Uz sjajnu organizaciju Zajednice športskih udruga Grada Velike Gorice naš grad je obilježio Hrvatski olimpijski dan! Ovaj dan, koji se svake godine obilježava 10. rujna na dan osnivanja Hrvatskog olimpijskog odbora, prilika je za prezentaciju svih sportova i demonstraciju vještina koje prate pojedine discipline. Stoga je danas prostor vanjskog igrališta osnovnih škola Eugena Kvaternika i Jurja Habdelića, uz vedro i toplo vrijeme, postao veliko borilište i teren za sportove kojima se u slobodno vrijeme bave naši mladi Velikogoričani.

– Uloga HOO je stvaranje uvjeta za razvoj sporta i razvoj olimpizma u Lijepoj našoj u suradnji s nacionalnim sportskim savezima i lokalnim sportskim zajednicama – rekao je u pozdravnom govoru Hrvoje Balen, direktor Ureda HOO za programe sporta na lokalnoj razini, podsjećajući sve okupljene zašto je važno baviti se sportom.

– Kroz sport ćete steći nova prijateljstva, naučit ćete međusobno se uvažavati i spoznati važnost fairplaya, a osim kretanja i fizičke aktivnosti koja je ključna za zdravlje, u sportu ćete i uživati! – poručio je Balen.

U ime grada Velike Gorice na događanju se obratio predsjednik Gradskog vijeća Darko Bekić, koji je istaknuo kako danas svjedočimo sportskoj sadašnjosti ali i budućnosti.

– Brojka od 17 klubova, koji danas prezentiraju svoja sportska umijeća i vještine, pokazuje snagu sporta u našem gradu, i vjerujem da među vama ima i budućih olimpijaca. Naš je zadatak, prije svega, da motiviramo djecu i mlade da se bave sportom i da se uključe u neki od klubova prema svojim željama, afinitetima i sposobnostima. Znamo da olimpijska načela pružaju osjećaje izvrsnosti i požrtvovnosti koji će vas pratiti cijelog života. – istaknuo je Bekić, zaželjevši djeci dobru zabavu.

 

Goran Kovačić, predsjednik Zajednice športskih udruga Grada Velike Gorice, s veseljem je dočekao sve sportske klubove, djecu, roditelje i nastavnike te podsjetio kako sportska obitelj Velike Gorice broji oko 7 tisuća aktivnih sportaša u 24 različita sporta, od kojih je preko 5 tisuća mlađih od 18 godina.

– Po četvrti put organiziramo obilježavanje ovog dana koji je prilika da pokažete što možete, u čemu ste dobri, a uz to i druga djeca, zajedno sa sportašima, mogu vidjeti i isprobati neke discipline. – rekao je predsjednik Zajednice, koji nije došao praznih ruku – školama domaćinima uručena je sportska oprema, koju će školarci moći koristiti na satovima tjelesne kulture.

Nakon što su se slegli dojmovi od nedjelje, od velikog humanitarnog događaja na Udarniku, organizatori su objavili i brojke. Kroz malonogometni turnir s 38 momčadi i koncert benda Zakon šutnje prikupljeno je 31.000 eura za pomoć nastradalom Ivanu Šćepini (18) iz Gradića.

“Na turniru smo imali 38 ekipa. Moglo se vidjeti jako dobrog nogometa. Zahvaljujemo se i bendu Zakon šutnje koji su nas zabavljali cijelu večer, a osim toga i donirali sve prikupljeno s harmonike. Hvala i ekipi iz VG Legacyja na suradnji, bez njih to sve skupa ne bi bilo moguće. Zahvaljujemo i svima koji su sudjelovali i dali svoj doprinos na bilo koji način. Svi skupa smo presretni kaj je sve prošlo u najboljem redu i iskreno nitko od nas nije očekivao da će se sve to skupa razviti u tak veliku akciju. Akcija i dalje traje pa se još uvijek možete uključiti ako niste do sad, bilo uplatom na račun ili aukcijom za dresove koje smo dobili za Ivana”, poručili su iz MNE Kurilovec.

