Povežite se s nama

Vijesti

Sanja iz Velike Mlake „Čarobnim perom“ stvara magiju za djecu i roditelje

⇒ Knjigama, šalicama i personaliziranim pismima vraća moć vjere u superjunake i djetinjstvo kakvo smo prije poznavali

Objavljeno

na

Da je u današnje vrijeme pravo čudo vjerovati u čuda, zna naša sugrađanka Sanja. Rođena Siščanka s petrinjskim korijenima, gnijezdo je svila u Velikoj Gorici, u naselju Velika Mlaka, odakle uz pomoć likova iz knjiga pomaže mališanima da lakše prebrode izazovne životne trenutke. I to uz pomoć „Čarobnog pera“.

Sam naziv obrta, koji je Sanja Jakuš Đurić, inače magistra informatike, pokrenula nakon događaja s kojim se susreću svi roditelji vrtićanaca, daje nam naslutiti da u njemu čarolije ne nedostaje. Pa možda i ono: Neću u vrtić! ipak nije kraj svijeta, baš kao i, u slobodnom govoru nas roditelja – boleštine!

Sanja, vi ste dokaz da se često najljepše stvari izrode iz nekih neugodnih iskustava, a kako znamo da je period vrtića „Sodoma i Gomora“ kad krene prilagodba ili viroze, vi ste sasvim slučajno iz vlastitog pokušaja utjehe, dali alate za pomoć i drugim roditeljima. Kako je nastalo vaše Čarobno pero?

Bilo je vrijeme korona virusa, onaj prvi najveći boom. Tada smo još živjeli u Petrinji, prije potresa. Znate i sami kako se vrlo dugo čeka na mjesto u vrtiću. Mi smo bili uvjereni da nećemo upasti u vrtić, ali kako to obično biva, neka mi njega upišemo na listu pa će valjda biti primljen sljedeće godine. Međutim, dogodilo se ono što nismo mislili da hoće. Dijete je upalo u vrtić sa dvije godine. Puno prerano ali mislimo si, što sada. Neka ide. Taman se odviknuo od pelena, komunikativan je, društven, idemo probati. Prilagodba je bila grozna, od protesta, povraćanja od plača, strašnog odvajanja do tantruma kada bi došao doma. Nekako nismo niti ostvarili dobru suradnju u kolektivu i mi i dijete smo osjećali neku potrebu nekako im se približiti. Znate ono kada nešto očajno želite, a ne znate kako to postići? Mi smo očajno željeli da naše dijete voli vrtić, da ugodno surađujemo sa strukom, da nađemo odgovor zašto i kako da nešto promijenimo ali nažalost, nikako nismo uspjeli naći način sve do jednog dana. Moje dijete je tada bilo bolesno i to je jedan od onih tjedana prilagodbe kada morate nešto raditi kod kuće s njim, da ne bude baš bez vrtićkog sadržaja. Napravili smo plakat, oslikali ga s ručicama i meni je tu nešto falilo. Rekla sam mu: “A zašto mi ne bismo napisali pjesmicu o vrtiću? To ćemo pokloniti prijateljima i tetama kad se vratiš.” I tako je nastala prva pjesmica iz slikovnice: “Vrtić je super”. Nekako sam potajno mislila, možda će se nešto promijeniti i možda će se s tom pjesmicom sve okrenuti na bolje.

 

