Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Renato zvani Gradsko Oko: ‘Ja živim Veliku Goricu! I pripremam vam izložbu…’

Renato Glogovčan ujutro ustane, sjedne na svoj bicikl i kreće fotografijom bilježiti sve važne trenutke, pojave, probleme i događaje po gradu. Najpoznatiji gradski “lutajući reporter” priprema i izložbu pod nazivom “Velika Gorica – Nekad i sad”

Objavljeno

na

Nema previše stanovnika ovoga grada koji barem ponekad, barem negdje usput, nisu primijetili tipa koji se vozi na biciklu, svako toliko stane, opali “fotku” mobitelom, pa krene dalje. Njegovo ime je Renato Glogovčan, 53 su mu godine, Goričanin je već posljednjih 40-ak, a tijekom svim tih godina zaslužio je nadimak koji možda i najbolje opisuje ono što radi, kako živi – Gradsko oko!

Pojavom društvenih mreža njegov je društveni angažman, jer tako se to bez problema može nazvati, postao još puno vidljiviji, a narastao je i njegov utjecaj. Tisuće sugrađana prate njegove objave, a pomaže i usmjerava čak i gradske službe.

– Dobro sam se nasmijao kad su mi ljudi iz VG Komunalca u jednom razgovoru rekli da praktički svako jutro pogledaju što sam objavio dan ranije, što sam primijetio na gradskim ulicama, pa i na temelju toga planiraju što će se raditi taj dan – sa smiješkom govori Glogovčan.

I doista, svi koji prate njegov rad znaju da se nerijetko dogodi da objavu na određenu temu slijedi objava na istu tu temu s opisom “Vrijedni komunalci žurno su se bacili na posao…” A tako to nekako i treba biti, jer Renato je glas i, prije svega, oko običnih ljudi, stanovnika ovoga grada. I tako već godinama.

– Nisam išao u školu za fotografa, završio sam srednju drvno-tehničku školu, a da sam pogriješio u izboru shvatio sam na norijadi! Tad sam prvi put uzeo “idiot” kameru i cijeli dan fotkao, tu se rodila ta ljubav prema fotografiji koja me nikad više nije pustila. Odmah nakon završetka srednje škole upisao sam tečaj za opću fotografiju na tadašnjem učilištu “Moša Pijade” u Vukovarskoj, da bi edukaciju nastavio u Foto klubu Zagreb. Tamo sam završio tečajeve za opću, digitalnu, portretnu, pejsažnu i modnu fotografiju, jedan za drugim – prepričava Renato.

U vrijeme kad je izlazio iz tinejdžerskih godina, oko njega su se događale velike promjene, što je i sam osjetio na svojoj koži. Samo dva mjeseca nakon što se vratio iz JNA, nakon što je vojni rok odradio u Srbiji, u blizini bugarske granice, počeo je Domovinski rat. Ubrzo se uključio kao branitelj, a po povratku kući, u “normalan” život, pojavio se i prvi angažman koji je uključivao fotografiju.

– Prvi posao bio mi je kao vanjski suradnik u Glasniku Turopolja. Saša Božić slao me na gradska događanja, fotkaj ovo, fotkaj ono, i tako sam krenuo s praćenjem grada, s čime nisam nikad ni prestao, sve do današnjih dana. Radim kao freelancer i povremeno mi se javljaju iz raznih redakcija, bilo zbog preuzimanja pojedine fotografije, bilo zbog nekakvih angažmana. I to mi savršeno odgovara. Ja volim reći da sam na poslu čim izađem iz svoje grad, čim zakoračim iz ulaza. Živim na Galženici, u srcu grada, tako da mi “ured” počinje doslovno na prvom koraku – kaže Renato.

I tako naš “lutajući reporter” svakog jutra krene u obilazak grada, na ovaj ili onaj način, s ovom ili onom namjerom.

