Relativno brzo dalo se primijetiti da je brza, okretna, puna energije, čak je i pobjeđivala na dječjem krosu kao curica, a na rukometu je završila s devet godina. Sad ima 14 i pol, ide još i peta godina u rukometu, a ja joj samo govorim da ne odustaje, da se u ono što je odabrala daje sto posto…, priča nam Saša Sabljak, jedan od sad već kultnih likova u turopoljskom nogometu, dok dogovaramo snimanje novog nastavka serijala “Sport Zagrebačke županije”.

Glavna tema je njegova Luana, starija od dvije kćeri, i to iz najmanje dva razloga. Prvo, zato što je mala top talent, rukometašica ŽRK Udarnika i reprezentativka u U-15 selekciji. Drugo, zato što Luana baš i ne bi da pričamo pred kamerama.

– Ništa ne brini, riješit ću ja to s njom… – sa smiješkom je obećao tata Sale, aktualni trener Mraclina, ali i puno više od toga.

Sabljak je kao nogometaš krenuo u Radniku, sudjelovao je u onih rekordnih 0-10 na Poljudu kao 16-godišnjak među seniorima, pa seniorsku gradu nastavio graditi u Segesti, češkoj Viktoriji Plzen, Hrvatskom dragovoljcu, u dva grčka kluba, pa sve skupa okončao doma. Bio je dokapetan one Gorice koja je osvojila drugu ligu u proljeće 2011., bio je kasnije i u Kurilovcu, Dinamo Hidrelu i Jelačiću, trajao je kao igrač do četrdeset i četvrte, a usporedno je gradio i trenersku karijeru, u kojoj je bio pomoćni trener Gorice, a danas je prvi suradnik Krunoslava Rendulića.

Dok čekaju angažman nakon povratka iz Azerbajdžana, Sale je odlučio prihvatiti poziv iz Mraclina, vratio se u velikogorički i županijski sport, a sad tu više nije sam. Tu je i Luana, cura o kojoj se priča, reprezentativka. Baš kao i tata Sale nekoć. Sabljak je, naime, bio dio hrvatske reprezentacije od uzrasta U-15 sve do U-21, pod Ivom Šuškom, u društvu tipova kao što su Tudor, Leko, Šokota, Smoje, Pletikosa, Balaban…

– Nije bilo pregovora, samo je obaviještena kad krećemo – objasnio je tata tijek “pregovora” s kćeri o debiju pred kamerama.

Na terenu je, naravno, Luani puno lakše i prirodnije nego na kauču tamo neke emisije, ali opustila se i ona s vremenom, a pomogao je i stari Sale. Kako je sve to ispalo? Ovako nekako…

→S Emanuelom Starčevićem razgovarala: Gianna Kotroman

Najpoznatija izreka o gljivama “Sve su gljive jestive, ali neke samo jednom”, uz svoju duhovitu poruku, upozorava u biti na opasnost od trovanja nejestivim, odnosno otrovnim gljivama. 

Jesensko razdoblje, zbog češćih oborina koje pogoduju njihovom rastu, obiluje rastom gljiva, a pretpostavlja se da u svijetu postoji oko milijun i pol vrsta, od kojih je znanstveno opisano tek oko 70 tisuća. Inače, gljive ne pripadaju ni skupini biljaka ni životinja, već su to posebne vrste heterotrofnih organizama, koji su najrasprostranjeniji živi organizmi na Zemlji. 

Foto: Matea Brenčić

Gljiva na tanjuru – kod Kineza već 1000 godina, u Egiptu i Rimu servirana samo kraljevima 

Dok su u starom Rimu i Egiptu rezervirane bile samo za kraljeve i bogataše, gljive su danas postale namirnica koja se može nabaviti u svakoj trgovini. Kako uzgajati gljive Kinezi poznaju već tisuću godina, a u Europi je uzgoj šampinjona potaknuo francuski kralj Louis XIV.   

