Povežite se s nama

Vijesti

Sestre s vjetrom u kosi: Tata nas je vodio u garažu i rekao je da njegove cure moraju imati motor

Ljubav prema brzini prenio je na obje kćeri, a one danas iskreno uživaju u osjećaju slobode

Objavljeno

na

Majin i Petrin tata bio je strastveni ljubitelj brzina. Volio je automobile i motore, a i sam je vozio rally. Budući da nije imao sinova, u svoju garažu vodio je kćeri, a kada je Maja imala 14 godina kupio im je i prvi motor. Bila je to Honda CTX.

– Tata je kao mlad vozio rally, dok su to još bili fićeki, i radio kao instruktor u autoškoli. Već i prije nego što nam je kupio prvi motor, seka i ja naučile smo voziti auto i đirale smo se po moru. Stalno nas je vodio na utrke, gledat rally, voziti carting… Budući da je bio lud za brzom vožnjom, rekao je da njegove cure moraju imati motor i sa 16 godina smo i jedna i druga polagale vozački. I tako je to nekako ostalo – ispričala je Maja Đuračić koja danas vozi Kawasaki ER-5 od 500 kubika, a s motorom putuje i na posao.

Petra Klarić i Maja Đuričić – sestre ljubiteljice motora. Foto: Gianna Kotroman/Cityportal.hr

Nakon što su rano ostale bez oca djevojke su na neko vrijeme prestale voziti motore, ali čini se da taj osjećaj i slobodu nikada nisu zaboravile.

– Imala sam pauzu od 20 godina što se tiče motora. Tata mi je umro kad sam imala 17 i ostao mi je taj 125-ica, zadnji motor koji je on kupio, i to je stajalo u garaži dok nisam rodila prvo dijete. Onda smo muž i ja govorili da nam ne treba motor jer nećemo nikada imati vremena za to i skoro 20 godina je prošlo do toga da mi se ispunila želja i kupila sam si motor i sad guštamo seka i ja – prepričava Maja i dodaje kako se osjećaj koji ima dok vozi motor ni sa čime ne može usporediti i jednostavno uživa u vjetru i brzini.

Njezina sestra Petra Klarić bila je uvjerena kako više nikada neće sjesti na motor, a danas joj je jedna od najdražih stvari na svijetu voziti se na motoru i pjevati si u kacigu.

– Sloboda – to za mene znači motor. Mi smo sad još relativno friške bajkerice. Uopće ne znam da li se tako možemo nazvati jer nismo još napravile par tisuća kilometara koji su valjda nužni da bi se zvao bajker. Ali kad sjednem na motor do posla, do Zagreba i nazad, do Siska, je gušt. Otkrila sam si super foru, a to je da kad stavim kacigu imam osjećaj kao da imam prste u ušima i pjevam iz sveg glasa. Dogodilo se da cijelim putem od Gorice do Siska pjevam jednu te istu pjesmu jer mi je baš taj dan pasala – priča Petra koja nije ni pomišljala nakon 20 godina opet početi voziti motor dok se njena sestra nije pojavila sa svojim Kawasakijem.

Petra Klarić i Maja Đuričić – sestre ljubiteljice motora. Foto: Gianna Kotroman/Cityportal.hr

– Seka je bila prva koja je nakon 20 godina kupila motor i još smo joj i mama i ja govorile da treba li joj to baš, je li nužno, a ona kakva je, kad nešto zacrta to i napravi, kupila je motor. Nakon par dana sam ju nagovorila da mi da da pokušam ponovo voziti i dogodilo se to da je ona više od sat vremena sjedila i igrala se s klincima dok sam se ja vozila. To se ne zaboravlja, sve se vratilo i bilo je prirodno, kao da nisam imala pauzu. Muž mi je bio podrška, a tjedan dana nakon što sam kupila motor i on je otišao položiti za A kategoriju – kaže ova majka dvoje djece.

