Kurikularna reforma strukovnog obrazovanja izazvala je nezadovoljstvo kod hrvatskih obrtnika.
Pred otvaranjem 10. Zagrebačkog obrtničkog sajma, krajem siječnja, strahovito je odjeknula informacija kako od sljedeće školske godine više neće biti upisa za pojedina zanimanja.

Dio tih zanimanja je deficitaran na tržištu rada i vlada veliki interes među mladima za upis tih programa.

Nismo li naučili da su deficitarna zanimanja okosnica funkciranja svakodnevice?

Uzmimo na primjer zanimanje bravar ili tokar. Riječ je o industrijskim i proizvodnim zanimanjima. Prošle godine popunjena su sva upisna mjesta za bravara, a to zanimanje se nalazi i u preporuci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za upis i stipendiranje u školskoj godini 2025./2026. na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Od iduće godine neće se upisivati niti fotografi, iako su prošle školske godine popunjena sva upisna mjesta. Za jedno mjesto natjecalo se čak pet učenika.

Foto: Cityportal

– To je paradoks. Izgleda da državne institucije nisu koordinirane po ovom pitanju. Preporuke HZZ-a za područje Grada Zagreba i Zagrebačke županije jasno kažu za koje obrazovne programe treba povećati broj mjesta za upis, kao i broj stipendiranih učenika. S druge strane Ministarstvo obrazovanja donosi odluku da ta ista zanimanja ukidaju. Zanimljivo je za istaknuti kako zanimanja autoelektričar, pediker i plinoinstalater prošle godine nisu bila na popisu deficitarnih zanimanja. Ove godine su se našla, a mi ih ukidamo – upozorila je Antonija Tretinjak, potpredsjednica Udruženja obrtnika grada Zagreba.

Foto: HOK Zagreb/Antonija Tretinjak

Oprezno sa praćenjem zahtjeva tržišta

Do ukidanja pojedinih programa obrazovanja došlo je i spajanjem srodnih zanimanja. Tako su automehaničari i autoelektričari spojeni u jedinstveno zanimanje automehatroničar ili autolakireri i autolimari u zanimanje serviser karoserije motornih vozila.

– Mi se slažemo ta treba pratiti zahtjeve tržišta i napredak tehnologije koji nose potrebu za novim zanimanjima, kao i spajanjem postojećih, ali tu treba biti oprezan. Uzmimo na primjer zanimanje plinoinstalater. Zagrebačka i Krapinsko-zagorska županija upisale su prošle godine više od planiranog broja učenika, zbog velikog interesa. Svi znamo koliko je to odgovoran posao i nepojmljivo je tu struku pripajati monterima strojarskih instalacija. Bojimo se da u određenim zanimanjima djeca neće dobiti potrebno specifično znanje i specijalizaciju – istaknula je Tretinjak.

Foto: Cityportal

Naukovanje isključivo u licenciranim radionicama

Još jedan problem vezan uz obrazovanje za strukovna zanimanja, upozoravaju iz Obrtničke komore Zagreb, jest odnedavna dozvola da se naukovanje učenika obavlja i u nelicenciranim radionicama. Tu dolazimo do drugog problema, da se kvaliteta tog dijela obrazovanja stavlja pod veliki upitnik.

– Hrvatska obrtnička komora inzistira na tome da naukovanje u programima u kojima se djeca školuju po jedinstvenom modelu obrazovanja moraju provoditi licencirani majstori. Kao prvo poslodavac mora imati majstorsku diplomu iz dotičnog zanimanja, što jamči kvalitetu i prijenos znanja. Osim toga, tu je niz drugih stvari koje licencirani obrtnik mora zadovoljiti da bi mogao provoditi naukovanje. Po novom modelu roditelji neće imati nikakav sustav na koji se mogu osloniti, a kao roditelju sigurno vam nije svejedno da li vam dijete provodi vrijeme kod nekoga tko je provjeren ili ga šaljete negdje gdje nema nadzora – upozorila je potpredsjednica Udruženja obrtnika grada Zagreba.

Foto: Cityportal

Obrtnike se nije pitalo?

Doznajemo i kako kroz e-Savjetovanja predstavnici Hrvatske obrtničke komore nisu bili involvirani u proces kurikularne reforme strukovnog obrazovanja, a ono što je i predloženo od HOK-a, nije u potpunosti usvojeno.

