Priča iz kvarta
Selo gdje je rastao Marcelo: Imaju balvan revoluciju, imaju Broza, a nemaju – kafić!
OKUJCI U OKUJU Odcijepili su se ‘balvan revolucijom’ izrasloj na asfaltu, rasli kroz zadruge i svijetu dali – Marcela Brozovića! Samostalno selo postali su na Valentinovo 1974., a možda su i jedino selo u kraju bez kafića…
Na šest-sedam minuta lagane vožnje od centra grada, na jedva primjetnom brežuljku, omeđeno Mraclinom s jedne i Kušancem s druge strane, na granici Turopolja i Vukomeričkih gorica, smjestilo se selo Okuje. Mjestašce je to u kojem obitava, kaže zadnji popis stanovništva, oko 430 ljudi, među kojima je i obitelj koja je svijetom pronijela ime mjesta o kojem se ni u samom Turopolju, realno, često ne zna previše.
Međutim, sad cijeli zna da Marcelo Brozović dolazi iz Okuja!
Bez ikakve konkurencije najbolji nogometaš kojeg je naš kraj dao u cijeloj svojoj povijesti, svjetska marka koja u finalu Lige prvaka ponese kapetansku traku jednog velikana kao što je milanski Inter, ponos je sela. Proslavili smo zajedno i svjetsku broncu iz Katara, ima Marcelo u svojoj kolekciji i srebro iz Rusije, slovi za jednog od najbolji veznih igrača na planeti, pa ne fali razloga da sumještani budu ponosni do neba.
– Uh, kako ne, ponosni i preponosni! – priča nam u drvenoj sjenici u svome dvorištu Branko Markulin, prvi susjed Brozovićevih, uz to i bliski rođak, ali i jedan od ljudi koji su posljednjih desetljeća vodili mjesni odbor.
– Kakav je bio kao dijete? Ha, zvrkast! Tako bi se to možda najbolje moglo opisati. Stalno je letio, jurio, posvuda ga je bilo, jedino ne uz knjigu. Škola ga baš nije zanimala, od prvog dana, nema šanse da bi taj sjeo i učio… I onda je jednom Bomba, njegov stari, poludio: ‘Ako nećeš učiti, onda ćeš trenirati. Pa ćeš vidjeti kako će to izgledati…’ I svaki dan je trenirao s njim, ubijao ga od treninga. Bomba je sve ovo i napravio od njega. Stalno si ih vidio na kanalu, trči gore, trči dolje, treniraj… Talent je bio u genima, jer i Bomba je bio jako dobar nogometaš, igrao i u Radniku, a na kraju mu se sve skupa, Bogu hvala, isplatilo!
E, to je poseban dio priče. Marcelo Brozović, znate to već, ovog je ljeta napustio Milano i odlučio prihvatiti suludu ponudu iz Saudijske Arabije. Jer, isplatilo mu se. Varijante koje kruže su različite, ali svima im je zajedničko da govore kako će Broz, od Bombe mali, u sljedeće tri godine zaraditi ravno 100 milijuna eura! Odmah 25, pa još po 25 svake godine do ljeta 2026. Imao je i ponudu velike Barcelone, šansu za zaigra na monumentalnom Nou Campu, ali odabrao je otići u saudijsku metropolu Rijad, u društvo Cristiana Ronalda, četiri tisuće kilometara od kuće, od svojih Okuja.
Marcelo Brozović potpisao je trogodišnji ugovor sa saudijskim Al Nassrom
– Čim je otišao u Dragovoljac, pa poslije i Lokomotivu, odmah ga je manje bilo po selu. I nije se čak ni nešto posebno pričalo o njemu kao nekakvoj velikoj nadi, ljudi u selu nisu ni znali gdje i što igra. Ali onda je otišao u Dinamo, pa je brzo došla i reprezentacija, pa Italija… I naravno da ga danas svi pratimo, da se svi baš jako veselimo svakom njegovom uspjehu. Kad igra reprezentacija, tu u selu je nemoguće vidjeti čovjeka na ulici, svi gledaju utakmice – priča gospon Branko.
U potrazi za sugovornikom koji bi nam mogao najbolje pomoći da ispričamo priču o selu u kojem je rastao “princ od Okuja”, upućeni smo baš na njegovu adresu. A za početak je trebalo riješiti otvorena jezično-topografska pitanja.