– Ponekad odlazim na određene lokacije ciljano, kako bih napravio nekakvu foto priču ili zabilježio nešto što sam primijetio, ponekad odlazim na događanja po gradu, a ponekad jednostavno sjednem na biciklu i promatram… I super je što ja zapravo imam stalnu, konstantnu izložbu, budući da sve što fotkam mogu odmah i objaviti, podijeliti s ljudima – opisuje Glogovčan svoj radni dan.

Pomaže svim tim svojim foto bilješkama i lokalnim medijima, iako će sam u šali reći “možda vam malo idem i na živce”, ali situacija je zapravo upravo suprotna. I nama jako dobro dođe takav “suradnik”, koji će skrenuti pažnju na neke detalje, probleme ili događaje koji znaju proći ispod radara. Jer, njemu ispod radara može proći jako malo toga…

– Na placu sam obavezno, pratim sve što se tamo događa, obilazim i sve druge lokacije koje smatram važnima, a sad mi se već često događa i da mi se ljudi javljaju s molbom da nešto objavim, jer “tebe svi prate, tebe svi slušaju” – kroz smijeh priča Renato.

Posebno aktivno, kao uostalom i svi mi koji živimo u ovom gradu, prati razvoj i rast grada. Ljuti ga ta famozna “betonizacija” grada, iako je i sam jedan od onih koji će manjim problemom smatrati gradnju zgrada, a puno većim nedostatak jasnog plana u toj priči. Međutim, baš su ga sve te promjene koje se događaju posljednjih godina dovelo do ideje koja će svoje uprizorenje dobiti tijekom lipnja.

– Od 7. lipnja, tijekom VG Festa, bit će postavljena izložba fotografija pod nazivom “Velika Gorica – Nekad i sad”. U samom nazivu sadržana je i cijela ideja izložbe, budući da mi je želja bila prikazati sve promjene koje su se posljednjih desetljeća događale u našem gradu. Od jednog običnog sela, što je Velika Gorica bila tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, došli smo do ovoga što imamo dana, ozbiljnoga grada, urbane sredine u kojoj je jako lijepo živjeti. Ideja mi je bila prikazati taj razvoj grada kroz fotografije istih gradskih lokacija u nekim prošlim vremenima i danas, kroz što će ljudi lakše moći shvatiti koliko je ta promjena doista velika i značajna – kaže Renato i dodaje:

– Živim u gradu, živim ovaj grad, godinama pratim sve promjene koje se događaju, nije ni neobično da se kroz sve to rodila ideja…

A nakon što se ideja rodila, trebalo je napraviti i drugi korak. Glogovčan je znao kome se obratiti.

– Otišao sam s tom svojom vizijom izložbe u velikogoričku Turističku zajednicu, u kojoj su rado preuzeli kompletnu organizaciju na sebe Moja je ideja da se izložba postavi u Tuđmanovu parku, počevši od “stotke”, odnosno od trešnje ispred kafića, pa uz stazu prema vodotornju s obje strane. Bit će tu 20 fotografija najpoznatijih gradskih lokacija, od “osmog marta”, odnosno Zvonimirove ulice, preko Tržnog centra, benzinske pumpe, zgrade Gradske uprave i lokacije na kojoj je McDonald’s, pa sve do Pučkog otvorenih učilišta i još nekih lokacija koje najbolje opisuju naš grad – približava nam ideju Renato.

Svaka fotografija bit će tako podijeljena u dva dijela; na gornjem će biti crno-bijela varijanta s prikazom kako je određena lokacija izgledala u prošlosti, a na donjem Renatova fotografija iste lokacije danas. Sve skupa bit će i interaktivno, jer na svakoj od tih fotografija naći će se QR kod koji će voditi na stranicu istog naziva kao izložba.

– Želio sam kroz to uključiti i sugrađane u cijelu ovu priču, jer na toj stranici moći će se ostaviti komentar, možda i podijeliti neku svoju priču o toj lokaciji. Tu sam živio, tu sam se zaljubio, tu mi je bus pobjegao… Znači, da dobijemo gradske priče iz prve ruke.