Nakon toga je dijete nastavilo ići u vrtić i nastavili smo se prilagođavati. S obzirom da je to bio jako težak period za mene, bila sam pod velikim stresom. U međuvremenu sam se javila svojoj sadašnjoj suradnici Marijeti Matijaš i pitala ju za mišljenje, kako joj se sviđa ova prva pjesmica. Prije toga nisam znala uopće kome se obratiti, kako krenuti… Ideja mi je bila da ću joj se javiti i da ćemo napraviti neki plakat za vrtiće ili nešto slično sa tom jednom pjesmicom. Međutim, njena povratna informacija je bila i više nego dobra, bila je oduševljena sa sadržajem pjesmice tako da me zamolila da ih napišem još. Meni je to tada bilo nevjerojatno i za zamisliti jer ja nisam pjesnik, nisam pisac, nemam iskustva u tome i to je nešto što sam mislila da neću uspjeti napisati.Kako je vrijeme odmicalo, emocije su bile sve jače tokom prilagodbe i ja sam jedne večeri, iscrpljena od svega, sjela u svoj ured i krenula pisati. Napisala sam i ostatak pjesmica u kratkom roku. Imala sam osjećaj kao da su emocije doslovno izašle iz mene. Sve pjesmice i sva iskustva su proživljena i stvarna su. Slikovnicom želim poručiti da djeca i roditelji nisu sami. Želim im pokazati kako postoje identične situacije kod druge djece i da nema razloga zašto bi se sramili svojih osjećaja. Želim im pokazati da je u redu sve što se dogodi u procesu prilagodbe i da vrtić i nije tako strašan. Također želim približiti i roditeljima takve situacije i savjetovati ih sa drugačijim pristupom koji je, barem kod mene, upalio. S druge strane, osvijestiti i djecu i roditelje da su sva djeca više manje ista i muče ih isti problemi. Na kraju slikovnice se nalazi pjesma “Tata” koja je posvećena mom tati kojeg nažalost više nema ali mi je usadio vrijednosti koje nosim i dalje u sebi i mom mužu koji je sada na dobrom putu da postane vrlo dobar otac kao što je moj bio. Na neki način, ta slikovnica je posvećena mojim roditeljima kojima se nikada neću moći iskupiti za to što ja nisam htjela ići u vrtić 🙂

Što vam je bio signal: Ok, ovo bi moglo biti dio veće priče?

Nikad se nisam smatrala nekim piscem. Trenutno se nalazim u totalno drugoj industriji i nikada nisam niti ušla u tu priču da krenem u izdavačke vode. Nakon što sam napisala pjesmice i nakon što mi je već spomenuta kolegica Marijeta rekla da ima potencijala, zapravo je moj muž bio taj koji je bio oduševljen koliko je to dobro i iskreno da je komentirao: “Sanja, ovo ne smije ostati u tvojoj ladici. Ovo ljudima treba!” Moram priznati da, kao i uvijek kada izvali tako nešto, mislila sam da malo pretjeruje i da ni sam ne zna što priča, ali mi je ubacio malenu bubicu u uho i ja sam počela razmišljati. S obzirom da sam ja jako brzopleta osoba, nekako sam to brzo istražila, odlučila biti samoizdavač i krenula u izdavaštvo. Ta slikovnica je trebala biti tiskana u samo par primjeraka za mog sina, međutim došli smo do naklade od 400 komada koja je skoro u cijelosti rasprodana u godini dana. Da je to dio veće priče mi govori sama prodaja jer iza mene ne stoji neki ogromni marketinški tim niti velika distribucija. Sve što radim, radim sama i takva podrška me gura naprijed. To mi je znak da je slikovnica zbilja vrlo vrijedna i da jako pomaže djeci i roditeljima.

O čemu govori prva slikovnica Naše vrtićke zgode i nezgode i kako znamo da na tržištu postoji cijeli niz ponude za tu dob, po čemu se razlikuje?

Jan, Tomica i Tonka proživljavaju svakakve zgode i nezgode u vrtiću i kod kuće te na vrlo autentičan način izražavaju svoje osjećaje. Njihove dogodovštine pomažu djeci da se poistovjete sa situacijama koje su i sami doživjeli, da shvate da nisu sami i da je u redu osjećati lepezu emocija, ali i uče kako prevladati neki problem. Slikovnica pomaže i odraslima razumjeti dječje emocije, njihova ponašanja te svladavanje određenih situacija. Tijekom odrastanja vrlo je važno prepoznati djetetovu emociju i dopustiti njezino izražavanje, a istovremeno djetetu pružiti podršku i pomoć u prevladavanju izazova. Tržište je preplavljeno slikovnicama i uradcima koji su napravljeni u suradnji sa stručnim osobama, po pravilima struke itd. Ova moja slikovnica je napisana iz dubine duše jednog roditelja sa sirovim i golim emocijama utkanim u slikovnicu. Ja nisam pronašla ništa slično s čime bi se poistovjetila i što bi bilo identično onome što smo prolazili u tom trenutku. I sama sam proplakala more suza kada je knjiga bila meni u ruci i kada sam čitala njene stihove. Ono što ona daje je emocija koju mogu osjetiti samo roditelji koji su to prošli i kojima treba usmjerenje i razumijevanje. Djeca kroz tu slikovnicu mogu biti bilo koji lik iz slikovnice i nerijetko komentiraju kako su isti kao i oni. To je ono što im se sviđa jer umjesto “kako nešto popraviti”, u slikovnici dobiju “i ja sam takav” i u redu je.

