Povežite se s nama

Vijesti

Sanja iz Velike Mlake „Čarobnim perom“ stvara magiju za djecu i roditelje

⇒ Knjigama, šalicama i personaliziranim pismima vraća moć vjere u superjunake i djetinjstvo kakvo smo prije poznavali

Objavljeno

na

Da je u današnje vrijeme pravo čudo vjerovati u čuda, zna naša sugrađanka Sanja. Rođena Siščanka s petrinjskim korijenima, gnijezdo je svila u Velikoj Gorici, u naselju Velika Mlaka, odakle uz pomoć likova iz knjiga pomaže mališanima da lakše prebrode izazovne životne trenutke. I to uz pomoć „Čarobnog pera“.

Sam naziv obrta, koji je Sanja Jakuš Đurić, inače magistra informatike, pokrenula nakon događaja s kojim se susreću svi roditelji vrtićanaca, daje nam naslutiti da u njemu čarolije ne nedostaje. Pa možda i ono: Neću u vrtić! ipak nije kraj svijeta, baš kao i, u slobodnom govoru nas roditelja – boleštine!

Sanja, vi ste dokaz da se često najljepše stvari izrode iz nekih neugodnih iskustava, a kako znamo da je period vrtića „Sodoma i Gomora“ kad krene prilagodba ili viroze, vi ste sasvim slučajno iz vlastitog pokušaja utjehe, dali alate za pomoć i drugim roditeljima. Kako je nastalo vaše Čarobno pero?

Bilo je vrijeme korona virusa, onaj prvi najveći boom. Tada smo još živjeli u Petrinji, prije potresa. Znate i sami kako se vrlo dugo čeka na mjesto u vrtiću. Mi smo bili uvjereni da nećemo upasti u vrtić, ali kako to obično biva, neka mi njega upišemo na listu pa će valjda biti primljen sljedeće godine. Međutim, dogodilo se ono što nismo mislili da hoće. Dijete je upalo u vrtić sa dvije godine. Puno prerano ali mislimo si, što sada. Neka ide. Taman se odviknuo od pelena, komunikativan je, društven, idemo probati. Prilagodba je bila grozna, od protesta, povraćanja od plača, strašnog odvajanja do tantruma kada bi došao doma. Nekako nismo niti ostvarili dobru suradnju u kolektivu i mi i dijete smo osjećali neku potrebu nekako im se približiti. Znate ono kada nešto očajno želite, a ne znate kako to postići? Mi smo očajno željeli da naše dijete voli vrtić, da ugodno surađujemo sa strukom, da nađemo odgovor zašto i kako da nešto promijenimo ali nažalost, nikako nismo uspjeli naći način sve do jednog dana. Moje dijete je tada bilo bolesno i to je jedan od onih tjedana prilagodbe kada morate nešto raditi kod kuće s njim, da ne bude baš bez vrtićkog sadržaja. Napravili smo plakat, oslikali ga s ručicama i meni je tu nešto falilo. Rekla sam mu: “A zašto mi ne bismo napisali pjesmicu o vrtiću? To ćemo pokloniti prijateljima i tetama kad se vratiš.” I tako je nastala prva pjesmica iz slikovnice: “Vrtić je super”. Nekako sam potajno mislila, možda će se nešto promijeniti i možda će se s tom pjesmicom sve okrenuti na bolje.

 