Fotografije će biti velikog formata, metar puta 70 centimetara, i sve će biti vodootporne, pa mi kiša u ta tri ili četiri tjedna neće moći ništa. Međutim, svejedno će tu biti opasnosti koje prijete…

– Budući da noću neće biti čuvara, a uvijek postoji mogućnosti da se fotografijama nešto dogodi, svake večeri ću ih spremati u skladište, pa ih ujutro opet vraćati na mjesto. Bit će malo više posla oko svega toga, ali čini se da je to jedino moguće rješenje – otkriva Renato.

A dok priča, dok nabraja planove i otkriva motive, praktički iz svake rečenice izbija privrženost prema svome gradu, neskrivena ljubav prema mjestu u kojem se formirao, ali i gradu u kojem nije rođen.

– Rodom sam iz Koprivnice, tamo sam i proveo prve godine života, sve dok se s roditeljima nismo preselili u Zagreb. Iz tog dijela djetinjstva pamtim česte selidbe, budući da smo živjeli kao podstanari prvo ispod Rebra, kasnije i na Cmroku, pa na Trešnjevci… Samim time, često sam mijenjao i škole, pa sam do dolaska u Veliku Goricu promijenio čak četiri osnovne škole!

Početkom osamdesetih obitelj Glogovčan konačno se skućila onako kako je to mali Renato želio.

– Kad smo kupili stan u Velikoj Gorici, u tadašnjem 8. martu, u crvenoj osmerokatnici, rekao sam roditeljima: “Ja više nigdje ne idem. Vi se selite gdje god želite, ali ja se odavde ne mičem!” Ispalo je da sam bio u pravu, jer nikad se više nisam maknuo iz ovoga grada – prisjeća se te 1981. godine Renato.

Kad je stigao u Veliku Goricu, a se opet vratimo na ključni dio ove priče, okruživao ga je bitno drukčiji grad.

– Kad smo prvi put dolazili, od Velike Mlake do Gorice vodio je makadamski put. Betonac u Cvjetnom bio je jezero, a na mjestu srednje škole bila su polja kukuruza i jedna trošna kućica, iako mi neki stariji sugrađani sad tvrde da ta kućica nije postojala… Manja crvena zgrada odmah pokraj, žuta do nje i smeđa osmerokatnica tek su se gradili, a sve ostalo su bili voćnjaci, vrtovi i zapuštene livade. Pamtim i legendarni Puky shop, na mjestu gdje je danas Zagrebačka banka i ljekarna – nabraja Renato, koji na jedno pitanje vezano uz gradsku svakodnevicu ipak nije znao odgovoriti.

– Gdje je centar Gorice? I svugdje i nigdje – kaže na ovu uvijek aktualnu temu.

– Mi nemamo pravi centar grada, a kad bih morao nešto odabrati, rekao bih da je to potez robna kuća – tuđmanac. Iako, imamo ja dobru ideju za centar grada – kaže Gradsko oko, pa otkriva svoju viziju i ideju za rješenje problema.

– ZET-ova garaža, plus Vegos World i kuća pokraj Scotcha, zajedno s dvorištem iza. Doda li se i parkiralište iza ZET-ove garaže, to bi se moglo pretvoriti u jedan lijepi gradski trg. Par lokala, parkić, šetalište… Vjerujem da je to najbolje moguće rješenje. A najgore bi bilo da na mjestu Vegos stvarno nikne još jedna zgrada, kao što je najavljeno.

Priča iz kvarta

Situacija u gradu je – kvizna! ‘Važno je znati, još važnije dobro se zabaviti’

U usporedbi s ostalim gradovima, Velika Gorica ima vrlo ozbiljnu kvizašku scenu, pričaju nam Ivan Oškera i Hrvoje Barić iz “OIB kviz studija”. Pomogli su nam da napravimo kratki vodič kroz goričku kvizašku scenu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ponedjeljkom u Alkaru i Chellosu, utorkom u Ozirisu i Vegosu, srijedom u Chellosu, četvrtkom u Ozirisu, petkom u Alkaru… Tako nekako izgleda raspored kvizova u velikogoričkim kafićima, što će reći da je kvizaška scena u našem gradu na ozbiljnoj razini. I da se sve više širi, raste, buja.