Možda ovih problema ne bi bilo da su u kreiranju nacrta sudjelovali sami obrtnici i da su se u toj fazi poslušali njihovi prijedlozi – zaključuju u Hrvaskoj obrtničkoj komori Zagreb.

Ostaje nam nadati se da će obrazovanje za zanimanja koja su nam prijeko potrebna u svakodnevnom životu, ipak dobiti svoje mjesto u kurikulumu, jer ćemo u suprotnom jedino moći zapjevati stihove poznate pjesme: …gdje je nestao čovjek?

Nakon što su iz VG Čistoće apelirali na veći angažman građana u odvajanju biootpada u stambenim zgradama te pozvali sve korisnike koji do sad nisu preuzeli svoju kanticu da to učine, otvorio se velik broj pitanja. Tim povodom, iz ove gradske tvrtke odgovorili su na ona koja su najčešće dobivali.

“Poštovani korisnici,

s obzirom na mnogobrojne upite vezane uz smeđe kantice, dužni smo dati odgovore na ona pitanja koja se često ponavljaju!

– Smeđe kantice i biorazgradive vrećice odnose se ISKLJUČIVO za stanare u stambenim zgradama koji koriste zajedničke spremnike i/ili vlastitu posudu za odvojeno prikupljanje biootpada.

– Ukoliko ste kanticu i paket vrećica preuzeli u 2024.godini, slobodni ste doći po novu “rundu” vrećica za 2025. godinu.

– Ako je smeđa kantica oštećena- imate pravo na zamjenu.

– Niste dužni uzeti novu kanticu uz novi paket vrećica.

– Niste dužni uzeti vrećice ukoliko ne želite.

– Za korisnike čije je radno vrijeme izvan uredovnog vremena korisničke službe, umjesto njih vrećice i kantice mogu preuzeti susjedi, rodbina i sl. uz obavezno predočenje računa korisnika za kojeg se vrećice preuzimaju.

Za sve ostale upite slobodno se javite u ured Korisničke podrške na brojeve telefona 01 6566 757, 01 6566 758, email: [email protected],, Facebook, Instagram…”

Prema najnovijoj analizi Fine, porastao je broj zaposlenih u Velikoj Gorici u odnosu na 2022. godinu, dok su velikogorički poduzetnici u 2023. godini ostvarili i konsolidiranu neto dobit od 164 milijuna eura, što je rast od 15,5 posto u odnosu na godinu prije. Naime, poduzetnici Velike Gorice njih 2.187, imali su 22.707 zaposlenih, što je povećanje broja zaposlenih za 1,6% u odnosu na 2022. godinu.

S ostvarenih 3,1 milijardu eura prihoda u 2023. godini udio poduzetnika Velike Gorice u ukupnim prihodima Zagrebačke županije, koji iznose 13,1 milijardu eura, bio je 23,5%. Velikogorički poduzetnici u 2023. godini iskazali su rast ukupnih prihoda i rashoda od 13,1% u odnosu na 2022. godinu. Udio poduzetnika sa sjedištem u Velikoj Gorici u 2023. godini u broju poduzetnika Zagrebačke županije bio je 19,8%, u broju zaposlenih 27,8%, u ukupnim prihodima 23,5%, u ukupnim rashodima 23,4%, u dobiti razdoblja 22,6% i u gubitku razdoblja 11,4%.

Grad Velika Gorica, sjedište Zagrebačke županije, među županijskim središtima je po broju poduzetnika na 8. mjestu, a na razini RH na 9. mjestu. Po broju zaposlenih i ukupnim prihodima na razini RH je na 5. mjestu, a prema neto dobiti na 6. mjestu. Među poduzetnicima sa sjedištem u Velikoj Gorici, na prvom mjestu po visini ostvarenih ukupnih prihoda i 2023. godini bilo je društvo LIDL HRVATSKA d.o.o. k.d. s 1,2 milijarde eura ostvarenih ukupnih prihoda koje je ostvarilo i najveću dobit razdoblja u iznosu od 56,6 milijuna eura.

Druga po visini ostvarenih ukupnih prihoda u 2023. godini bila je HP – HRVATSKA POŠTA d.d. s 269,8 milijuna eura, što je 8,7% ukupnih prihoda svih poduzetnika Velike Gorice.

Prosječna mjesečna neto plaća obračunata zaposlenima kod poduzetnika sa sjedištem u Velikoj Gorici u 2023. godini iznosila je 1.166 eura i bila je 11,9% viša u odnosu na prosječnu mjesečnu neto plaću obračunatu zaposlenima kod poduzetnika na području Zagrebačke županije (1.042 eura) te 13,5% viša od prosječne neto plaće zaposlenih kod svih poduzetnika Republike Hrvatske (1.028 eura).

