VIDEO Šarena i uspješna priča Branka Kaurića: ‘Mojih pet desetljeća i sedam sportova’
Branko Kaurić dobio je nagradu za životno djelo gradske Zajednice sportskih udruga, a u njegovoj priči isprepleteni su elementi stolnog tenisa, nogometa, dizanja utega, kung fua, atletike, taekwondoa i, najnovije, triatlona…
Na izmaku prošle godine, u onom dijelu kad se dijele nagrade i priznanja, kad se odaju počasti za učinjeno, snažno je u velikogoričkim sportskim krugovima iskočilo ime Branka Kaurića. U ruke Branka iz Rakarja otišla je nagrada za životno djelo velikogoričke Zajednice sportskih udruga, čiji je važan dio već dugi niz godina, kao član izvršnog odbora. Međutim, bilo kakve vrste nepotizma ovdje nije bilo, jer iza Branka je impresivna sportska priča duga cijelih pola stoljeća.
Impresivna, ali i raznovrsna, raznolika, šarena, satkana od cijelog niza sportova, uloga, funkcija, medalja. Centralni dio njegov sportske biografije događao se u godinama u kojima se posvetio taekwondou, u kojima se prometnuo u jednog od najboljih boraca u bivšoj državi, ali i ostao za koračić kratak u lovu na Olimpijske igre u Seoulu 1988.
A sve je počelo na – stolnom tenisu.
– Da, na stolnom tenisu sam krenuo s organiziranim bavljenjem sportom. Bilo je to 1973., nakon što su Šurbek i Tova Stipančić osvojili nekakvu veliku medalju, pa su svi klinci htjeli igrati stolni tenis. Među takvima sam bio i ja, pa sam se priključio klubu na Starom Radniku. Velika Gorica u to je vrijeme imala jaku stolnotenisku ekipu, braću Radočaj, Jandriša i ostale, a mi klinci smo stol za natjecanja gledali kao oltar. Svi smo sanjali da jednom zaigramo na tom, glavnom stolu, ali na kraju se nisam predugo zadržao u stolnom tenisu – priča Branko Kaurić u svom osobnom pogledu unatrag.
Sljedeći odabir mladog Branka, nakon odustajanja od “pingića”, bio je nogomet.
– Neki moji prijatelji uključili su se u NK Radnik, pa sam s njima otišao i ja. Nije ni to previše potrajalo, nekih godinu dana, ali ostale su uspomene na to vrijeme. Posebno na onaj topli čaj koji nas je čekao nakon treninga, na tu atmosferu zajedništva, druženja kroz sport…
Nakon nogometa, okušao se vižljasti i žilavi klinac iz Rakarja u nečem potpuno drukčijem.
– Primjetio me Ljubomir Turčinov, gorička dizačka legenda, i odveo me u zagrebački Metalac na testiranja, na kojima sam zadovoljio. Budući da sam bio nizak, sitan, s malom kilažom, bili su oduševljeni što sam se priključio, ali meni se sport nije svidio. I nastavio sam tražiti.
Prvi doticaj s borilačkim sportom dogodio se tako na sljedećem koraku, kroz kung fu, vještinu koju je ludo popularnom učinio Bruce Lee, ali opet se nije “primilo”. Potraga za sportom u kojem će ostati nastavljena je s atletikom, i to u društvu još jedne legende VG sporta.
– Damir Bošnjak bio je u to vrijeme reprezentativac, a ja sam krenuo trenirati s njim i ostao u atletici nešto manje od tri godine, sve do ozljede noge koja mi nije dozvoljavala da nastavim. Bila je to jedna od onih loših priča s kupanja na Čiču, porezao sam nogu i morao napraviti značajnu pauzu od sporta, odustati od atletike…
A kad je već tako ispalo, Branko Kaurić odlučio se vratiti na borilišta. Taekwondo je bio sljedeći izbor i konačan pogodak. Branko se ozbiljno “zakačio” i krenuo luđački trenirati, u nekim fazama i po tri puta dnevno. Napredak je bio strelovit.
