Priča iz kvarta
Selo gdje je rastao Marcelo: Imaju balvan revoluciju, imaju Broza, a nemaju – kafić!
OKUJCI U OKUJU Odcijepili su se ‘balvan revolucijom’ izrasloj na asfaltu, rasli kroz zadruge i svijetu dali – Marcela Brozovića! Samostalno selo postali su na Valentinovo 1974., a možda su i jedino selo u kraju bez kafića…
Na šest-sedam minuta lagane vožnje od centra grada, na jedva primjetnom brežuljku, omeđeno Mraclinom s jedne i Kušancem s druge strane, na granici Turopolja i Vukomeričkih gorica, smjestilo se selo Okuje. Mjestašce je to u kojem obitava, kaže zadnji popis stanovništva, oko 430 ljudi, među kojima je i obitelj koja je svijetom pronijela ime mjesta o kojem se ni u samom Turopolju, realno, često ne zna previše.
Međutim, sad cijeli zna da Marcelo Brozović dolazi iz Okuja!
Bez ikakve konkurencije najbolji nogometaš kojeg je naš kraj dao u cijeloj svojoj povijesti, svjetska marka koja u finalu Lige prvaka ponese kapetansku traku jednog velikana kao što je milanski Inter, ponos je sela. Proslavili smo zajedno i svjetsku broncu iz Katara, ima Marcelo u svojoj kolekciji i srebro iz Rusije, slovi za jednog od najbolji veznih igrača na planeti, pa ne fali razloga da sumještani budu ponosni do neba.
– Uh, kako ne, ponosni i preponosni! – priča nam u drvenoj sjenici u svome dvorištu Branko Markulin, prvi susjed Brozovićevih, uz to i bliski rođak, ali i jedan od ljudi koji su posljednjih desetljeća vodili mjesni odbor.
– Kakav je bio kao dijete? Ha, zvrkast! Tako bi se to možda najbolje moglo opisati. Stalno je letio, jurio, posvuda ga je bilo, jedino ne uz knjigu. Škola ga baš nije zanimala, od prvog dana, nema šanse da bi taj sjeo i učio… I onda je jednom Bomba, njegov stari, poludio: ‘Ako nećeš učiti, onda ćeš trenirati. Pa ćeš vidjeti kako će to izgledati…’ I svaki dan je trenirao s njim, ubijao ga od treninga. Bomba je sve ovo i napravio od njega. Stalno si ih vidio na kanalu, trči gore, trči dolje, treniraj… Talent je bio u genima, jer i Bomba je bio jako dobar nogometaš, igrao i u Radniku, a na kraju mu se sve skupa, Bogu hvala, isplatilo!
E, to je poseban dio priče. Marcelo Brozović, znate to već, ovog je ljeta napustio Milano i odlučio prihvatiti suludu ponudu iz Saudijske Arabije. Jer, isplatilo mu se. Varijante koje kruže su različite, ali svima im je zajedničko da govore kako će Broz, od Bombe mali, u sljedeće tri godine zaraditi ravno 100 milijuna eura! Odmah 25, pa još po 25 svake godine do ljeta 2026. Imao je i ponudu velike Barcelone, šansu za zaigra na monumentalnom Nou Campu, ali odabrao je otići u saudijsku metropolu Rijad, u društvo Cristiana Ronalda, četiri tisuće kilometara od kuće, od svojih Okuja.
Marcelo Brozović potpisao je trogodišnji ugovor sa saudijskim Al Nassrom
– Čim je otišao u Dragovoljac, pa poslije i Lokomotivu, odmah ga je manje bilo po selu. I nije se čak ni nešto posebno pričalo o njemu kao nekakvoj velikoj nadi, ljudi u selu nisu ni znali gdje i što igra. Ali onda je otišao u Dinamo, pa je brzo došla i reprezentacija, pa Italija… I naravno da ga danas svi pratimo, da se svi baš jako veselimo svakom njegovom uspjehu. Kad igra reprezentacija, tu u selu je nemoguće vidjeti čovjeka na ulici, svi gledaju utakmice – priča gospon Branko.
U potrazi za sugovornikom koji bi nam mogao najbolje pomoći da ispričamo priču o selu u kojem je rastao “princ od Okuja”, upućeni smo baš na njegovu adresu. A za početak je trebalo riješiti otvorena jezično-topografska pitanja.
– Mi smo sad u Okuju, ne u Okujama, kako neki znaju reći. I mi smo Okujci, a ne Okujanci, što isto neki krivo koriste – pojašnjava gospon Markulin.
