Prije nego što je HNK Gorica odigrala svoju posljednju utakmicu prvenstvene jeseni i novim porazom dodala još malo razloga za zabrinutost uoči nastavka sezone, razgovarali smo s predsjednikom kluba Nenadom Črnkom, pri čemu je naglasak ovoga puta bio na njegovu ulogu dopredsjednika HNS-a.

Dopredsjednik Črnko tako je odgovarao na deset naših pitanja o hrvatskom nogometu, o reprezentacijama i o HNL-u, kao i o nacionalnom kampu koji dolazi u naš grad. Dotaknuli smo se, naravno, i HNK Gorice, ali ovoga puta u puno manjoj mjeri…

Iz pozicije dopredsjednika HNS-a, kako generalno gledate na godinu iza nas? Koliko ste zadovoljni odrađenim poslom?

Hrvatski nogometni savez je sigurno najrespektabilnija, pa samim time i javnosti najzanimljivija sportska institucija u Hrvatskoj. Savez konstantno provodi aktivnosti u nekoliko pravaca – međunarodnom, nacionalnom i regionalnom. Godina na izmaku uvijek će za savez poput našeg biti mjerljiva rezultatima, pogotovo kada je u pitanju A reprezentacija.

Ostaje žal da smo na Europskom prvenstvu mogli i morali više, no na rezultat u nogometu uvijek utječe splet sretnih odnosno nesretnih okolnosti. Plasman u završnicu Lige nacija je zasigurno uspjeh, a rezultati mlađih selekcija bili su raznoliki – od uspjeha poput plasmana U-17 reprezentacije na Europsko prventsvo u vrlo teškoj konkurenciji do razočaranja zbog U-21 reprezentacije koje se nije uspjela plasirati na Euro, iako su bili vrlo, vrlo blizu. To je tema za analizu unutar struke.

Veselimo se što nacionalna natjecanja napreduju, i što izazivaju sve veći interes javnosti – nema dvojbe da je SuperSport HNL daleko najpraćenije, najpopularnije, najgledanije i najvažnije klupsko natjecanje u zemlji, čak i odnosu na Ligu prvaka ili najjače strane lige. Savez brine u okviru svojih mogućnosti i za razvoj i poboljšanje infrastrukture, podršku funkcioniranja županijskim savezima, a završili smo i sve potrebne korake u pripremnim radovima kako bi i nacionalni kamp u Velikoj Gorici već sljedećeg proljeća krenuo sa izgradnjom.

Generalno gledano, s pozicije nas koji smo direktno uključeni, svi ključni planovi su realizirani, Savez je stabilan. S pozicije javnosti prihvaćamo razmišljanja da uvijek može u nekom segmentu nešto biti i bolje, uvažavamo konstruktivna mišljenja i vjerujem da ćemo kao i do sada i u idućoj godini napredovati.

Reprezentacija je tijekom 2024. igrala na Euru, odradila posao u Ligi nacija… Koja bi bila Vaša ocjena ove reprezentativne godine?

Kao što sam već rekao, očekivanja nas samih i navijača, te kompletne javnosti za EURO koji je iza nas su bila veća. Znam da nije lako držati razinu iz proteklih godina jer smo objektivno napravili tri izvanredna, vanserijska i zapravo čudesna rezultata sa srebrnom i brončanom medaljom na svjetskim prvenstvima te srebrom u Ligi nacija. Ti nevjerojatni uspjesi malo su “poremetili” očekivanja, ali bez obzira na to, nije tajna da smo željeli plasman u drugi krug.

Činjenica je da smo bili u najtežoj skupini na Euru, s tri reprezentacije iz svjetskog topa 10, s tada aktualnim europskim prvacima Talijanima i, kako se pokazalo, novim europskim prvacima Španjolcima. Rezultati u tim utakmicama nisu neuspjeh, ali skupo nas je koštao remi s Albanijom jer smo tu izgubili drugi krug. Nakon svih uspjeha, izbornik i ovi igrači zavrijedili su veliki kredit, a žal ostaje najviše zbog činjenice da je ovaj Euro bio u Njemačkoj i da smo imali vjerojatno neponovljivu podršku. Posebno jer je dojam svih nas, pa tako i ekipe, da je Hrvatska i na ovom turniru imala ekipu koja je mogla igrati sa svima, uz priznanje da je Španjolska bila uvjerljivo najbolja i da je zasluženo slavila.

Kad se takve stvari dogode važno je pogledati unaprijed u budućnost i što prije zaboraviti poraze, ali i izvući pouke i nova iskustva kako bi u sljedećim natjecanjima bili još bolji. Liga nacija je potvrdila da vrijedimo i da Hrvatska ima budućnost. Vjerujem da ćemo to potvrditi ne samo u završnici Lige nacija već i plasmanom na Svjetsko prvenstvo 2026 kroz predstojeće kvalifikacije.

Nenad Črnko obnaša funkciju dopredsjednika HNS-a, uz reprezentaciju je u svakoj njezinoj akciji… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Koliko čelne ljude Saveza brine rezultatski podbačaj U-21 reprezentacije?

Svaki rezultat detaljno i objektivno analiziramo, ali isto tako moramo prvenstveno gledati procese jer mnogo detalja utječe na krajnje ishode, rezultate i plasmane. Žao na je što se U-21 reprezentacija nije plasirala na Euro treći puta zaredom, jer bi to bilo vrijedno iskustvo za te mladiće i vidio sam koliko im je bilo žao nakon jedanaesteraca protiv Gruzije.

No, isto tako, svjesni smo da ne postoji korelacija između plasmana na završne turnire i broja A reprezentativaca koje daje određena generacija, što je za nas ipak daleko najvažnije. Neke od najboljih generacija nisu se plasirale na velika natjecanja, poput 1989. (Lovren, Perišić, Vida, Badelj…) ili Modrićeve generacije, a neke od najuspješnijih mlađih generacija nisu iznjedrile ni izbliza tako kvalitetne reprezentativce. Stoga nas puno više zanima imamo li tu potencijale za A reprezentaciju, a odgovor je jasan – apsolutno imamo. Štoviše, neki već jesu u A reprezentaciji, poput Baturine i dvojice Sučića.