– Ja sam u to vrijeme trenirao po nekim standardima koji danas vrijede, ulagao sam jako puno u sebe i zato sam napredovao jako brzo. Treba priznati da je u tim lakšim kategorijama bilo nešto manje konkurencije, ali ja sam uspješno sudjelovao i na svjetskim i europskim prvenstvima, pri čemu mi je najveći uspjeh peto mjesto na svjetskom prvenstvu 1987. Ukupno gledajući, bio sam jedan od najboljih boraca u Jugoslaviji – govori Kaurić.
Prijelomna točka smjestila se u prvi dio 1988. godine, u srce borbe za odlazak na Olimpijske igre na kojima je taekwondo bio pokazni sport, prvi put se pojavio na Igrama.
– Sve svoje uspjehe na svjetskim i europskim prvenstvima mijenjao bih za taj odlazak na Olimpijske igre. Nažalost, nije se dogodilo, valjda nije bilo suđeno, ali sve što se događalo u cijelom procesu dovelo je do neke vrste odbojnosti prema sportu. Nedugo nakon toga sam se i oprostio od taekwondoa i završio svoju priču kao sportaš.
Taekwondo reprezentacija Jugoslavije na pripremama za OI 1988., na koje Branko na kraju ipak nije otišao
Pokušao je ostati uz taekwondo pokretanjem TK Zrinski u našem gradu, funkcioniralo je to nešto manje od dvije godine, a onda je stiglo vrijeme za predah od sporta. Posvetio se Branko Kaurić poslovnoj karijeri, preuzimao menadžerske pozicije u velikim tvrtkama, pa 2005. odlučio da je vrijeme za povratak. Stari frend Damir Bošnjak bio je s druge strane linije, a prijedlog je glasio:
– Ajmo osnovati atletski klub u Gorici!
Kaurić je pristao, postao prvi predsjednik Atletskog kluba Velika Gorica i krenuo na posao.
– Imali smo dvojicu talentiranih atletičara, Dina Bošnjaka i Ivana Malića, i željeli smo im omogućiti uvjete u našem gradu. Prvo smo uspjeli dogovoriti da se napravi atletski poligon ispod zapadne tribine stadiona, što je bio prvi zahvat na sportskoj infrastrukturi u našem gradu još od Univerzijade 1987. Nakon toga, uspjeli smo napraviti i dvije staze oko glavnog igrališta, što je otvorilo mogućnost da klub normalno funkcionira. U ulozi predsjednika kluba ostao sam sljedećih 16 godina – govori Kaurić.
U međuvremenu je i postao član izvršnog odbora Zajednice, ali i okrenuo se novom sportu na svojoj dugoj listi.
– Sin Tin dugo se bavio plivanjem, a zatim prešao na triatlon i akvatlon, u kojem je i prvak Hrvatske. Nisam mu službeno trener, ali vodim cijeli proces treninga u dogovoru sa strukom. U svakom slučaju, triatlon je danas u obitelji Kaurić apsolutni prioritet – ističe Branko Kaurić u posljednjem činu sportske priče koja je dovela do lijepe i značajne nagrade.
– Nikad nisam živio od sporta, nego za sport. Tako se ponašam i danas, takvim sam ljudima i okružen… Gledajući unatrag, na ovih mojih 50 godina u sportu, mogu samo reći da se nadam da sam bio od koristi – završio je Branko sa smiješkom.
I, samo da se i to zna, unatoč nagradi za životno djelo, on i dalje ne misli stati. Tata Branko i sin Tin već su se okrenuli novim izazovima…
Zaboravljeni identiteti: Kad su Turopoljem harali Partizan, Borac i Proleter…
Mnogi ljubitelji lokalnog nogometa tad nisu bili ni rođeni, ali oni stariji pamte kako su se zvali turopoljski nogometni klubovi u vrijeme bivše države. Imena su to koja su bila prikladna vremenu u kojem se živjelo…
Kad smo već kod partizana i ustaša, evo malo i turopoljskog nogometa u toj priči. Zašto ne, moderno je… A i svega se čovjek sjeti u tim silnim nogometnim pričama, na nogometnim kavama, s nogometašima i trenerima u društvu.
Jedan od protagonista tih priča, u onim trenucima kad je doma, svakako je i Dean Klafurić. Idealan odabir za gosta u prvoj emisiji “Prva liga” na City radiju u 2026. godini. Teme su bile raznolike, spomenuo je u jednom trenutku “Radnik i Udarnik, odnosno Gorica i Kurilovec”, a nakon toga se tema otvorila sama od sebe.
