Sport

VIDEO Šarena i uspješna priča Branka Kaurića: ‘Mojih pet desetljeća i sedam sportova’

Branko Kaurić dobio je nagradu za životno djelo gradske Zajednice sportskih udruga, a u njegovoj priči isprepleteni su elementi stolnog tenisa, nogometa, dizanja utega, kung fua, atletike, taekwondoa i, najnovije, triatlona…

Objavljeno

prije 2 godine

8. siječnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Na izmaku prošle godine, u onom dijelu kad se dijele nagrade i priznanja, kad se odaju počasti za učinjeno, snažno je u velikogoričkim sportskim krugovima iskočilo ime Branka Kaurića. U ruke Branka iz Rakarja otišla je nagrada za životno djelo velikogoričke Zajednice sportskih udruga, čiji je važan dio već dugi niz godina, kao član izvršnog odbora. Međutim, bilo kakve vrste nepotizma ovdje nije bilo, jer iza Branka je impresivna sportska priča duga cijelih pola stoljeća.

Impresivna, ali i raznovrsna, raznolika, šarena, satkana od cijelog niza sportova, uloga, funkcija, medalja. Centralni dio njegov sportske biografije događao se u godinama u kojima se posvetio taekwondou, u kojima se prometnuo u jednog od najboljih boraca u bivšoj državi, ali i ostao za koračić kratak u lovu na Olimpijske igre u Seoulu 1988.

A sve je počelo na – stolnom tenisu.

– Da, na stolnom tenisu sam krenuo s organiziranim bavljenjem sportom. Bilo je to 1973., nakon što su Šurbek i Tova Stipančić osvojili nekakvu veliku medalju, pa su svi klinci htjeli igrati stolni tenis. Među takvima sam bio i ja, pa sam se priključio klubu na Starom Radniku. Velika Gorica u to je vrijeme imala jaku stolnotenisku ekipu, braću Radočaj, Jandriša i ostale, a mi klinci smo stol za natjecanja gledali kao oltar. Svi smo sanjali da jednom zaigramo na tom, glavnom stolu, ali na kraju se nisam predugo zadržao u stolnom tenisu – priča Branko Kaurić u svom osobnom pogledu unatrag.

Sljedeći odabir mladog Branka, nakon odustajanja od “pingića”, bio je nogomet.

– Neki moji prijatelji uključili su se u NK Radnik, pa sam s njima otišao i ja. Nije ni to previše potrajalo, nekih godinu dana, ali ostale su uspomene na to vrijeme. Posebno na onaj topli čaj koji nas je čekao nakon treninga, na tu atmosferu zajedništva, druženja kroz sport…

Nakon nogometa, okušao se vižljasti i žilavi klinac iz Rakarja u nečem potpuno drukčijem.

– Primjetio me Ljubomir Turčinov, gorička dizačka legenda, i odveo me u zagrebački Metalac na testiranja, na kojima sam zadovoljio. Budući da sam bio nizak, sitan, s malom kilažom, bili su oduševljeni što sam se priključio, ali meni se sport nije svidio. I nastavio sam tražiti.

Prvi doticaj s borilačkim sportom dogodio se tako na sljedećem koraku, kroz kung fu, vještinu koju je ludo popularnom učinio Bruce Lee, ali opet se nije “primilo”. Potraga za sportom u kojem će ostati nastavljena je s atletikom, i to u društvu još jedne legende VG sporta.

– Damir Bošnjak bio je u to vrijeme reprezentativac, a ja sam krenuo trenirati s njim i ostao u atletici nešto manje od tri godine, sve do ozljede noge koja mi nije dozvoljavala da nastavim. Bila je to jedna od onih loših priča s kupanja na Čiču, porezao sam nogu i morao napraviti značajnu pauzu od sporta, odustati od atletike…

A kad je već tako ispalo, Branko Kaurić odlučio se vratiti na borilišta. Taekwondo je bio sljedeći izbor i konačan pogodak. Branko se ozbiljno “zakačio” i krenuo luđački trenirati, u nekim fazama i po tri puta dnevno. Napredak je bio strelovit.

– Ja sam u to vrijeme trenirao po nekim standardima koji danas vrijede, ulagao sam jako puno u sebe i zato sam napredovao jako brzo. Treba priznati da je u tim lakšim kategorijama bilo nešto manje konkurencije, ali ja sam uspješno sudjelovao i na svjetskim i europskim prvenstvima, pri čemu mi je najveći uspjeh peto mjesto na svjetskom prvenstvu 1987. Ukupno gledajući, bio sam jedan od najboljih boraca u Jugoslaviji – govori Kaurić.