Gljive su i u turopoljskoj prošlosti, kada su ljudi živjeli oskudno, bile cijenjena namirnica. I besplatna. Njome su nadopunjavali svoju jednoličnu prehranu. 

Foto: Emanuel Starčević

-Ponajviše o gljivarenju sam naučio od pokojnog Ive Cekovića koji je bio cijeli svoj život lugar i stvarno je bio jedno vrelo informacije i znanja koje mi je prenio. Gljivarenje je bila jedna usputna djelatnost kojom se se bavili djeca, mladi i odrasli. I nekako vrganji i mliječnice su bile uobičajene u prehrani, pa onda i bukovače, posebice zimi kada su druge gljive rijetke – započeo je svoju priču Emanuel Starčević iz Dubranca, inače vlasnik OPG-a i strastveni gljivar-hobist koji nam je otkrio detalje o svijetu gljiva našeg podneblja. 

-Koristi od gljivarenja ima puno. Na primjer, vole vas svi susjedi koji vole jesti gljive! Njima obogaćujete svoju prehranu, jer ti neki sastojci, minerali koje imaju  gljive nemaju nigdje drugdje, a nama su potrebni. I ono što je najvažnije, potraga za gljivama izvlači vas u prirodu da budete zdravi, čili, orni, i onda zavolite i prirodu i gljive – priča Emauel i podsjeća kako su gljive uvijek bile misterij, zato što nisu bile jednostavne za uzgoj.  

Foto: Matea Brenčić

-Iako su još Rimljani znali uzgajati neke vrste, recimo od svježeg stabla napravili su dasku i stavili zrele jablanovače, pokrili slojem zemlje od par centimetara i te gljive su onda rasle. Sličan je način za bukovače, a za brestovače je bio jedan način da se one operu u vodi i onda se tom vodom zalije panj i brestovače bi rasle. Može se uzgojiti čak i vrganj na hrastu, recimo, a moguća je i simbioza lješnjaka i tartufa – otkriva nam gljivar. 

Za gljivarenje je potrebna dozvola? 

Od Starčevića smo doznali da biste trebali izvaditi dozvolu za odlazak u šumu u berbu gljiva, koja je besplatna i može se dobiti putem aplikacije.  

-Na taj način se dobiva povratna informacija koliko ima sakupljača gljiva u Hrvatskoj i koliko se gljiva prikupi tijekom godine, jer znamo da je u svemu, pa tako i u gljivarenju, potrebno imati savjest i držati se zakona, pravila i etike – upozorio je Emanuel. 

Foto: Emanuel Starčević

Riječ je o poštivanju ekosustava u koji kročite i iz kojeg iznosite gljive, odnosno da se s pažnjom odnosite prema staništu gljiva kako ga ne bismo uništili. Emanuel savjetuje da svaku treću zrelu gljivu ostavite na staništu, tako da se ona ima prilike razviti i razmnožavati se. Osjećat ćete se ponosno, jer vam je šuma dala urod, a osigurali ste plodove i u budućnosti. 

-To je poštivanje gljivarske etike, ističe Starčević i objašnjava kako je do 3 kilograma za domaće potrebe ili do 10 kilograma ako ste komercijalni sakupljači, optimalno za obje strane – čovjekove potrebe i prirodnu ravnotežu. 

Gljiva je lijek, no… 

Svaka gljiva je posebna, a pripremljena za jelo ona je i obrok i začin i lijek, no treba biti vrlo oprezan tijekom berbe, jer znamo da obzirom na sličnosti među vrstama, lako može doći do zabune a tada i do neželjenih posljedica, od lakših probavnih poteškoća do trovanja. 

Foto: Emanuel Starčević

-Kod pojedinih vrsta gljiva simptomi se pojavljuju vrlo brzo, no moramo uzeti u obzir da neke vrste poput Kokice ljudima samo teže padnu na želudac, i nisu otrovne. No, recimo ako ne znate raspoznati gljive i pojedete zelenu pupavku, nećete odmah osjetiti trovanje. Njen otrov djeluje tek nakon nekoliko sati od konzumacije, a još je zanimljivije da postoji vrsta otrovne gljive koja razvija simptome tek nakon više od 20 dana! – kaže Emanuel i daje nam popis onih koje su sigurne za komercijalno prikupljanje u Hrvatskoj. 