Gledajući rang listu gradova i općina Zagrebačke županije, poduzetnici Velike Gorice su na prvom su mjestu po broju poduzetnika (2.187), broju zaposlenih (22.707), ukupnim prihodima (3,1 milijarda eura), dobiti razdoblja (185,4 milijuna eura) i neto dobiti (164 milijuna eura) te na drugom mjestu prema gubitku razdoblja (21,4 milijuna eura).

Od prvog dana uvođenja eura, naočigled rastu cijene – svega što se može naplatiti. I nije to ništa neobično, događalo se to u svakoj europskoj zemlji nakon što su promijenili službenu valutu. No problem nastaje jer plaće ostaju skoro pa iste, a cijene rastu. Ljudi umjesto da žive, preživljavaju. Čak su im osnovne životne namirnice postale luksuz…a luksuz je nekad bilo skijanje ili putovanje u toplije krajeve.

Cijene hrane nastavit će rasti i dalje, no prema najavama Vlada RH bi do kraja ovog mjeseca trebala objaviti novu listu proizvoda s ograničenim cijenama čime bi se trgovce primoralo da cijene određenih proizvoda ostanu iste. Odnosno, da ne povećavaju svoju maržu.

Ima li inflacija zaista uporište u tržišnim promjenama ili je to samo izgovor za zaradu, prosudite sami. No, bilo kako bilo, ljudima je već dosta svega. Pokazuje to poruka koja se posljednjih nekoliko dana širi društvenim mrežama.

„24.01. u HR je bojkot protiv visokih cijena prehrane. Pozivaju se ljudi da taj dan nitko ništa ne kupuje, ali ništa. Osigurajte se za taj dan kao da je nedjelja. U UK se dogodilo isto s gorivom, drugi dan je pala cijena za 15 p po litri i još su digli plaće za £100 mjesečno. 10% ljudi da to napravi je veliki gubitak za trgovačke lance, a vi taj dan nećete izgubiti apsolutno ništa. Oni hoće.“

Foto: Bojkot 24. siječnja

Radi li se o još jednoj borbi iz udobnosti vlastitog doma i skrivanju iza tipkovnica ili nam je zaista dosta da se mnoge stvari prelamaju preko naših leđa, vidjet ćemo…

Dakle, petak 24. siječnja  – ne kupujemo ništa!

Pojavila se onako visoka, elegantna, plavokosa, sa širokim osmijehom na licu, bila je to vizura ozbiljne i zadovoljne žene, a sjećanja su se u trenutku vratila unatrag. Dvadeset i nešto godina unatrag, u vremena kad je Senna bila samo Ušić, kad je bila djevojčica na ulasku u tinejdžerske godine, kad se tek počelo ozbiljno pričati o jednoj maloj koja “razvaljuje” u dresu novoga kluba, ŽOK Azene.

– Toplo mi je oko srca kad se sjetim tih dana, iste sekunde preplave me emocije – kaže Senna uvodno, da bi već sekundu potom, već na taj prvi pokušaj evociranja uspomena, potekla i prva suza.

Posebne su emocije u pitanju kad se Senni Ušić Jogunica, kako se danas zove i preziva, spomene naš neprežaljeni odbojkaški klub, vrijeme njezina odrastanja. Bio je to klub kojeg su pokrenuli njezini majka i djed, jedna briljantna sportsko-obiteljska priča, a ona je od prvih dana bila Ta!

– Puno je tu truda uloženo, u prvom redu od strane cijele moje obitelji. Iako, kasnije smo našli smo podršku u još nekim ljudima, počevši s bivšim ravnateljem OŠ Eugena Kumičića Stjepanom Puškarom, imali smo lijepu potporu i u Gradu, našli su se i neki sponzori, privatnici… Ali da, to je bila obiteljska priča – govori Senna.

Osvojila je odbojkaški svijet, došla do njegovih vrhova, no danas je daleko od odbojke. U nekom je drugom svijetu, ali opet u poznatom okruženju, u kući u kojoj je cijeli život dolazila baki i djedu, u obiteljskom biznisu od kojeg nije željela odustati. Na jednom od zidova, međutim, naslagane su fotografije iz slavnih dana ŽOK Azene, pa je red za početak ove priče vratiti se na – početak. Sportski i klupski početak.