Prijelomna točka smjestila se u prvi dio 1988. godine, u srce borbe za odlazak na Olimpijske igre na kojima je taekwondo bio pokazni sport, prvi put se pojavio na Igrama.

– Sve svoje uspjehe na svjetskim i europskim prvenstvima mijenjao bih za taj odlazak na Olimpijske igre. Nažalost, nije se dogodilo, valjda nije bilo suđeno, ali sve što se događalo u cijelom procesu dovelo je do neke vrste odbojnosti prema sportu. Nedugo nakon toga sam se i oprostio od taekwondoa i završio svoju priču kao sportaš.

Taekwondo reprezentacija Jugoslavije na pripremama za OI 1988., na koje Branko na kraju ipak nije otišao

Pokušao je ostati uz taekwondo pokretanjem TK Zrinski u našem gradu, funkcioniralo je to nešto manje od dvije godine, a onda je stiglo vrijeme za predah od sporta. Posvetio se Branko Kaurić poslovnoj karijeri, preuzimao menadžerske pozicije u velikim tvrtkama, pa 2005. odlučio da je vrijeme za povratak. Stari frend Damir Bošnjak bio je s druge strane linije, a prijedlog je glasio:

– Ajmo osnovati atletski klub u Gorici!

Kaurić je pristao, postao prvi predsjednik Atletskog kluba Velika Gorica i krenuo na posao.

– Imali smo dvojicu talentiranih atletičara, Dina Bošnjaka i Ivana Malića, i željeli smo im omogućiti uvjete u našem gradu. Prvo smo uspjeli dogovoriti da se napravi atletski poligon ispod zapadne tribine stadiona, što je bio prvi zahvat na sportskoj infrastrukturi u našem gradu još od Univerzijade 1987. Nakon toga, uspjeli smo napraviti i dvije staze oko glavnog igrališta, što je otvorilo mogućnost da klub normalno funkcionira. U ulozi predsjednika kluba ostao sam sljedećih 16 godina – govori Kaurić.

U međuvremenu je i postao član izvršnog odbora Zajednice, ali i okrenuo se novom sportu na svojoj dugoj listi.

– Sin Tin dugo se bavio plivanjem, a zatim prešao na triatlon i akvatlon, u kojem je i prvak Hrvatske. Nisam mu službeno trener, ali vodim cijeli proces treninga u dogovoru sa strukom. U svakom slučaju, triatlon je danas u obitelji Kaurić apsolutni prioritet – ističe Branko Kaurić u posljednjem činu sportske priče koja je dovela do lijepe i značajne nagrade.

– Nikad nisam živio od sporta, nego za sport. Tako se ponašam i danas, takvim sam ljudima i okružen… Gledajući unatrag, na ovih mojih 50 godina u sportu, mogu samo reći da se nadam da sam bio od koristi – završio je Branko sa smiješkom.

I, samo da se i to zna, unatoč nagradi za životno djelo, on i dalje ne misli stati. Tata Branko i sin Tin već su se okrenuli novim izazovima…

Povezane teme:Branko Kaurić hotnews nagrada za životno djelo Taekwondo

Sport

Filip Čuić u Poljsku, milijun eura za Goricu, a dočekat će ga – Pozo!

Prvi put nakon ljeta 2022. godine i odlaska Hrvoja Babeca u latvijsku Rigu, HNK Gorica odradila je jedan milijunski transfer. Filip Čuić novi je igrač poljskog Pogona, novi suigrač starijeg brata iz loze Pozo…

Objavljeno

prije 1 sat

24. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je objavljeno da će u utakmicu protiv Istre u Puli u vrhu goričkog napada krenuti Nigerijac Wisdom Sule, prva pomisao bila je da trener Carević – želi pokušati. Dosad neupitni starter Filip Čuić radio je puno toga dobroga, znao je i zabijati, ali puno je i promašivao, pa ideja da se pokuša s novim, zanimljivim napadačem u tom smislu nije bila nimalo nelogična. Čuić je startao na klupi, očekivalo se da će ući u drugom poluvremenu, ali novi upitnici rodili su se kad je ušao Ante Erceg!

Do te 66. minute dobri stari Erceg odigrao je samo četiri minute ovog proljeća, a svejedno ga je Carević podigao s klupe prije Čuića. Kad je utakmica i završila bez Čuićeva učešća, prva misao bila je da nije igrao zato što je među ona “dva-tri upitna igrača”, o kojima je trener govorio u najavi utakmice…

Međutim, točan odgovor na sva pitanja stigao je u ponedjeljak navečer. Postojalo je, naime, točno milijun razloga zašto Filip Čuić nije igrao.