Rođen je 1957., još od sredine sedamadesetih aktivno je uključen u društveni život mjesta, ali uz jednu ogradu.
– O povijesti sela bi vam više mogao ispričati Bomba, on je i pisao knjigu o povijesti našeg DVD-a, pa se više time bavio… – govorio je Branko pa odnekud dohvatio tu knjigu, s naslovom “Vjera u Boga i seljačka sloga”.
I već na prvim stranicama literarnog prvijenca Ivana Brozovića Bombe doista postoje informacije… Okuje se smjestilo na sami početak Vukomeričkih gorica, okruženo je hrastovim šumama, a prvi put se u zapisima pojavljuje 1496. godine. Nije poznato zašto baš naziv Okuje, pretpostavka je da ima veze s kovačkim zanatom, okivanjem, ali zna se da je u to vrijeme ovdje bilo pet kuća, na posjedu kojeg je herceg Ištvan Korvin prodao Baltazaru Alapiću.
Branko Markulin zadnjih nekoliko desetljeća aktivan je u društvenom životu sela, a prvi je susjed i rođak obitelji Brozović
Sve do sredine 19. stoljeća tu nije bilo više od 15-ak kuća, no ukidanje kmetstva u to doba omogućilo je rast i razvoj sela, odnosno zaseoka zvanog Okuje. Osnovane su tad i prve seljačke zadruge, koje su se u Okuju nazivale po prezimenima, pa danas znamo da su Bartolić, Brozović, Dvorneković, Golubić, Markulin, Roginić, Zagorec i Zlodi izvorna okujska prezimena.
U to dobra, sredinom 19. vijeka, djeca iz Okuja dobila su mogućnost školovanja, nakon što je izgrađena škola u Vukovini, do koje su stari Okujci, naravno, pješačili… Tek 1909. izgrađena je škola u Mraclinu, puno bliže kući, gdje se i danas školuju djeca iz Okuja.
Priče iz davnina kažu i da su Okujci bili vrlo vješti tesari, da su radili na najvećem dijelu čardaka koji su se gradili od Mraclina, pa sve do Lekenika.
– Rano ujutro bi se kosila djetelina i trava, pa bi se biciklima išlo u Mraclin na prvi vlak, koji je išao u šest sati. A onda cijeli dan radili “cimermaniju” za čardake, ručno tesali grede, ručno pilili… I tako cijeli dan, pa opet na vlak.
Četiri Okujca, kažu zapisi, poginula su u Prvom svjetskom ratu, nakon kojega je krenuo prvi značajniji razvoj sela. Budući da je selo bilo u potpunosti od drveta, pa su požari bili značajan problem, već 1925. godine u Okuju je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje je odmah još snažnije povezalo mještane. Potresao ih je opet Drugi svjetski rat, u kojem je poginulo čak 18 mještana, a onda je konačno selo moglo ponovno normalno živjeti…
I nastaviti rasti. Ljudi su se krenuli doseljavati iz svih krajeva, broj stanovnika je rastao, počele su se graditi kuće od cigle, pa je 1970. godine zapisano da u selu ima 97 kuća. Odnosno, da se opet ispravimo, u zaselku. Naime, cijelo to vrijeme Okuje nije selo nego dio Mraclina, od kojeg ga je razdvajao kanal.
– Ne znam odakle naziv, ali taj smo kanal zvali Jankov kut. I to je bila granica između Okuja i Mraclina – prepričava nam Branko kao uvod u kompleksnu priču o “odcjepljenju”.
Zbilo se to na Valentinovo 1974. godine, no samom službenom formiranju mjesnog odbora Okuje prethodila je…
– Okujska balvan revolucija! – kroz smijeh govori Branko, koji je u to vrijeme bio srednjoškolac, pa jako dobro pamti te dane i događaje.
– Kad se uvodio asfalt, Mraclinci su sebi asfaltirali cijelo selo, a Okuje nije dobilo asfalt, i dalje smo imali prašnjavi put. Opravdanje je bilo da za Okuje nema novaca, a ovi naši to nisu htjeli prihvatiti. I posvađali su se naši delegati s njima, baš jako posvađali. A kad su se vratili doma, dogovorili akciju… Na tom kanalu, Jankovom kutu, bili su postavljeni balvani preko kojih se kanal prelazio, ukopani u zemlju. Budući da su gotovo svi Mraclinci imali vinograde i šume u Kravarskom i gore u Vukomeričkim goricama, da nisu imali kuda proći nego kroz Okuje, ovi naši su odlučili iskopati i maknuti te balvane, tako da ovi nisu nikako mogli do svojih šuma i vinograda!
