Piše: Gianna Kotroman

Ljubavlju, a ne riječima njegujemo diplomaciju na relaciji Filipini – Novo Čiče. Priča je to kojoj ništa nisu mogli tisuće i tisuće kilometara udaljenosti, epidemija Covida, karantena, Tihi ocean… Ništa. Opstala je unatoč svim životnim testovima.

Akteri priče su Filipinka sa otoka Cebu , Tiffany Pearl Barišić i Ivan Barišić iz Novog Čiča. Slučajno ili ne oboje zaposleni u Zračnoj luci Zagreb. Jedna zračna luka im je presudila.

Slučajno namjeran pogled i škicanje na filipinskom aerodromu završilo je brakom sa dva vjenčanja. Civilnim na Filipinima i crkvenim u Ščitarjevu i 13- mjesečnim bebačem Filipom.

Cijela štorija je počela prije pet godina, kad je Ivan Barišić iz Novog Čiča, atletski trener u Maraton klubu Velika Gorica, putujući poslovno na Novi Zeland iz jednog pogleda na filipinskom aerodromu skenirao Filipinku Tiffany sa otoka Cebu iz grada Balambana, grada poznatog u svijetu po brodogradnji.

Cijela priča se zalaufala od razgovora, par finti, kave, dugogodišnjeg dopisivanja zbog karantene i korone koja je stavila njihovu ljubav na test i čekanje do Yes, I Do.

Nakon povratka za Hrvatsku – Ivan je svratio te ostao na Filipinima da bolje upozna Tiffany, za našu percepciju malo neuobičajeno. Ne kao kod nas po kavama, dejtovima, nego po džunglama, rijekama.

Bolje su se upoznali, zbližili, zaljubili se, hodali pet godina i odlučili se vjenčati. Cijela procedura oko vjenčanja je bila komplicirana. Puno previše papira se tražilo. Ali manje nego kod nas u Hrvatskoj. Jer su imali dva vjenčanja. Filipinci jako drže do ceremonije uplovljavanja u bračnu luku. Dan prije vjenčanja imaju photo shooting, svadbe u odnosu na naše koje traju do jutra, tamo su par sati, ali iznimno vesele.

Upoznali su se dok u Hrvatskoj nije bilo stranih radnika poput Nepalaca, Filipinaca i Ivan nije puno znao o Filipinima. Osim da imaju lijepe žene.

Iako su na prvu Ivanovi roditelji bili malo iznenađeni, “odakle Filipinka?”, super su reagirali, kao i Tiffanyna obitelj. Dobro je prihvaćena sa svih strana.
Filipinci su veseli, vole društvo i dobri su domaćini, opisuje ih Ivan.

Tiffany i Ivan žive u Novom Čiču, imaju trinaestomjesečnog sina Filipa, s kojim mama komunicira na engleskom, tata, baka i djed na hrvatskom. Tiffany i Ivan međusobno razgovaraju na miksu engleskog i hrvatskoj, za kojeg Tiffany kaže da je težak za naučiti. Obzirom na to da radi u zračnoj luci, polako uči hrvatski.

Na Filipinima koji imaju 7100 otoka je službeni jezik tagalog. Imaju i stotinu drugih jezika. Tifanyn, koja ima i španjolske krvi, zove je cebuan. Rodom je s otoka Cebu, gdje su zmije i ogromni pauci domaće životinje.

Na Filipinima se jako puno koristi engleski, španjolski i japanski.

Od fine filipinske kuhinje koja je mješavina meksičke i azijske Tiffany najčešće priprema nešto slično mini bureku sa chili začinom, adobo – gulaš, riža na tisuća načina, minodo i puno zelenjave. Sva jela su ljutkasta.

Filipinci, za razliku od nas, jedu lišće batata, puno kokosa, octa… I banane, kojih ima na svakom uglu i na desetke vrsta.