– Sve to je krenula onako, nevino… Mama je došla na ideju: ‘Ajmo napraviti selekciju curica i malo trenirati odbojku.’ Ja sam u tom trenutku imala deset godina i do tad sam išla na ritmičku gimnastiku. Međutim, slomili su mi srce kad su mi rekli da sam previsoka da bi se nastavila baviti ritmičkom gimnastikom, a to je bio i okidač da mama pokrene školu odbojke. Krenulo je s idejom da to bude rekreativno, nikakav klub nije bio ni u primisli, a na kraju smo, eto, dogurali do Europe…

Dedina Azena borila se za naslov prvakinja države, igrala finala Kupa, europska natjecanja… Foto: Privatna arhiva

Mama Snježana bila je vrhunska odbojkašica, prvakinja Europe s reprezentacijom Jugoslavije, dugogodišnja igračica Mladosti, a kćeri Sennu, Simonu, Anu i Marija, kao i sina Davida, dobila je u braku sa Svenom Ušićem, bivšim košarkašem, dvostrukim prvakom Europe sa Cibonom. Od sporta se nije moglo pobjeći.

– Tako nekako, jer kod nas je oduvijek sport bio tema od jutra do večeri. Uostalom, Deda je odmah rekao Snješki da je izabrala jako dobrog muža, da će nam dobro doći Svenovi centimetri u obiteljskom stablu, ha, ha – priča Senna, pa se vraća na priču o prvim danima ŽOK Azene.

I na ulazak legendarnog Antuna Azenića, poznatijeg kao Deda, u svijetu velikogoričke odbojke.

– Nekoliko mjeseci nakon što smo s mamom krenule trenirati u školi, Deda se priključio i rekao: ‘Snješka, ajmo mi napraviti klub! Ako može Mladost, zašto ne bismo mogli i mi ovdje, u Velikoj Gorici’. I mama kao vrhunska igračica, i Deda koji je stalno bio uz nju znali su kako funkcionira ozbiljan klub, imali su to iskustvo, jednako kao i tata preko Cibone. Vjerovali su da to nije nikakva velika nauka, da treba samo postojati entuzijazam i dobra organizacijska struktura. Ako to imaš, sve se može. Da, treba zasukati rukave, treba gubiti vikende s obitelji, ali rezultati na kraju dođu – vjeruje Senna.

– Ujedinili su se, cijela obitelj dala je sebe za klub, a to je zapravo to! I ja danas vjerujem da, ako nešto u životu radiš, ne možeš to raditi polovično. Ili ideš sto posto ili bolje odustani. I radi nešto drugo – dodaje.

Cijeli jedan zid kuće posvećen je uspomenama na rane igračke dane, na slavnu generaciju Azene…

Azenić i Ušići odabrali su baviti se odbojkom, a to je dovelo do toga da je njihov klub postao druga snaga u hrvatskom ženskoj odbojci. Godinama je Azena bila rame uz rame sa zagrebačkom Mladosti, no nikad nije uspjela i doći do titule prvakinja države. Bila su to danas gotovo nestvarna vremena, jer tad je ženska odbojka punila “bakarić”, često su tu bile i televizijske kamere, po gradu se pričalo o curama kao što su Ines Rendulić, Diana Reščić, Una Bogović, Bernarda Buđa, sestre Martina i Margareta Novosel…

I o Senni, koja se usput morala boriti s pričama kako je tu gdje jest zato što su joj roditelji bivši sportaši, zato što joj je djed predsjednik kluba…

– Kad si u pubertetu, sve ti smeta. Još kad si žensko… Lako mi je sad pričati, ali tu vrijedi ona, što te ne ubije, ojača te. Meni je sve to pomoglo da izbrusim svoj karakter, jer puno su ljudi pričali o dedi, mami i tati. I kad sam bila najbolja juniorska na svijetu, te priče nisu prestajale, ali dobro, to je tako kod nas. I baš zato, kad sam otišla van, to je bila poezija. Nitko te ne zna, ne propitkuje, radiš svoj posao i uživaš. Stvarno sam procvjetala, koliko god je uvijek taj prvi odlazak u inozemstvo težak. Kod nas su uvjeti takvi kakvi jesu i ako iz toga napraviš rezultate, ono što te čeka vani je – igranje.