Budući da je iznos potreban za Ivanovu robotsku neurorehabilitaciju i fizioterapiju vrtoglavih 250.000 eura, jasno je da se akcija nastavlja i dalje. Još od srijede u tijeku je humanitarna aukcija potpisanih nogometnih dresova, u suradnji s udrugom Turopoljsko srce, a u petak navečer održat će se i humanitarni turnir u pikadu, i to u CB Chill, odmah uz srednjoškolski centar.

Tradicionalni “Chillić turnirić” počet će od 18 sati, kotizacija je deset eura, a može biti i veća, ovisno o želji, budući da će se sredstva od kotizacija uplaćivati na račun kojeg valja i ovoga puta ponoviti.

HR7224840081502032607
Humanitarna udruga VG Legacy
Obavezni opis plaćanja – 12.IGRAČ

Prolazi od toga i jubilarna dvadeseta godina, ali trener Gorice Rajko Vidović ne zaboravlja jednu od najboljih sezona iz svoje igrače karijere. U dresu nekad slavnog, a danas upropaštenog NK Zagreba, aktualni trener Gorice pet je puta pobijedio Hajduk!

– Lijepo se toga prisjetiti, pogotovo jer sam u jednoj od dvije pobjede na Poljudu i zabio gol. Bilo je to u sezoni 2004/05., posljednjoj u kojoj je Hajduk osvojio naslov prvaka, ali i Zagreb je tad imao momčad sposobnu boriti se za vrh… Situacija baš i nije bila slična ovoj sad, u ulozi trenera Gorice – rekao je Vidović u iščekivanju polaska na put prema Splitu.

Gorica je prošle subote izgubila od Rijeke 1-0, čudesnim golom Nike Jankovića, pa tjedan provela u prijekopotrebnom miru i tišini. Sve rane su se zaliječile, potpisao je i Meritan Shabani, pa Gorica zdrava i spremna dočekuje gostovanje na Poljudu.

– Stanje u momčadi je jako dobro, svi smo zdravi i na raspolaganju za utakmicu. Idemo moćnom Hajduku, koji je pokazao da je na jako dobrom putu s novim trenerom, igrači su prihvatili njegove zahtjeve i igraju sve bolje. Zaključno s pobjedom u Maksimiru, u kojoj su bili fantastični. Čeka nas zahtjevna utakmica, pretpostavljam na punom Poljudu, ali mi smo jako dobro radili, dobro smo odradili i prošlu utakmicu, unatoč porazu, i veselim se onome što nas čeka u subotu – kaže Vidović, pa se okreće posljednjoj prinovi, igraču koji bi tek mogao postati pojačanje.

– Shabani je s nama već desetak dana i mogu reći da se radi o izuzetno kvalitetnom igraču. Naravno, moramo znati da je imao tri operacije križnih ligamenata, da nije igrao deset mjeseci i sigurno će mu trebati vremena da upozna momčad i prilagodi se. Vjerujem da će nam u dogledno vrijeme biti od koristi.

Što se kadra tiče, to bi sad trebalo biti to. Dolazaka više ne bi trebalo biti, za odlaske je mogućnost sve manja, a to je dobra vijest za trenera.

– Mi treneri sigurno bi voljeli da imamo kompletiranu momčad na početku prvenstva, ali znamo da je to teško očekivati. Nezgodno je kad se igrači priključuju nakon četvrtog ili petoga kola. To su igrači koji imaju kvalitetu, ali i igrači koji nisu igrali duži period i nije lako očekivati da će se kroz dva tjedna potpuno uklopiti. Igrači koje smo mi doveli imali su određene nedostatke, neke ozljede, i trebat će im vremena da se fizički pripreme i da mogu konkurirati za prvenstvene utakmice – ističe Vidović.

Znala je Gorica prolaziti jako ružna iskustva na Poljudu, počevši od epizode u kojoj je Rajkov kum Jakir dobio otkaz nakon poraza 0-6 na Poljudu, pa preko Siksovih 0-4, triput po 0-3… Ova Gorica, dojam je, nije momčad koja će se tek tako raspasti. Sva tri dosadašnja poraza bila su minimalna, tijesna.