Sva djeca su odrasla na knjigama i bajkama, iz kojih su razvijala maštu i često se poistovjećivala s likovima. Je li cilj vaše zbirke priča „iz prošlosti za budućnost“ ohrabriti djecu tijekom odrastanja?

Priče iz prošlosti za budućnost” je nastala iz želje da ispričam neku svoju priču. Sve te priče su ispričane nekoliko puta i svaki puta im se rado vratim. Znate ono kada vam stariji krenu priču sa: “U moje vrijeme smo mi…” Jako često sam te priče koje se sada nalaze u knjizi prepričavala svom djetetu i svoj drugoj djeci s kojom sam pričala i nekako sam vidjela oduševljenje u njihovim očima i želju da im ispričam još. Nekako su sve te priče bile pohranjene u mom sjećanju, uspomena na jedno skromno, zanimljivo i uzbudljivo djetinjstvo u 90.-im godinama. Nekako sam htjela sačuvati tu uspomenu svega što sam proživjela, približiti današnjoj djeci ono što možda nikada ne bi čuli, niti bi ikada o tome razmišljali. Knjiga nije tipična knjiga iz 90.-ih da ne pomislite da ima veze s ratom. Naprotiv, to je jedno sretno djetinjstvo u skromnosti. Nekako sam dugo razmišljala da li napisati zbirku priča na taj način ili ne. Da li da bude roman, kratke pripovijesti, biografija ili nešto treće. Tu je naravno uskočila Marijeta i ušle smo u analizu što bi to bilo i na kraju smo odlučile da bi to bila zbirka priča. Kako mi je sve bilo u glavi, samo sam krenula pisati, dopunjavati doživljaje. Bilo je tu i smijanja i plakanja, široka lepeza emocija za koju nisam ni znala da postoji. Glavni cilj ove knjige mi je proširiti svijest u kakvom društvu trenutno živimo i koliko cijenimo sve ono što trenutno imamo. Konzumerizam, pohlepa, sve samo ne skromnost je ono što nas današnje društvo uči i čime smo okruženi. Što više imaš, to si siromašniji. Što manje imaš, to si bogatiji. Pritom ne mislim da moramo živjeti kao nomadi nego koliko uzimamo život zdravo za gotovo. Koliko nas više malene stvari ne vesele, a trebale bi. Nekako želim da se vratimo na tvorničke postavke. Sebi. A ne od sebe.

Osim komunikacije putem knjiga, ono što nas je oduševilo je mogućnost narudžbe personaliziranih pisama!

Čarobno pismo može biti sve što zamislite, ali krenimo od početka…

Kako je nastalo prvo čarobno pismo i kako sam shvatila da je to zbilja nešto posebno? Dakle, oduvijek sam vjerovala u snagu riječi i da pomno birane riječi, napisane iz srca mogu dotaknuti najtvrđu dušu, barem malo, trunčicu… I tako sam u priči sa svojom dragom susjedom htjela pomoći mom malenom susjedu koji nije htio popiti sirup nikako pa nikako, a bio je jako bolestan u to vrijeme. Tada je bilo božićno doba i razmišljala sam si “što ako napišem pismo svom malom susjedu, ali da ga napišem kao da mu se obraća Djedica glavom i bradom?” Sjela sam za stol, otkinula sa bloka jedan papir i krenula pisati. Djedica se poistovjetio s njime i kroz humorističan pristup mu je objasnio kako i on često mora popiti sirup jer kada dostavlja poklone, često se i prehladi i on također ima problem da mu nisu svi sirupi fini, ali kako bi uspio dostaviti sve na vrijeme, morao si je pronaći rješenje problema. Naravno, to pismo je napisano na humorističan i privatan način sa svim informacijama koje sam tada imala. Ono što je mene fasciniralo je reakcija djeteta kada je pronašao pisamce koje je bilo smotano u smotuljak i zavezano običnom mašnom koju sam imala pri ruci. Kada mu ga je mama pročitala, bez problema je popio taj sirup i nakon toga je rekao da “jedva čeka biti opet bolestan” (!?!) Ok, otišli smo tu malo u drugu krajnost ali tada…