Međutim, to što je bila Dedina unuka ipak je donijelo puno više benefita. Za početak, imala je priliku odrastati u jednog posebnog čovjeka, s posebnom energijom. I zato je dodatno šokantan bio njegov odlazak 2005. godine, sa nepunih 70…

– Deda je bio stvarno velik čovjek. Veliki vizionar, čovjek koji je pomagao ljudima baveći se ljekovitim biljem cijeli život… Ostavio je trag i u sportu, a ukupno gledajući bio je čovjek ispred svog vremena – počinje Senna priču o djedu.

Svaku večer, na svakom treningu, bez obzira na sve obaveze, Deda Azenić i njegova supruga Marija bili su tu. Na klupici uz teren, od prve do zadnje minute treninga.

– On je živio sto na sat. Uvijek kažem, i da je znao kako će umrijeti, vjerujem da bi odabrao isti način života. U tim godinama biti na svakom treningu, na svakoj utakmici, ići na sva naša gostovanja autobusom… To je bilo naporno i nama mladima, a kako neće njemu, u tim godinama. Uz to je imao i firmu, u kojoj su on i baka praktički sve sami radili. Imali su i pomoć bratića i još jedne radnice, ali sve su radili sami. Od 9 ujutro do 14 sati bila je proizvodnja, zatim su počeli dolaziti klijenti, sve do negdje 19 sati, pa brza večera i ravno na trening, koji se znao protegnuti i do 23 sata. I tako svaki dan – govori Senna i dodaje:

– Sigurna sam da je živio ispunjen život, a to smatram jako važnim. Nije važno kad odeš, nego što ostaviš iza sebe. A on je u tom smislu bio ispunjen čovjek. I vjerujem da je, ako nas gleda odozgo, ponosan na sve što je napravio, ali i na nas koji smo nastavili ići njegovim putem.

Nažalost, kad je u pitanju odbojkaški klub, priča je to koja nje preživjela Dedin odlazak. Malo po malo, kroz godine agonije, klub je išao prema gašenju. I danas više ne postoji.

– Svima nam je bilo žao kad je došlo do toga. Mama, tata i baka ostali su uključeni, jer naučili smo funkcionirati kao grupa, ali tu je bilo previše svega. Jednostavno su vidjeli da je to preveliki teret, velika smo obitelj i puno je obaveza, pa se tražio netko tko će to preuzeti. Postojali jesu neki ljudi koji su iskazali dobru namjeru, ali tu ne bih o detaljima. Vrlo brzo sam ja i otišla u Italiju, godinu dana nakon Dedine smrti, no bilo je potencijala da se to nastavi i žao mi je što se to nije dogodilo. Ali tako to ide, u životu se sve događa s razlogom, a za Azenu se nije pronašlo rješenje, nisu se pronašli ljudi koji bi imali motiv, glad za uspjehom, znanje…

Senna Usic Jogunica of Croatia spikes

Drugim riječima, bilo je nemoguće pronaći nekoga tko bi to mogao voditi i približno uspješno kao Deda. Pogotovo s obzirom na to da je i Senna Ušić, apsolutno najbolja igračica, otišla dalje, logičnim putem. Iako…

– Iskreno, meni je odbojka bila rekreacija sve do moje 18. godine. Do tad sam već osvojila Kup Hrvatske, igrala finale prvenstva, ali i dalje sam razmišljala da bih se odbojkom mogla baviti, ali i da ne moram. Išla sam u goričku Ekonomsku školu, htjela sam upisati i fakultet… A onda sam dobila ponudu od talijanske Perugije, u tom trenutku najboljega kluba na svijetu, ekipe pune olimpijskih pobjednica. I tu sam shvatila: ‘OK, čini se da sam izabrala da ću se baviti odbojkom…’ Imala sam vjeru u sebe, i inače sam vrlo intuitivna osoba, uvijek slijedim svoju intuiciji, i išla sam tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, godinu po godinu – prisjeća se Senna.

– Kad sam došla u tu famoznu Italiju, zapravo sam shvatila gdje sam. U Hrvatskoj su ljudi znali za mene, znali su i šire, jer bila sam najbolja mlada igračica na svijetu, ali u toj Perugiji sve to nije značilo ništa. Bila sam mala Senna iz Hrvatske, praktički sam ponovno učila osnove. Talijani su već tad jako puno pažnje poklanjali taktici, imali smo kolegije prije utakmice s razgovorima o taktici, pa video analize… Doslovno sam se osjećala kao da sam opet na početku. I shvatila sam da sam u profesionalizmu do grla.

Mlada i talentirana Velikogoričanka borila se za svoje mjesto pod suncem, svakoga dana učila od suigračica, odreda velikih igračica.