Uspoređujemo li Hrvatsku i Filipine, tražeći prve asocijacije, Ivanov odgovor je bio vulkani, koralji i jako puno banana. A Tiffanyn – božićno drvce! Iz klimatoloških razloga, na Filipinima nemaju pravi zimski ugođaj Božića, za kojeg se počnu pripremati već u rujnu…

Na pitanje kako se Tiffany, koja je godinu i pol ovdje, sviđa Velika Gorica, Novo Čiče i Hrvatska, kaže:

– Sretna sam ovdje uz supruga i dijete, imam bolji životni standard, ljepši način života, okružena sam prekrasnom prirodom, ljubaznim susjedima, obitelji… I što mi više treba!

Na kraju balade, za pravu ljubav prepreka nema. Ne postoje.

Na dalekim Filipinima kaže se “gugma nga walay utlanan”, a u Novom Čiču – ljubav nema granica.

Nedavno je na City portalu i Sportskim novostima u tekstu o Nevenu Novosel spomenut i Geđo iz Buševca. Nenad Vlahovac, spomenutog nadimka po kojem ga svi i najbolje znaju, dobro je poznat u nogometnim krugovima širom Turopolja, pa i samoj Velikoj Gorici. U posljednje vrijeme gotovo redovito moguće ga je sresti na jutarnjoj kavici u jednom lokalu u Novom Čiču.

– Supruga Ivanka mi je u travnju doživjela moždani udar i brinem o njoj, a u pekari u Čiču imaju vrstu potrebnog joj kruha. Kava tako dolazi usput, a ima ovdje i zanimljivih, meni srodnih ljudi, pa spajam ugodno s korisnim. Tu sam i sreo spomenutog nogometaša Novosela, koji je u karijeri igrao i za “moj” NK Polet. A kaj nisam i ja zaslužio malo više od jedne rečenice na City portalu i Sportskim novostima? – bacio je Geđo čistu, konkretnu i efikasnu kontru kojoj se nije moglo suprotstaviti.

Nije bilo ni posebnih argumenata za to jer u mladosti je igrao nogomet, a poznat je i po sudjelovanju u Domovinskom ratu te kvalitetnom održavanju nogometnih igrališta, posebno sad, dok traju ova paklena ljeta i dok trava “gori”. Ali, krenimo redom.

Odakle Neni tolika ljubav prema nogometu?

– Živim stotinjak koraka od igrališta i od kada znam za sebe Poletov dom je i moj drugi dom. Rođen sam 1970. godine i čim sam prohodao ganjao sam nogometnu loptu po travnjaku mojeg NK Poleta. Uz specijalističku dozvolu 1986. godine postao sam standardni vratar prve momčadi. Pamtim mnoge lijepe trenutke iz tog vremena, pa i osvajanje kup natjecanja za područje Velike Gorice. Na višoj razini igrali smo kontra tadašnje Jugokeramike iz Zaprešića (kasnije Inker i Inter), za koju su tada igrali vratar Stinčić, Stipe Brnas, Dragičević, Krišto, dečki koji su igrali i za Dinamo Zagreb. Nažalost, kad sam imao samo 21 godinu, moralo se u Domovinski rat. Bilo je to 7. rujna 1991. i postao sam ratnik 2. Gardijske brigade Gromovi. Bili smo stacionirani u Sisku, a prošao sam ratišta po cijeloj Hrvatskoj – prisjetio se Geđo.

Pitali smo Vlahovca, kako da ga oslovljavamo, smeta li mu nadimak?

– Ha, ha, ma ne, ne. Svi u Turopolju me i najbolje znaju po nadimku. Pamtim situaciju kad me netko od obitelji tražio na Poletovom igralištu i pitao legendarnog nogometaša Željka Župetića je li vidio domara Nenu. Žups se zamislio i ozbiljno odgovorio: “Nema tu takvog, nama je oružar Geđo!” Ha, ha, ha…

Neno ima i lijepih uspomena iz ratnih dana.