Tada sam shvatila da pisma zbilja imaju moć.

Nakon toga mi se javilo nekoliko mama s problemima s djecom i zamolile su me da napišem pisamca koja su upućena od njihovih idola i tako sam krenula pisati pisma kao Psić u ophodnji, Bluey, Mala sirena itd itd. Sjećam se jednog pisamca gdje sam bila Cocomelon, a djetešce nije jednostavno htjelo ostaviti pelenu. Pismo je napisano na način da se poistovjeti s djetetom i da ne “prisiljava” djecu da nešto naprave što ne žele nego jednostavno se poistovjete s pismom, na neki drugi način pristupimo toj situaciji i vrlo često se vrlo brzo dođe do cilja. Na kraju je dijete zamolilo mamu da napiše Cocomelonu pismo i da mu pošalju. Zaista sam dobila fotografiju pisma i zahvalu od majke. To mi je jedna od dražih uspomena.

Druga vrsta pisama, kako ja to volim nazvati su odrasla pisma za razne prigode. Pisma za rođenja, krstitke, rođendane, Božiće, zahvale tetama na kraju vrtićke godine… Imam i nekoliko pisama koja su generička, kako ih ja volim nazvati. To su pisma koja su napisana jednom, i uvijek ih možete kupiti, za razliku od personaliziranih koja pišem posebno za prigodu. Ono što je kod personaliziranih pisama posebno, tada se upoznajem sa naručiteljem, prikupim što je više relevantnih informacija moguće prikupiti i počnem slagati te malene komade zajedno u jedno prekrasno pismo. Nakon toga snimam zvučni zapis gdje čitam to pismo da ga naručitelj čuje i ukoliko je sve u redu, to pismo printam i šaljem naručitelju. Ukoliko je dogovoreno da pismo bude iznenađenje, naručitelj mora također vjerovati u taj dio magije jer i njega bi to trebalo iznenaditi kako bi čarolija bila potpuna.

Za naše male hrabrice, osmislili ste i šalice, puzzle i druge materijale. Koju poruku nose?

Kako sam bila na svom prvom sajmu samo sa slikovnicama, došla sam na ideju da bih mogla imati cijelu paletu proizvoda sa likovima i tako su nastale i šalice i puzzle. Puzzle su rasprodane u kratkom roku, šalice su oduševile publiku, a sada imam i malene dodatke koje još neću otkriti!

Završit ćemo našu čarobnu priču s onime čime novinari obično počinju… Sanja, odakle taj cijeli „vagon“ kreative? Je li vas putovanje kroz Čarobno pismo promijenilo i na koji način?

Oduvijek sam voljela biti kreativna. Zapravo sam od svojih malih nogu htjela biti cvjećarka ili frizerka. Uvijek sam voljela nešto izrađivati, pisati, išla sam na dramsku u školu. Nikad nisam bila u kalupu niti sam se ikada uklapala u neki određeni koncept. Uvijek sam nekako bila svoja i sada mi sve ima smisla. Da li me putovanje promijenilo? Pa cijeli život se mi mijenjamo. Sve loše i dobre situacije nas promjene na ovaj ili onaj način. Svi mi rastemo u nekom pogledu. Dakako da me to putovanje promijenilo. Otkrila sam nešto što čuči u meni, a da nisam znala da postoji. Otkrila sam koliko nam je danas bitan taj ljudski dodir, ta ljudska toplina, lijepa riječ i prisutnost. Iako bismo htjeli da sve bude kako smo si zamislili, ponekad vrijeme i Božji plan ne treba mijenjati jer sve se u životu događa s razlogom, zar ne? Ponekad sve prepustim u njegove ruke i gledam kojim putem će me sljedeće odvesti. Da je poduzetništvo lako, nije. Da je sve to došlo s neba, baš i ne. Da je nekad naporno… Je, ali nekako me ta pozitivna energija gura dalje i činjenica da još uvijek imam toliko toga za dati. Krećem uvijek od onog da kažem “dobar dan” s osmjehom. Možda neki kompliment trgovcima u trgovini, malena pomoć nemoćnima ili bilo kakva lijepa riječ. Ne bi vjerovali koliko obična gesta može promijeniti čovjeku dan!