Petra Klarić i Maja Đuričić – sestre ljubiteljice motora. Foto: Gianna Kotroman/Cityportal.hr

Maja je ljubav prema motorima prenijela na svoje troje djece, a kako sada stvari stoje, čini se da će motor voziti i Petrina kćer.

U svakom slučaju, kada idući put vidite na semaforu nekog na motoru, sjetite se da se ispod kacige možda krije duga ženska kosa, a Maju ćete prepoznati i po plavoj kečki na kacigi.

Petra Klarić i Maja Đuričić – sestre ljubiteljice motora. Foto: Gianna Kotroman/Cityportal.hr

Razgovarala Gianna Kotroman/City radio

Gospodarstvo

HZZ objavio brojke, evo što se događa na tržištu rada u Velikoj Gorici

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Vojtech Okenka/pexels.com

Krajem travnja 2026. na području Velike Gorice u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje bilo je 815 nezaposlenih osoba, što predstavlja pad od 4,0 % u odnosu na ožujak te 14,6 % manje nego u istom razdoblju prošle godine.

Podaci HZZ-a pokazuju i da je tijekom travnja iz evidencije zaposleno 93 osobe. Najčešće su posao pronalazile u zanimanju čistača, gdje je zaposleno ukupno devet osoba.

Istodobno, poslodavci su u istom mjesecu prijavili 162 slobodna radna mjesta na području ispostave Velika Gorica. Među oglašenim poslovima najviše je traženih poštara, točnije njih 26.

Nastavite čitati

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

na

Objavio/la

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Gospodarstvo

Velika Gorica sve više ulaže u poduzetnike i obrtnike, grad među vodećima po rastu pomoći

Hrvatski gradovi prošle su godine za subvencije poduzetnicima i obrtnicima izdvojili više od 53 milijuna eura, a Velika Gorica našla se među deset gradova s najvećim rastom izdvajanja u odnosu na godinu ranije.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica povećala je izdvajanja za subvencije poduzetnicima i obrtnicima za 661 tisuću eura u odnosu na 2024. godinu, pokazuju podaci Ministarstva financija o izvršenju proračuna za 2025. godinu. Time se Gorica svrstala među gradove koji su najviše pojačali financijsku podršku gospodarstvu i obrtništvu, prenosi Gradonačelnik.hr.

Prema analizi proračunskih izdvajanja hrvatskih gradova, najveći nominalni rast subvencija ostvario je Bjelovar, a odmah iza njega slijede Split, Sveta Nedelja i Šibenik. Velika Gorica nalazi se u društvu 10 gradova s najvećim povećanjem izdvajanja, ispred Samobora, Varaždina, Pule i Rijeke.

Ukupno su hrvatski gradovi prošle godine za subvencije poduzetnicima i obrtnicima izdvojili 53,3 milijuna eura, što je oko 11,5 milijuna eura više nego godinu ranije. Rast izdvajanja zabilježio je 71 grad.

Analiza pokazuje i da interes za obrtništvo i dalje raste. Prema podacima Obrtnog registra Ministarstva gospodarstva, krajem 2025. godine u Hrvatskoj je poslovalo više od 133 tisuće obrta, odnosno više od deset tisuća više nego godinu prije.

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

na

Objavio/la

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

Poraz za kraj: ‘Nogomet nikad ne laže, tamo smo gdje trebamo biti’

Nogometaši Gorice poraženi su 2-0 od Rijeke na Rujevici u posljednjem kolu SuperSport HNL-a. Goričani su na kraju završili na osmome mjestu, s dva boda manje od petoplasirane momčadi…

Objavljeno

na

Objavio/la

Pravih ljetnih 28 stupnjeva dočekalo je nogometaše Gorice na Rujevici, zajedno s igračima Rijeke, koji su se nadali i vjerovali da na kraju ipak nekako mogu do trećega mjesta. Gorica je, s druge strane, pobjedom mogla do petoga mjesta u prvenstvu, što bi bio uspjeh kakav nismo doživjeli od one sezone kad je Gorica porazom upravo na Rujevici skliznula na peto mjesto i ostala bez povijesnog plasmana u Europu.