U lokalnoj partiji, naravno, nastao je kaos. I zavladala nevjerica
– U tim vremenima baš nisu bile česte takve akcije, ali mi smo imali svoje ljude u općini i bili smo spremni na reakcije. Uostalom, pobuna je uspjela, Okuje je dobilo asfalt, ali i vlastiti mjesni odbor. Evo, tu piše sve… – pokazuje Markulin na papire koje i dalje čuva, povijesne dokumente pa čita:
“Dostavljamo popunjeni Upitnik o sastavu organa i aktivnosti mjesne zajednice u 1974. godini s napomenom da je ovaj mjesna zajednica osnovana 14. II. 1974.”, stoji uz tekstu koji je potpisao predsjednik mjesne zajednice Tomo Kovačić.
Koju godinu poslije, tamo u drugoj polovici sedamdesetih, selo Okuje, sad samostalno, sa svojim ljudima na pozicijama na kojima se odlučivalo i planiralo, počelo je dobivati neke druge i drukčije obrise. Bio je to kraj u kojem se stanovništvo gotovo u pravilu bavilo poljoprivredom, do dolaska asfalta prilično izoliran kraj, ali došao je trenutak za velike promjene.
– Naše selo se s glavne ceste dugo vremena nije ni vidjelo. Ovo sve je bila šuma, pa smo na cestu iskakali nakon što bi se probili kroz šumu, zato su nas i prozvali “žabari”… S obzirom na to, čak nam ni autobus nije želio stajati ovdje kod nas, samo bi produžio, a mi bi morali hodati do Kušanca, gdje je bila prva sljedeća stanica – govori Branko i nastavlja.
– Ključno je bilo povezivanje sa Zadrugom iz Vukovine. To je promijenilo selo. Ljudi su se do tad jako mučili, nije tu bilo puno bogatijih kuća, čak sam se i ja kao srednjoškolac kupao u lavoru, jer kupaonicu u to vrijeme nismo imali. Kad je počela ta priča sa Zadrugom, preko koje su naši proizvodi plasirani u velike tvornice, kao što su Gavrilović i Sljeme, sve je bilo puno lakše. Dovezu ti odojke, izvažu, ti ih hraniš tri mjeseca sa smjesom koju ti također dostave, pa ih nakon toga voziš na vaganje. Razliku u kilaži ti uredno plate i svima dobro – taj je model prepričao Markulin.
Bolji materijalni status mještana doveo je i do toga da su se kuće počele obnavljati i uređivati, gradile su se i nove, ljudi su se doseljavali, a sve to imalo je za rezultat i još bogatiji društveni život u selu.
– Dani naše mladost, a to je taj prijelaz sa sedamdesetih na osamdesete, bio je baš nešto posebno. Svi smo bili u vatrogascima, osvajali nagrade na natjecanjima, za koje smo čak dobivali i priznanja od općine, a imali smo i kazališnu grupu, koju je vodila naša Katica Bartolić. Bio je tu i nogometni klub Torpedo, koji se nekoliko puta gasio i ponovno pokretao, a imali smo i malonogometne turnire između nas u selu, kao i one za momčadi iz cijeloga kraja. Imali smo i čuvene zabave, koje su svakog vikenda bile negdje drugdje, a često i kod nas u Okuju – pamti dane mladosti Branko, dodajući tome i neke sočne detalje romantičnim, ali i burnim događajima na zabavama.
– Tu smo se upoznavali, zaljubljivali… I ja sam svoju suprugu Šteficu, inače iz Male Bune, upoznao na jednoj od tih zabava. Zahvaljujući tim zabavama, kao i našim turnirima u malom nogometu, mi iz Okuja poznavali smo svoje vršnjake iz cijeloga kraja. I znali smo tko je kakav, tko voli popiti, tko se voli potući… Evo, i danas pamtim jednu tučnjavu Kurilovčana i Mraclinaca, baš tu kod nas, sjećam se da je krvi bilo posvuda. Ratoborni su bili i dečki iz Lomnice, iz Turopolja… Tu je znalo biti svega, ali mi Okujci nikad nismo sudjelovali u tome – ističe Branko.
