Sport

VIDEO Šarena i uspješna priča Branka Kaurića: ‘Mojih pet desetljeća i sedam sportova’

Branko Kaurić dobio je nagradu za životno djelo gradske Zajednice sportskih udruga, a u njegovoj priči isprepleteni su elementi stolnog tenisa, nogometa, dizanja utega, kung fua, atletike, taekwondoa i, najnovije, triatlona…

Objavljeno

prije 2 godine

8. siječnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Na izmaku prošle godine, u onom dijelu kad se dijele nagrade i priznanja, kad se odaju počasti za učinjeno, snažno je u velikogoričkim sportskim krugovima iskočilo ime Branka Kaurića. U ruke Branka iz Rakarja otišla je nagrada za životno djelo velikogoričke Zajednice sportskih udruga, čiji je važan dio već dugi niz godina, kao član izvršnog odbora. Međutim, bilo kakve vrste nepotizma ovdje nije bilo, jer iza Branka je impresivna sportska priča duga cijelih pola stoljeća.

Impresivna, ali i raznovrsna, raznolika, šarena, satkana od cijelog niza sportova, uloga, funkcija, medalja. Centralni dio njegov sportske biografije događao se u godinama u kojima se posvetio taekwondou, u kojima se prometnuo u jednog od najboljih boraca u bivšoj državi, ali i ostao za koračić kratak u lovu na Olimpijske igre u Seoulu 1988.

A sve je počelo na – stolnom tenisu.

– Da, na stolnom tenisu sam krenuo s organiziranim bavljenjem sportom. Bilo je to 1973., nakon što su Šurbek i Tova Stipančić osvojili nekakvu veliku medalju, pa su svi klinci htjeli igrati stolni tenis. Među takvima sam bio i ja, pa sam se priključio klubu na Starom Radniku. Velika Gorica u to je vrijeme imala jaku stolnotenisku ekipu, braću Radočaj, Jandriša i ostale, a mi klinci smo stol za natjecanja gledali kao oltar. Svi smo sanjali da jednom zaigramo na tom, glavnom stolu, ali na kraju se nisam predugo zadržao u stolnom tenisu – priča Branko Kaurić u svom osobnom pogledu unatrag.

Sljedeći odabir mladog Branka, nakon odustajanja od “pingića”, bio je nogomet.

– Neki moji prijatelji uključili su se u NK Radnik, pa sam s njima otišao i ja. Nije ni to previše potrajalo, nekih godinu dana, ali ostale su uspomene na to vrijeme. Posebno na onaj topli čaj koji nas je čekao nakon treninga, na tu atmosferu zajedništva, druženja kroz sport…

Nakon nogometa, okušao se vižljasti i žilavi klinac iz Rakarja u nečem potpuno drukčijem.

– Primjetio me Ljubomir Turčinov, gorička dizačka legenda, i odveo me u zagrebački Metalac na testiranja, na kojima sam zadovoljio. Budući da sam bio nizak, sitan, s malom kilažom, bili su oduševljeni što sam se priključio, ali meni se sport nije svidio. I nastavio sam tražiti.

Prvi doticaj s borilačkim sportom dogodio se tako na sljedećem koraku, kroz kung fu, vještinu koju je ludo popularnom učinio Bruce Lee, ali opet se nije “primilo”. Potraga za sportom u kojem će ostati nastavljena je s atletikom, i to u društvu još jedne legende VG sporta.

– Damir Bošnjak bio je u to vrijeme reprezentativac, a ja sam krenuo trenirati s njim i ostao u atletici nešto manje od tri godine, sve do ozljede noge koja mi nije dozvoljavala da nastavim. Bila je to jedna od onih loših priča s kupanja na Čiču, porezao sam nogu i morao napraviti značajnu pauzu od sporta, odustati od atletike…

A kad je već tako ispalo, Branko Kaurić odlučio se vratiti na borilišta. Taekwondo je bio sljedeći izbor i konačan pogodak. Branko se ozbiljno “zakačio” i krenuo luđački trenirati, u nekim fazama i po tri puta dnevno. Napredak je bio strelovit.

– Ja sam u to vrijeme trenirao po nekim standardima koji danas vrijede, ulagao sam jako puno u sebe i zato sam napredovao jako brzo. Treba priznati da je u tim lakšim kategorijama bilo nešto manje konkurencije, ali ja sam uspješno sudjelovao i na svjetskim i europskim prvenstvima, pri čemu mi je najveći uspjeh peto mjesto na svjetskom prvenstvu 1987. Ukupno gledajući, bio sam jedan od najboljih boraca u Jugoslaviji – govori Kaurić.

Prijelomna točka smjestila se u prvi dio 1988. godine, u srce borbe za odlazak na Olimpijske igre na kojima je taekwondo bio pokazni sport, prvi put se pojavio na Igrama.