Ovoga puta ulog nije bio toliko velik, ali očekivano je bilo vidjeti nogometaše koji su motivirani bez obzira na činjenicu da je riječ o zadnjih devedeset minuta u sezoni. Takvi su Riječani i Goričani i bili, no teško je ovu utakmicu u bilo kojem smislu svrstati među nogometne događaje koji će se pamtiti. Dapače, sve je riješeno u dva poteza, utakmica je bila lišena velikog broja prilika i uzbuđenja, a pogotovo se to odnosi na uzbuđenja pred riječkim vratima.

Gorica je bila bez Pršira, Čabraje i Filipovića, pa su ispred Matijaša startali Leš, Perić i Moustapha, na bokovima Trontelj i Bogojević, a u sredini Kavelj, Pozo, Pavičić i mladi Stjepan Kučiš u Prširovoj ulozi. U vrhu napada, s kapetanskom trakom oko ruke, i ovoga je puta startao Ante Erceg.

U prvom poluvremenu takva je Gorica limitirala Rijeku na jednu opasniju situaciju, u kojoj je sjajno reagirao Matijaš, dok s druge strane opasnosti nije bilo. Nije ih pred riječkim vratima bilo previše ni u nastavku, dok je Rijeka sve riješila – “američki”! Amer Gojak pogađao je u 66. i 84. minuti, golovi da ne znaš koji je ljepši, da li zakucavanje u rašlje za 1-0 ili bomba koja je od prečke ušla za konačnih 2-0…

Ukratko, utakmica nakon koje će navijačima Gorice dobro sjesti to što je sezona završila. A i treneru će odmor dobro doći.

– Bili smo dosta stabilni u prvom poluvremenu, dosta dobri defenzivno, međutim imali smo četiri-pet situacija za kontranapad kakve očito ne znamo rješavati – krenuo je u analizu Mario Carević, pa nastavio:

– To nam je nekako i ogledalo cijele sezone. Ponavljam se u ovim izjavama nakon utakmice, stalno pričam iste stvari, ali to je činjenica. Moraš takve situacije odraditi tako da uputiš udarac, da golman mora reagirati, da uđeš u highlightse… Tu smo nedorečeni i za sljedeću sezonu ćemo sigurno tražiti pojedince koji će nam pomoći. Moramo to i trenirati, iako je teško trenirati donošenje odluka.

Mario Carević ove je sezone postao najdugovječniji trener u prvoligaškoj povijesti Gorice… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Naravno da je Carević razmišljao i o tablici.

– Da smo pobijedili, završili bi peti, što bi trebalo biti ogroman motiv, a da smo uzeli i bod, bili bismo sedmi. Ovako smo završili na osmome mjestu – slegnuo je ramenima trener Gorice, koji je s takvim učinkom na kraju zadovoljan.

– Vratit ću se malo na početak sezone. Otišlo nam je 25 igrača, morali smo raditi totalno novu selekciju i ja sam na kraju mogu biti zadovoljan sa izvedbom i rezultatom. Moglo je to biti i bolje, jer kad vratim film, prosuli smo puno bodova zbog promašenih šansi, penala… A opet, najiskrenije rečeno, nogomet nikad ne laže. Nogomet je nakon tih 36 kola u pravu i to je nekakva naša realnost. Da, dojam je da smo igrali puno bolje nego što to govori broj bodova, ali očito nam nešto fali za nešto više.

Dotaknuo se za kraj i pitanja pobjedničkog mentaliteta…

– Taj mentalitet pobjednika gradi se kroz više prijelaznih rokova, moramo raditi doselekciju i točno znamo što nam treba. Nadam se da ćemo uspjeti dovesti neke nove igrače, da ćemo ući u pripreme kako treba i biti bolji u tim segmentima sljedeće godine – zaključio je Carević.

Nastavite čitati

Reporter 459 - 30.04.2026.

Facebook

Izdvojeno