to se u prvom poluvremenu na terenu i nije osobito primjećivalo.