– U usporedbi s ostalim gradovima u Hrvatskoj, Velika Gorica ima jako dobru kvizašku priču. Naravno, Zagreb je tu nedodirljiv, jako puno kvizova igra se i u Splitu, a od manjih gradova nekako prednjače Požega i u posljednje vrijeme Sisak. Tu je negdje, u tom društvu, i Velika Gorica, koja ima jako ozbiljne kvizove u oba smisla, i što se tiče sastavljača kvizova i što se tiče kvalitete i brojnosti sudionika kvizova – pričaju nam Hrvoje Barić iz Lomnice i Riječanin s velikogoričkom adresom Ivan Oškera.

Njih su dvojica pokrenuli projekt pod nazivom “OIB kviz studio” i aktivno se bave sastavljanjem i organizacijom kvizova širokoga spektra. Trenutačno su jedina domaća, gorička ekipa koja radi kvizove u našem gradu, dok su ovi ostali neka vrsta franšize najjačih kvizova u državi. Međutim, kakvi god kvizovi bili, odakle god dolazili, kvizaši su jedna vrsta zajednice, krug ljudi koji se poznaje, druži, viđa na redovnoj bazi. I nalazi na otprilike istim mjestima, jer četiri kafića navedena u uvodu funkcioniraju kao “srce i duša” goričke kvizaške scene.

– Ako pričamo o zaista aktivnim kvizašima, ljudima koji su redovni na svim tim kvizovima, pričamo o sigurno više od stotinu ljudi iz našega grada. Dobro, bude tu i ekipe iz Zagreba, dođu nam i oni u goste, ali najveća većina tog društva su Goričani svih generacija. Imamo klince iz srednje škole, ljude iz srednje generacije, ali i umirovljenike. Evo, konkretno u Alkaru redovno kvizove igra ekipa sastavljena od ljudi u kasnim šezdesetima, i to igraju fenomenalno! – govore Barić i Oškera.

Ivan Oškera i Hrvoje Barić ni sami ne mogu odlučiti vole li više igrati ili kreirati kvizove

Upravo je Alkar, kafić na Bijelom brijegu, naglašavaju spremno obojica, “kultna kuća goričke kvizaške scene”.

– Upravo u Alkaru sve je počelo još tamo 2015. godine, tamo su održavani prvi kvizovi u našem gradu. Ubrzo se u tu priču uključio i Vegos, tako da možemo reći da su uz ta dva kafića vezani počeci ove naše scene o kojoj pričamo. Na razini Hrvatske sve je počelo u zagrebačkoj Booksi 2010. godine, tamo su održani prvi kvizovi ovakvog tipa, nakon čega se to vrlo brzo raširilo po cijeloj Hrvatskoj, a logično je da se u relativno ranoj fazi uključila i Velika Gorica – objašnjava Barić, koji je kvizove počeo igrati još kao srednjoškolac.

Njegova generacija danas u najvećoj mjeri i drži kompletnu kvizašku scenu, svatko u svojoj sredini, a pokušaja da sve skupa zaživi u ovim današnjim okvirima bilo je jako puno. Igralo se tako i u još nekim goričkim kafićima, igralo se čak i u Hrvojevoj Lomnici, ali i još nekim mjestima u našem kraju.

– Nas dvojica smo se i upoznali na kvizovima. Često su naše ekipe sjedile jedne pokraj drugih, pa bismo nakon završetka kviza ostali sjediti svi zajedno, nešto bi se tu i popilo, razmjenjivala su se iskustva, a kroz sve to i nas dvojica smo došli na ideju da napravimo nešto zajedno. Nije bilo lako krenuti, pronaći svoje mjesto, ali u jednom trenutku otvorio se prostor u Alkaru i tu smo počeli. Sad kvizove radimo i u Alkaru, i u Ozirisu, a jedanput mjesečno odemo gostovati i u Rijeku – kaže Oškera.

Najčešće su to kvizovi općeg znanja, bude ih i specijaliziranih, odnosno tematskih, ali Ivan i Hrvoje drže se provjerenog recepta.