– Imala sam i čast i privilegij u toj fazi karijere biti okružena takvim igračima. One su me i motivirale za nastavak karijere. Od tad sam željela igrati u najboljim klubovima na svijetu, biti najbolja što mogu biti, boriti se samo za prva mjesta… A tako je to nekako i bilo – vraća se Senna na talijansku epizodu svoje priče.

– Iz svake zemlje u kojoj sam igrala imam lijepa iskustva, pa tako i iz Italije. Pamtim dva osvajanja prvenstva Italije, taj njihov Scudetto je vrh svijeta u ženskoj odbojci, a moja možda i najljepša uspomena je iz prve sezone u Perugiji, kad smo postale prvakinje Europe. Imale smo početnu šestorku isključivo od olimpijskih pobjednica, a ja sam bila sedmi igrač. Došle smo na Final Four, a tu se suigračica iz Bugarske ozlijedila. Gubile sam 2-1 u finalu od ekipe iz Turske, ja sam ušla, preokrenula utakmicu i mi na kraju postanemo prvakinje Europe! To mi je bio baš nevjerojatan osjećaj, vjerojatno i najupečatljiviji u mojoj karijeri. Tu sam i definitivno shvatila da mogu živjeti od toga. A onda su krenule i ponude…

Ukupno je pet godina provela u Italiji, zatim se preselila u Tursku, a onda nakratko u Japan, pa za kraj odradila ozbiljnu epizodu u Kini. I gdje god je bila, držala se postulata koje je prihvatila u onim prvim danima, u obiteljskom domu. Ako nešto radiš, radi maksimalno…

– Talent je važan, ali bez rada nema rezultata. Obožavala sam to što radim, obožavala sam odbojku. Je, bilo je i kriznih trenutka, pogotovo u odrastanju, pitala sam se i je li sve to za mene… Recimo, u Japanu sam imala jako stresnu sezonu. Tamo može igrati samo jedna strankinja i bila sam jako usamljena. Imala sam krize, razmišljala da li nastaviti s odbojkom ili ne, vratiti se doma ili ne… Ima tih padova, ali kad digneš pehar na kraju sezone, sve to prođe.

Japanska epizoda trajala je tek nešto više od pola godine.

– Teško je bilo snaći se u Japanu. Oni ne pričaju engleski, imaš prevoditelja uz sebe na klupi, pokušavaš sve poloviti… Njihova kultura nije baš kompatibilna našem mentalitetu, ali iz današnje perspektive sam zahvalna na tom iskustvu. Mnogi mi zavide što sam sedam mjeseci imala priliku živjeti u Japanu, pa danas barem mogu ljudima poslužiti kao savjetnik kad putuju za Japan turistički. Općenito, zahvalna sam sportu što mi je omogućio da do svoje 30. godine proputujem svijet, upoznam ogroman broj ljudi, običaja, kultura… Zaradila sam ja pritom i novac, naravno, ali pravo bogatstvo je u tim ljudima, u tim iskustvima – vjeruje Senna.

Iz Japana se preselila u Kinu, pa ubrzo shvatila da su u pitanju ozbiljne razlike u načinu života.

– Kina je jako različita od Japana. Japanci su dosta zatvoreni, a Kinezi su po mentalitetu čak i dosta slični nama. U Japanu se ne smiju pokazati emocije. Dobio ili izgubio, uvijek ide naklon navijačima, ne dolazi u obzir slaviti na terenu ili ne daj Bože pustiti suzu nakon poraza. To se ne smije, zabranjeno je. Ne žele si dopustiti da pokažu emocije. Kinezi su vrlo otvoreni, sve se pokazuje, čak i malo previše. Oni imaju taj stav da treba sve izbaciti iz sebe, pa nam je u početku bilo malo čudno s tim podrigivanjem i prdenjem. Bila je sa mnom i jedna Njemica, zajedno smo se smijale tome, ali nikad se nismo željele do kraja uklopiti u tom smislu, ha, ha. Čujem se s njom i dalje, vidimo se, stalno smo u kontaktu.

Još jedna posebnost vezana je uz Kinu.