– Uvijek porazom gubiš, a pobjedom dobivaš tri boda, ali i kad gubiš, nije svejedno kako gubiš. Mene vesele pomaci u igri. U hodu se sastavljamo, igrači se priključuju, a mi smo stabilni. I odlučuju nijanse, kao ovaj udarac Jankovića s Rijekom ili pogreška mladog igrača u 90. minuti u Puli… Ali to je dio odrastanja, promijenili smo momčad i toga će biti. Pokušavamo smanjiti taj dio na minimum, a veseli me što sve skupa iz utakmice u utakmica izgleda sve bolje, što se novi igrači sve više prilagođavaju – rekao je trener Gorice i nastavio:

– Generalno sam zadovoljan momčadi. Imamo problem realizacije, to je vidljivo, ali kao trenera me veseli što smo stabilni otraga, što smo u sredini dolaskom Pajazitija dobili na kombinatorici. Da, fali nam realizacije, jedan pravi killer, u toj situaciji bismo sasvim drukčije pričali. U svakoj utakmici smo imali svoje situacije, protiv svakog protivnika, ali tako to ide kod napadača. Ponekad te pogodi u leđa pa uđe u gol, ponekad fulaš s tri metra… Važno je da mi nastavimo jako raditi i okrenut će se to u našu korist. Protiv Rijeke su dečki odradili jako dobru utakmicu, dogodi se da primiš taj eurogol, ali moraš nastaviti na isti način, jer vratit će nam se u nekoj drugoj utakmici.

Bilo bi sjajno da se to dogodi baš na Poljudu, ove subote od 20 sati, ali prepreka će biti iznimno zahtjevna, o čemu će najviše reći imena poput, recimo, Ivana Rakitića.

– Ne bih izdvajao pojedince, ali sigurno da se radi o velikom igraču, fantastičnom nogometašu, Ivan Rakitić je možda i najveće ime koje je ikad zaigralo u HNL-u, ali nije on tamo sam. Tu je i Livaja, i Krovinović, i Uremović… Kad imaš takve igrače, trener ima obavezu da se bore za naslov prvaka, a u posljednje vrijeme pokazali su da su na pravom putu – ističe Vidović i zaključuje:

– Daje mi vjeru zadnja utakmica s Rijekom. Vjerujem da ćemo biti dobri i hrabri, vidjet ćemo nakon 90 minuta za koliko je to bilo dovoljno!

Moguća postava Gorice:
Radošević – Mikanović, Krizmanić, Maloča, Leš, Štiglec – Pršir, Pajaziti, Ndockyt, Kapulica – Kolar

Vatrogasac je izgubio u 5. kolu rezultatom 1:4 od Pušće i tako nastavio niz od pet uzastopnih poraza. Teško se uopće prisjetiti kada je klub iz Kobilića proteklih sezona imao ovako poražavajući niz. Rezultatska kriza izazvana je najvećim dijelom nedostatkom igračkog kadra, jer iz prošlosezonske momčadi nedostaju, primjerice, Krstanović, Antunović, Šošić, Štefner, braća Paradžik, Sambol, …

Početak susreta s Pušćom nije obećavao domaćoj momčadi ništa dobroga, jer su gosti golovima Kristijana Božića (10.) i Patrilka Vukelje (13.) imali vodstvo koje im je davalo sigurnost i kontrolu igre. Pogodak Matea Mikulčića (32.) vratio je domaćima nadu u povoljniji rezultat.

Obostrano otvorena igra u drugom poluvremenu rezultirala je velikim prigodama, ali i promašajima. Šanse za izjednačenje domaćih nisu iskoristili Haraminčić, Badrić i Mikulčić. Na drugoj strani gosti su propustili prigode za povećanje vodstva. Pušća je u završnici, s igračem više (isključen Dominik Kalisar 78.) ipak s dva pogotka Matije Puleka (83.) odnosno Mateja Ćosića (86.) zabilježila uvjerljivu pobjedu.