Naravno da je i rezultat važan, jer želimo da od ranih dana ti dečki imaju pobjednički gard i da znaju kako je standard hrvatske reprezentacije visok. Pritom smo svjesni da je u mlađim uzrastima teže parirati najvećima zbog veličine baze, a da se to onda malo “izjednači” na razini A reprezentacije, kad možemo skupiti najbolje iz svih generacija. Dojma sam da svi stožeri u reprezentacijama mlađih uzrasta rade kvalitetno, dobro i vrlo predano, te da će i rezultati i razvoj igrača to potvrđivati.

Svakako je intencija svih u Savezu da se još više utječe na kvalitetniji razvoj mladih i u konačnici smo i sami svjesni da će upravo i kvalitetna infrastruktura koju ćemo dobiti izgradnjom kampa sigurno utjecati na budućnost hrvatskog nogometa.

Jeste li zadovoljni stanjem hrvatskog klupskog nogometa? Osim Dinama, u europskim natjecanjima gotovo da nas nema…

Teško je o tome realno govoriti. Profesionalni klupski nogomet je rapidno evoluirao u posljednjih nekoliko godina. Dinamo je i dalje konkurentan, a osobno mi je žao što nemamo barem još jednog predstavnika u Konferencijskoj ili UEFA ligi, ali, ako usporedimo ulaganja u klubove, infrastrukturu, sponzore, prihode od marketinga, onda smo tu negdje. Uzroke moramo potražiti u svim navedenim parametrima, a sve dok gotovo 80% potrebnog godišnjeg budžeta klubova ovisi o transferima teško ćemo zadržavati kvalitetu unutar hrvatskog nogometa, a samim time i očekivati više.

Nisam zadovoljan ni ja ni Savez, a na nama je da svojim aktivnostima doprinesemo da kroz buduća natjecanja dobijemo još jednog do dva predstavnika koje će boje hrvatskog nogometa braniti i nakon kvalifikacijskih utakmica kroz pretkola. Ako pogledamo samo SuperSport HNL, Dinamo nije baš tako dominantan kako sugerira Europa, što znači da klubovi poput Hajduka, Rijeke i Osijeka nisu baš tako daleko od Dinama, no Dinamo je godinama gradio i gradio svoj status u Europi, svoj koeficijent, a kroz sve te nastupe i uspjehe momčad i klub skupili su značajno iskustvo, samopouzdanje i jedan “Know-How”, što im onda omogućuje da prođu ključne europske ispite na kojima drugi padnu.

Nema magičnog rješenja – svi koji žele europski uspjeh, moraju biti pravi u tim ključnim utakmicama jer bez obzira na gore spomenuta ograničenja, Hajduk je bolji od Ružomberoka, Rijeka vjerujem da može proći Olimpiju, Osijek sigurno može proći Ziru. Ali igra se na terenu, tamo se mora pokazati da smo bolji i očekujem da klubovi naprave taj iskorak u narednim sezonama.

Kako u Savezu gledate na probleme stadionske infrastrukture, u prvom redu na stanja travnjaka? Može li HNS nešto učiniti po tom pitanju?

HNS je kroz razne programe mnogo učinio, a radit ćemo na tome i dalje, ali podrška mora biti višesmjerna. Prvenstveno tu mislim na održavanje. Stadioni su u vlasništvu lokalnih zajednica, vrlo je tu teško tražiti neke iskorake kroz komercijalizaciju, a već ranije sam spomenuo kako godišnji budgeti klubova ovise gotovo 80% o transferima. Spas može biti u stranom kapitalu, ali pitanje je koliko je hrvatski nogomet interesantan – objektivno, mi smo tržište s manje od četiri milijuna ljudi.

Moramo shvatiti da se ovdje mora raditi o sinergiji između kluba, potencijalnih investitora i lokalne zajednice. Ako očekujemo da će netko iskazati interes da nam napravi stadione, terene, održava ih i još pokriva logične gubitke unutar natjecanja ne samo seniora već i akademija, a da im u tome ne pomognemo, nećemo nikog dobiti i ne samo da nećemo ostati tu gdje jesmo već ćemo tonuti sve dublje. HNS može jednom promijeniti travnjak, ali ne može svake godine.

Kod nas su ti travnjaci realno dugo i izdržali. Kad to usporedimo sa ozbiljnim ligama gdje se travnjaci mijenjaju i do dva puta godišnje, svi daljnji komentari i analize su suvišne, uz napomenu da ni tamo nacionalni savezi ne grade lokalne stadione niti mijenjaju travnjake profesionalnim klubovima. Ono gdje je HNS dao veliki doprinos je izgradnja travnjaka s umjetnom travom diljem Hrvatske, kako bismo prvenstveno mladim nogometašima omogućili bolje uvjete za rad.

Jesu li u planu nekakve promjene u Kupu i koliko ste zadovoljni promjenom formata finala Kupa na dvije utakmice?

Ne bih se upuštao u ocjene, prerano je, vidjet ćemo što će budućnost donijeti. Sve ocjene u konačnici vezane su uz prihode od TV prava, a zasad je to odluka koja je komunicirana i sa nositeljem TV prava. Ako se pokaže dobrom klubovi će biti zadovoljniji zbog većih prihoda, a ako ne, tražit ćemo neki novi model.

Da se vratimo na više lokalne teme, idemo na Kamp… U kojoj je fazi veliki projekt uz velikogoričku zaobilaznicu, kad možemo očekivati početak radova?

Sve je po planu. Još jednom koristim priliku da se u ime Saveza i predsjednika Marijana Kustića zahvalim gradonačelniku Krešimiru Ačkaru na iznimno ekspeditivnom sudjelovanju u projektu kamp. Ne smijem pri tome zaboraviti ni najvažnije sudionike a to je Vlada Republike Hrvatske i predsjednik Vlade Andrej Plenković koji su donacijom zemljišta čitav projekt omogućili. Natječaj za izvođača radova je u završnoj fazi i početak radova će biti sukladno najavama i planovima – do proljeća 2025.