– Za kviz je važno prije svega da bude dinamičan i raznovrstan, da pokriva razna područja, od povijesti, zemljopisa, glazbe, filma, sporta… Koncept mora biti takav da svi budu u igri praktički do posljednjeg pitanja, da je svaki odgovor važan, odnosno da je svima zanimljivo igrati, sudjelovati, da se ljudi požele vratiti. U svemu tome ključan je balans težine pitanja, a to je zapravo i najteži dio. Ljudi lako odustanu ako im je kviz pretežak, ali i ako im je prelagan. Nama je cilj da najlošija ekipa ima oko 50 posto točnih odgovora, a naravno da su uvijek tu i pitanja koja rade razliku, za koja pet pametnih glava moraju jako dobro upregnuti moždane vijuge – objašnjava Oškera, a nadovezuje se Barić.

– Poanta je u tome da kviz bude takav da četiri liječnika s prestižnim nagradama mogu pobijediti četiri maturanta iz gimnazije! Bit je da se odmaknemo od takozvanog “elitizma” u pitanjima, da u kvizu nema pitanja koja su nerješiva.

Sastavljanje kvizova, logično je zaključiti, ozbiljan je posao. Pogotovo kad ih, kao u slučaju našega dvojca, sastavljaš dva tjedno.

– Svaki kviz nastaje kroz nekih sedam do osam sati krvavog rada. Puno je tu razmišljanja, promišljanja, osmišljavanja koncepta, ali i čitanja, pregledavanja podataka. Nas dvojica već smo namješteni na taj “mode”, praktički bez prestanka razmišljamo o pitanjima, razmjenjujemo poruke s idejama… – govori Ivan.

– Pitanja za kviz svuda su oko nas! Da, koristimo tu puno internet i literaturu, kopamo i tražimo, ali izvori za nova pitanja pojavljuju se doslovno u svakom trenutku života. Od filma koji sam taj vikend pogleda sa ženom, preko propovijedi koju sam čuo u crkvi, sve do nečega što čujem u prijenosu utakmicu, u kafiću ili vidio u šetnji gradom – dodaje Hrvoje.

Svi sastavljači pitanja, a ovi naši pogotovo, u prvom planu drže zabavu. Da, usput ćeš i provjeravati vlastito znanje, ali poanta je da sve skupa prođe uz dobro druženje, poneku cugu i puno smijeha.

– Upravo tako, zato i želimo svima, pogotovo onima koji se još nisu iskušali u tome, poručiti da dođu i da se zabave. Ne moraju se bojati da nešto neće znati, nije u tome ni poanta, naš je glavni cilj zabaviti ljude, družiti se – zaključili su Ivan Oškera i Hrvoje Barić svoju priču o goričkoj kvizaškoj sceni.

Sceni koja, prema sve što smo doznali, doseže ozbiljnu razinu. I zato nije ništa čudno što s vremena na vrijeme u televizijskom kvizovima naletimo na ljude iz Velike Gorice, često i među onima koji uzimaju lijepe novce… Prostora za trening, eto, ima koliko hoćeš.

A evo i izbora pitanja s goričkih kvizova kojima možete provjeriti vlastito znanje:

1. “Eroica” je naslov koje po redu Beethovenove simfonije?
A) 1.
B) 3.
C) 7.
D) 9.

2. Rizik, jedna od najpopularnijih strateških društvenih igara, doživio je razne varijacije, s temama iz filmskih ili serijskih franšiza. Mi vas pitamo koji od navedenih serijala nije doživio izdanje na ploči Rizika?
A) The Last of us
B) Game of Thrones
C) Lord of the rings
D) Narnia

3. Koja od navedenih zemalja nikad nije dala osvajača Zlatne lopte?
A) Belgija
B) Bugarska
C) Danska
D) Sjeverna Irska

4. Vladavina Kleopatre kronološki je bliža izlasku novog iPhonea nego izgradnji piramida.
TOČNO                               NETOČNO

5. Na području koje zemlje je hrvatski jezik službeni?
A) Slovenija
B) Mađarska
C) Austrija

6. Tko nije rođen u Hrvatskoj?
A) Milan Borjan
B) Miroslav Škoro
C) Vlatka Pokos

7. Rođena je usred oluje, iako je trebala biti dijete bogataša, završila je u siromašnoj obitelji. Rođena je slijepa, a za njezino ozdravljenje molile su se i naše bake. O kojoj je istinskoj heroini riječ?