 

Što je sljedeći korak, nova inspiracija?

Sljedeći korak je napraviti nastavak Vrtićkih zgoda i nezgoda ali ovoga puta sa školskim zgodama i nezgodama i pratiti likove kako odrastaju. To sam nekako zamislila kao put mog djeteta kroz odrastanje kroz realne situacije koje se događaju. Vidjet ćemo gdje će nas to dalje odvesti. Veselim se vidjeti.

Sanjinu magičnu priču možete istražiti na web stranici carobno-pero.hr ili doći do njenog štanda na manifestaciji Gastro Turopolja koja će se održati u listopadu.

Vijesti

Vatrogasci intervenirali u Auguštanovcu – uklonjena zapreka s ceste

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Vatrogasci Pokupsko/FB

Vatrogasci iz Pokupskog intervenirali su u petak, u mjestu Auguštanovec nakon dojave o zapreci na kolniku koja je ugrožavala sigurno odvijanje cestovnog prometa. Dojava je zaprimljena u 10:11 sati putem Županijskog vatrogasnog operativnog centra, a na teren je odmah upućena vatrogasna ekipa.

Na intervenciju je izašlo sedam vatrogasaca s dva vozila, koji su u kratkom vremenu uklonili zapreku s prometnice. Time je osigurana prohodnost ceste i smanjen rizik od prometnih nezgoda.

Na mjestu događaja bili su i policijski službenici Policijske postaje Velika Gorica, kao i djelatnici zimske službe, koji su koordinirano djelovali kako bi se situacija što brže i sigurnije riješila.

Nastavite čitati

Sport

Nogometni tulum u Buni ide dalje: ‘Stiže nam fenomenalna generacija…’

Nogometaši Bune krenut će u pripreme za premijerligaško proljeće prvog dana veljače, kad će trener Đuretić okupiti praktički isti kadar kao i jesenas. Planova za budućnost ima, a imaju na bregima i dobar razlog za to…

Objavljeno

na

Objavio/la

Da postoji nagrada za najbolji nogometni tulum 2025. godine, velike su šanse da bi taj laskavi trofej otišao u Malu Bunu! U dom NK Bune, na naše živopisne i pitoreskne brege, u ruke družine koja je obilježila turopoljski nogometni univerzum u godini iza nas. Učinila je to Buna svojim rezultatima, uspjesima za povijest, ali i načinom na koji su se utakmice ovog posebnoga kluba pratile, proživljavale, zalijevale…

Bilo je tu i doze dramatike, neizostavne za svaku povijesnu priču poput ove naše, jer Buna u proljeće 2025. nije uspjela uzeti titulu u 1. ŽNL, već je plasman u najviši rang županijskog nogometa izborila kroz dodatne kvalifikacije. Organizirali su se autobusi za gostovanja, uključujući i to posljednje, presudno, mjesto i cijeli kraj živio je za uspjeh svoga kluba, a kad se on i dogodio, kad je NK Buna prvi put u povijesti izborila mjesto u županijskoj eliti, u čuvenoj “premijerki”, naravno da su Brežani to znali i proslaviti.

Međutim, kao i sve dobre stvari u životu, i ta 2025. godina nekako je proletjela, prošla, ostala iza nas, a s dolaskom nove godine pojavljuju se i novi izazovi. Odmor će potrajati sve do početka veljače, za kad je trener Mario Đuretić odredio datum prve prozivke, ali klupska uprava vrijedno je radila čak i u blagdansko vrijeme.