Gorica je nakon prve polovice prvenstva na posljednjemu mjestu na tablici, iza nas je teška jesen… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Kad smo već kod nogometnih kampova, koliko je realno da i HNK Gorica dobije nešto slično u budućnosti, bilo uz stadion, bilo na nekoj drugoj lokaciji?

Realno je da planiramo i znamo da je to iznimno nužno i važno za budućnost svakog kluba, ne samo Gorice. Imamo određenih ideja i planova, za početak moramo pronaći adekvatno zemljište, a onda pripremiti idejne projekte, osigurati financiranje… Za sada su to više snovi, ali vjerujem da ćemo u razdoblju od tri do pet godina imati kamp.

Kako gledate na prvenstvenu jesen naše HNK Gorice?

Nisam zadovoljan rezultatom i plasmanom seniorske momčadi. Ali, moglo je biti i gore. Radujem se što smo posljednjih mjeseci osigurali financiranje i ekonomsku stabilnost kluba. Da smo u tome uspjeli samo mjesec dana ranije bili bi sigurno bolji i rezultatski, iako, ponovit ću kako novac nikad nije garancija uspjeha. Moramo vjerovati i kad nitko ne vjeruje, a obzirom na sezonu prije dvije godine sada imamo realnije temelje, ali i iskustva iz tog vremena. Uvjeren sam da ćemo vrlo brzo i nekim bitnim koracima pokazati da smo ozbiljni.

Što možemo očekivati na proljeće od HNK Gorice, i nogometno i u svakom drugom smislu?

Bolju, kvalitetniju i respektabilniju Goricu u svakom smislu. I naravno, vjerujemo da ćemo i sedmu godinu zaredom osigurati svoju poziciju kao konstantu u SuperSport HNL-u.

Kad se u petak dogodilo ono što se nažalost dogodilo, na sve predviđene događaje tijekom vikenda nalijepili su se upitnici. Bilo je tako i s malonogometnim turnirom u sklopu humanitarnog projekta “Turopoljsko srce”, no na kraju je odluka zapravo bila laka.

“Turopoljsko srca izražava duboku sućut obitelji djeteta čiji je život danas tragično ugašen te je u ovom teškom trenutku i boli uz sve koji su pogođeni ogromnom tragedijom.

Ovim putem vas sve želimo obavijestiti da je Udruga Turopoljsko srce odlučila održati sutrašnji turnir s obzirom da se radi o humanitarnom događaju koji nam omogućava da nastavimo pružati pomoć obiteljima u potrebi.
Uzimajući u obzir iznimno tešku situaciju, turnir ćemo započeti minutom šutnje, a cijeli dan proteći će u mirnom tonu i bez planiranog zabavnog sadržaja”, objavili su iz udruge Turopoljsko srce u petak.

I doista, glazbe nije bilo, nije bilo ni planiranog Djeda Božićnjaka ni bilo kojeg sadržaja mimo nogometa, a minutu šutnje imali smo i uoči prve utakmice i uoči finala turnira koji se u dobre svrhe igrali dečki iz cijeloga kraja, pod okriljem velikogoričkih kafića. Uz humanitarnu notu, tu je već stvoren i ozbiljan prestiž, pa je slavlje pobjednika na kraju bilo burno…

A pobjednici su dečki iz Caffe bar VAR-a! Pevecova družina lani je završila turnir porazom u finalu, a ovoga puta uspjeli su otići do kraja. U finalu su bili bolji od VG Sport Caffea, čije su boje branili uglavnom momci iz NK Kurilovca. Golovi Sedlačeka i Darija Banića nisu bili dovoljni jer su na drugoj strani je dvaput zabijao Grdenić, a jedanput jedan od Kovačića. Igrala su, naime, sva tri Franjina sina – i Marko, i Jurica i i Luka.

Igrao je za CB VAR i uzdanica Mraclina Ivan Rajić, i fizioterapuet Gorice Domagoj Prnjak… U polufinalu je ta ekipa bila bolja od CB Mario-CB Bobi rezultatom 3-0, dok je u drugom polufinalu VG Sport Caffe bio uvjerljiv (8-1) protiv Oziris bara. U sudaru za treće mjesto CB Mario-CB Bobi je bio bolji od Ozirisa 6-4 (Iličić x3, Paradžik, Budimir, Ferina ag/Kaurin x3, Radočaj), da bi na kraju red došao na finale.

Najboljim igračem turnira proglašen je Đuka iz VAR-a, punim imenom Jurica Kovačić, koji će vam u istom tom VAR-u, uz pomoćno igralište Gradskog stadiona, rado skuhati kavicu… Najbolji strijelac turnira je Vito Ferina iz Oziris bara, inače igrač Kurilovca, baš kao i najbolji golman turnira Leon Išek, koji je nastupao za VG Sport Caffe.

Još je preostalo samo zbrojiti prihode od turnira, spojiti ih s onih 26.000 eura prikupljenih na humanitarnoj aukciji dresova, a onda utabanim putem krenuti pomagati potrebitim obiteljima iz našega kraja…

Drugim riječima, Turopoljsko srce još jedanput je uspjelo!

Sve je, od samoga starta, bilo nekako turobno. Dan žalosti, prvi dan zime i nogomet kojeg ove subote nitko nije želio igrati. Pa čak ni gledati. Tribine su bile prazne, podsjetilo je to neodoljivo na one turobne dane kad je “carevala” korona, a na sve se to nadovezao i konačan ishod. Gorica je u zadnju utakmicu ove polusezone zapravo na neki način smjestila cijelu polusezonu, uvjerljivo izgubila i ostala zakovana za dno, na kojem će i prezimiti.

– Morat ćemo napraviti potpunu rekonstrukciju, pravi remont – najavio je nakon svega razočarani trener Mario Carević, a razočarani su bili i svi oni koji su ispratili posljednjih 90 minuta, a Gorica im je pri srcu.

Točnije, razočaranje se odnosi na posljednjih desetak minuta, jer tu je Gorica potonula, raspala se, nestala s terena, baš kao i u posljednjih pola sata tjedan dana ranije u Koprivnici.