8. Po kojem pecivu je ime dobila torba modne kuće “Fendi”, koja je popularna još od kraja 90-ih?

9. Koliku vrijednost ima kovanica koju Amerikanci nazivaju Nickel?

10. U kojem je gradu smještena glavna tvornica i sjedište kompanije Peugeot, koja se prije proizvodnje vozila bavila većinom proizvodnjom mlinaca za kavu?

11. Kako glasi posuđenica iz grčkog jezika čiji bi prijevod doslovno glasio “raštrkanost”, a posebno je popularna u vrijeme izbora?

12. Freddie Mercury rođen je u Tanzaniji
TOČNO                              NETOČNO

13. Koji je bio službeni naziv Berlinskog zida koji su koristile vlasti tadašnje Istočne Njemačke?
A) Zid sigurnosti
B) Antifašistički zaštitni nasip
C) Zid jedinstva
D) Granica mira

14. Koji je jedini drugoligaš koji se probio do finala Kupa Hrvatske u nogometu?

15. Koji grad biva do temelja uništen u potresu 1667.?

16. Kako se zove najviši vrh Žumberačkoga gorja, poznat po tome što je vrh zapravo širok i valovit proplanak dugačak oko 300 metara? Oko ovog vrha Slovenija i Hrvatska imale su granične prijepore…

ODGOVORI

1. B, 2. A, 3. A, 4. TOČNO, 5. C, 6. C, 7. Esmeralda, 8. Baguette, 9. pet centi, 10. Sochaux, 11. dijaspora, 12. NETOČNO, u Zanzibaru, 13. B, 14. Uljanik, 15. Dubrovnik, 16. Sveta Gera

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Terapija kistom? Marina iz Donjeg Podotočja otkriva moć art terapije

U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču.

Objavljeno

na

Objavio/la

U art terapiji nisu bitne umjetničke vještine ili da se napravi dobra umjetnost, nego je bitno da dođe do emotivne transformacije i simboličke ekspresije, tako da potencijal izlječenja proizlazi kroz odnos sa samom umjetnosti koja se radi.” – započela je Gianni Kotroman priču o art terapiji Marina Bogdanić, modna dizajnerica, umjetnica i od ove godine studentica art terapije na Art School Barcelona – Metàfora, a odškrinula joj je vrata čudotvorne moći slikanja i svoj stvaralački svijet koji nastaje u njenom domu u Donjem Podotočju. 

A evo kako je od ilustracije došla do art terapije…

Dugi niz godina sam se bavila s modnim dizajnom i nekako sam prešla u ilustracije i umjetnost kad je moja sestra rodila i to je krenulo s nekakvom idejom da napravim za nećaka nekakve ilustracije za zid kao ukras za sobu. I na svo oduševljenje sestre i njezinih prijateljica to se počelo širiti dalje. Znači, ljudi su vidjeli i rekli: ja bih to isto! Meni se to svidjelo, uživala sam u tim nekakvim malim životinjskim likovima i definirala sam svoj rad kao brend Baby Zoo Garden a teme su životinjice, printovi i ukrasi za dječje sobe, i to od klasičnih printova originala do wall stickera – ispričala je Marina, no kako kaže s vremenom je zavoljela apstraktnu umjetnost.  