– Je, aktivno je u klubu, stalno nešto dogovaramo, planiramo… – javio se predsjednik NK Bune Josip Jerleković, prvi među jednakima u vodstvu kluba.

– Za početak, za seniorsku momčad doveli smo samo jednog novog igrača. Iz Buševca se vratio vratar David Petrac i to će vjerojatno ostati jedina prinova ove zime. Smatramo da nema potrebe dovoditi bilo koga samo da bismo doveli, budući da imamo 25 igrača u seniorskom kadru, da za svaku poziciju imamo po dvojicu igrača… Bilo je još nekih razgovora i dogovora, željeli smo dovesti tri igrača koja bi nam bila prava, velika pojačanja, ali niti jednog njihovi trenutačni klubovi nisu željeli pustiti, tako da smo njihove dolaske prolongirali za ljeto – upotpunjuje svoj izvještaj o aktualnostima presidente Joža.

Naravno da su u Buni zadovoljni učinjenim u prvoj polovici debitantske sezone u Premijer ligi Zagrebačke županije, drže sedmo mjesto sa 26 bodova, šest manje od vodećeg Poleta, no ambicije neće ići u nebeske visine.

– Zadovoljni smo i rezultatima i svime ostalim, zato smo i zaključili da nam nekakvi veliki dodaci nisu potrebni. Idemo mi lijepo odraditi dobre pripreme, dočekati nastavak sezone spremni i nastaviti skupljati bodove. Naš jedini cilj je da ostanemo stabilni, da se pokušamo zadržati u prvih deset momčadi lige, a onda ćemo dalje planirati. U tim planovima važno mjesto imaju i naši mladi igrači, naši sjajni juniori, koje ćemo polako uvoditi i u prvu momčad – otkriva planove Jerleković.

Ta juniorska momčad poseban je dio ove fenomenalne breške nogometne priče. Klinci su odradili vrhunsku jesen, trenutačno su prvi u svojoj ligi, što nije nimalo slučajno.

– Sve su to domaći dečki, iz našeg sela i okolice, a vodi ih Miro Lukinić, bivši trener seniorske momčadi. To je generacija koja je svojevremeno na Alpas Cupu igrala četvrtfinale, što je bio nevjerojatan rezultat za klub poput našega, a nakon toga su najbolje dečke uzeli veći klubovi iz našega kraja. Neki su bili u Gorici, neki u Kurilovcu, neki u Jelačiću… Prošlog ljeta dio ih se poželio vratiti u Bunu, samim time povukli su i neke druge, pa su se na kraju vratila njih čak sedmorica. Nadamo se da će baš ti klinci biti nositelji igre naše seniorske momčadi u godinama koje dolaze, to nam je želja i plan – ističe predsjednik kluba.

Agilna uprava planove radi i izvan samog travnjaka, a odnose se na infrastrukturu. Velika želja je uređenje pomoćnog igrališta na parceli odmah uz glavni teren, ali to se može dogoditi tek nakon što Grad zemljište prenamijeni iz poljoprivrednog u sportsko.

– To bi nam puno značilo, budući da sad treniramo u Šiljakovini, do koje ipak imamo četiri kilometra. Pomoćni teren donio bi nam i bolje mogućnosti za rad s mladima, ali to nije i jedina želja. Planiramo postaviti i male tribine, koje bismo podijelili u dva dijela, jednu za domaće, a drugu za gostujuće navijače. Tu bi bilo stotinjak sjedećih mjesta, jer vrijeme je da našim navijačima omogućimo ugodnije praćenje utakmica, da ne moraju svi biti na nogama cijelo vrijeme – zaključio je prvi čovjek NK Bune.

Nogometni tulum na bregima, prema svemu sudeći, nastavlja se u istom ritmu… I to je, realno, najbolja moguća vijest za turopoljski niželigaški svijet.