U atmosferi u kojoj čuješ svako dovikivanje između suigrača, svaku uputu s klupa, svaku raspravu sa sucem, Gorica je krenula – kiksom. Krizmanić je u desetoj minuti “uvalio” Majstorovića, njega je “orobio” Duje Čop, da bi već koju sekundu kasnije kapetan Lokomotive slavio gol za vodstvo. Pozicija nije bila idealna, ali Čopova realizacija jest…

Uspjela je Gorica nakon toga odgovoriti, čak i odigrati prvo poluvrijeme u kojem je bila za nijansu bolja, a do izjednačenja su naši igrači stigli u 41. minuti. Nekoliko minuta ranije Marko Kolar nije realizirao čisti zicer, u situaciji jedan na jedan s golmanom Šubarićem, ali u ovoj se siuaciji sve poklopilo. Majstorović za Ndockyta, on ubacuje u peterac, a Jurica Pršir tamo majstorski loptu vrhom kopačke šalje u mrežu, okružen trojicom igrača Lokomotive.

U nastavku se i dalje igrala ravnopravna utakmica, u kojoj su do novoga gola mogli i jedni i drugi, no do njega je prva došla Lokomotiva. Robert Mudražija tjedan dana ranije sredio je Dinamo, a sad se namjerio na Goricu. Prvi gol u 80. minuti, dvije minute potom i drugi, a u 88. minuti eto i hat-tricka. I Gorica je u tren oka s obećavajućih 1-1 došla do katastrofalnih 1-4.

Stvari su nizbrdo krenule ozljedom kapetana Pršira, koji je posljednjih 25 minuta odgledao s klupe, a to se jako dobro vidjelo na terenu. Bez svog najboljeg igrača, bez jednog od rijetkih koji su odigrali zadovoljavajuću jesen, Gorica nije izgledala kao momčad koja može parirati protivniku. Na svom terenu, protivniku koji se također bori za bijeg s dna. A to puno govori o trenutačnom stanju.

– Bolno je, teško je izgubiti 1-4 doma. Međutim, kad pogledam utakmicu do te 80. minute, mislim da smo bili i više nego u egalu, ali način na koji primamo golove je nedopustiv. Nakon svoje prve utakmice u Varaždinu spomenuo sam to tijelo, da nam fali malo tijela, ali to je zbilja tako. Kad ti izgubiš svaki duel koji je presudan i koji može biti koban, onda se dogodi ovo. Ova momčad mora ići u totalnu rekonstrukciju. Kad si inferioran na nekim pozicijama kvalitetom, onda jednostavno moraš nadomjestiti karakterom. Mi to nažalost nemamo. Jednostavno, morat ćemo ići u totalni remont – govorio je trener Carević nakon teškog poraza.

I to zvuči kao realna ocjena stanja, jer i potpunim laicima je jasno da bez pravih pojačanja, i to njih najmanje nekoliko, Gorica teško može parirati konkurenciji na proljeće. Ovakva Gorica, bez obzira na povremene bljeskove poput one pobjede protiv Hajduka, u ovom trenutku zaista izgleda kao najlošija momčad lige.

Za kraj je tako stigao razlog za očaj, ali stigao je i definitivni poziv da je vrijeme za ozbiljne promjene u kadru. Koje, uostalom, najavljuje i trener, odnosno sportski direktor Carević. Vremena neće biti previše, zimska pauza je kratka, prvenstvo se nastavlja 25. siječnja, zato se reagirati mora – odmah!

– Možda i bolje da pauza nije duga, barem nećemo morati dugo čekati da se pokušamo iskupiti za propušteno – zaključio je Carević.

Tužni petak koji je ostao iza nas natjerao nas je da se zamislimo, informacije iz Prečkog lomila su srca, a cijela situacija dovela je i do odluke Vlade RH da se ove subote, dan poslije, proglasi Dan žalosti. To je dovelo i do nekih promjena u planovima, a dotaknut je i nogomet, odnosno SuperSport HNL.

Dugo se u petak vijećalo što učiniti s ovim kolom, posljednjim u ovoj polusezoni, kojeg su remijem u petak (2-2) otvorili Istra i Osijek. Na subotnjem programu predviđeni su bili ogledi Gorice i Lokomotive od 15 sati te Dinama i Varaždina od 17.30, a pitanje je bilo da li te utakmice prebaciti na nedjelju ili odgoditi cijelo kolo za proljeće.

Na kraju, donesena je odluka da sudar Dinama i Varaždina bude prebačen na nedjelju u 13 sati, dok je utakmica između Gorice i Lokomotive zadržala svoj subotnji termin od 15 sati, ali uz važnu promjenu. Na toj utakmici, naime, neće biti gledatelja.

“Za sve navijače koji su kupili ulaznice za utakmicu 18. kola Gorica – Lokomotiva, Dekod sustav za prodaju ulaznica osigurao je automatski povrat sredstava s obzirom da će se susret na Gradskom stadionu igrati pred praznim tribinama”, objavili su iz kluba.

Kako je točno tekao proces dogovora ne znamo, ali možemo doznati kako je presudilo to što se sudar Gorice i Lokomotive igra u drugome gradu, pa je pronađeno ovako rješenje. Neće biti publike, neće biti ni glazbe na stadionu, ali utakmica će ipak biti odigrana. I nogometna jesen završena u “punom profilu”…

Naš sugrađanin izv. prof. dr. sc. Miroslav Drljača, nakon 65. rođendana i 40 godina radnog staža u civilnom zrakoplovstvu, odlazi u mirovinu. Čovjek o čijem radu se govori u pe monografija i četiri leksikona, dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, koji nije bio niti jest član neke političke stranke, čovjek koji za sebe kaže da je paralelno razvijao četiri karijere, uvjerava nas da odlazak u mirovinu nije kraj, nego novi početak.