– Mi smo sad u Okuju, ne u Okujama, kako neki znaju reći. I mi smo Okujci, a ne Okujanci, što isto neki krivo koriste – pojašnjava gospon Markulin.
Rođen je 1957., još od sredine sedamadesetih aktivno je uključen u društveni život mjesta, ali uz jednu ogradu.
– O povijesti sela bi vam više mogao ispričati Bomba, on je i pisao knjigu o povijesti našeg DVD-a, pa se više time bavio… – govorio je Branko pa odnekud dohvatio tu knjigu, s naslovom “Vjera u Boga i seljačka sloga”.
I već na prvim stranicama literarnog prvijenca Ivana Brozovića Bombe doista postoje informacije… Okuje se smjestilo na sami početak Vukomeričkih gorica, okruženo je hrastovim šumama, a prvi put se u zapisima pojavljuje 1496. godine. Nije poznato zašto baš naziv Okuje, pretpostavka je da ima veze s kovačkim zanatom, okivanjem, ali zna se da je u to vrijeme ovdje bilo pet kuća, na posjedu kojeg je herceg Ištvan Korvin prodao Baltazaru Alapiću.
Branko Markulin zadnjih nekoliko desetljeća aktivan je u društvenom životu sela, a prvi je susjed i rođak obitelji Brozović
Sve do sredine 19. stoljeća tu nije bilo više od 15-ak kuća, no ukidanje kmetstva u to doba omogućilo je rast i razvoj sela, odnosno zaseoka zvanog Okuje. Osnovane su tad i prve seljačke zadruge, koje su se u Okuju nazivale po prezimenima, pa danas znamo da su Bartolić, Brozović, Dvorneković, Golubić, Markulin, Roginić, Zagorec i Zlodi izvorna okujska prezimena.
U to dobra, sredinom 19. vijeka, djeca iz Okuja dobila su mogućnost školovanja, nakon što je izgrađena škola u Vukovini, do koje su stari Okujci, naravno, pješačili… Tek 1909. izgrađena je škola u Mraclinu, puno bliže kući, gdje se i danas školuju djeca iz Okuja.
Priče iz davnina kažu i da su Okujci bili vrlo vješti tesari, da su radili na najvećem dijelu čardaka koji su se gradili od Mraclina, pa sve do Lekenika.
– Rano ujutro bi se kosila djetelina i trava, pa bi se biciklima išlo u Mraclin na prvi vlak, koji je išao u šest sati. A onda cijeli dan radili “cimermaniju” za čardake, ručno tesali grede, ručno pilili… I tako cijeli dan, pa opet na vlak.
Četiri Okujca, kažu zapisi, poginula su u Prvom svjetskom ratu, nakon kojega je krenuo prvi značajniji razvoj sela. Budući da je selo bilo u potpunosti od drveta, pa su požari bili značajan problem, već 1925. godine u Okuju je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje je odmah još snažnije povezalo mještane. Potresao ih je opet Drugi svjetski rat, u kojem je poginulo čak 18 mještana, a onda je konačno selo moglo ponovno normalno živjeti…
I nastaviti rasti. Ljudi su se krenuli doseljavati iz svih krajeva, broj stanovnika je rastao, počele su se graditi kuće od cigle, pa je 1970. godine zapisano da u selu ima 97 kuća. Odnosno, da se opet ispravimo, u zaselku. Naime, cijelo to vrijeme Okuje nije selo nego dio Mraclina, od kojeg ga je razdvajao kanal.
– Ne znam odakle naziv, ali taj smo kanal zvali Jankov kut. I to je bila granica između Okuja i Mraclina – prepričava nam Branko kao uvod u kompleksnu priču o “odcjepljenju”.
Zbilo se to na Valentinovo 1974. godine, no samom službenom formiranju mjesnog odbora Okuje prethodila je…
– Okujska balvan revolucija! – kroz smijeh govori Branko, koji je u to vrijeme bio srednjoškolac, pa jako dobro pamti te dane i događaje.
– Kad se uvodio asfalt, Mraclinci su sebi asfaltirali cijelo selo, a Okuje nije dobilo asfalt, i dalje smo imali prašnjavi put. Opravdanje je bilo da za Okuje nema novaca, a ovi naši to nisu htjeli prihvatiti. I posvađali su se naši delegati s njima, baš jako posvađali. A kad su se vratili doma, dogovorili akciju… Na tom kanalu, Jankovom kutu, bili su postavljeni balvani preko kojih se kanal prelazio, ukopani u zemlju. Budući da su gotovo svi Mraclinci imali vinograde i šume u Kravarskom i gore u Vukomeričkim goricama, da nisu imali kuda proći nego kroz Okuje, ovi naši su odlučili iskopati i maknuti te balvane, tako da ovi nisu nikako mogli do svojih šuma i vinograda!