Galerija fotografija

Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 05. kolo

NK Vatrogasac – NK Pušća (Pušća) 1:4 (1:2)

Kobilić. Stadion: ŠRC Kobilić. Gledatelja 70. Srijeda, 18.09.2024., 17 sati. Glavni sudac: Marko Šokec (Bunjani). Pomoćni suci: Fran De Villa i Hrvoje Tišljar (oba iz Križa). Delegat: Marko Slivak (Bukevje). Strijelci: 0:1 – Božić (10), 0:2 – Vukelja (13), 1:2 – Mikulčić (32), 1:3 – Pulek (83), 1:4 – Ćosić (86). Isključenje: Dominik Kalisar (78.).

VATROGASAC: B.Grilec, Mikulčić, Jandriš, Kontić, Matanović (od 85. Kirinić), Šimek, Badrić, Haraminčić, Hrženjak (od 66. Kalisar), Krasnić (od 76. J.Grilec), Barišić. Trener: Vjekoslav Čavar.

PUŠĆA: Jelačić, Vukelja, Pulek (od 86. Pintar), Božić, Klobučar, Ćosić (od 86. Šporčić), Horvat (od 46. Starjački), Šinko, Zaplatić, Šenkiš, Teklić (od 82. Kresnik). Trener: Ivica Antolić.

Kad se prelistavaju povijesne knjige hrvatskog klupskog nogometa, u ovih 30 i nešto godina iza nas, pojedina lica iskaču, odskaču, izdvajaju se… Neki po uspjesima i trofejima, neki po rekordima i posebnim dosezima, a neki po – karizmi! U tu posljednju skupinu definitivno spada Vjeran Simunić (70), ikona HNL-a i, za nas posebno važno, novi trener NK Gradića!

Živopisni trener na ulasku u osmo desetljeće života više ni sam ne zna koliko je klubova vodio tijekom karijere, ali naš izračun će reći da su mu Gradići 44. klub u trenerskoj karijeri?! I to će dovoljno reći o nogometnom putu koji je karizmatični Splićanin ostavio iza sebe. Bio je golman, branio za Hajduk, Zagreb i vinkovački Dinamo, pa otišao u Portugal, Italiju i daleki Japan, gdje je bio pionir po pitanju dolaska europskih nogometaša u tu zemlju.

– Da, bio sam prvi Europljanin koji je otišao u Japan, još 1984. Osvojio sam tamo duplu krunu, bio sam čak i na prijemu kod cara Hirohita. Taj klub danas je poznat kao Tokyo Verdy, imali smo i onda dosta navijača na utakmicama, a danas je sve još popularnije. Tek nakon mene u Japan su došli Pierre Littbarski, Toto Schillaci, kao i Piksi Stojković, koji je tamo postao legenda – ispričao je Vjeran Simunić u velikom razgovoru za Germanijak.

Između vratnica stajao je sve do 40. godine, a onda započeo seriju klubova na čijim je klupama sjedio. Krenuo je u Lipiku i Čazmi, prošao Čakovec, Split, Žrnovnicu, Klis, Stare Perkovce, Zabok, Posušje… Bio je trener mostarskog Zrinjskog kad je 2002. godine došao poziv Stjepana Spajića da preuzme Hrvatski dragovoljac i uključi se u svijet HNL-a. Zadržao se u njemu sljedeće četiri godine, vodio i Kamen Ingrad, Zadar dvaput i Cibaliju, a njegov trenerski put u najvišem rangu našeg nogometa završio je 2005. godine.

– Nazove mene Stjepan Spajić i kaže: ‘Čekam te danas do 17 sati, nisam siguran hoćeš li biti trener ti ili Mile Petković, tko prije dođe!’. Vozio sam za Zagreb preko Bosne, preko nekih planina, ne znam ni sam gdje, već sam raskinuo sa Zrinjskim. Došao sam kod Spajića i kaže on meni: ‘Rođo, imao sam sastanak Upravnog odbora. Stao sam ispred ogledala, pogledao se i rekao da si ti trener Hrvatskog dragovoljca!’ – prepričao je svoj HNL početke Simunić.