Miroslav Drljača nositelj je brojnih visokih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima i Nagrade grada Velike Gorice s likom Nikole Škrleca Lomničkog, koja mu je dodijeljena u znak zahvalnosti za svekoliki doprinos i iznimna postignuća u profesionalnoj i znanstvenoj karijeri, kao i za nesebičan i volonterski rad u lokalnoj zajednici. Naime, sve četiri njegove karijere usko su vezane i za Veliku Goricu i Turopolje.

Ovo je, dakle, priča o jednom završetku i jednom novom početku.

Kakve emocije prevladavaju u trenutcima dok se završava Vaš radni vijek i počinje mirovina?

Vjerojatno očekujete da kažem kako sam tužan što odlazim u mirovinu nakon 40 godina rada. Naprotiv, zadovoljan sam što sam uspio odraditi puni radni vijek u civilnom zrakoplovstvu, jednoj od najdinamičnijih i tehnološki najzahtjevnijih djelatnosti u gospodarstvu. Nema sjete, nema tuge, nema nostalgije, vjerojatno zato što odlazak u mirovinu ne doživljavam kao kraj nečega, već kao novi početak.

Kako gledate na svoju poslovnu karijeru? Ovo je možda i prilika da nam još jedanput ukratko prepričate svoju poslovnu biografiju, od prvog zaposlenja pa do danas?

Od malena sam znao da želim biti ekonomist. Iz tog razloga sam, nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisao I. Ekonomsku školu u Zagrebu. Tijekom osnovne i srednje škole bio sam odličan učenik. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i završio u roku, na “Teorijskom smjeru”. Nakon diplome nisam šest mjeseci mogao dobiti posao, unatoč brojnim molbama, jer nisam bio odslužio tada obvezni vojnik rok.

Nakon što sam odslužio vojni rok, odmah drugi dan zvao me kolega i rekao da se javim u JAT u Zagrebu. To je bila zrakoplovna kompanija bivše zajedničke države i imala je svoje urede na Zrinjevcu, gdje se sad nalazi poslovnica Croatia Airlinesa. Naime, tamo su primali pet pripravnika ekonomske struke. Tadašnji direktor JAT-a Zagreb nazvao je svog prijatelja koji je bio profesor na Ekonomskom fakultetu i zamolio ga da mu preporuči pet najboljih svojih studenata. Među tih pet, profesor je predložio i mene, jer bio sam njegov student, a bio mi je i u komisiji za obranu diplomskog rada.

Počeo sam kao pripravnik na šalteru prodaje avio karata, potom sam radio u bookingu, zatim u računovodstvu zbrajao karte i dnevni utržak. Svake dvije godine napredovao sam za jedno mjesto i tako ubrzo postao Rukovoditelj odjela putničke prodaje za suradnju s poduzećima. To sam bio do početka Domovinskog rata 1991. godine. Taman sam bio došao na listu za odlazak u inozemno predstavništvo kad je započeo rat. U jesen 1991. godine, odlazim kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u sastav tada 10. brigade TO Velika Gorica (kasnije 153. brigade HV Velika Gorica). Kad su šefovi u Beogradu, gdje je JAT imao sjedište, saznali da sam otišao u HV, dali su mi otkaz.

Demobilizirao sam se prvi put 1994. godine. Bio sam deset mjeseci bez posla. Pokojni Damir Goršeta zvao me da dođem raditi kod njega u Glavni stožer HV jer je on već bio u Stožeru kod generala Janka Bobetka. Nisam prihvatio jer nisam htio biti vojnik u miru. Opcija je bila da tada, s 36 godina života, odem u mirovinu. Ali moja odluka je bila da nastavim raditi. Radio sam četiri mjeseca kod jednog privatnika iz Velike Gorice, a onda sam se 1.6.1994. zaposlio na Zračnoj luci Zagreb d.o.o., gdje sam ostao do odlaska u mirovinu, punih 30 godina.

Na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. započeo sam raditi kao Interni kontrolor poslovanja. To mi je veoma koristilo jer sam kroz dokumentaciju u kratkom vremenu upoznao poslovanje i poslovne procese. Nakon svega šest mjeseci, 1.1.1995. godine, postao sam Pomoćnik direktora za komercijalu i financije, što je tada bila druga pozicija u firmi. S te pozicije odlazim ponovo u sastav 153. brigade HV Velika Gorica, jer se spremala operacija “Oluja”. Kao drugi čovjek firme imao sam radnu obvezu i nisam trebao ići u HV, ali ne bih to bio propustio ni za što.

Sektori kojima sam bio na čelu imali su i po 450 radnika, a u trenutku kad sam postao Predsjednik uprave firma je imala 1.143 zaposlena. Često me pitaju koja od ovih pozicija je bila najzahtjevnija i najkompleksnija. Funkcija Predsjednika uprave je bila zahtjevna i složena, osobito iz razloga što sam na toj poziciji bio u razdoblju kad je Zračna luka Zagreb d.o.o., nakon više desetljeća, bila u poziciji napraviti značajan razvojni iskorak. Ali najkompleksnija funkcija je biti Menadžer kvalitete.

Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bila je 1996. godina, kad su me poslali na školovanje za Menadžera kvalitete, prema harmoniziranoj shemi EOQ – Europske organizacije za kvalitetu. Po završetku školovanja rekao sam sam sebi da se time želim baviti ostatak života. Nakon toga sam uspješno magistrirao i doktorirao. Kontinuirano sam bio na prvoj menadžerskoj razini i obavljao visoke direktorske funkcije: 1) Komercijalni direktor, 2) Voditelj Ureda glavnog direktora; 3) Savjetnik Glavnog direktora. 4) Menadžer kvalitete, 5) Direktor sektora prometa, 6) Direktor sektora teretnog prometa, 7) Predsjednik Uprave, 8) Direktor sektora za integrirani sustav upravljanja i Voditelj Airport Aviation Academy. Često se misli da svatko može biti menadžer. Međutim, menadžment je znanost, što se često zaboravlja.

U svojoj karijeri, koja je trajala 40 godina, promijenio sam samo tri poslodavca.