Uspjeli su Okujci u vrijeme bivše države sagraditi i kapelicu, što smatraju velikim dosegom, na koju su ponosni i danas, a posljednje godine prije Domovinskog rata prošle su mirno, bez stresova koje je donio početak devedesetih. Branili su mještani svoje selo prvo lovačkim puškama, zatim i u sklopu raznih brigada, pa nakon rata otvorili neku novu eru u svojoj povijesti.
– Promijenila su se vremena, nekako mi se čini da je selo danas prilično “mrtvo” u odnosu na ta naša vremena. Mladih ima, nije da ih nema, ali kad je riječ o bilo kakvoj aktivnosti, tu pričam o mladima od 35-40 godina. Evo, imali smo i malonogometni turnir nedavno, tu više nema dečki od 18, 19 ili 20 godina koji bi se uključili. Ta nova generacija je zatvorena doma, u svom filmu, sa svojim načinima provođenja vremena… – žali gospon Branko.
Nema više ni nogometnog kluba, ugasio se čuveni NK Torpedo već i prije rata, i to zato što su troškovi kluba postali previsoki. Bez obzira na to što je 400 maraka za suce po utakmici bio iznos koji si ne mogu priuštiti, ovo je selo koje je uspjelo u svijet poslati jednog takvog nogometaša kao što je Marcelo Brozović…
Obiteljska kuća Brozovićevih u samom je središtu sela
A kad se već opet vraćamo na Epic Broza i na njegove velike ljubavi, vrijedi istaknuti još jedan neobičan detalj. Naime, prije nego što smo došli u goste ljubaznim Markulinima, pokušali smo u Okuju i popiti kavu, sjesti u lokalni kafić, možda i popričati s mještanima, dobiti malo bolju sliku o ovome mjestu.
Međutim, ništa od toga. Okuje je selo bez kafića. Možda je i zato Marcelo, kad se selio u Veliku Goricu, tražio isključivo kuću s kafićem.
– Da, tako je, nemamo kafić. Imali smo taj jedan pokušaj, kafić se zvao Kapric, ali vrlo brzo se zatvorio. Ali dobro, imamo mi vinograde, vina uvijek ima, valjda u svim kućama, osim kod onih koji ga najviše troše – smije se Branko pa se vraća na temu sela bez kafića:
– Nisam sasvim siguran, ali mislim da smo jedno od rijetkih, ako ne i jedino selo u kraju koje nema kafić. Najbliže mjesto za popiti kavu tako nam je u Mraclinu, ali zapravo su Okujci uvijek više naginjali prema Gorici nego na tu drugu stranu, prema Mraclinu i Vukovini.
I to je, dakle, u nekoliko crtica, Okuje. Selo iz kojeg je na put u svijet krenuo Marcelo Brozović.
– Rijetko navraća u selo, dođe na kratko kad ima nekakvu pauzu, prošeće po selu i javi se, ali to je otprilike to. Ali neka ga, nek mu je sa srećom – zaključuje naše druženje gospon Branko.
Restoran “Za vašu dušu” mnogima je prva, nekima možda i jedina asocijacija na Okuje
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
Priča iz kvarta
Ponos grada!
Ante Budimir je golom protiv Francuske oduševio cijelu naciju, a sve nas iz njegova grada po tko zna koji put učinio ponosnima. Zbog onoga što radi na terenu, ali još više zbog onoga što radi izvan terena…
U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!
Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.
– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.
I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.
Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.
Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.
– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.
Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…
Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.
– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.
Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.
Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.
Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.
Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!
Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…
U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.
Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.
– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.
Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.
Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.
Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.
Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.
Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.
– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.
Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.
Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.
“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.
I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.
– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.
Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.
Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.
– Tata, tata, on je iz Gorice…
Je, sine, naš je. I čudesan je.
Kultura
Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’
Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…
U prvom licu: Ana Katulić
Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.
Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.
No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.
Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.
Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.
Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…
Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.
Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.
Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.
Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.
Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.
U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.
Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul
Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.
Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.
Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.
Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.
Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.
U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.
Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?
Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.
Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.
To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!
“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.
I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.
Priča iz kvarta
Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…
Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!
Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…
Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.
Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.
“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.
Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…
Priča iz kvarta
Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…
Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj
-
Crna kronikaprije 5 danaPreminuo Daren Lučinger, mladi kardiolog iz Velike Gorice
-
Prirodaprije 3 danaVodostaji rastu! Evo gdje je najkritičnije
-
Obrazovanjeprije 3 danaFOTO Održan Sajam Vježbeničkih tvrtki Ekonomske škole Velika Gorica
-
Sportprije 4 danaFOTO Iznenađenja na startu proljetne polusezone u Ligi veterana