Fluid art – igra bojama 

-Kroz vrijeme sam počela raditi fluid art i to je bilo u početku dosta neugodan osjećaj zato što se ne može kontrolirati u kojem će se smjeru raspršiti boja. Dakle, moraš prihvatiti da uživaš u samom procesu i kako se stvari mijenjaju kroz taj postupak. Zapravo shvatiš da je poanta svega u procesu, a ne u finalnom rezultatu. A kad se s vremenom “spraksaš” i taj finalni rezultat može isto ispasti fantastično! – priča Marina i objašnjava kako je to tehnika gdje se akrilne boje razrjeđuju sa posebnim medijumom koji razrjeđuje boju, no kvaliteta boje ostane ista i ne uništava pigment te se lijeva na platno na različite načine gdje nastaju razni efekti, poput igranja bojama. 

 

Fluid art by Gianna

Kad smo kod igranja, boje se raspršuju, tako da tu može pomoći fen, povlačenje nekakve mrežice, špahtle ili koluta za vrtnju. Zato je, naglasila je umjetnica, cijeli proces meditativan, od početka do kraja, čemu se uvjerila i naša Gianna kojoj je Marina povjerila jedno platno za osobnu kreaciju.↑

Špahtla umjesto kista 

-Volim jako slikanje sa špahtlom, a to bi se na engleskom reklo knifepainting ili slikanje nožem, i volim taj neki ekspresionistički i apstraktan stil slikanja s akrilnim bojama. Promjena alata je nekako izlazak iz komfort zone da se stvori nešto novo i prenese emocija na platno. 

 

Art School Barcelona – Metàfora je poznat po multidisciplinarnom pristupu i internacionalnoj zajednici  

Metàfora ima dobru reputaciju kao nezavisna i međunarodna škola a dio prakse je iskušati kako slikaju ljudi koji nemaju mogućnost slikati rukama. Dakle, ako nemaju ruke ili su nepokretni od vrata na dolje – koriste usta kako bi slikali s kistom. 

-I ono što me je fasciniralo, koliko je to zapravo teško, jer sat vremena slikanja takvog tipa ti ostavi žuljeve. Meni su barem nastali žuljevi na usnicama. Jako je teško kontrolirati pokrete, jer smo navikli na ruke. Isto tako, isprobavamo kako je slikati kistom ako si dešnjak, pa slikaš lijevom rukom i obrnuto. A sad zamislite držanje kista ustima. Divim se ljudima koji to rade i bez obzira na nedostatke koje imaju i dalje će uporno po tri četiri sata slikati, zato što im to pričinjava veliko zadovoljstvo i podiže im kvalitetu života na bolje. Ja inače studiram art terapiju koja je poput psihoterapije, način pomoći u rješavanju problema. Ali terapija kroz neverbalni rad umjetničkog karaktera – objašnjava Marina. 

Slikanje kao eksperiment 

-Slikanje ima toliko mogućnosti da da ljudi nisu svjesni različitih tehnika. Samo mislim da je bitno upustiti se, eksperimentirati. To je sve. Sa tim kad počneš mislim da je deset posto talenta, sve ostalo je rad i jednostavno samo treba početi raditi i prepustiti se tome – dodaje Marina i kako je rekla – možda ćeš i pogriješiti, možda ćeš pogriješiti i više puta, ali treba prihvatiti da je to OK jer otkrivaš nešto novo i nešto divno.  

-Recimo, kada organiziram radionice, dolaze mi ljudi koju kažu da nisu nikad slikali ili da su crtali još u osnovnoj školi…a onda, krenu i naprave Volkswagen Vintage kombi kao profesionalci, tako da i nastave to dalje jer shvate da im to pričinjava veliko zadovoljstvo i kao nekakva vrsta hobija. I to mi je baš najveći gušt – priznaje umjetnica. 

No, bez obzira koji materijal bio u pitanju, kolaž, slikarska tehnika, glina, miješanje plastelina, izrada 3D modela od žice ili bilo kakvih drugih materijala, najčešće koristi ljudima koji teško verbaliziraju neki problem, posebice ako je duboko ostavio traga u njima – podsjeća edukantica art terapije i objašnjava da jako puno naših problema nije na svjesnoj razini ili ih želimo možda potisnuti da bi se lakše nosili sa životom, da bi lakše funkcionirali, a kroz taj umjetnički rad nekako na jednostavan način i bez nekakvog pritiska dođe do toga da otpustimo nešto što nas muči ili da prihvatimo nešto što nam je teško.