Imali ste četiri karijere, sportsku, vojnu, menadžersku i znanstvenu, neke od njih ovdje ne završavaju, ali možete li nam iz ove perspektive reći u kojem ste se području osjećali najbolje, u čemu ste najviše uživali?

Izbjegavao sam biti “fah idiot”. Taj se termin koristi za one koji su specijalisti u nekom vrlo uskom području. Ja sam trebao širinu. Odlaskom u mirovinu djelomično završava moja menadžerska karijera. Kažem djelomično, jer još sam pri kraju četvrtog mandata Predsjednik Hrvatskog društva menadžera kvalitete, a uskoro osnivam i Hrvatsku akademiju za kvalitetu. Pored toga, bavit ću se i savjetničkim radom u području menadžmenta. Na taj će način menadžerska karijera, nadam se, trajati u nekom drugom obliku.

Sportska karijera je odavno završena. Osim ako se ne računa da svakog dana ujutro napravim 90 trbušnjaka i 40 sklekova te napravim krug od pet kilometara u kombinaciji trčanja i hodanja. To radim već godinama.

Vojna karijera također je završena. Naime, imao sam priliku i pozive da ostanem u vojsci nakon Domovinskog rata i razvijam profesionalnu vojnu karijeru, ali nisam izabrao vojni poziv u miru. Opredijelio sam se za razvoj u struci i to je bila dobra odluka.

Što se tiče znanstvene karijere, ona traje i nadam se da će trajati još dugo.

Osjećao sam se dobro u svim ovim područjima. Imao sam široko područje interesa. I zanimljivo, u sve četiri moje karijere dobio sam visoka priznanja za postignuća u radu. Ljudi su prepoznali usmjerenost ka cilju, trud, kompetenciju, upornost, emociju, rezultate. Volio sam i volim to što radim iako je bilo teških razdoblja tijekom sve četiri karijere.

Krenimo redom, segment po segment. Što sve uključuje Vaša sportska karijera?

Moj sport je nogomet. I moj dječački san bio je igrati nogomet u zagrebačkom Dinamu. Velikogoričkoj nogometnoj javnosti je poznato da sam bio prvi klinac koji je iz NK Radnik otišao u Dinamo 1971. godine, o čemu piše i u monografiji “NK Radnik 1945-2009.” U Dinamu sam igrao do 1977. godine, s igračima od kojih su neki postali Dinamove legende, kao što su Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Drago Dumbović, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković. Spomenut ću i pokojnog Dušana Popovskog, koji nikad nije zaigrao za prvu momčad Dinama, ali je bio nevjerojatan nogometni znalac i igrao za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske.

I danas se družim s mojim dečkima iz tog razdoblja. Nalazimo se povremeno kod Dinamove legende Rudolfa Belina, u njegovoj pizzeriji u Zagrebu. O toj generaciji i danas povremeno pišu istaknuti sportski novinari, nazivajući tu generaciju vjerojatno najtalentiranijom generacijom juniora Dinama ikada. S Dinamom sam osvojio pionirsko prvenstvo Jugoslavije 1975., igrali smo finale juniorskog kupa Jugoslavije, osvojili jedan od najjačih tada juniorskih turnira u ovom dijelu Europe, “Kvarnersku rivijeru” 1977. godine te brojne turnire u bivšoj državi i inozemstvu. A prvenstvo Zagreba u kojem smo se natjecali završili smo jedne godine s gol-razlikom 104:4.

Igrao sam i za Dinamo II. Tu momčad smo mi, ali i nogometna javnost, zvali “Mali Ajax”. Tu sam imao prilike igrati s igračkim veličinama poput Pere Bručića, Snješka Cerina, Ivice Miljkovića, Ratka Bobinca, Marijana Vlaka, Đžemala Mustedanagića, Rajka Janjanina i brojnih drugih.

Krajem 1977. svojevoljno odlazim iz Dinama i zapravo prestajem igrati nogomet, iako sam još godinu dana mogao igrati za juniore. Odlučio sam upisati fakultet. Nisam imao talent i nogometno znanje poput Mlinarića ili Deverića i mislio sam da u životu mogu nešto drugo raditi bolje. Međutim, tad iz NK Radnika dolaze k meni doma tadašnji članovi uprave i uspijevaju me nagovoriti da ponovo počnem igrati. Tako sam igrao i u NK Radnik u sezoni 1977-1978. To mi je bila također posebna čast jer sam imao prilike igrati s legendarnim igračima NK Radnik kojima sam se divio kao klinac, naime bili su svi stariji od mene: Ivan Graber Bojs, Vlado Mirenić, Ivica Mikulčić, Juraj Mirenić, Željko Plepelić Beli, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Vlado Turčić i dr. Ipak, te 1978. moja igračka karijera završava.

Dolaskom na Zračnu luku Zagreb d.o.o. formirao sam nogometnu momčad. Naime, na zračnoj luci je uvijek radilo puno dobrih nogometaša. Sjećam se kad je tadašnji Glavni direktor dobio neki propagandni materijal u kojem je vidio da aerodromi igraju prvenstvo Europe i pitao me “A gdje smo tu mi?” Ja sam mu odgovorio da nije problem napraviti momčad, imamo sjajne igrače te ako osigura logistiku, idemo na slijedeće prvenstvo Europe aerodroma. I otišli smo.

Bio sam tada Direktor momčadi, vođa puta i igrač. Prvenstvo je bilo 2000. na Malti. Uvjerljivo smo porazili sve protivnike i postali prvaci Europe aerodroma. Veliki rezultat ponovili smo i 2004. u Salzburgu. To su ostvarili također veliki igrači, igračke legende Ivan Graber Bojs, Željko Plepelić Beli, Željko Domitrović Beli, Željko Župetić, Mario Štoos, Branko Sambolić, Mario Fabečić, Robert Lozančić, Željko Domitrović (vratar). Svi su radili na zračnoj luci. Pored ovih velikih rezultata osvojili smo i kup Hvidra, Honda Blayer kup u Austriji i brojne turnire u zemlji i Europi.