U lokalnoj partiji, naravno, nastao je kaos. I zavladala nevjerica
– U tim vremenima baš nisu bile česte takve akcije, ali mi smo imali svoje ljude u općini i bili smo spremni na reakcije. Uostalom, pobuna je uspjela, Okuje je dobilo asfalt, ali i vlastiti mjesni odbor. Evo, tu piše sve… – pokazuje Markulin na papire koje i dalje čuva, povijesne dokumente pa čita:
“Dostavljamo popunjeni Upitnik o sastavu organa i aktivnosti mjesne zajednice u 1974. godini s napomenom da je ovaj mjesna zajednica osnovana 14. II. 1974.”, stoji uz tekstu koji je potpisao predsjednik mjesne zajednice Tomo Kovačić.
Koju godinu poslije, tamo u drugoj polovici sedamdesetih, selo Okuje, sad samostalno, sa svojim ljudima na pozicijama na kojima se odlučivalo i planiralo, počelo je dobivati neke druge i drukčije obrise. Bio je to kraj u kojem se stanovništvo gotovo u pravilu bavilo poljoprivredom, do dolaska asfalta prilično izoliran kraj, ali došao je trenutak za velike promjene.
– Naše selo se s glavne ceste dugo vremena nije ni vidjelo. Ovo sve je bila šuma, pa smo na cestu iskakali nakon što bi se probili kroz šumu, zato su nas i prozvali “žabari”… S obzirom na to, čak nam ni autobus nije želio stajati ovdje kod nas, samo bi produžio, a mi bi morali hodati do Kušanca, gdje je bila prva sljedeća stanica – govori Branko i nastavlja.
– Ključno je bilo povezivanje sa Zadrugom iz Vukovine. To je promijenilo selo. Ljudi su se do tad jako mučili, nije tu bilo puno bogatijih kuća, čak sam se i ja kao srednjoškolac kupao u lavoru, jer kupaonicu u to vrijeme nismo imali. Kad je počela ta priča sa Zadrugom, preko koje su naši proizvodi plasirani u velike tvornice, kao što su Gavrilović i Sljeme, sve je bilo puno lakše. Dovezu ti odojke, izvažu, ti ih hraniš tri mjeseca sa smjesom koju ti također dostave, pa ih nakon toga voziš na vaganje. Razliku u kilaži ti uredno plate i svima dobro – taj je model prepričao Markulin.
Bolji materijalni status mještana doveo je i do toga da su se kuće počele obnavljati i uređivati, gradile su se i nove, ljudi su se doseljavali, a sve to imalo je za rezultat i još bogatiji društveni život u selu.
– Dani naše mladost, a to je taj prijelaz sa sedamdesetih na osamdesete, bio je baš nešto posebno. Svi smo bili u vatrogascima, osvajali nagrade na natjecanjima, za koje smo čak dobivali i priznanja od općine, a imali smo i kazališnu grupu, koju je vodila naša Katica Bartolić. Bio je tu i nogometni klub Torpedo, koji se nekoliko puta gasio i ponovno pokretao, a imali smo i malonogometne turnire između nas u selu, kao i one za momčadi iz cijeloga kraja. Imali smo i čuvene zabave, koje su svakog vikenda bile negdje drugdje, a često i kod nas u Okuju – pamti dane mladosti Branko, dodajući tome i neke sočne detalje romantičnim, ali i burnim događajima na zabavama.
– Tu smo se upoznavali, zaljubljivali… I ja sam svoju suprugu Šteficu, inače iz Male Bune, upoznao na jednoj od tih zabava. Zahvaljujući tim zabavama, kao i našim turnirima u malom nogometu, mi iz Okuja poznavali smo svoje vršnjake iz cijeloga kraja. I znali smo tko je kakav, tko voli popiti, tko se voli potući… Evo, i danas pamtim jednu tučnjavu Kurilovčana i Mraclinaca, baš tu kod nas, sjećam se da je krvi bilo posvuda. Ratoborni su bili i dečki iz Lomnice, iz Turopolja… Tu je znalo biti svega, ali mi Okujci nikad nismo sudjelovali u tome – ističe Branko.