-Riječ je o nekoliko vrsta koje ispunjavaju 3 osnovna uvjeta: da nije ugrožena vrsta, da postoji tradicija provjerene i sigurne konzumacije i da ne postoji druga zamjenjiva gljiva. Tako da je u našoj zemlji jestiv vrganj, lisičice, tartufi, puze, prosenjaci... nabrojio je Emanuel.  

Foto: Matea Brenčić

Važno je, ukoliko se odlučite na potragu za ovim šumskim blagom, ići u društvu iskusnog poznavatelja gljiva ili se pridružite gljivarskom društvu gdje ćete naučiti “cake” prepoznavanja.  

Dodajmo kako u Zagrebu djeluje najstarije gljivarsko društvo u Hrvatskoj “Kamilo Blagaić” koje redovito organizira determinacije, odnosno određivanja vrste ili roda gljive, stručne izlete i predavanja. 

Na području Zagrebačke županije djeluje još i Gljivarska udruga “Amanita” Sveti Ivan Zelina u čijoj je obližnjoj šumi Raclinjak prije dvije godine otvoren jedinstveni gljivarsko-edukativni park, te ivanićgradsko Gljivarsko društvo “Crveni peharček” koji će u sklopu manifestacije Bučijada imati 11. Izložbu gljiva. 

Mon Ami ponovno je dobio jedno od najznačajnijih priznanja u hrvatskoj gastronomiji. Uvršten je među 100 vodećih restorana u zemlji i osvojio titulu Restaurant Croatica 2024. Svečana promocija održana je na botelu Marina u Rijeci, gdje je predstavljeno 30. izdanje knjige “Restaurant Croatica – 100 vodećih hrvatskih restorana i njihovi specijaliteti 2025/26.”

Ova prestižna nagrada dodjeljuje se najboljim restoranima u Hrvatskoj još od 1995. godine, a temelji se na glasovima gostiju, preporukama ugostitelja te završnoj odluci Časnog odbora projekta. Tijekom tri desetljeća postojanja, “Restaurant Croatica” izrastao je u najugledniji nacionalni projekt koji promiče kvalitetu u ugostiteljstvu.

“Za Veliku Goricu to znači još jedno priznanje da se i u našem gradu njeguje vrhunska gastronomija. Mon Ami je kroz godine postao nezaobilazna adresa za sve ljubitelje dobre hrane, spoj tradicije i moderne kuhinje, a ova nagrada potvrđuje njihovu trajnu posvećenost kvaliteti, kreativnosti i zadovoljstvu gostiju”, poručili su iz Turističke zajednice Velike Gorice.

Mon Ami je tako još jednom potvrdio da se iza velikogoričkog stola može uživati jednako kao i u najpoznatijim hrvatskim gastro destinacijama.

U prepunoj Galeriji “Trumbetaš” velikogoričkog Pučkog otvorenog učilišta protekli vikend je svečano otvorena izložba najboljih učeničkih fotografija iz Hrvatske i inozemstva u sklopu projekta “Ponos Domovine”, posvećenog pokojnom Žarku Delaču, hrvatskom branitelju, publicistu i neumornom promotoru domoljublja i mladih.

Program koji je vodila predsjednica Udruge Patricija Lukšić započeo je hrvatskom himnom u izvedbi Velikogoričanina Mihovila Bušića, člana klape Legiero, a zatim je minutom šutnje odana počast Žarku Delaču i svim hrvatskim braniteljima. Organizatori su podsjetili na bogatu i raznoliku životnu ostavštinu Žarka Delača: od vojnog pukovnika, profesora i urednika, do idejnog tvorca samog projekta “Ponos Domovine”.

