Srijedu poslijepodne Saša Sabljak proveo je na telefonu. Dok je u Mostaru pržilo na najjače, jer temperature se tamo ovih dana pod normalno kreću oko 40, iz njegove Velike Gorice stizale su uznemirujuće vijesti.

– Strašno, kakvo nevrijeme! Napravilo je nered i kod mojih doma, ogromni suncobran je odletio, drvo se srušilo… Ali dobro, kad vidiš kako su oni nesretni ljudi poginuli, drago ti je da su svi tvoji živi i zdravi… – javio se Sale iz srca Hercegovine.

Četristo i nešto kilometara daleko od kuće Sabljak je od početka godine. Nakon cijelog niza godina u HNK Gorici, u svome klubu, u kojem je bio prvi kapetan, godinama važan igrač, zatim trener u omladinskom pogonu, pa pune četiri i pol godine pomoćnik trenerima prve momčadi. Prvo Jakiroviću, zatim Dambrauskasu, pa onda i Oreščaninu, na kraju i Angelovskom, prije njega i Toplaku, koji je naslijedio Krunoslava Rendulića. Koji je Sabljaka i pozvao u Mostar.

U trenucima kad je Sergej Jakirović stavio svoj potpis na ugovor s Rijekom i snimio emotivan video za rastanak od Zrinjskog, u kojem je napravio spektakularne stvari, izbor čelnika mostarskog kluba postao je drugi bivši trener Gorice. Rendulić je poziv rado i prihvatio, a kako je taman tih dana Sale dolaskom Željka Sopića prestao biti član stručnog stožera u HNK Gorici, stvari su se poklopile savršeno za obojicu. Renda i Sale, drugi put.

– Kruno je trener koji kuži momčad, koji radi temeljito na svim segmentima, a u sve to puno uključuje i nas iz stožera. Često razgovaramo, puno analiziramo… U stožeru je u ulozi asistenta i Nenad Gagro, trener golmana je Romeo Mitrović, kondicijski treneri su Domagoj Perić i Marko Čavka, Vinkovčanin koji je već godinama tu, plus analitičar Filip Lekić – predstavio je svoju mostarsku ekipu Sabljak.

I svi oni zajedno potpisali dvostruku krunu prošlog proljeća, obranili su sa Zrinjski naslov prvaka, uz to uzeli i Kup, a ovog su utorka navečer proživljavali pravu dramu! Igralo se pretkolo kvalifikacija za Ligu prvaka, s druge strane bio je armenski Urartu, prva utakmica završila je pobjedom Zrinjskog 1-0, u gostima…

– Vodili smo i u uzvratu od 27. minute, pa primili gol u 74. i onda drugi u 91. minuti. Morali smo u produžetke, Kiš je izborio i zabio penal, pa opet primimo gol u nadoknadi prvog produžetka… Prošli smo na penale, uz gomilu stresa, ali moramo biti zadovoljni. Ispisali smo povijest nogometa u BiH, jer nikad nitko od njihovih klubova dosad nije prošao pretkolo u Ligi prvaka – govori Sale, koji dva dana poslije nije bio ni najmanje umoran od slavlja.

– Ma kakvo slavlje… Fizički i mentalno smo se toliko iscrpili u svemu tome da nam na kraju nije ni bilo do velikog slavlja – kaže pa nastavlja:

– Ne mogu reći da nas je iznenadilo što je bilo toliko teško. Ljudi najčešće podcjenjuju lige kao što je armenska, a mi smo dobili informaciju da je po nekim parametrima, po koeficijentima, ta liga i iznad BH-lige. U Armeniji se plaća puno bolje nego kod nas, ima jako puno dobrih igrača, dovode puno Brazilaca, Rusa, igrača s naših prostora… Kad smo čuli kakve su to plaće, kad smo vidjeli cijeli njihov kompleks, uvjete u kojima rade, shvatili smo da je to jako visoki nivo. Odmah nam je bilo jasno da su dobra momčad, da imaju kvalitetne individualce, a u uzvratu su pokazali i da se znaju taktički prilagoditi protivniku, jer jako su nas dobro analizirali. Kad se sve zbroji, naravno da nije bilo lako.

Uz sve kvalitete protivnika, na ruku nisu išli ni vremenski uvjeti, ali i ne samo to…

– Kad smo se vozili autobusom prema stadionu, na šoferovoj tabli je pisalo da je 45 stupnjeva! Vjerojatno nije bilo baš toliko, ali nije ni puno manje… Vrućine su nesnosne, jedino što možeš je odraditi što imaš i bježati pod klimu. U takvim uvjetima užasno je teško i trenirati, a kamoli igrati, bez obzira što je utakmica krenula u 20 sati. Nije ni tad temperatura puno pala, a vjetra ni daška… Baš teški uvjeti – prepričava Sabljak i dodaje:

– Uz to, ljudi zaboravljaju da je nama ovo bila prva utakmica na domaćem terenu. Otkad smo mi došli, trajala je rekonstrukcija igrališta, mi smo cijelo proljeće bili domaćini u Čitluku, a na ovom novog igralištu odradili smo jedan jedini trening! Doslovno dan prije utakmice završavani su zadnji radovi na terenu, sve se jako otegnulo, tako da nam je i to bilo otežavajući faktor. I zato svaka čast igračima, od prvog do zadnjeg. Sve su izdržali, iako su padali s nogu od napora, većina ih je imala i grčeve, a sve zamjene smo napravili… Kapa im do poda, još jednom su pokazali koliko su dobra, kvalitetna i prije svega karakterna momčad.