Fora je već prilično izlizana, ali ako ne znate što je bilo u turopoljskom nogometu u vrijeme bivše države, nek’ vam kaže Klaf.
– Mnogi to ne pamte, ali u vrijeme bivše države većina naših seoskih klubova imala je imena koja su tad bila normalna. Imali smo tako NK Naprijed iz Gradića, NK Budućnost iz moje Donje Lomnice, NK Napredak iz Velike Mlake, čak i NK Partizan iz Lukavca. Budući da se klub iz Laduča u to vrijeme zvao NK Crvena zvijezda, pamtim i okršaje Partizan – Crvena zvijezda usred Lukavca – sa smiješkom se djetinjstva prisjeća Klaf.
NK Radnik ponosno je nosio svoje ime sve do gašenja kluba 2009. godine
Uz Radnik i Udarnik, kao i ove koje je Klaf pobrojao, još je cijeli niz turopoljskih klubova nosio imena prikladna vremenu u kojem se živjelo. U Vukovini je tako lokalne kibice zabavljao NK Borac, u Okuju je uvijek neugodan domaćin bio NK Torpedo, a najstariji klub u Turopolju, iz mjesta koje se zove Turopolje, u to je doba bio NK Proleter. U susjednom Rakitovcu natjecala se NK Mladost, a isto ime nosio je i klub iz Obrezine, koji to nikad nije ni mijenjao.
Tu dolazimo do skupine klubova koji su ostali ono što su bili, a tu spada i NK Polet iz Buševca. U Kobiliću je i tad, kao i sad, egzistirao klub pod nazivom NK Vatrogasac, a na rubu ove kategorije je NK Turopoljac iz Kuča, čije ime ne spada u skupinu režimskih…
Kučani su se dosjetili kako izbjeći “režimsko” ime, pa su klubu 1957. nadjenuli ime NK Turopoljac
Četiri su kluba oduvijek nosila imena svojih toponima, tu grupu čine NK Mraclin, NK Buna, NK Kupa i NK Meštrica, što je bila neobična pojava u tim vremenima. I u bližoj i u široj okolici egzistirali su NK Sloboda iz Bukevja, NK Budućnost iz Leknena, NK Sloga iz Odre, ali i iz Lekenika, NK Bratstvo iz Hrašća, Jedinstvo iz Male Mlake…
I baš zato je vrlo posebna priča koja dolazi iz Dubranca. Tamo je, naime, postojao klub kojeg više nema, a zvao se – NK Croatia! Jedini klubovi na svijetu koji su se tako zvali bili su onaj iz Sydneya i ovaj iz Dubranca.
– Staviti ime Croatia i šahovnicu na grb kluba bilo je veliki problem. Nama je tada šahovnica puno značila i svi smo bili zagrizli za ideju Republike Hrvatske. Zbog toga smo proveli i noć u zatvoru, ali nismo posustajali, sve smo prebrodili i na kraju riješili. Uz kompromise, naravno – ispričao je u razgovoru za Kronike Velike Gorice Vinko Pavlečić, jedan od osnivača kluba iz Dubranca.
Goričani očekivano do pobjede u Osijeku, predstavio se i mladi Gruja…
Košarkaši Gorice uvjerljivo su pobijedili Vrijednosnice Osijek, posljednju momčad lige, sa svih 17 poraza ove sezone. Nije sve od početka išlo po planu, ali pobjeda je upisana, a šansu su dobili i mladi igrači…
Kod posljednje momčadi lige, Vrijednosnica Osijek, košarkaši Gorice slavili su rezultatom 81-57,ostvarivši jubilarnu desetu pobjedu ove sezone. I upravo pobjeda, uz sjajnu partiju mladog Petra Gruje, praktički je jedino što je vrijedno spomena s gostovanja u Osijeku.
Domaća momčad odlično je ušla u susret i povela 12-2, a visoki postotak realizacije Osječani su zadržali do kraja prve četvrtine, koju su dobili s 19-15. Druga četvrtina prošla je u rezultatskoj klackalici, da bi s minimalnom prednošću na veliki odmor otišli naši košarkaši (35-26).