Paralelno s ovom aktivnošću postao sam i član Uprave NK Radnik, što sam bio sedam godina, od čega dvije godine i predsjednik kluba. Bili su to teški, ali lijepi dani. Teški jer je sve to trebalo financijski pratiti, a lijepi jer su nogomet i mladost lijepi sami po sebi. Za rad u NK Radnik dobio sam 2000. godine Nagradu Zajednice športskih udruga i Glasnika Turopolja “Sportski djelatnik godine.”

Nekoliko godina bio sam angažiran i kao direktor marketinga “Turopoljske trke”.

Danas slavu Dinama prenosim po cijelom svijetu. Naime, kamo god putujem, sa sobom nosim šal Dinama i slikam se pored znamenitosti svjetskih gradova. Tako je Dinamov šal osvanuo u New Yorku, Montrealu, Philadelphiji, San Dijegu, Los Angelesu, Shanghaiju, Tokyju, Nagoyi, Osaki, Dohi, Skopju, Mostaru, Dubrovniku, Reimsu, pored Keopsove piramide u Egiptu, Kopengahenu, Oslu, Stocholmu, Helsinkiju i brojnim drugim gradovima svijeta.

Kako je izgledao vojni dio Vaše karijere?

Obvezni vojni rok u bivšoj JNA služio sam u ŠROP Bileća. To je bila “Škola rezervnih oficira pješadije”, koja je školovala pričuvni zapovjedni kadar pješaštva. Školovanje sam završio kao peti po ocjenama u klasi, a imao sam isti prosjek ocjena kao treći u klasi.

Kad je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam odlučan u određenom trenutku pristupiti HV-u. Dogodilo se to nakon raketiranja Velkoma u rujnu 1991. Tada sam nazvao pokojnog Damira Goršetu i rekao mu: “Vidim da stvaraš vojsku, zar me ne trebaš?” Odgovorio je: “Trebam te, dođi.” Priključio sam se 10. brigadi TO Velika Gorica 5. listopada 1991. Dodijeljena mi je funkcija zapovjednika 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO. Od tada počinje moj ratni put s 10., kasnije 153. brigadom HV Velika Gorica.

Tu treba istaknuti, za početak, prvi prijelaz rijeke Kupe 28. listopada 1991. godine i oslobađanje prvih kilometara tad okupiranih područja Hrvatske. Prema informacijama kojima raspolažem trenutno, to je bila prva oslobodilačka operacija HV u Domovinskom ratu. Iako je bila ograničenog dometa i skromnih rezultata, poruka koja je odaslana ovom operacijom bila je snažna i u nama stvorila vjeru da ćemo jednog dana biti u mogućnosti osloboditi okupirana područja.

Krajem 1991. godine postavljen sam u Stožer 153. brigade HV na mjesto Načelnika Operativno nastavnog organa. To je treća funkcija po formaciji u brigadi. Bio sam odgovoran Zapovjedniku za predlaganje upotrebe pješačkih postrojbi brigade, obuku, koordinaciju rodova. Tada sam postao i v.d. Zapovjednika brigade. Prošao sam sa 153. brigadom HV brojna ratišta, od Spačvanske šume na istoku na granici sa Srbijom, preko Slavonije, Orašja, Bosanske Posavine, Pokuplja, Zadra, Livna, sve do Južnog bojišta i Dubrovačkog ratišta, Banovine u Oluji.

Obnašao sam visoke zapovjedne dužnosti: Zapovjednik satnije, Načelnik ONP, Zapovjednik bojne, v.d. Zapovjednik brigade, Zapovjednik TG-153 u dva navrata, u Bosanskoj Posavini i na dubrovačkom ratištu. Za odlazak u Livno dragovoljno sam se javio na poziv ministra obrane Gojka Šuška. Naime, trebalo je pomoći ustroju obrane Livna jer je neprijatelj pripremao veliku ofenzivu. S još nekoliko suboraca tjedan dana sam obilazio položaje i crtao karte, predlagao kako ustrojiti pojedine dijelove obrambene crte. Ta bitka odvila se 22. i 23. travnja 1992. Neprijatelj je potpuno razbijen i nikada više nije pokušao napad tim pravcem.

Ako treba izdvojiti neki trenutak vezan za moju vojnu karijeru, onda su to dva naročito upečatljiva: prvi je zaustavljanje komandanta Kordunskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata u centru Topuskog 10. kolovoza 1991. i predaja korpusa generalu Petru Stipetiću. Drugi je da sam imao neizmjernu čast, nakon četiri godine rata, biti na čelu kolone s mojih suborcima, zapovjednicima, prilikom ulaska 153. brigade HV u Veliku Goricu, po povratku iz Oluje 14. rujna 1995. godine. To je ujedno bio i kraj Domovinskog rata.

Kad vojnik odlazi u rat ima dvije želje. Jedna je da se vrati živ i druga, da se vrati kao pobjednik. Meni su se ostvarile. Za doprinos u stvaranju Republike Hrvatske prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao me s dva visoka odličja, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Medaljom Oluja. Imam čin Bojnika HV.

Nakon rata, bio sam jedan od osnivača Udruge pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica. Jedan sam od članova Uređivačkog odbora Monografije 153. brigade HV Velika Gorica, za koju smo dobili Nagradu Zagrebačke županije i scenarist sam dokumentarnog filma o ratnom putu 153. brigade HV Velika Gorica.

Kako biste nama laicima najjednostavnije objasnili što je to točno menadžer kvalitete? Čime se menadžeri kvalitete bave, zašto su važni?

Menadžer kvalitete je menadžerska funkcija koja je organizacijski pozicionirana kao štabni organ Uprave. Odgovorna je jedino Glavnom direktoru prema kojem ima savjetodavnu ulogu u smislu uvođenja i upravljanja sustavom kvalitete. Menadžer kvalitete treba imati visoku naobrazbu, specijalističku naobrazbu za sustave upravljanja sukladno međunarodnim ISO (International Organization for Standardization) normama ISO 9001, ISO 14001 i brojnim drugima (danas ima ukupno 37 ISO normi za sustave upravljanja).