Na ovogodišnji natječaj pristiglo je više od 750 fotografija, a stručni ocjenjivački sud odabrao je dvadeset najboljih za izložbu. U žiriju su, uz predsjednika Milana Bukovca, sudjelovali i Boris Jagačić, fotograf, te Dušan Vugrinec – Vugi, snimatelj i fotograf, koji su istaknuli visoku razinu kreativnosti i tehničke izvedbe pristiglih radova.

Prvo mjesto osvojila je Marta Sokolić iz križevačke Gimnazije s fotografijom “Drugi rad, ista zemlja”. Marta je ispričala kako je tjednima biciklom obilazila okolna polja u potrazi za savršenim traktorom i kadrom, vraćajući se kasno s mora, što je prava priča o viziji, upornosti i uspjehu koju Udruga želi poticati kod mladih.

Drugo mjesto pripalo je Petri Kozmić iz Graditeljske škole Čakovec za fotografiju “Kameni otok”, a treće Teni Kolman, također iz Graditeljske škole Čakovec, za rad “Dioklecijanova palača”.

Svi sudionici primili su zahvalnice i darove Turističke zajednice Grada Velike Gorice, a tri prvoplasirane fotografije nagrađene su poklon-bonom Banke Kovanica. Glazbeni ugođaj večeri upotpunio je Mihovil Bušić izvedbama pjesama “Croatio iz duše te ljubim” i “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

Izložba ostaje otvorena za javnost do 3. listopada 2025., a otvorenje je završilo prigodnim domjenkom i druženjem posjetitelja i autora uz najavu novih zajedničkih projekata.

Hrvatska bi uskoro mogla krenuti u gradnju vlastite nuklearne elektrane, prenosi Mirovina.hr. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar potvrdio je da je u njegovu resoru osnovana radna skupina koja radi na zakonu o nuklearnoj energiji, a cilj je da dokument do kraja godine dođe pred zastupnike u Saboru. Kako je rekao u emisiji Otvoreno, riječ je o strateškom projektu koji bi trebao ojačati energetsku neovisnost zemlje.

Šušnjar je istaknuo da se ne radi samo o ideji, već o konkretnim pripremama. Radna skupina, u kojoj su stručnjaci za nuklearnu energiju, zadužena je za izradu zakonskog okvira. Ministar je podsjetio kako je Hrvatska već dala doprinos u izgradnji Nuklearne elektrane Krško te najavio obnovu studija nuklearne energetike na zagrebačkom FER-u, s ciljem obrazovanja novih stručnjaka. Naglasio je da nuklearna energija nije ideološko, već strateško pitanje. Europska unija u svom višegodišnjem financijskom okviru predviđa oko 240 milijardi eura ulaganja u ovu tehnologiju, a o lokaciji eventualne elektrane odlučivat će struka.

Član Uprave NE Krško Saša Medaković poručio je da su rizici današnjih nuklearnih elektrana vrlo niski. Istaknuo je da je Krško unaprijeđeno na razinu nove generacije elektrana te da su nesreće u prošlosti bile posljedica ljudskih pogrešaka ili ekstremnih događaja izvan projektnih okvira. Podsjetio je da je nuklearna energija i dalje ključna u osiguravanju stabilne i bazne proizvodnje, unatoč razvoju obnovljivih izvora.

Na povijesni kontekst podsjetio je Duško Ćorak, osnivač Instituta za nuklearnu energiju Inetec. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća planirana je gradnja nuklearne elektrane u Hrvatskoj, s mogućim lokacijama kod Ivanić-Grada i na Dunavu. Pripreme su bile daleko odmakle, no nakon nesreće u Černobilu 1986. sve aktivnosti su zaustavljene.

Iako su iskustva iz prošlosti pokazala koliko su ovakvi projekti složeni i osjetljivi, ministar Šušnjar uvjerava da Hrvatska sada ima priliku krenuti u smjeru vlastite nuklearne elektrane. Dok zakon tek treba dobiti političku podršku, struka naglašava da tehnologija i sigurnosni standardi danas pružaju bitno drukčiju perspektivu nego prije nekoliko desetljeća.