Uspjeli su Okujci u vrijeme bivše države sagraditi i kapelicu, što smatraju velikim dosegom, na koju su ponosni i danas, a posljednje godine prije Domovinskog rata prošle su mirno, bez stresova koje je donio početak devedesetih. Branili su mještani svoje selo prvo lovačkim puškama, zatim i u sklopu raznih brigada, pa nakon rata otvorili neku novu eru u svojoj povijesti.
– Promijenila su se vremena, nekako mi se čini da je selo danas prilično “mrtvo” u odnosu na ta naša vremena. Mladih ima, nije da ih nema, ali kad je riječ o bilo kakvoj aktivnosti, tu pričam o mladima od 35-40 godina. Evo, imali smo i malonogometni turnir nedavno, tu više nema dečki od 18, 19 ili 20 godina koji bi se uključili. Ta nova generacija je zatvorena doma, u svom filmu, sa svojim načinima provođenja vremena… – žali gospon Branko.
Nema više ni nogometnog kluba, ugasio se čuveni NK Torpedo već i prije rata, i to zato što su troškovi kluba postali previsoki. Bez obzira na to što je 400 maraka za suce po utakmici bio iznos koji si ne mogu priuštiti, ovo je selo koje je uspjelo u svijet poslati jednog takvog nogometaša kao što je Marcelo Brozović…
Obiteljska kuća Brozovićevih u samom je središtu sela
A kad se već opet vraćamo na Epic Broza i na njegove velike ljubavi, vrijedi istaknuti još jedan neobičan detalj. Naime, prije nego što smo došli u goste ljubaznim Markulinima, pokušali smo u Okuju i popiti kavu, sjesti u lokalni kafić, možda i popričati s mještanima, dobiti malo bolju sliku o ovome mjestu.
Međutim, ništa od toga. Okuje je selo bez kafića. Možda je i zato Marcelo, kad se selio u Veliku Goricu, tražio isključivo kuću s kafićem.
– Da, tako je, nemamo kafić. Imali smo taj jedan pokušaj, kafić se zvao Kapric, ali vrlo brzo se zatvorio. Ali dobro, imamo mi vinograde, vina uvijek ima, valjda u svim kućama, osim kod onih koji ga najviše troše – smije se Branko pa se vraća na temu sela bez kafića:
– Nisam sasvim siguran, ali mislim da smo jedno od rijetkih, ako ne i jedino selo u kraju koje nema kafić. Najbliže mjesto za popiti kavu tako nam je u Mraclinu, ali zapravo su Okujci uvijek više naginjali prema Gorici nego na tu drugu stranu, prema Mraclinu i Vukovini.
I to je, dakle, u nekoliko crtica, Okuje. Selo iz kojeg je na put u svijet krenuo Marcelo Brozović.
– Rijetko navraća u selo, dođe na kratko kad ima nekakvu pauzu, prošeće po selu i javi se, ali to je otprilike to. Ali neka ga, nek mu je sa srećom – zaključuje naše druženje gospon Branko.
Restoran “Za vašu dušu” mnogima je prva, nekima možda i jedina asocijacija na Okuje
Priča iz kvarta
Situacija u gradu je – kvizna! ‘Važno je znati, još važnije dobro se zabaviti’
U usporedbi s ostalim gradovima, Velika Gorica ima vrlo ozbiljnu kvizašku scenu, pričaju nam Ivan Oškera i Hrvoje Barić iz “OIB kviz studija”. Pomogli su nam da napravimo kratki vodič kroz goričku kvizašku scenu…
Ponedjeljkom u Alkaru i Chellosu, utorkom u Ozirisu i Vegosu, srijedom u Chellosu, četvrtkom u Ozirisu, petkom u Alkaru… Tako nekako izgleda raspored kvizova u velikogoričkim kafićima, što će reći da je kvizaška scena u našem gradu na ozbiljnoj razini. I da se sve više širi, raste, buja.
– U usporedbi s ostalim gradovima u Hrvatskoj, Velika Gorica ima jako dobru kvizašku priču. Naravno, Zagreb je tu nedodirljiv, jako puno kvizova igra se i u Splitu, a od manjih gradova nekako prednjače Požega i u posljednje vrijeme Sisak. Tu je negdje, u tom društvu, i Velika Gorica, koja ima jako ozbiljne kvizove u oba smisla, i što se tiče sastavljača kvizova i što se tiče kvalitete i brojnosti sudionika kvizova – pričaju nam Hrvoje Barić iz Lomnice i Riječanin s velikogoričkom adresom Ivan Oškera.