Nakon toga je dijete nastavilo ići u vrtić i nastavili smo se prilagođavati. S obzirom da je to bio jako težak period za mene, bila sam pod velikim stresom. U međuvremenu sam se javila svojoj sadašnjoj suradnici Marijeti Matijaš i pitala ju za mišljenje, kako joj se sviđa ova prva pjesmica. Prije toga nisam znala uopće kome se obratiti, kako krenuti… Ideja mi je bila da ću joj se javiti i da ćemo napraviti neki plakat za vrtiće ili nešto slično sa tom jednom pjesmicom. Međutim, njena povratna informacija je bila i više nego dobra, bila je oduševljena sa sadržajem pjesmice tako da me zamolila da ih napišem još. Meni je to tada bilo nevjerojatno i za zamisliti jer ja nisam pjesnik, nisam pisac, nemam iskustva u tome i to je nešto što sam mislila da neću uspjeti napisati.Kako je vrijeme odmicalo, emocije su bile sve jače tokom prilagodbe i ja sam jedne večeri, iscrpljena od svega, sjela u svoj ured i krenula pisati. Napisala sam i ostatak pjesmica u kratkom roku. Imala sam osjećaj kao da su emocije doslovno izašle iz mene. Sve pjesmice i sva iskustva su proživljena i stvarna su. Slikovnicom želim poručiti da djeca i roditelji nisu sami. Želim im pokazati kako postoje identične situacije kod druge djece i da nema razloga zašto bi se sramili svojih osjećaja. Želim im pokazati da je u redu sve što se dogodi u procesu prilagodbe i da vrtić i nije tako strašan. Također želim približiti i roditeljima takve situacije i savjetovati ih sa drugačijim pristupom koji je, barem kod mene, upalio. S druge strane, osvijestiti i djecu i roditelje da su sva djeca više manje ista i muče ih isti problemi. Na kraju slikovnice se nalazi pjesma “Tata” koja je posvećena mom tati kojeg nažalost više nema ali mi je usadio vrijednosti koje nosim i dalje u sebi i mom mužu koji je sada na dobrom putu da postane vrlo dobar otac kao što je moj bio. Na neki način, ta slikovnica je posvećena mojim roditeljima kojima se nikada neću moći iskupiti za to što ja nisam htjela ići u vrtić 🙂

Što vam je bio signal: Ok, ovo bi moglo biti dio veće priče?

Nikad se nisam smatrala nekim piscem. Trenutno se nalazim u totalno drugoj industriji i nikada nisam niti ušla u tu priču da krenem u izdavačke vode. Nakon što sam napisala pjesmice i nakon što mi je već spomenuta kolegica Marijeta rekla da ima potencijala, zapravo je moj muž bio taj koji je bio oduševljen koliko je to dobro i iskreno da je komentirao: “Sanja, ovo ne smije ostati u tvojoj ladici. Ovo ljudima treba!” Moram priznati da, kao i uvijek kada izvali tako nešto, mislila sam da malo pretjeruje i da ni sam ne zna što priča, ali mi je ubacio malenu bubicu u uho i ja sam počela razmišljati. S obzirom da sam ja jako brzopleta osoba, nekako sam to brzo istražila, odlučila biti samoizdavač i krenula u izdavaštvo. Ta slikovnica je trebala biti tiskana u samo par primjeraka za mog sina, međutim došli smo do naklade od 400 komada koja je skoro u cijelosti rasprodana u godini dana. Da je to dio veće priče mi govori sama prodaja jer iza mene ne stoji neki ogromni marketinški tim niti velika distribucija. Sve što radim, radim sama i takva podrška me gura naprijed. To mi je znak da je slikovnica zbilja vrlo vrijedna i da jako pomaže djeci i roditeljima.

O čemu govori prva slikovnica Naše vrtićke zgode i nezgode i kako znamo da na tržištu postoji cijeli niz ponude za tu dob, po čemu se razlikuje?

Jan, Tomica i Tonka proživljavaju svakakve zgode i nezgode u vrtiću i kod kuće te na vrlo autentičan način izražavaju svoje osjećaje. Njihove dogodovštine pomažu djeci da se poistovjete sa situacijama koje su i sami doživjeli, da shvate da nisu sami i da je u redu osjećati lepezu emocija, ali i uče kako prevladati neki problem. Slikovnica pomaže i odraslima razumjeti dječje emocije, njihova ponašanja te svladavanje određenih situacija. Tijekom odrastanja vrlo je važno prepoznati djetetovu emociju i dopustiti njezino izražavanje, a istovremeno djetetu pružiti podršku i pomoć u prevladavanju izazova. Tržište je preplavljeno slikovnicama i uradcima koji su napravljeni u suradnji sa stručnim osobama, po pravilima struke itd. Ova moja slikovnica je napisana iz dubine duše jednog roditelja sa sirovim i golim emocijama utkanim u slikovnicu. Ja nisam pronašla ništa slično s čime bi se poistovjetila i što bi bilo identično onome što smo prolazili u tom trenutku. I sama sam proplakala more suza kada je knjiga bila meni u ruci i kada sam čitala njene stihove. Ono što ona daje je emocija koju mogu osjetiti samo roditelji koji su to prošli i kojima treba usmjerenje i razumijevanje. Djeca kroz tu slikovnicu mogu biti bilo koji lik iz slikovnice i nerijetko komentiraju kako su isti kao i oni. To je ono što im se sviđa jer umjesto “kako nešto popraviti”, u slikovnici dobiju “i ja sam takav” i u redu je.