U nastavku susreta do izražaja je došla kvaliteta goričkih igrača, koji su krajem treće četvrtine po prvi puta poveli s dvoznamenkastom prednošću (39-49), koju su do kraja utakmice povećali na konačnih plus 24.
– Čestitke objema ekipama. Mislim da smo drugo poluvrijeme bili bolji u svim segmentima i bitno je da smo dali priliku mladim igračima. Još jednom pohvale treneru Budimiru i cijeloj ekipi, koji zaslužuju biti ekipa godine, kao i trener godine u ovim teškim vremenima, gdje trener i ekipa pokušavaju održati sportski duh i ostaju do kraja – kazao je na kraju utakmice naš trener Damir Miljković.
Najbolji strijelac Gorice bio je Filip Kalajžić s 15 poena, kojima je pridodao 11 skokova. Uz njega, dvocifreni još Dramalija (14), Rimac (13), Ivanković (10) i Gruja, koji je uz deset poena imao i sedam skokova.
Posljedice cirkusa: Gorica čeka Vukovar bez trenera, ali i bez kapetana!
Gorica je bizarnim porazom (0-3) kod Lokomotive ostala bez bodova, a zahvaljujući odlukama suca Zdenka Lovrića i bez trenera na nekoliko utakmica, kao i bez kapetana za prvu sljedeću, iznimno važnu…
Prošla su sad već dva i pol dana, (ne)prospavane su već tri noći, ali i dalje ostaju repovi cirkusa kojeg je u petak navečer na Maksimiru režirao sudac Zdenko Lovrić. Arbitraža ovog iskusnog suca iz Đakova potpuno je obilježila utakmicu koju je Gorica rezultatski uvjerljivo izgubila (0-3), ali sam poraz u cijeloj je priči ostao u drugom planu upravo zbog Lovrića.
Sporan je prvi jedanaesterac za Lokomotivu, igranje rukom Kavelja u živom zidu nakon slobodnjaka do kojeg nije ni trebalo doći, jer Pršir nije napravio prekršaj u toj situaciji. Sporno je i to što mu je kod oba jedanaesterca za Goricu bila potrebna pomoć VAR-a, što će reći da je izostala odlučnost koja je bila prisutna pri pokazivanju na bijelu točku u korist “lokosa”… Nećemo, međutim, ići u teorije zavjera i tvrditi da je Lovrić želio oštetiti Goricu, jer situacija koja se dogodila na izmaku poluvremena pokazala je da čovjek jednostavno loše radi svoj posao.
Prvo nije sudio prekršaj nad Pajačem, nakon čega je Gorica jurnula u kontru, a on – označio kraj?! Trener Mario Carević potpuno je izgubio kontrolu, svašta izgovorio Lovriću, ali teško mu je i zamjeriti… Dobio je crveni karton, nije mogao s klupe voditi nastavak ove utakmice, a neće ih moći voditi ni još nekoliko, a utakmica je otprilike tu negdje potpuno unišena.
– S jedne strane mi je drago što Car ima problema problema s kukovima pa nije mogao stići Lovrića u poluvremenu. S druge strane mi ne bi bilo žao da ga je malo čvaknuo. Teško je pričati o nogometu pored Zdenka Lovrića. Prije par mjeseci bio je glavni akter utakmice Hajduka i Vukovara i tad sam mu poželio da ode. Međutim, ne da se. Ima se tu, je li, sedamsto ili osamsto eura po utakmici – govorio je analitičar Joško Jeličić u studiju MaxSporta, nastavljajući u istom tonu.
– Mislim da bi većina trenera, evo i ja ću participirati da skupimo za otpremninu da on otiđe. On je jedan od zadnjih relikata one mračne i tužne sudačke prošlosti. Imam dobar odnos Marijanom Kustićem, nikad ga nisam ništa tražio, znam da se ne želi miješati u suđenje, ali s tog aspekta mora nešto napraviti jer ovo više nema smisla. Layec živi u Francuskoj i, ako ne zna što je bilo, trebao bi mu Kustić reći jer te stvari mora rješavati. Lovrić je ovu utakmicu uništio. Govorio sam prije Careviću da se mora smiriti, ali to je nemoguće u ovoj situaciji. Kavelj se u živom zidu drži za ono što Lovrić nema i proširi obujam za 1,4 centimetra i to je kazneni udarac!? Uništio je utakmicu – dodao je Jeličić.