Njih su dvojica pokrenuli projekt pod nazivom “OIB kviz studio” i aktivno se bave sastavljanjem i organizacijom kvizova širokoga spektra. Trenutačno su jedina domaća, gorička ekipa koja radi kvizove u našem gradu, dok su ovi ostali neka vrsta franšize najjačih kvizova u državi. Međutim, kakvi god kvizovi bili, odakle god dolazili, kvizaši su jedna vrsta zajednice, krug ljudi koji se poznaje, druži, viđa na redovnoj bazi. I nalazi na otprilike istim mjestima, jer četiri kafića navedena u uvodu funkcioniraju kao “srce i duša” goričke kvizaške scene.
– Ako pričamo o zaista aktivnim kvizašima, ljudima koji su redovni na svim tim kvizovima, pričamo o sigurno više od stotinu ljudi iz našega grada. Dobro, bude tu i ekipe iz Zagreba, dođu nam i oni u goste, ali najveća većina tog društva su Goričani svih generacija. Imamo klince iz srednje škole, ljude iz srednje generacije, ali i umirovljenike. Evo, konkretno u Alkaru redovno kvizove igra ekipa sastavljena od ljudi u kasnim šezdesetima, i to igraju fenomenalno! – govore Barić i Oškera.
Ivan Oškera i Hrvoje Barić ni sami ne mogu odlučiti vole li više igrati ili kreirati kvizove
Upravo je Alkar, kafić na Bijelom brijegu, naglašavaju spremno obojica, “kultna kuća goričke kvizaške scene”.
– Upravo u Alkaru sve je počelo još tamo 2015. godine, tamo su održavani prvi kvizovi u našem gradu. Ubrzo se u tu priču uključio i Vegos, tako da možemo reći da su uz ta dva kafića vezani počeci ove naše scene o kojoj pričamo. Na razini Hrvatske sve je počelo u zagrebačkoj Booksi 2010. godine, tamo su održani prvi kvizovi ovakvog tipa, nakon čega se to vrlo brzo raširilo po cijeloj Hrvatskoj, a logično je da se u relativno ranoj fazi uključila i Velika Gorica – objašnjava Barić, koji je kvizove počeo igrati još kao srednjoškolac.
Njegova generacija danas u najvećoj mjeri i drži kompletnu kvizašku scenu, svatko u svojoj sredini, a pokušaja da sve skupa zaživi u ovim današnjim okvirima bilo je jako puno. Igralo se tako i u još nekim goričkim kafićima, igralo se čak i u Hrvojevoj Lomnici, ali i još nekim mjestima u našem kraju.
– Nas dvojica smo se i upoznali na kvizovima. Često su naše ekipe sjedile jedne pokraj drugih, pa bismo nakon završetka kviza ostali sjediti svi zajedno, nešto bi se tu i popilo, razmjenjivala su se iskustva, a kroz sve to i nas dvojica smo došli na ideju da napravimo nešto zajedno. Nije bilo lako krenuti, pronaći svoje mjesto, ali u jednom trenutku otvorio se prostor u Alkaru i tu smo počeli. Sad kvizove radimo i u Alkaru, i u Ozirisu, a jedanput mjesečno odemo gostovati i u Rijeku – kaže Oškera.
Najčešće su to kvizovi općeg znanja, bude ih i specijaliziranih, odnosno tematskih, ali Ivan i Hrvoje drže se provjerenog recepta.
– Za kviz je važno prije svega da bude dinamičan i raznovrstan, da pokriva razna područja, od povijesti, zemljopisa, glazbe, filma, sporta… Koncept mora biti takav da svi budu u igri praktički do posljednjeg pitanja, da je svaki odgovor važan, odnosno da je svima zanimljivo igrati, sudjelovati, da se ljudi požele vratiti. U svemu tome ključan je balans težine pitanja, a to je zapravo i najteži dio. Ljudi lako odustanu ako im je kviz pretežak, ali i ako im je prelagan. Nama je cilj da najlošija ekipa ima oko 50 posto točnih odgovora, a naravno da su uvijek tu i pitanja koja rade razliku, za koja pet pametnih glava moraju jako dobro upregnuti moždane vijuge – objašnjava Oškera, a nadovezuje se Barić.