Sva djeca su odrasla na knjigama i bajkama, iz kojih su razvijala maštu i često se poistovjećivala s likovima. Je li cilj vaše zbirke priča „iz prošlosti za budućnost“ ohrabriti djecu tijekom odrastanja?

Priče iz prošlosti za budućnost” je nastala iz želje da ispričam neku svoju priču. Sve te priče su ispričane nekoliko puta i svaki puta im se rado vratim. Znate ono kada vam stariji krenu priču sa: “U moje vrijeme smo mi…” Jako često sam te priče koje se sada nalaze u knjizi prepričavala svom djetetu i svoj drugoj djeci s kojom sam pričala i nekako sam vidjela oduševljenje u njihovim očima i želju da im ispričam još. Nekako su sve te priče bile pohranjene u mom sjećanju, uspomena na jedno skromno, zanimljivo i uzbudljivo djetinjstvo u 90.-im godinama. Nekako sam htjela sačuvati tu uspomenu svega što sam proživjela, približiti današnjoj djeci ono što možda nikada ne bi čuli, niti bi ikada o tome razmišljali. Knjiga nije tipična knjiga iz 90.-ih da ne pomislite da ima veze s ratom. Naprotiv, to je jedno sretno djetinjstvo u skromnosti. Nekako sam dugo razmišljala da li napisati zbirku priča na taj način ili ne. Da li da bude roman, kratke pripovijesti, biografija ili nešto treće. Tu je naravno uskočila Marijeta i ušle smo u analizu što bi to bilo i na kraju smo odlučile da bi to bila zbirka priča. Kako mi je sve bilo u glavi, samo sam krenula pisati, dopunjavati doživljaje. Bilo je tu i smijanja i plakanja, široka lepeza emocija za koju nisam ni znala da postoji. Glavni cilj ove knjige mi je proširiti svijest u kakvom društvu trenutno živimo i koliko cijenimo sve ono što trenutno imamo. Konzumerizam, pohlepa, sve samo ne skromnost je ono što nas današnje društvo uči i čime smo okruženi. Što više imaš, to si siromašniji. Što manje imaš, to si bogatiji. Pritom ne mislim da moramo živjeti kao nomadi nego koliko uzimamo život zdravo za gotovo. Koliko nas više malene stvari ne vesele, a trebale bi. Nekako želim da se vratimo na tvorničke postavke. Sebi. A ne od sebe.

Osim komunikacije putem knjiga, ono što nas je oduševilo je mogućnost narudžbe personaliziranih pisama!

Čarobno pismo može biti sve što zamislite, ali krenimo od početka…

Kako je nastalo prvo čarobno pismo i kako sam shvatila da je to zbilja nešto posebno? Dakle, oduvijek sam vjerovala u snagu riječi i da pomno birane riječi, napisane iz srca mogu dotaknuti najtvrđu dušu, barem malo, trunčicu… I tako sam u priči sa svojom dragom susjedom htjela pomoći mom malenom susjedu koji nije htio popiti sirup nikako pa nikako, a bio je jako bolestan u to vrijeme. Tada je bilo božićno doba i razmišljala sam si “što ako napišem pismo svom malom susjedu, ali da ga napišem kao da mu se obraća Djedica glavom i bradom?” Sjela sam za stol, otkinula sa bloka jedan papir i krenula pisati. Djedica se poistovjetio s njime i kroz humorističan pristup mu je objasnio kako i on često mora popiti sirup jer kada dostavlja poklone, često se i prehladi i on također ima problem da mu nisu svi sirupi fini, ali kako bi uspio dostaviti sve na vrijeme, morao si je pronaći rješenje problema. Naravno, to pismo je napisano na humorističan i privatan način sa svim informacijama koje sam tada imala. Ono što je mene fasciniralo je reakcija djeteta kada je pronašao pisamce koje je bilo smotano u smotuljak i zavezano običnom mašnom koju sam imala pri ruci. Kada mu ga je mama pročitala, bez problema je popio taj sirup i nakon toga je rekao da “jedva čeka biti opet bolestan” (!?!) Ok, otišli smo tu malo u drugu krajnost ali tada…

Tada sam shvatila da pisma zbilja imaju moć.