Nastavljena je tako uspješna mostarska priča sa snažnim velikogoričkim prizvukom. Sergej Jakirović i Marin Ivančić postavili su temelje, Kruno Rendulić i Saša Sabljak nastavili nadograđivati, a na terenu su i dvojica bivših igrača Gorice, Tomislav Kiš i Dario Čanađija.

– Pričamo o Gorici, kako ne, dotaknemo se s vremena na vrijeme i toga. Uostalom, čujemo se i s dečkim iz kluba, s Krešom Šošom, Jožom Paušićem, Nindžom, popričao sam i s direktorom Brkljačom, zove i Klaf… Sve pratim, sve me zanima, ali naravno da je fokus na onome što radimo ovdje.

24.08.2013., Zagreb – 2. kolo Druge HNL, HNK Gorica – NK Solin. Sasa Sabljak. rPhoto: Goran Stanzl/PIXSELL

Prva gorička prvoligaška sezona u kojoj nije sudjelovao bila je dramatična, gotovo nevjerojatna.

– Uh, nije mi to bilo lako pratiti… Baš mi nije bilo svejedno. Mi ovdje nižemo dobre rezultate, sve pobjeđujemo, idemo prema tituli, a istovremeno jednim oko pratim kako se Gorica muči. Jako sam navijao da se uspije ostati, jer to je moj klub, moj stadion, moji prijatelji, naravno da sam bio veliki navijač. To je moj dom, još od početaka u Radniku, preko svega ostalog kasnije – priča Sabljak, koji je kao 18-godišnjak nosio dres Radnika u posljednjoj prvoligaškoj sezoni.

Igračka karijera trajala je više od dva i pol desetljeća, jer sve do zime Sale je bio oslonac obrane NK Jelačića iz Vukovine, s navršene 44 godine, no poziv iz Mostara dovukao je i tu priču do kraja.

– Ne, definitivno nisam pogriješio što sam prihvatio ovaj poziv. Radimo u velikom klubu, živimo u gradu koji voli klub, čak i pozitivno fanatično voli klub. Jako se prati sve što radimo, ljudi su uz nas, navijači nas prate na sva gostovanja, bili su čak i u Armeniji, na čemu im svaka čast… Lijepo je u Mostaru biti trener Zrinjskog, voditi ovako dobru i karakternu momčad. Ljudi iz kluba također su jako pozitivni, vrijedni, puno ih je uključeno u cijelu ovu priču, a atmosfera koja vlada je u velikoj mjeri domaća, obiteljska. I tu vidim neke sličnosti s Goricom, gdje je također bilo tako. Ništa nije problem, nema previše formalnosti, sve se da normalno dogovoriti…

I život izvan nogometa, poznato je to nadaleko, u Mostaru nudi puno toga.

– Je, Mostar je na glasu po tom noćnom životu, vidim da ima puno kafića, klubova, ali nisam dosad taj dio isprobao. Tijekom cijelog proljeća ritam je bio dosta žestok, stalno su se igrala nekakve utakmice, a mi smo igrali u Čitluku, stalno bili na putu… Nismo općenito previše vremena proveli po gradu, puno više smo na stadionu nego bilo gdje drugdje. Kad ulovim malo vremena, odem u kino, s Krunom i ostalima nađem se na ručku, u blizini Mostara je i bazen… – opisuje Sale svoje hercegovačke dane.

A njima najviše nedostaju, naravno, njegove cure. Supruga Dijana i kćerkice Luana i Mona ipak su na 415 kilometara udaljenosti.

– Naravno da mi najviše fali obitelj, kako ne… Sve je sad palo na ženu, svaka još čast na tome, iako je i dosad zbog mojih obaveza puno toga bilo na njoj. Starija Luana igra rukomet u Udarniku, ima 12 godina, mlađa Mona je u vrtiću, treba je pokupiti, odvesti… Pomažu i moji roditelji, tu su i oba brata, tako da se nekako snalaze. Uskoro će i ženin godišnji, pa će mi malo doći ovdje… Drukčija su vremena nego nekad, kad sam odlazio kao igrač, danas puno pomaže što se uvijek možemo čuti i vidjeti, ali naravno da jedva čekam da mi cure dođu – zaključuje sa smiješkom Saša.

Njega, Rendulića i ekipu u sljedećoj rundi čeka Slovan iz Bratislave, nova doza izazova, šansa za neku vrstu iskupljenja za prošlosezonsko ispadanje od istog protivnika… Zasad sve ide kao po špagi, neka tako i ostane.