Ogled Gorice i Lokomotive pretvorio se u nogometni cirkus kojeg je teško zaboraviti… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Gorica je tako, u velikoj mjeri zahvaljujući upravo 44-godišnjem sucu iz Đakova, ostala bez bodova, za sljedećih nekoliko utakmica i bez trenera na klupi, ali i bez – kapetana! Jurica Pršir, naime, napucao je loptu nakon što je Lovrić svirao taj bizaran kraj poluvremena i za to je nagrađen žutim kartonom. Četvrtim, eliminirajućim za utakmicu protiv Vukovara. Nakon svega što se događalo ovoga vikenda, silno bitnu utakmicu protiv Vukovara, jer ulog je u ovom slučaju točno duplo veći nego obično.
Gorica ima četiri boda više, pobjedom bi otišla na velikih sedam, i zato treba učiniti apsolutno sve da do pobjede i dođe. Svaki drugi scenarij ponudio bi razlog za laganu paniku, pogotovo onaj najlošiji mogući, koji bi značio prilazak Vukovaraca na samo bod zaostatka…
Vrijeme je za potpunu mobilizaciju. I da se, kako je to lijepo sročio Joško, krenu skupljati pare…
Atletičari AK Turopolje imali su aktivan i uspješan trkački vikend, s nastupima na više cestovnih i trail utrka širom Hrvatske. Najvažniji nastup bio je u Slavonskom Brodu, gdje je klub sudjelovao na svojoj prvoj ekipnoj utrci u Hrvatskoj atletskoj cestovnoj ligi.
Na utrci na 10 kilometara nastupilo je ukupno 13 članova kluba. Najbolji plasman među muškarcima ostvarili su Bojan Šebrek i Josip Martinović, koji su u cilj ušli jedan za drugim s vremenom 40:05, zauzevši 32. i 33. mjesto. Darko Radić završio je utrku za 41:07, što mu je donijelo 40. mjesto ukupno, ali i treće mjesto u kategoriji M50. U ženskoj konkurenciji posebno se istaknula Vedrana Janjić, koja je s vremenom 44:51 osvojila ukupno šesto mjesto i donijela klubu vrijedne bodove. Nastupile su i Edita Grgić, Petra Paulić, Ivanka Potočnik te kadetkinja Vanja Vlašić, koja je također uspješno završila zahtjevnu dionicu.
Članovi kluba trčali su i na Varaždinskim zimskim utrkama, gdje je Zvonimir Bradić završio utrku na 10 kilometara, dok je Manuela Bradić nastupila na kraćoj dionici od pet kilometara.
Posebno zahtjevan nastup imao je Marijan Malčević, koji je sudjelovao na trail utrci Visočica Sky Snow. Na stazi dugoj 11 kilometara, s oko 1100 metara uspona i ciljem na snijegom prekrivenom vrhu Visočice, utrku je završio za 1 sat, 58 minuta i 20 sekundi.
Europsko prvenstvo za kadete, juniore i U21 uzrast završeno je u Limassolu na Cipru, a boje Hrvatske i Velike Gorice u juniorskoj konkurenciji do 59 kilograma branila je Katja Braica iz Karate kluba Velika Gorica.
Nakon slobodnog prvog kola, Braica je u drugom kolu uvjerljivo pobijedila predstavnicu Bugarske rezultatom 9:1. U toj borbi zadobila je udarac koji je utjecao na njezin nastup u sljedećem meču. U trećem kolu vodila je izjednačenu borbu protiv talijanske predstavnice, a nakon rezultata 1:1 o pobjednici je odlučilo preglasavanje sudaca, koje je ovaj put bilo na strani Talijanke.
“Iako su bila visoka očekivanja od Katje od strane kluba, stručnog stožera, i naravno nje same, mi smo jako ponosni na nju i njezine borbe jer velika je stvar uopće nastupiti na Europskom prvenstvu i predstavljati Hrvatsku i svoj grad Veliku Goricu”, poručuju iz kluba.