– Poanta je u tome da kviz bude takav da četiri liječnika s prestižnim nagradama mogu pobijediti četiri maturanta iz gimnazije! Bit je da se odmaknemo od takozvanog “elitizma” u pitanjima, da u kvizu nema pitanja koja su nerješiva.
Sastavljanje kvizova, logično je zaključiti, ozbiljan je posao. Pogotovo kad ih, kao u slučaju našega dvojca, sastavljaš dva tjedno.
– Svaki kviz nastaje kroz nekih sedam do osam sati krvavog rada. Puno je tu razmišljanja, promišljanja, osmišljavanja koncepta, ali i čitanja, pregledavanja podataka. Nas dvojica već smo namješteni na taj “mode”, praktički bez prestanka razmišljamo o pitanjima, razmjenjujemo poruke s idejama… – govori Ivan.
– Pitanja za kviz svuda su oko nas! Da, koristimo tu puno internet i literaturu, kopamo i tražimo, ali izvori za nova pitanja pojavljuju se doslovno u svakom trenutku života. Od filma koji sam taj vikend pogleda sa ženom, preko propovijedi koju sam čuo u crkvi, sve do nečega što čujem u prijenosu utakmicu, u kafiću ili vidio u šetnji gradom – dodaje Hrvoje.
Svi sastavljači pitanja, a ovi naši pogotovo, u prvom planu drže zabavu. Da, usput ćeš i provjeravati vlastito znanje, ali poanta je da sve skupa prođe uz dobro druženje, poneku cugu i puno smijeha.
– Upravo tako, zato i želimo svima, pogotovo onima koji se još nisu iskušali u tome, poručiti da dođu i da se zabave. Ne moraju se bojati da nešto neće znati, nije u tome ni poanta, naš je glavni cilj zabaviti ljude, družiti se – zaključili su Ivan Oškera i Hrvoje Barić svoju priču o goričkoj kvizaškoj sceni.
Sceni koja, prema sve što smo doznali, doseže ozbiljnu razinu. I zato nije ništa čudno što s vremena na vrijeme u televizijskom kvizovima naletimo na ljude iz Velike Gorice, često i među onima koji uzimaju lijepe novce… Prostora za trening, eto, ima koliko hoćeš.
A evo i izbora pitanja s goričkih kvizova kojima možete provjeriti vlastito znanje:
1. “Eroica” je naslov koje po redu Beethovenove simfonije?
A) 1.
B) 3.
C) 7.
D) 9.
2. Rizik, jedna od najpopularnijih strateških društvenih igara, doživio je razne varijacije, s temama iz filmskih ili serijskih franšiza. Mi vas pitamo koji od navedenih serijala nije doživio izdanje na ploči Rizika?
A) The Last of us
B) Game of Thrones
C) Lord of the rings
D) Narnia
3. Koja od navedenih zemalja nikad nije dala osvajača Zlatne lopte?
A) Belgija
B) Bugarska
C) Danska
D) Sjeverna Irska
4. Vladavina Kleopatre kronološki je bliža izlasku novog iPhonea nego izgradnji piramida.
TOČNO NETOČNO
5. Na području koje zemlje je hrvatski jezik službeni?
A) Slovenija
B) Mađarska
C) Austrija
6. Tko nije rođen u Hrvatskoj?
A) Milan Borjan
B) Miroslav Škoro
C) Vlatka Pokos
7. Rođena je usred oluje, iako je trebala biti dijete bogataša, završila je u siromašnoj obitelji. Rođena je slijepa, a za njezino ozdravljenje molile su se i naše bake. O kojoj je istinskoj heroini riječ?
8. Po kojem pecivu je ime dobila torba modne kuće “Fendi”, koja je popularna još od kraja 90-ih?
9. Koliku vrijednost ima kovanica koju Amerikanci nazivaju Nickel?
10. U kojem je gradu smještena glavna tvornica i sjedište kompanije Peugeot, koja se prije proizvodnje vozila bavila većinom proizvodnjom mlinaca za kavu?
11. Kako glasi posuđenica iz grčkog jezika čiji bi prijevod doslovno glasio “raštrkanost”, a posebno je popularna u vrijeme izbora?