Nastavite čitati

Vijesti

Velika Gorica prednjači u porastu broja građana! Više od tisuću novih stanovnika u jednoj godini

Velika Gorica je apsolutni rekorder rasta među hrvatskim gradovima.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Burak The Weekender/pexels.com

Velika Gorica u razdoblju od 2023. do 2024. godine bilježi najveći nominalni rast broja stanovnika među svim hrvatskim gradovima, pokazuju najnovije procjene Državnog zavoda za statistiku koje dijeli Gradonačelnik.hr. Grad je u jednoj godini dobio 1.207 novih stanovnika, a rast se nastavio i u srednjoročnom razdoblju od 2021. do 2024., kada je broj stanovnika povećan za ukupno 2.766.

Dok su mnogi gradovi i dalje u minusu, najveći grad Zagrebačke županije predvodi ljestvicu po apsolutnom rastu stanovništva u razdoblju 2023.-2024. godine. Iza Velike Gorice slijede Zadar s 1.033 nova stanovnika te Poreč s njih 774.

Pozitivan trend vidljiv je i kada se gleda razdoblje od posljednje tri godine. Od 2021. do 2024. Velika Gorica je druga u Hrvatskoj po ukupnom porastu broja stanovnika, odmah iza Zadra, koji je u tom razdoblju dobio gotovo 3.000 novih stanovnika.

Tijekom 2024. godine u Hrvatsku se doselilo više od 70 tisuća ljudi, dok ih je gotovo 39 tisuća odselilo, što je rezultiralo snažno pozitivnim migracijskim saldom. Većinu doseljenih čine strani državljani, uglavnom zbog rada i privremene zaštite, dok su među onima koji odlaze nešto brojniji hrvatski državljani. Istodobno, unutar zemlje selidbe su i dalje intenzivne, osobito među mlađom radno aktivnom populacijom.

Nastavite čitati

Vijesti

Zbog prijetnje ledene kiše VG Komunalac izašao na ceste, počelo preventivno posipavanje

Oprezno i polako!

Objavljeno

na

Foto: VG Komunalac/FB

Uoči najavljenih nepovoljnih vremenskih prilika, dežurne ekipe zimske službe VG Komunalca započele su s preventivnim posipavanjem prometnica.
Reakcija dolazi nakon upozorenja Državnog hidrometeorološkog zavoda i Civilne zaštite o mogućnosti pojave ledene kiše i stvaranja poledice.

Cilj preventivnih mjera je smanjiti rizik od klizanja i povećati sigurnost sudionika u prometu, posebno u trenucima kada se vremenski uvjeti mogu brzo pogoršati.

Iz VG Komunalca poručuju kako su građanima u slučaju hitnih situacija na raspolaganju putem dežurnog telefona 099 609 0060.

Također, podsjećamo kako je sol učinkovita protiv poledice sve dok je prisutna na kolniku, no ako će padaline biti obilnije, sol će se ispirati, zato je i na kolniku u prometu vozila i pri kretanju pješaka na nogostupima potreban oprez!

Nastavite čitati

Vijesti

Parking za osobe s invaliditetom još pod snijegom, trgovački centri kasne s čišćenjem

Objavljeno

na

Velika Gorica se polako oporavlja od nedavnog snježnog nevremena i promet se polako vraća u normalu. No, situacija s parkirnim mjestima za osobe s invaliditetom u nekim trgovačkim centrima pokazuje drukčiju sliku.

Dok je gradska mehanizacija odradila svoj dio posla, na nekoliko lokacija primijećeno je da parkirna mjesta za osobe s invaliditetom i dalje ostaju prekrivena snijegom, otežavajući pristup kupovini i svakodnevnim obavezama ljudima kojima je pomoć potrebna.

Iako snijeg nije velik problem za prolaznike ili one koji mogu pješačiti, za osobe s invaliditetom i dalje predstavlja prepreku. Jasno je da, pored gradskih službi, i privatni prostori trebaju osigurati da njihovi objekti budu pristupačni, posebno u ovakvim zimskim uvjetima.

Fotografije koje su nam poslali sami građani pokazuju stanje na terenu.

Nastavite čitati

Reporter 456 - 18.12.2025.

Facebook

Izdvojeno