 

Iste sezone i otišao je iz Sigeta, i to u Kamen Ingrad, s kojim je iz lige izbacio upravo Hrvatski dragovoljac, za što ga je predsjednik Vlado Zec nagradio putovanjem na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju 2002…

A kad je ispao iz HNL đira, okrenuo se onom niželigaškom, u kojem je dočekao i poziv sa Bruneja. Suludo bogata država željela je razvijati nogomet, a Simunić je tamo, kaže, proveo najljepši dio karijere.

– U Brunej sam došao 2008. preko jednog nigerijskog agenta koji živi u Zagrebu. Bio sam im zanimljiv jer sam spasio Kamen Ingrad, Zadar i Hrvatski dragovoljac od ispadanja, a njima je trebao netko tko će spasiti klub s dna ljestvice malezijske lige. Preuzeo sam ih sedam kola prije kraja na posljednjem mjestu i u tih sedam kola izborio sam ostanak. Produžio sam ugovor, no zbog korupcijske afere prvenstvo je odgođeno za šest mjeseci, tijekom kojih su se posvađali predsjednici saveza pa smo se priključili ligi Singapura – prisjetio se Simunić tih dana, koji je tamo senzacionalno osvojio i kup.

– To je bila potpuna senzacija. I ne samo da smo osvojili Kup nego smo bili pred dvostrukom krunom, sve do pet kola prije kraja, kada su nas potjerali iz lige zbog upletanja vlasti u rad nogometnog saveza. Dvije godine Brunej je bio u nogometnoj izolaciji, a ja sam vodio vijetnamski Ho-Ši-Min. Čim su amnestirani, napustio sam Vijetnam i vratio se dovršiti posao.

Bio je i izbornik Bruneja, a u svim tim godinama u toj posebnoj zemlji ostavio je toliko dubok trag da je dobio i pozivnicu na vjenčanje sultanova sina.

– Bogatstvo sultana vladara Bruneja je nestvarno, mjeri se desecima milijardi dolara, samo palača u kojoj žive ima 1700 soba i garažu sa 7000 automobila. I na vjenčanju je raskoš bila na svakom koraku. Prostor je bio ukrašen milijunima ruža svih boja a posluživala se hrana iz cijeloga svijeta, od iranskog kavijara i aljaških rakova, preko jastoga i japanske Wagyu govedine, do nekoliko vrsta deserata… Sveukupno 18 sljedova, serviranih u posebnom posuđu sa zlatnim i srebrenim priborom za jelo. Doista je nemoguće opisati kako je sve to izgledalo, satima bih mogao pričati o događaju koji ću pamtiti cijeli život. Ovo je vjerojatno najskuplje vjenčanje u povijesti, na kojem su se okupili šeici, sultani i prinčevi iz cijeloga svijeta – opisivao je Simunić.

Nakon povratka iz Azije, Simunić je spremno prihvaćao pozive iz Kaštel Starog, Siska, Imotskog, Zadra, Solina, Viteza, Unešića, Vodica, Postira, Posedarja, Otoka kod Sinja… I nizao klubove.

– Sad kada bi nabrajali sve klubove trebalo bi nam dosta vremena, možda je nekome to čudno, ali volim svoj posao, volim raditi i stalno biti u žrvnju. Gdje god me zovu, ja idem. A stalno me zovu – govori na ovu temu vitalni 70-godišnji trener.

– Uvijek sam se vodio mišlju da je najvažnije stalno raditi, stalno biti u nogometu. Kad bih ispao iz tog ritma, ne bih se osjećao dobro, ja drugačije ne znam. Volim reći da biti trener je slično tome kao da ste liječnik, kirurg. Ako kirurg ne operira nikoga godinu dana, sigurno gubi osjećaj za svoj posao i manje ga kvalitetno radi. Tako je i s trenerima, ako ne radite nigdje duže vrijeme, ispadate iz forme – pojasnio je legendarni Simunić svoju životnu i trenersku filozofiju.