12. Freddie Mercury rođen je u Tanzaniji
TOČNO NETOČNO
13. Koji je bio službeni naziv Berlinskog zida koji su koristile vlasti tadašnje Istočne Njemačke?
A) Zid sigurnosti
B) Antifašistički zaštitni nasip
C) Zid jedinstva
D) Granica mira
14. Koji je jedini drugoligaš koji se probio do finala Kupa Hrvatske u nogometu?
15. Koji grad biva do temelja uništen u potresu 1667.?
16. Kako se zove najviši vrh Žumberačkoga gorja, poznat po tome što je vrh zapravo širok i valovit proplanak dugačak oko 300 metara? Oko ovog vrha Slovenija i Hrvatska imale su granične prijepore…
ODGOVORI
1. B, 2. A, 3. A, 4. TOČNO, 5. C, 6. C, 7. Esmeralda, 8. Baguette, 9. pet centi, 10. Sochaux, 11. dijaspora, 12. NETOČNO, u Zanzibaru, 13. B, 14. Uljanik, 15. Dubrovnik, 16. Sveta Gera
Priča iz kvarta
Terapija kistom? Marina iz Donjeg Podotočja otkriva moć art terapije
U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču.
“U art terapiji nisu bitne umjetničke vještine ili da se napravi dobra umjetnost, nego je bitno da dođe do emotivne transformacije i simboličke ekspresije, tako da potencijal izlječenja proizlazi kroz odnos sa samom umjetnosti koja se radi.” – započela je Gianni Kotroman priču o art terapiji Marina Bogdanić, modna dizajnerica, umjetnica i od ove godine studentica art terapije na Art School Barcelona – Metàfora, a odškrinula joj je vrata čudotvorne moći slikanja i svoj stvaralački svijet koji nastaje u njenom domu u Donjem Podotočju.
A evo kako je od ilustracije došla do art terapije…
– Dugi niz godina sam se bavila s modnim dizajnom i nekako sam prešla u ilustracije i umjetnost kad je moja sestra rodila i to je krenulo s nekakvom idejom da napravim za nećaka nekakve ilustracije za zid kao ukras za sobu. I na svo oduševljenje sestre i njezinih prijateljica to se počelo širiti dalje. Znači, ljudi su vidjeli i rekli: ja bih to isto! Meni se to svidjelo, uživala sam u tim nekakvim malim životinjskim likovima i definirala sam svoj rad kao brend Baby Zoo Garden a teme su životinjice, printovi i ukrasi za dječje sobe, i to od klasičnih printova originala do wall stickera – ispričala je Marina, no kako kaže s vremenom je zavoljela apstraktnu umjetnost.
Fluid art – igra bojama
-Kroz vrijeme sam počela raditi fluid art i to je bilo u početku dosta neugodan osjećaj zato što se ne može kontrolirati u kojem će se smjeru raspršiti boja. Dakle, moraš prihvatiti da uživaš u samom procesu i kako se stvari mijenjaju kroz taj postupak. Zapravo shvatiš da je poanta svega u procesu, a ne u finalnom rezultatu. A kad se s vremenom “spraksaš” i taj finalni rezultat može isto ispasti fantastično! – priča Marina i objašnjava kako je to tehnika gdje se akrilne boje razrjeđuju sa posebnim medijumom koji razrjeđuje boju, no kvaliteta boje ostane ista i ne uništava pigment te se lijeva na platno na različite načine gdje nastaju razni efekti, poput igranja bojama.
Fluid art by Gianna
Kad smo kod igranja, boje se raspršuju, tako da tu može pomoći fen, povlačenje nekakve mrežice, špahtle ili koluta za vrtnju. Zato je, naglasila je umjetnica, cijeli proces meditativan, od početka do kraja, čemu se uvjerila i naša Gianna kojoj je Marina povjerila jedno platno za osobnu kreaciju.↑
Špahtla umjesto kista
-Volim jako slikanje sa špahtlom, a to bi se na engleskom reklo knifepainting ili slikanje nožem, i volim taj neki ekspresionistički i apstraktan stil slikanja s akrilnim bojama. Promjena alata je nekako izlazak iz komfort zone da se stvori nešto novo i prenese emocija na platno.
Art School Barcelona – Metàfora je poznat po multidisciplinarnom pristupu i internacionalnoj zajednici
Metàfora ima dobru reputaciju kao nezavisna i međunarodna škola a dio prakse je iskušati kako slikaju ljudi koji nemaju mogućnost slikati rukama. Dakle, ako nemaju ruke ili su nepokretni od vrata na dolje – koriste usta kako bi slikali s kistom.