U odnosu na sve ostale klubove, tamo je dobro bilo to što su muževi mogli ići s nama na utakmice, čak i biti s nama u sobi. To je velika potpora, ako imaš uz sebe čovjeka koji će biti tu, uz tebe, pogotovo u stranoj zemlji. Sve u svemu, dvije sjajne sezone u Kini, u to vrijeme igrala sam vjerojatno i najbolju odbojku u životu, a s Kinom sam se praktički i oprostila od odbojke. Nakon toga sam dva mjeseca bila u Italiji, ali tad sam rekla da je to to. I da je vrijeme za neke druge stvari. Mama se tad i razboljela, to je također dovelo do tog malo ranijeg umirovljenja – zaključuje svoju sportsku štoriju možda i najbolja sportašica koju je Velika Gorica ikad imala.

Mama Snježana preminula je 2018. godine, baka Marija dvije godine poslije, i posao s tvrtkom Azena, koja se bavi ljekovitim biljem i prirodnim preparatima otkad se Deda bacio u to još krajem sedamdesetih, bio je na čekanju.

– Odluka je bila hoćemo li zatvoriti firmu, hoćemo li je prodati nekome za smiješne novce, ili ćemo nastaviti dalje. Imala sam novac zarađen od odbojke, bila sam motivirana, a još su me malo pogurali bratić Andrej, koji je cijeli život radio s djecom i bakom, ali i muž Juraj, koji je ekonomist. Definitivno mi je sve “kliknulo” u Kini, tu sam odlučila da ću preuzeti firmu. Mama i baka više se nisu mogle time baviti, a puno toga promijenilo je i to što smo ušli u Europsku uniju. Trebalo je napraviti laboratorij, pogon, uskladiti se sa standardima i zakonima…

Bratić Andrej Azenić “mućka” sastojke za prirodne preparate, a direktorica Senna vodi posao…

Sve to Senna je i napravila, zajedno s Andrejem Azenićem, sinom njezina ujaka.

– Nakon što sam preuzela firmu, još sam dvije godine igrala, no polako smo to krenuli dizati na svoje noge, napravili smo rebranding, novi logo, ambalažu… A to je meni najdraži dio, obožavam dizajniranje. Bratić je, s druge strane, zeleni čarobnjak, kako ga ja zovem, on sve formulacije koje poželite bez problema zamućka. Radi stvarno super posao.

A dok je Andrej “mućkao”, Senna je radila na promociji. Uključujući i trenutke kad bi potencijalnim partnerima otkrivali da je mast Azena jestiva!

– Da, Azenina mast je sto posto prirodna, u njoj je pčelinji vosak, dobra je kod gastritisa i čira na želucu, jako dobro rješava te probleme – kaže Senna i nastavlja:

– Imali smo prezentaciju u jednom odvjetničkom uredu u Kini, u Šangaju, na tko zna kojem katu nebodera. Prezentirali smo mast Azenu i muž pred svima njima pojede malo masti! Ljudi su bili van sebe, to je bio takav pljesak… Nisu mogli vjerovati da postoji kozmetika koja se može jesti. Takvi trenuci te motiviraju, drže te da ideš i dalje. Kao i u sportu, uvijek moraš učiti i napredovati, svaka nova godina nosi nove izazove. Ima tu svega, moraš ispunjavati sve te standarde, puno ulagati, ali kad ti dođe čovjek i kaže da je došao po preporuci, zato što smo pomogli nekome s bilo kojim problemom, nema novca koji to može platiti, nema tu da ti je nešto teško. U tim trenucima sve vrijedi.

Azena je već jako dugo dobro poznati brand, a sve je počelo jako davno, u jednom slavonskom selu…

– Malo ljudi zna kako je Deda završio u ovom poslu. Dugo se bavio ugostiteljstvom, radio u Osijeku. Tu pričamo o sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, o vremenu kad nije baš u svakom selu bilo liječnika i ljudi su znali umirati od upale pluća ili bronhitisa, jer nije bilo lijekova kao danas. Deda je cijeli život imao problema s bronhima, u jednom trenutku dobio je i upalu pluća, i tu je krenuo proučavati biljke, želeći pomoći sam sebi. I tako je krenulo njegovo travarstvo – prepričava Senna.

– Njegov otac bio je vrlo imućan, imao je štale, u njima konje, a imao je i kola, što se u to vrijeme smatralo velikim bogatstvom. Ljutio se kad mu je Deda rekao čime se želio baviti, govorio “ma kakve biljčice, ostavi se toga…”, u to doba gotovo je to bilo sramota. Međutim, Deda je na kraju razvio veliki posao, s velikim rezultatima, pomogao je puno ljudi, a firmu je službeno osnovao 1998. godine. Naši najpoznatiji proizvod, čaj Bronhosan i biljna mast Azena, nastali su 1979. godine. Deda je s tim išao na Zagrebački velesajam, prodavao na sve moguće načine i uspio. Najviše usmenom predajom, to je bila najbolja reklama.