Nakon toga mi se javilo nekoliko mama s problemima s djecom i zamolile su me da napišem pisamca koja su upućena od njihovih idola i tako sam krenula pisati pisma kao Psić u ophodnji, Bluey, Mala sirena itd itd. Sjećam se jednog pisamca gdje sam bila Cocomelon, a djetešce nije jednostavno htjelo ostaviti pelenu. Pismo je napisano na način da se poistovjeti s djetetom i da ne “prisiljava” djecu da nešto naprave što ne žele nego jednostavno se poistovjete s pismom, na neki drugi način pristupimo toj situaciji i vrlo često se vrlo brzo dođe do cilja. Na kraju je dijete zamolilo mamu da napiše Cocomelonu pismo i da mu pošalju. Zaista sam dobila fotografiju pisma i zahvalu od majke. To mi je jedna od dražih uspomena.

Druga vrsta pisama, kako ja to volim nazvati su odrasla pisma za razne prigode. Pisma za rođenja, krstitke, rođendane, Božiće, zahvale tetama na kraju vrtićke godine… Imam i nekoliko pisama koja su generička, kako ih ja volim nazvati. To su pisma koja su napisana jednom, i uvijek ih možete kupiti, za razliku od personaliziranih koja pišem posebno za prigodu. Ono što je kod personaliziranih pisama posebno, tada se upoznajem sa naručiteljem, prikupim što je više relevantnih informacija moguće prikupiti i počnem slagati te malene komade zajedno u jedno prekrasno pismo. Nakon toga snimam zvučni zapis gdje čitam to pismo da ga naručitelj čuje i ukoliko je sve u redu, to pismo printam i šaljem naručitelju. Ukoliko je dogovoreno da pismo bude iznenađenje, naručitelj mora također vjerovati u taj dio magije jer i njega bi to trebalo iznenaditi kako bi čarolija bila potpuna.

Za naše male hrabrice, osmislili ste i šalice, puzzle i druge materijale. Koju poruku nose?

Kako sam bila na svom prvom sajmu samo sa slikovnicama, došla sam na ideju da bih mogla imati cijelu paletu proizvoda sa likovima i tako su nastale i šalice i puzzle. Puzzle su rasprodane u kratkom roku, šalice su oduševile publiku, a sada imam i malene dodatke koje još neću otkriti!

Završit ćemo našu čarobnu priču s onime čime novinari obično počinju… Sanja, odakle taj cijeli „vagon“ kreative? Je li vas putovanje kroz Čarobno pismo promijenilo i na koji način?

Oduvijek sam voljela biti kreativna. Zapravo sam od svojih malih nogu htjela biti cvjećarka ili frizerka. Uvijek sam voljela nešto izrađivati, pisati, išla sam na dramsku u školu. Nikad nisam bila u kalupu niti sam se ikada uklapala u neki određeni koncept. Uvijek sam nekako bila svoja i sada mi sve ima smisla. Da li me putovanje promijenilo? Pa cijeli život se mi mijenjamo. Sve loše i dobre situacije nas promjene na ovaj ili onaj način. Svi mi rastemo u nekom pogledu. Dakako da me to putovanje promijenilo. Otkrila sam nešto što čuči u meni, a da nisam znala da postoji. Otkrila sam koliko nam je danas bitan taj ljudski dodir, ta ljudska toplina, lijepa riječ i prisutnost. Iako bismo htjeli da sve bude kako smo si zamislili, ponekad vrijeme i Božji plan ne treba mijenjati jer sve se u životu događa s razlogom, zar ne? Ponekad sve prepustim u njegove ruke i gledam kojim putem će me sljedeće odvesti. Da je poduzetništvo lako, nije. Da je sve to došlo s neba, baš i ne. Da je nekad naporno… Je, ali nekako me ta pozitivna energija gura dalje i činjenica da još uvijek imam toliko toga za dati. Krećem uvijek od onog da kažem “dobar dan” s osmjehom. Možda neki kompliment trgovcima u trgovini, malena pomoć nemoćnima ili bilo kakva lijepa riječ. Ne bi vjerovali koliko obična gesta može promijeniti čovjeku dan!