-I ono što me je fasciniralo, koliko je to zapravo teško, jer sat vremena slikanja takvog tipa ti ostavi žuljeve. Meni su barem nastali žuljevi na usnicama. Jako je teško kontrolirati pokrete, jer smo navikli na ruke. Isto tako, isprobavamo kako je slikati kistom ako si dešnjak, pa slikaš lijevom rukom i obrnuto. A sad zamislite držanje kista ustima. Divim se ljudima koji to rade i bez obzira na nedostatke koje imaju i dalje će uporno po tri četiri sata slikati, zato što im to pričinjava veliko zadovoljstvo i podiže im kvalitetu života na bolje. Ja inače studiram art terapiju koja je poput psihoterapije, način pomoći u rješavanju problema. Ali terapija kroz neverbalni rad umjetničkog karaktera – objašnjava Marina.
Slikanje kao eksperiment
-Slikanje ima toliko mogućnosti da da ljudi nisu svjesni različitih tehnika. Samo mislim da je bitno upustiti se, eksperimentirati. To je sve. Sa tim kad počneš mislim da je deset posto talenta, sve ostalo je rad i jednostavno samo treba početi raditi i prepustiti se tome – dodaje Marina i kako je rekla – možda ćeš i pogriješiti, možda ćeš pogriješiti i više puta, ali treba prihvatiti da je to OK jer otkrivaš nešto novo i nešto divno.
-Recimo, kada organiziram radionice, dolaze mi ljudi koju kažu da nisu nikad slikali ili da su crtali još u osnovnoj školi…a onda, krenu i naprave Volkswagen Vintage kombi kao profesionalci, tako da i nastave to dalje jer shvate da im to pričinjava veliko zadovoljstvo i kao nekakva vrsta hobija. I to mi je baš najveći gušt – priznaje umjetnica.
No, bez obzira koji materijal bio u pitanju, kolaž, slikarska tehnika, glina, miješanje plastelina, izrada 3D modela od žice ili bilo kakvih drugih materijala, najčešće koristi ljudima koji teško verbaliziraju neki problem, posebice ako je duboko ostavio traga u njima – podsjeća edukantica art terapije i objašnjava da jako puno naših problema nije na svjesnoj razini ili ih želimo možda potisnuti da bi se lakše nosili sa životom, da bi lakše funkcionirali, a kroz taj umjetnički rad nekako na jednostavan način i bez nekakvog pritiska dođe do toga da otpustimo nešto što nas muči ili da prihvatimo nešto što nam je teško.
Bilo da je riječ o bolesti, lošim životnim uvjetima ili o usamljenosti, sa art terapeutom postiže se samorefleksija i suočavanje s problemima. Na taj način osoba se izdiže iz toga, prihvaća to stanje i nastavlja dalje život u pozitivnim okvirima.
Skriva li se u svima nama djelić slikarskog talenta?
-Ima različitih vrsta umjetnosti i smatram da je svaka osoba umjetnik, samo treba otkriti kako je izraziti. Ja u svemu vidim umjetnost, kako vodimo život, kako radimo određene stvari. Recimo, kuhanje je isto jedan oblik umjetnosti i jedan oblik kreativnosti, tako da ima tu jako puno različitih područja gdje se možemo iskazati i otkriti taj talent – ohrabruje Marina sve čitatelje koji su uvjereni da su hodajući antitalenti…
Marina u zanosu facepaintinga tijekom manifestacije Gastro Turopolja
Inače, Marina se bavi i facepaintingom a vodi i kreativne radionice crtanja i slikanja za djecu i odrasle, kao i kreativne animacije, a njezin moto je: U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču.
(Foto i priča: Gianna Kotroman, Marina Bogdanić)
Priča iz kvarta
LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata
Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…
U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.
Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”
Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!
Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.
Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?
Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.
Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?
U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.
Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?
Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.
Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?
Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.
A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?
Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.
Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?
U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.
Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?
Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.
Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
-
Vijestiprije 5 danaIN MEMORIAM NK Kurilovec se oprašta od nekadašnjeg centarfora Baje…
-
Sportprije 6 danaBravo za sve: Snijeg zajedno očistili klinci, direktori, bivši predsjednik i navijači!
-
Najaveprije 5 danaAdvent pred vratima! Otvorenje s Vannom, paljenje lampica u Božićnom selu uz panoramski kotač i 600 kvadrata klizališta
-
Kulturaprije 6 danaFOTO Održan III. Susret crkvenih župnih zborova Velikogoričko-odranskog dekanata