Pogled na kadar s kojim se ušlo u posljednje kolo, pogotovo na klupu, na kojoj su sjedila petorica igrača u polju, od čega trojica juniora, zapravo je rekao sve. I puno prije nego što se to dogodilo mnogi su iz okruženja HNK Gorice poželjeli da netko svira kraj, da završi sezona puna muka i problema, nogometna priča u kojoj je krivulja stalno išla gore-dolje, pri čemu je ovo “dolje” ipak bilo nešto dominantnije…

Najbolje u svemu tome bilo je postojanje Rudeša u ligi, momčadi koja je ispala iz lige još davnih dana i time odagnala bilo kakve brige oko eventualnog ispadanja iz lige. Postojanje Rudeša svim je ostalim klubovima iz lige, poglavito ovima iz dolje polovice tablice, olakšalo život i usmjerilo posljednju fazu sezonu, u kojoj je bilo prostora i za isprobavanje, i za eksperimentiranje, i za ispuštanje ponekog boda bez ikakvih dramatičnih posljedica.

Takve okolnosti, pomalo neprirodne i nenormalne za okruženje HNL-a – iako, nije prvi put da se tako nešto dogodilo – utjecale su i na podsvijest igrača svih klubova, pa tako i Gorice. Nije bilo potrebe “gristi” do krajnjih granica, jer mač nije visio nad glavom, pa je sve skupa na trenutke poprimalo i “flah” notu, a samim time i taj “sviraj više kraj” pristup završnici sezone.

Nakon svega, završilo je pobjedom 2-0 protiv Istre, posljedično i sedmim mjestom, za stepenicu niže od onoga što se ciljalo nakon dolaska Rajka Vidovića, trećeg trenera u ovoj čudnovatoj sezoni. Završilo je, drugim riječima, najpozitivnije što je moglo završiti, u dobrom ozračju, ali i uz pregršt neizvjesnosti koje vladaju na svakom koraku.

Sezona je, naime, gotova, došlo je vrijeme za odmor i odmak od nogometa što se tiče igrača, ali ne i što se tiče ljudi koji vode klub i momčad. Ne bude li nekakvih velikih preokreta, što također nije u potpunosti isključeno, momčad će i dalje voditi isti čovjek, Rajko Vidović.

– Nadam se i vjerujem da ostajem trener Gorice – rekao je trener Rajko u posljednjoj rečenici svog posljednjeg medijskog istupa ove sezone, a tako bi doista trebalo i biti.

Čovjek je vodio devet utakmica, pritom je imao gomilu problema, što naslijeđenih, što novonastalih, i ovo definitivno nije ni uzorak ni trenutak za prave procjene njegovih mogućnosti. Neslužbeno se može doznati kako je u ugovoru imao opciju o raskidu ugovora bez odštete od strane kluba u slučaju da ne izbori šesto mjesto, koje na kraju nije izborio, ali u klubu ne razmišljaju u tome smjeru. Vidović bi, dakle, s 99-postotnom vjerojatnošću trebao ostati na klupi.

Međutim, to je samo jedno od otvorenih pitanja, budući da nije nikakva tajna da je klub trenutačno u možda i najtežoj situaciji otkad je u elitnom rangu. Nakon vrlo dobre ili odlične prve četiri sezone, posljednje dvije ukazuju na rezultatski pad, koji se očituje u lanjskoj dramatičnoj i uspješnoj borbi za ostanak, ali i u ovosezonskom raspletu. O tome jako dobro svjedoči i bodovni učinak, koji je prošle i ove sezone lošiji nego u prve četiri, ali i ukupni dojam.

Posljedice one očajne jeseni 2022., nakon koje se trebalo spašavati što se spasiti da, osjete se i danas, a još snažnije bi se mogle osjetiti u budućnosti. Te su zime, naime, osim trenera Željka Sopića, u klub došli iskusni i provjereni igrači, frajeri koji su uspjeli izvesti čudo i nadoknaditi zaostatak za Šibenikom, ali odreda je riječ o igračima koji nisu atraktivni na tržištu. A to je klubovima poput Gorice izuzetno važna stavka. Ako nema izlaznih transfera, kojih je u prethodne četiri sezone redovito bilo, nema ni financijske stabilnosti na razini na kojoj je to bilo ranije.

Predsjednik kluba Nenad Črnko proteklih je šest godina redovito pronalazio načine, klub je prodavao igrače i pokrivao rastuće troškove u prvom redu kroz tu stavku. Uz to su se vodeći ljudi kluba nadali i da će biti prepoznati od sponzora, prije svega od lokalnih gospodarstvenika, no to se baš i nije događalo. Sve je tako ostalo na upornom predsjedniku i njegovim najbližim suradnicima, ali na taj način je sve teže funkcionirati, pogotovo kad su stali i izlazni transferi, što i nije neočekivano. Momčad je puna igrača starijih od 30, a i oni koji su bili klinci s potencijalom u međuvremenu su postali afirmirani igrači od 23 ili 24 godine. A na takvima se može zaraditi puno teže nego na mladim igračima koji su perspektiva, koji su zanimljivi svima…

Budući da ni sponzori baš i nisu ludi od želje da pomognu klubu koji je posljednjih godina promovirao naš grad više i bolje nego itko ikad igdje, budući da ni interes Goričana za gradski klub ne raste u skladu s očekivanjima, nije nelogično pomisliti i da bi se oni koji svih ovih godina vuku mogli umoriti. I, nije ni to nemoguće, odustati od svega. Borbe s vjetrenjačama iscrpljuju do krajnjih granica, pa i ne bi trebala posebno čuditi rečenica koju je predsjednik Črnko nedavno izgovorio:

– S obzirom na sve što se događa, veliko je pitanje zaslužuje li Velika Gorica prvoligaša!

Nije ta rečenica mnogima najbolje sjela, bez obzira što ju je slijedilo i vrlo logično objašnjenje, ali ona je u suštini – čista realnost. Teško je shvatiti kako je moguće da u gradu ovakve veličine i mogućnosti nema ni značajnijeg broja ljudi na tribinama, ni interesa potencijalnih sponzora, ni aktivne potrage za nekim drugim, boljim modelom kojim bi se pomoglo klubu. Klubu koji je pronio glas o Velikoj Gorici po cijeloj državi, klubu koji je imao uspjehe i sa seniorima i s mlađim kategorijama, klubu koji ima sve uvjete da spaja i okuplja.

Iz najmanje nekoliko dobrih razloga isplatilo bi se sačuvati ono što imamo, ono najbolje što je velikogorički sport ikad imao, ali na stolu je nekoliko scenarija. Konkretnije, tri scenarija…

Ili će se pojaviti nekakav investitor, za što šanse baš i nisu velike s obzirom na interes sredine i mogućnosti koje se u takvom okruženju otvaraju, ili će se pronaći nekakav novi model, koji će pomoći da se izgura ovo zahtjevno razdoblje, ili će Gorica dogodine biti “rudeš”. I ostati bez onoga bez čega ne bi trebalo ostati.

Upitnici se, dakle, redaju jedan za drugim, počevši od sportskog direktora, kojem istječe ugovor, preko dijela igrača, kojima također istječu ugovori, sve do budućnosti kluba u cjelini.

Kluba koji ima, između svega ostaloga, prvake države u pionirskom uzrastu, kluba uz čije se uspjehe uvijek lijepo vezati, kluba koji jednom pobjedom protiv Hajduka ili Dinama donese neusporedivo bolju i snažniju promociju jednog mladoga grada od bilo koga i bilo čega drugoga.

I zato, pravi je trenutak za zajedničko djelovanje, sa zajedničkim ciljem…