 

Što je sljedeći korak, nova inspiracija?

Sljedeći korak je napraviti nastavak Vrtićkih zgoda i nezgoda ali ovoga puta sa školskim zgodama i nezgodama i pratiti likove kako odrastaju. To sam nekako zamislila kao put mog djeteta kroz odrastanje kroz realne situacije koje se događaju. Vidjet ćemo gdje će nas to dalje odvesti. Veselim se vidjeti.

Sanjinu magičnu priču možete istražiti na web stranici carobno-pero.hr ili doći do njenog štanda na manifestaciji Gastro Turopolja koja će se održati u listopadu.

Vijesti

Kako urediti dom za Uskrs – Ana Novak iz White Poppya donosi jednostavne ideje koje svatko može napraviti

Objavljeno

na

Objavio/la

Razgovarala: Gianna Kotroman

Uskrs je idealno vrijeme za osvježavanje doma, a vlasnica poznate goričke cvjećarnice White Poppy, Ana Novak,  podijelila je praktične savjete za ukrašavanje prostora. Prema njezinim riječima, za atraktivan, ali jednostavan dekor dovoljno je nekoliko osnovnih elemenata, zdjela, tanjur ili čaša, malo mahovine, vjenčić od šiba i pisanice.

“Svakako bi bilo lijepo uzeti neku lijepu zdjelu ili dekorativni tanjur. Na njega možemo staviti neki vjenčić od šiba, stavimo komadić spužve, koju možemo prekriti mahovinom. U spužvu možemo napiknuti malo ljepše šibe na koje se vješaju pisanice. Pored grana bi bilo lijepo staviti neku uskršnju dekoraciju, neki mali detalj, što bi moglo lijepo za vidjeti”, preporučuje Ana.

Foto: Gianna Kotroman/Cityportal

Za one koji preferiraju minimalizam, kaže, dovoljna je i mala čaša.

“Ako ste više za nešto manje, možete uzeti čašu, staviti neku malu dekoraciju ili vjenčić, a unutra može biti pisanica s granama, također s mašnom, što je također jako lijepo”, zaključila je.

Nastavite čitati

Sport

Osam medalja za Karate klub Velika Gorica na turniru u Rijeci

U konkurenciji 637 natjecatelja iz četiri države, Karate klub Velika Gorica osvojio je tri zlata, dva srebra i tri bronce.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Karate klub Velika Gorica/FB

Karate klub Velika Gorica ostvario je odličan rezultat na međunarodnom turniru TAD CUP, održanom u nedjelju 29. ožujka u Rijeci, u sportskoj dvorani Zamet. Velikogoričani su nastupili s devet boraca u 14 kategorija, a kući su se vratili s čak osam medalja, tri zlatne, dvije srebrne i tri brončane. Turnir je okupio 637 natjecatelja iz 66 klubova iz Austrije, Slovenije, Italije i Hrvatske.

Najuspješniji član velikogoričke ekipe bio je Nikola Huzjak, koji je osvojio zlato u kategoriji U21 (-75 kg), a uz to je dodao i broncu među juniorima U18 (-76 kg). Do najvišeg postolja stigli su i Vito Hulina, zlatni u kategoriji juniori U18 (-61 kg), te Ita Noršić, koja je slavila u uzrastu U14 (-57 kg).

Srebrne medalje za Veliku Goricu osvojile su Ena Lukačić u kategoriji U14 (-52 kg) te Franka Jerkin u kategoriji juniorke (-53 kg). Jerkin je pritom nastup završila s dvije medalje jer je osvojila i broncu u uzrastu U14 (-54 kg).

Broncu su izborili Sara Banović u kategoriji U14 (-57 kg) te već spomenuti Huzjak u juniorskoj konkurenciji.