Vodi projekt uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u organizaciji, organizira edukaciju menadžmenta svih razina, ali i zaposlenih, radi na modeliranju poslovnih procesa, izradi pisanih postupaka, radnih uputa. Formalno nije šef nikome u sustavu, ali ima ovlasti za koordinaciju s cijelom organizacijom po pitanju sustava upravljanja kvalitetom. Član je Kolegija glavnog direktora. Po materijalnom i ostalom statusu, ravnopravan je direktorima prve linije.

To je posao koji traži kompetenciju, kontinuirano obrazovanje, poznavanje svih poslovnih procesa, sposobnost vođenja projekata i timova. Provodi istraživanje zadovoljstva korisnika i radi planove za poboljšavanje. Sudjeluje u izradi godišnjih i strateških planova te izvještaja. Odgovoran je Glavnom direktoru za kvalitetu usluge koja se pruža korisnicima i za što višu razinu ispunjenja zahtjeva zainteresiranih strana, a to su: korisnici usluga, vlasnici, uža i šira društvena zajednica, partneri i zaposleni.

Poziciju menadžera kvalitete na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. sam ja osmislio, sistematizirao to radno mjesto i bio sam prvi Menadžer kvalitete. Uveli smo 2000. godine sustav upravljanja kvalitetom ISO 9001 u sve poslovne procese i funkcije, kao tada jedina zračna luka u ovom dijelu Europe i prva u Hrvatskoj. Godine 2003. uveli smo i sustav upravljanja okolišem ISO 14001. Kroz cjeloživotno obrazovanje i razvoj u području upravljanja kvalitetom stekao sam 8 EOQ certifikata, što je najviše u Hrvatskoj i šire, postao sam član EOQ – Europske organizacije za kvalitetu, ASQ – Američkog društva za kvalitetu i IAQ – Međunarodne akademije za kvalitetu.

Pri kraju mi je četvrti mandat na čelu Hrvatskog društva za kvalitetu. Za rad u području kvalitete dobio sam najviša priznanja (ukupno 5) koja postoje u Hrvatskoj, od čega dvije nagrade za životno djelo od dvije različite institucije. Dobio sam jedno počasno članstvo u Poljskoj Asocijaciji za kvalitetu i visoko priznanje, Plaketu Asocijacije za kvalitet i standardizaciju Srbije.

U području upravljanja kvalitetom pojavljujem se kao: menadžer kvalitete, savjetnik, nastavnik, recenzent, autor, auditor za sustave upravljanja i dr. Kao voditelj projekta ili član projektnog tima radio sam na projektima kvalitete u velikim sustavima kao što su: INA-Naftaplin, Hrvatski telekom, Autocesta Rijeka-Zagreb, Sveučilište Vern, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Auto moto savez Makedonije, Zračna luka Zagreb d.o.o. i dr.

Što Vam je omiljeni dio znanstvene karijere, jeste li zadovoljni cijelim tim dijelom svoje priče?

U znanost sam ušao relativno kasno, s 40 godina. Magistrirao sam i doktorirao upravljanje kvalitetom na Sveučilištu u Rijeci. Objavio sam 230 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i širom svijeta. Sudjelovao sam na 130 konferencija i simpozija s javnim izlaganjem radova, širom svijeta, od Los Angelesa do Shanghaija i Tokyja.

Bio sam gost profesor s predavanjima o kvaliteti na sedam sveučilišta u Hrvatskoj i nekoliko Veleučilišta, a nedavno sam imao čast održati predavanje na Univesity of Central Florida, Orlando u SAD. Član sam više stručnih i znanstvenih organizacija u zemlji i svijetu. Bio sam ili jesam član znanstvenih i uređivačkih odbora konferencija širom svijeta: Indija, Thailand, Portugal, Rusija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Slovačka, Hrvatska.

U razdoblju 2013.-2019. bio sam član Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sam kasno ušao u znanost, ostvario sam izbor u znanstveno zvanje u dva znanstvena područja, što je dosta rijetko i to u području društvenih znanosti – polje ekonomija i području tehničkih znanosti – polje tehnologija prometa i transport.

Trenutačno sam u znanstveno nastavnom zvanju izvanrednog profesora i već sedmu akademsku godinu sam angažiran na Sveučilištu Sjever gdje sam trenutno nositelj pet kolegija. Na IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu koje sam član, osnovao sam Think Tank Kvaliteta u logistici, čiji sam voditelj i kojeg čini 17 stručnjaka iz 14 zemalja svijeta.

Kakvi su planovi za mirovinu, koliko ćete ostati aktivni?

Plan je biti aktivan, sve dok zdravlje bude dozvoljavalo. Nastavit ću raditi na projektima vezanim za restrukturiranje sustava upravljanja u poduzećima te u nastavi. I dalje sam angažiran kao profesor na Sveučilištu Sjever, a planiram i neka gostujuća predavanja. Planiram završiti nekoliko knjiga koje sam započeo pisati. Sudjelovat ću na znanstvenim i stručnim skupovima, imam obaveze prema članstvu u IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu i prema Hrvatskom društvu menadžera kvalitete.

Upravo su u tijeku pripreme za 26. međunarodni simpozij o kvaliteti koji će biti održan u travnju 2025. u Šibeniku. To je 17. međunarodni simpozij koji organiziram s mojim suradnicima kao Predsjednik organizacijskog odbora. Koliko je to zahtjevno govori samo podatak da smo ove godine na 25. simpoziju imali autore iz 20 zemalja svijeta. Radim na osnivanju Hrvatske akademije za kvalitetu koja će biti osnovana tijekom 2025. godine. Dakle, namjera mi je biti aktivan, ali će se promijeniti raspored vremena i prioriteti.

Imate li neku aktivnost koja Vas opušta, nešto za što će sad biti više vremena?

Potrudit ću se da imam više vremena za pisanje i da provodim više vremena na moru. Volim more i provodit ću više vremena na moru.

Također volim putovanja. Kroz posao, sport i privatno prošao sam gotovo cijeli svijet. Ali uvijek se pronađe još poneka zanimljiva destinacija koju treba posjetiti. Ovisno o materijalnim mogućnostima nastavit ću putovati.