Danas su uvjeti funkcioniranja bitno drukčiji, ali vještine su ostale žive kroz bratića i sestričnu Andreja i Sennu.

– Andrej je cijeli sve recepture radio s Dedom, pomagao njemu i baki. Proizvodili su, skupljali bilje od dobavljača i berača iz cijele Hrvatske, od Hvara do Delnica. I dan danas imamo iste dobavljače, od Dede i bake, što je pomalo i nevjerojatno… Hrvatska je u svijetu na dobrom glasu, promovirana je kao raj na zemlji, a imamo i biljke koje rastu samo kod nas. Mi u Azeni imamo filozofiju da koristimo isključivo bilje s našeg, mediteranskog područja, što god da radimo, a u tom smjeru ćemo i nastaviti ići.

Bivša odbojkašica, vrhunska sportašica, danas je uspješna direktorica, ali planovi za daljnji razvoj itekako postoje.

– Ovih posljednjih godina željeli smo malo učvrstiti korijene, ali moj krajnji cilj je izvoz. Želim da ovo što imamo bude svjetski prepoznat brand. Znam da ništa ne ide preko noći, ali već imamo neke suradnje s inozemnim partnerima, polako širimo tu priču i na internacionalnu razinu – govori Senna, pomalo netipična direktorica:

– Prošle godine smo s Azenom sudjelovali u “Startaj Hrvatska” i ušli smo u sve Interspare u Hrvatskoj, s kremom za ruke i biljnom masti. Imamo super poslovni odnos, jako sam zadovoljna, imali smo i snimanje emisije, pa promocije, pa putuješ po dućanima, slažeš police… Sve to Senna radi, nije ona doma. Mi smo takva firma, volim sve popratiti, ništa mi nije neugodno. A još me i koriste za ove visoke police, ha, ha…

Posao ide jako dobro, no Deda je i dalje nedostižan uzor.

– Ma nismo mi ni blizu Dede. Svake godine rastemo, povećavamo prihode, ali njemu još nismo ni do koljena. Uh, koliko je on nekad prometa radio… Mi se trudimo, ali Deda je živio u vrijeme kad nismo bili u Europskoj uniji, nama ti standardi i zakoni malo otežavaju, ali idemo naprijed nekim svojim putem. U međuvremenu sam i rodila dvoje djece, Andrej također ima dvoje male djece, a to je ipak obiteljski biznis. Radimo koliko možemo i stižemo, jer djeca su mi definitivno prioritete. Radimo manje serije, ali sve radimo ručno, znamo odakle su svi sastojci svakog proizvoda, garantiramo kvalitetu, a meni je to uvijek važnije od obujma.

Koliko su Azenini proizvodi vrijedni, govori i činjenica da liječnici iz bolnica često šalju pacijente na dogovor s fitoterapuetom Andrejem. Kažu mu problem koji imaju, a on krene “mućkati”…

– Svi Velikogoričani su dobrodošli u našu proizvodnju, imamo i svoj mini shop, dobijete i super popust, imamo i super božićnih poklona, ručno rađenih… Ovo je godišnje doba kad najviše uživamo, od početka studenog imamo osjećaj kao da smo u radionici Djeda Božićnjaka. Radimo pakete za firme, pustimo božićne pjesme i uživamo – sa smiješkom kaže Senna.

Voljela bi se, kaže, malo vratiti i odbojci, sviđa joj se što vidi interes kod djevojčica, ali prioritet su u ovom trenutku njezina djeca.

– Noa i Toma imaju četiri odnosno, šest godina, to su vam dva hiperaktivna dečka, a što se tiče sporta… Deda je upoznao mog muža kad smo tek prohodali i bio je zadovoljan genetskom kombinacijom, pa ćemo vidjeti, ha, ha. Moj Juraj je Dalmatinac, iz Splita, ali ja ne poznajem čovjeka koji više voli Veliku Goricu. To vam je onaj lik koji u dječji par dolazi odjeven za planinarenje, tako ćete ga prepoznati – završava svoju priču Senna Ušić Jogunica.

Priču o sportu i poduzetništvu, priču o jednom posebnom odrastanju i nekim teškim trenucima. I priču s kojom se, kao svjedok onog, ali i ovog vremena, lako povezati. Mala Senna je odrasla…