Na turniru su nastupile i Mia Čunčić, Sara Stojaković i Matea Kordić, no ovoga puta ostale su bez plasmana na postolje.

Nastavite čitati

Vijesti

Otvorena tri obnovljena vatrogasna doma u okolici Petrinje

Obnova ova tri doma vrijedna je nešto više od 600 tisuća eura te je obuhvatila sanaciju, konstruktivne zahvate i potpunu modernizaciju objekata.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Sisačko-moslavačka županija

Na području Petrinje svečano su otvoreni obnovljeni domovi dobrovoljnih vatrogasnih društava Prnjavor Čuntićki, Taborište i Budičina, čime je nastavljen opsežan proces obnove vatrogasne infrastrukture nakon potresa.

Riječ je o dijelu najvećeg ulaganja u vatrogastvo na području Sisačko-moslavačke županije. Prema projektu koji je pokrenut na inicijativu župana Ivana Celjaka, iz državnog proračuna osigurano je više od 12 milijuna eura za obnovu ukupno 41 vatrogasnog objekta stradalog u potresu. Dosad je završena obnova njih 26 na području županije.

Na području grada Petrinje dosad je dovršeno pet obnovljenih objekata, dok se završetak još tri očekuje u narednom razdoblju. Ukupna vrijednost obnove svih DVD-ova na području grada procjenjuje se na 3,2 milijuna eura. Govoreći na otvorenju, župan Celjak čestitao je vatrogascima i mještanima triju naselja te naglasio njihovu dugogodišnju ulogu u očuvanju zajedništva i spremnosti na pomoć u kriznim situacijama. Istaknuo je i širi značaj dobrovoljnih vatrogasnih društava u ruralnim sredinama:

„Ovo nisu samo vatrogasni domovi, ovo su domovi svih mještana. Često kada govorimo o vatrogascima prva pomisao je da vatrogasci gase vatru, ali vi ste puno više od toga, vi ste nositelji društvenog života u svim našim ruralnim područjima. Vi okupljate mještane svih generacija, posebno djecu koja kroz vatrogastvo razvijaju disciplinu, odgovornost i pomaganje drugima. Vi kroz vatrogastvo motivirate djecu da se zbliže i još više povežu s mjestom u kojem žive. Vatrogasci često riskiraju svoje živote za našu sigurnost, a mi im vraćamo povijesnim ulaganjima u vatrogastvo“, istaknuo je župan Celjak.

DVD Prnjavor Čuntićki djeluje od 1982., s prekidom tijekom Domovinskog rata, a ponovno je aktiviran 2004. godine i danas ima više od 30 članova. Taborište, koje postoji još od 1936., a kao samostalno društvo od 1954., okuplja više od sto članova i ima važnu ulogu u lokalnoj zajednici. Budičina je najstarije od tri društva, osnovano 1927. godine, te danas broji oko 70 članova, s posebnim naglaskom na rad s mladima.

Obnova ova tri doma vrijedna je nešto više od 600 tisuća eura te je obuhvatila sanaciju, konstruktivne zahvate i potpunu modernizaciju objekata.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Vlada potvrdila snažan razvoj Velike Gorice i darovala zemljište vrijedno više od 31 milijun eura

Nova zona smještena je uz autocestu A11 Zagreb–Sisak te državnu cestu D31, svega nekoliko kilometara od centra Velike Gorice, što je čini posebno privlačnom za investitore i logističke aktivnosti.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Mario Žilec

Vlada Republike Hrvatske na današnjoj je sjednici donijela odluku kojom se Gradu Velikoj Gorici daruje državno zemljište namijenjeno razvoju Gospodarske zone Kušanec–Istok, čime je projekt vrijedan više od 31 milijun eura dobio ključno institucionalno „zeleno svjetlo”. Riječ je o području koje bi trebalo otvoriti prostor za nova ulaganja, zapošljavanje i dugoročno jačanje lokalnog gospodarstva.

Odluka je donesena nakon što su ispunjeni propisani uvjeti, a cijeli proces, kako je pojašnjeno na sjednici, došao je pred Vladu zbog procijenjene vrijednosti zemljišta koja prelazi zakonski prag od 25 milijuna eura.