– Sve svoje uspjehe na svjetskim i europskim prvenstvima mijenjao bih za taj odlazak na Olimpijske igre. Nažalost, nije se dogodilo, valjda nije bilo suđeno, ali sve što se događalo u cijelom procesu dovelo je do neke vrste odbojnosti prema sportu. Nedugo nakon toga sam se i oprostio od taekwondoa i završio svoju priču kao sportaš.

Taekwondo reprezentacija Jugoslavije na pripremama za OI 1988., na koje Branko na kraju ipak nije otišao

Pokušao je ostati uz taekwondo pokretanjem TK Zrinski u našem gradu, funkcioniralo je to nešto manje od dvije godine, a onda je stiglo vrijeme za predah od sporta. Posvetio se Branko Kaurić poslovnoj karijeri, preuzimao menadžerske pozicije u velikim tvrtkama, pa 2005. odlučio da je vrijeme za povratak. Stari frend Damir Bošnjak bio je s druge strane linije, a prijedlog je glasio:

– Ajmo osnovati atletski klub u Gorici!

Kaurić je pristao, postao prvi predsjednik Atletskog kluba Velika Gorica i krenuo na posao.

– Imali smo dvojicu talentiranih atletičara, Dina Bošnjaka i Ivana Malića, i željeli smo im omogućiti uvjete u našem gradu. Prvo smo uspjeli dogovoriti da se napravi atletski poligon ispod zapadne tribine stadiona, što je bio prvi zahvat na sportskoj infrastrukturi u našem gradu još od Univerzijade 1987. Nakon toga, uspjeli smo napraviti i dvije staze oko glavnog igrališta, što je otvorilo mogućnost da klub normalno funkcionira. U ulozi predsjednika kluba ostao sam sljedećih 16 godina – govori Kaurić.

U međuvremenu je i postao član izvršnog odbora Zajednice, ali i okrenuo se novom sportu na svojoj dugoj listi.

– Sin Tin dugo se bavio plivanjem, a zatim prešao na triatlon i akvatlon, u kojem je i prvak Hrvatske. Nisam mu službeno trener, ali vodim cijeli proces treninga u dogovoru sa strukom. U svakom slučaju, triatlon je danas u obitelji Kaurić apsolutni prioritet – ističe Branko Kaurić u posljednjem činu sportske priče koja je dovela do lijepe i značajne nagrade.

– Nikad nisam živio od sporta, nego za sport. Tako se ponašam i danas, takvim sam ljudima i okružen… Gledajući unatrag, na ovih mojih 50 godina u sportu, mogu samo reći da se nadam da sam bio od koristi – završio je Branko sa smiješkom.

I, samo da se i to zna, unatoč nagradi za životno djelo, on i dalje ne misli stati. Tata Branko i sin Tin već su se okrenuli novim izazovima…

Povezane teme:Branko Kaurić hotnews nagrada za životno djelo Taekwondo

Sport

Velikogorički taekwondoaši osvojili 9 medalja na Feniks kupu

Lejla Lea Kajfeš, proglašena najboljom juniorkom.

Objavljeno

prije 15 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Taekwondo kluba Velika Gorica osvojio je devet medalja na 19. Feniks Budosport turniru održanom 14. ožujka, na kojem je sudjelovalo više od 600 boraca iz četiri države i 50 klubova.

Velikogoričani su nastupili s 18 natjecatelja, a kući su se vratili s dvije zlatne, četiri srebrne i tri brončane medalje. Najuspješnije su bile Paula Kučiš u kategoriji kadetkinja do 55 kilograma te Lejla Lea Kajfeš među juniorkama do 63 kilograma, koje su osvojile zlato. Kajfeš je dodatno nagrađena titulom najbolje juniorke turnira. Srebrne medalje osvojili su Lana Petrović, Borna Ačkar, Borna Kralj i Ivan Lucas Brnić, dok su brončane medalje pripale Loti Borić, Sari Tubić i Katji Kajfeš u tehničkoj disciplini formi.

Turnir je ujedno bio i treći kriterijski za Svjetsko prvenstvo. Unatoč pobjedi na ovom natjecanju, Lejla Lea Kajfeš završila je ukupno druga u poretku zbog slabijeg bodovnog učinka na prethodna dva turnira.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Županijski prvaci srednjih škola u futsalu ponos Ekonomske škole Velika Gorica

Objavljeno

prije 21 sat

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Cityportal.hr redovno prati srednjoškolska sportska natjecanja, među njima su i pobjede Ekonomske škole Velika Gorica na Županijskom natjecanju u futsalu za učenike (19.02.2026.) odnosno učenice (24.02.2026.). Državno prvenstvo školskih sportskih društava u futsalu za srednje škole održava se u Poreču, od 18 do 20. ožujka 2026. godine.