Bilo da je riječ o bolesti, lošim životnim uvjetima ili o usamljenosti, sa art terapeutom postiže se samorefleksija i suočavanje s problemima. Na taj način osoba se izdiže iz toga, prihvaća to stanje i nastavlja dalje život u pozitivnim okvirima. 

Skriva li se u svima nama djelić slikarskog talenta?  

-Ima različitih vrsta umjetnosti i smatram da je svaka osoba umjetnik, samo treba otkriti kako je izraziti. Ja u svemu vidim umjetnost, kako vodimo život, kako radimo određene stvari. Recimo, kuhanje je isto jedan oblik umjetnosti i jedan oblik kreativnosti, tako da ima tu jako puno različitih područja gdje se možemo iskazati i otkriti taj talent – ohrabruje Marina sve čitatelje koji su uvjereni da su hodajući antitalenti…  

Marina u zanosu facepaintinga tijekom manifestacije Gastro Turopolja

Inače, Marina se bavi i facepaintingom a vodi i kreativne radionice crtanja i slikanja za djecu i odrasle, kao i kreativne animacije, a njezin moto je: U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču. 

(Foto i priča: Gianna Kotroman, Marina Bogdanić)

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata

Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…

Objavljeno

na

U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.

Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”

Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!

Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.

Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?

Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.

Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?

U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.

Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?

Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.

Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?

Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.

A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?

Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.

Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?

U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.

Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?

Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.

Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!

“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”

Objavljeno

na

Objavio/la

Ksenija Bašić s Plesa u pečenjarnici uz gorički Tuđmanac osoba je od koje bi kupili sendvič s pomritom ili ćevape i onda kad niste gladni. Punih 25 godina u pečenjarnici koja nosi ime njezine kćeri jedinice Nicol, priprema zalogaje koji su omiljeni izbor za gablec.  

No, nije to običan obrok. Tko je bar jednom došao na prozorčić njenog lokala – dobio je majčinski pripremljenu hranu, uz osmjeh, pažnju, pitanje: Reci zlato, kaj bumo danas? 

Ona ima nevjerojatno zaraznu energiju i toplinu, tako da ujedno dobivate ugostiteljsku uslugu s pedigireeom, nešto što je nažalost gotovo izumrlo, nešto što Ksenija ‘fura’ iz srca. I zato je, osim školaraca koji dođu ‘maznut’ njenu ljubav između dvije polovice peciva, omiljena i u našoj redakciji. Zašto? Već od samog poziva za narudžbu sendviča ‘sa svime’, naš gablec postaje mali zamotuljak sreće! 

A kad još i rođendan ima na današnji Međunarodni dan sendviča, a po njima je poznata u cijelome gradu, mora biti prst sudbine… 

Ovo je priča o našoj teti Kseniji, od koje smo naučili zašto poneka porcija – ne košta ništa!  ⇓ 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!

U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.

Objavljeno

na

Na društvenim mrežama danas je jedna objava podsjetila na međusobnu solidarnost i da je empatija spona među ljudima…

U vrijeme kada je malo što besplatno, velikogorička cvjećarnica White Poppy u Zagrebačkoj 13 pokazala je veliko srce za sugrađane koji na posljednja počivališta za blagdan Svih svetih ne mogu odnijeti cvijeće. Jer si to ne mogu priuštiti.

Hvala svima na povjerenju i na godinama vjernosti. U znak zahvalnosti i ove godine možete naći besplatne aranžmane svima koji niste u mogućnosti kupiti ili niste stigli kupiti svoj aranžman.
Hvala Vam. Vaš White Poppy…”, stoji u poruci poznate goričke cvjećarnice.

Vjerujemo da će predivne cvjetne kreacije po kojima je White Poppy poznat, krasiti počivalište i vaših najmilijih koji više nisu s vama…

Nastavite čitati

Reporter 455 - 17.11.2025.

Facebook

Izdvojeno