Dok je bio u HNL-u, uzimao je mjeru i najvećima, jer Simunić je kao trener pobjeđivao Dinamo, smjenjivao Hajdukove trenere, ali i vodio utakmicu skriven među navijačima, što se pamti iz ere u Zadru. Dobio je crveni karton, mobitela nije bilo, pa se popeo na tribinu. I vikao igračima što raditi, a za njim su upute ponavljali i navijači… A to je samo jedna od milijun anegdota koje sa sobom u Gradiće donosi šjor Vjeran.

– Nema tog igrača kojem trener ne može ući u glavu. Radim svašta da bi motivirao igrače, da bi iz njih izvukao više nego u tom trenutku mogu dati. Onima koji nisu igrali znao sam davati posebne zadatke koji bi koristili momčadi – govori Simunić pa otkriva neke svoje trikove.

– U drugoligašu Uskoku sam trećem vrataru dao zadatak da bude s navijačima i svaki put kada protivnički trener nešto krene govoriti svojoj momčadi počne svirati s vatrogasnom sirenom. Jednom smo to napravili Elvisu Scoriji dok je vodio Istru, on se digne nešto reći, a sa tribine krene sirena od koje se ne može ništa čuti. Zanimljivo je bilo i u Imotskom, dok je bio u Drugoj ligi, mislim da sam jedini trener kod kojeg je Romano Obilinović uklizavao na zagrijavanju. Zalio bi malo travu ispred klupe i onda im naredio vježbu u kojoj bi im puls skakao na 200. Morali su odraditi nekoliko sprinteva s uklizavanjima prema meni, tako bi im dizao adrenalin. Potom bi ušao u svlačionicu, uvijek sam tražio neki stol kojeg bi mogao baciti, zatresti, tako da probudim vrelu krv u igračima. Kada se borite za svaki bod onda morate sve činiti da igrač vjeruju u tu borbu. U Imotskom smo na stadionu imali reklamu “Volim Imotski”, svi su morali uklizati prema njoj, tko nije uklizao znao je da neće igrati. Također, uvijek govorim igračima da je domaći teren sveta trava, kod kuće se ne smije gubiti utakmice. Jedno je sigurno, gdje god da dođem svlačionica gori i trese se od galame.

Kao trenerske uzore izdvojit će velikane poput Tomislava Ivića, Držaan Jerkovića, Otta Barića i Vlatka Markovića

– Izuzetno je važna kemija u svlačionici, to sam naučio još od Tomislava Ivića. Nakon cijele moje karijere mogu reći da su tri stvari najvažnije za trenere. Prva je da imate kemiju u momčadi, da imate dobar odnos s igračima. Druga je da su igrači kamikaze, da su maksimalno fizički spremni, da mogu poginut za svog trenera. Treća je da momčad na terenu uvijek ima taktičku disciplinu, da je kompaktna i jezgrovita. Sve su moje momčadi takve, da od napadača do stopera postoji kompaktnost – objašnjavao je Simunić.

U svakom slučaju, u nogometne Gradiće stigla je karizma, stiglo je iskustvo, stigle su priče uz koje će biti lijepo provoditi vrijeme. Stigao je Vjeran Simunić, čovjek kojeg su u Singapuru često uspoređivali s Joseom Mourinhom.

– Kažu da imamo isti gard, da sam arogantan i pretjerano samouvjeren. Kako i ne bih bio kad smo im uspjeli odnijeti dva trofeja i naš teren učiniti neosvojivom utvrdom. Prije svake domaće utakmice igračima kažem da na svetog tlu ne smiju izgubiti bodove – poručio je Simunić.

Neka i Gradići postanu neosvojiva utvrda, neka i u Gradićima svlačionica gori i trese se od galame. I od slavlja nakon neophodnih pobjeda, jer ulazak u sezonu je zabrinjavajuće loš. Pet utakmica, pet poraza, četiri postignuta i 23 primljena gola… Idealno za spasitelja poput Vjerana!