“HNK Gorica s velikim zadovoljstvom potvrđuje da je postignut dogovor o transferu igrača Filipa Čuića u poljski FC Pogoń Szczecin, gdje će nastaviti svoju profesionalnu karijeru i napraviti novi iskorak u sportskom razvoju”, objavili su iz kluba.

“Transfer predstavlja izuzetno važan trenutak kako za igrača, tako i za naš klub. Osim sportskog aspekta, riječ je i o jednom od značajnijih financijskih transfera u povijesti HNK Gorica, što dodatno potvrđuje ispravan smjer rada kluba, kvalitetan razvoj igrača i prepoznatljivost naše sredine na europskom tržištu.

Filip je tijekom svog boravka u Velikoj Gorici pokazao visoku razinu profesionalnosti, predanosti i karaktera. Svojim pristupom treninzima i utakmicama te odnosom prema klupskim bojama stekao je poštovanje suigrača, stručnog stožera i navijača. Njegov doprinos momčadi bio je vidljiv kroz brojne nastupe, borbenost i kontinuiran napredak, a upravo su rad i posvećenost bili ključni u njegovom razvoju i dolasku ove prilike.

U HNK Gorica posebno smo ponosni na činjenicu da klub nastavlja graditi okruženje u kojem igrači mogu rasti, razvijati se i napraviti iskorak prema višim ligama. Ovaj transfer još je jedna potvrda da se sustavan rad, strpljenje i jasna sportska vizija dugoročno isplate.

FC Pogoń Szczecin prepoznao je Filipove kvalitete i potencijal, a vjerujemo da će u novom klubu imati priliku dodatno napredovati, dokazivati se na drugoj razini natjecanja i nastaviti graditi uspješnu karijeru.

Filipu od srca zahvaljujemo na svemu što je dao za HNK Goricu – na profesionalnosti, trudu i svakoj minuti provedenoj u našem dresu. Želimo mu puno zdravlja, sreće i sportskih uspjeha u novom poglavlju karijere. Sretno, Filipe!”, također stoji u klupskoj objavi.

Prema dostupnim informacijama, Pogon je isplatio milijun eura odštete, što je prvi milijunski transfer još od odlaska Hrvoja Babeca, koji je u Latviju preselio u ljeto 2022. (?!), navodno za 1,6 milijuna eura. Ranije tog ljeta za dva milijuna eura u PAOK je preselio Dominik Kotarski, a u međuvremenu se nešto uspjelo utržiti tek na Anti Mateju Juriću, Tiboru Haliloviću i Nikoli Vujnoviću. Svi ostali odlazili su bez odšteta…

Što se goričkog napada tiče, osiromašen je Čuićevim odlaskom, pogotovo kad znamo da je prije koji dan otišao i Vanja Pelko, ali tu je dosad premalo korišteni Erceg, Wisdom Sule djeluje kao potencijalno ozbiljno pojačanje, a čekamo i da se predstavi Francuz Epailly.

Čuića, s druge strane, u Poljskoj čeka zanimljivo društvo. Na hrvatskom jeziku moći će razgovarati s Danijelom Lončarom, bivšim stoperom Osijeka, a u svlačionici će ga dočekati i jedno poznato prezime. U Pogonu, naime, igra Jose Pozo, stariji brat njegova dosadašnjeg suigrača Ikera…

I to nije sve, jer u svlačionici kluba iz Szczecina je i nekoć najskuplji obrambeni igrač svijeta. Benjamin Mendy u ljeto 2017. prešao je iz Monaca u Manchester City za 58 milijuna eura, no sve je krenulo naopako kad su se pojavile optužbe za silovanje. Točnije, šest optužbi za silovanje. Pravna bitka trajala je dugo, iz nje je Mendy izašao kao pobjednik, uspio se obraniti od svih optužbi, no nogometna karijera išla je nizbrdo. Preko Lorienta i Züricha tako je u ljeto 2025. došao u Pogon.

I evo, dočekao Čuića.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Održana odlična edukacija trenera i sudaca HUMT-a

Objavljeno

prije 5 sati

24. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Obavezna cjelodnevna edukacija trenera i sudaca Hrvatskog udruženja mažoret timova (HUMT) održana je u subotu (21. veljače 2026.) u prostoru Osnovne škole Šćitarjevo.