Ministar Branko Bačić istaknuo je kako se radi o zahvatu koji obuhvaća 51,6 hektara te ukupnu vrijednost zemljišta od 31,6 milijuna eura. Naglasio je i da su prethodno morali biti ispunjeni jasni kriteriji na razini Grada.

“Grad Velika Gorica prethodno je morao ispuniti dva uvjeta. Prvo je da je Gradsko vijeće donijelo Odluku o osnivanju gospodarske zone, a drugi uvjet je bio popunjenost do 80% izgrađenosti postojećih zona. Kako su oba uvjeta ispunjena, stečeni su uvjeti da Vlada RH daruje Velikoj Gorici ovu značajnu gospodarsku zonu, a obveza Grada je komunalno opremiti te isparcelirati tu zonu i u roku od pet godina početi je privoditi svrsi”, istaknuo je ministar Branko Bačić.

‘Otvorili smo prostor za novu fazu razvoja našega grada’

Podsjetimo, ideja o novoj gospodarskoj zoni nije novijeg datuma. Gradsko vijeće Velike Gorice je još 2024. godine jednoglasno prihvatilo osnivanje zone, na inicijativu gradonačelnika Krešimir Ačkar. Odluka je tada donesena zbog sve izraženijeg interesa investitora te činjenice da su postojeće poslovne zone, poput Rakitovca i Meridian 16, već dosegle visoku razinu popunjenosti. Gradonačelnik Ačkar pritom naglašava da se radi o strateškom projektu za budući razvoj grada: “Ova odluka nije došla slučajno. Ona je rezultat kontinuiranog zalaganja da Velika Gorica ostane među vodećim gradovima po pitanju investicija i gospodarskog razvoja. Iskoristili smo priliku koja nam se pružila kroz državnu imovinu i time otvorili prostor za novu fazu razvoja našega grada. Zona Kušanec–Istok donijet će nova radna mjesta, dodatno osnažiti naše gospodarstvo i dugoročno povećati prihode gradskog proračuna, kako bi sve zahtjeve naših sugrađana riješili na što adekvatniji način. Ovom prilikom želio bi još jednom zahvaliti Vladi Republike Hrvatske na čelu s predsjednikom Andrejom Plekovićem, kao i resornom ministru Branku Bačiću na stalnoj podršci i izvrsnoj suradnji koju Grad Velika Gorica ima s državnom razinom”, rekao je gradonačelnik Ačkar.

Nova zona prostirat će se na približno 52 hektara zemljišta, a njezina prednost je, između ostalog, i iznimno povoljan prometni položaj. Smještena je uz autocestu A11 Zagreb–Sisak te državnu cestu D31, svega nekoliko kilometara od centra Velike Gorice, što je čini posebno privlačnom za investitore i logističke aktivnosti.

Ovom Vladinom odlukom formalno su otvoreni svi preduvjeti za početak provedbe projekta koji bi u sljedećem razdoblju trebao donijeti nove gospodarske prilike i dodatno ojačati razvoj Velike Gorice.

Nastavite čitati

Najave

“Matijaš grabancijaš dijak” po prvi put u Buševcu – rezervacija obavezna

Ulaz uz dobrovoljni prilog.

Objavljeno

na

Objavio/la

Pučko kazalište Ogranka Seljačke sloge Buševec premijerno će izvesti predstavu „Matijaš grabancijaš dijak“ u ponedjeljak, 6. travnja 2026. (Uskrsni ponedjeljak) u 19 sati u Domu kulture Buševec.

Riječ je o scenskoj adaptaciji poznatog djela Tituša Brezovačkog, napisanog prije više od dva stoljeća, koje i danas zadržava prepoznatljivu aktualnost kroz humor i društvenu kritiku.

Režiju predstave potpisuje Irena Rožić, dok je prilagodbu dramskog teksta napravio Ivan Rožić. U predstavi nastupaju glumci Pučkog kazališta: Nenad Lukić u ulozi Matijaša grabancijaša dijaka, Saša Robić kao Smolko te Dario Kovačić kao Vuksan.

Ulaz je moguć uz dobrovoljni prilog, a mjesto se može rezervirati putem telefona na broj 098 829 907 (Nenad).

Nastavite čitati

Reporter 458 - 31.03.2026.

Facebook

Izdvojeno