– U kasnu jesen 1993. Gromovi su bili u Sisku, a preko noći palo je puno snijega. Nogometni klub Segesta, tada prvoligaš, zamolio je pomoć oko čišćenja travnjaka, jer stigla je naredba da se igrati mora. Gostovala je Rijeka. Uspjeli smo sve napraviti na vrijeme i ostali na “tekmi”. Guštali smo jer su za Segestu tada igrali naši Goričani Krešo Marušić, Zoran Tomčić, Dubravko Hrkovac, te dinamovci Marko Mlinarić, Stipe Brnas, Alen Peternac te Piplica, Kalapač, domaći Zoran Buinac… Trener Segeste bio je Zlatko Cico Kranjčar. Za Rijeku je španao naš Dubravko Pavlčić Dudo, hrvatski reprezentativac, a čuvao je imenjaka Hrkovca. Segesta je slavila 2-0 golovima Petrnaca – pamti sve Geđo.

Vlahovac je podnio i veliku žrtvu za oslobađanje lijepe naše.

– Teško sam ranjen 4. kolovoza 1995., u akciji Oluja. Samo četiri mjeseca prije toga, 8. travnja iste godine, oženio sam moju Ivanku, koja je tako zamalo ostala udovica. Oporavak je trajao tri godine, ali dobili smo sinove Stjepana i Ivana, koji sada rade u Njemačkoj i Engleskoj. Unuka Helena ima 11 godina, a smisao života mi je postao unuk Mateo, rođen 21. rujna 2021. godine. Sanjam da postane moj zamjenik na Poletu – sa sjetom će djed Geđo.

Kako je Nenad postao nogometni domar koji majstorski uređuje travnjake?

– Na poziv mojeg imenjaka Nenada Črnka 1998. godine, tada predsjednika NK Poleta Buševec, krenuo sam se baviti poslom na kojem uživam i tu sam sve do danas. Samo sam četiri i pol godine radio i na Udarniku u Kurilovcu. Knjiga bi se mogla napisati koliko je bilo zanimljivih događaja u tom poslu. Teren koji sam ja održavao pohvalili su svojevremeno tako dinamovci iz prve momčadi, koje smo dobili 2-1 golovima Ivice Sučića i Željka Župetića, zatim nogometaši Zagreba kad su bili prvaci države, od kojih smo izgubili 2-6, u Buševcu su 2007. igrale reprezentacije Hrvatske i Izraela U-17 i svi su bili oduševljeni našim travnjakom – sve dobro pamti najpoznatiji domar Turopolja, a i šire, pa nastavlja.

– Joj da, skoro sam ipak zaboravio. Dok je naša HNK Gorica igrala treću i drugu ligu, uz poslove na Poletu radio sam i na stadionu u Velikoj Gorici, na razglasu, te prenosio utakmice za ondašnji radio RTL. Pasionirani sam i sakupljač dresova, koji moraju biti originalni. Sve je krenulo poklonom Nene Katulića, našeg prvoligaškog igrača iz Buševca. Sada čuvam oko 260 vrlo vrijednih suvenira koji će ostati unucima. Posebno čuvam dres Darija Srne u kojem je igrao u Ligi prvaka za Šahtar kontra Barcelone te onaj Luke Modrića broj 14 s kvalifikacijskog dvoboja s Rusijom.

Znali smo, ali na spomen Darija Srne, pitali smo svestranog Buševčana za koga navija.

– Za Hajduk! Kad smo bili klinci, svi u Buševcu drukali su za Dinamo, a ja sam onda odlučio za “bile” s mora. A kad nešto odlučim, ne odustajem. Pamtim, bio sam 1987. u Beogradu na stadionu JNA, gdje su finale kup natjecanja igrali Hajduk i Rijeka. Dobili smo nakon raspucavanja jedanaesteraca 9-8 – ne ustručava se izjasniti legendarni Geđo.

Kažemo, pričao je Neno da bi se knjiga dala napisati. Spomenimo još da je putovao na pripreme u Istru s Poletom i HNK Goricom, bio je na prijateljskom dvoboju u Novigradu kada je Gorica s 1-0 dobila mladu momčad Manchester Cityja golom mladog Težaka, a tu se i fotografirao s trenerom Patrickom Vieirom. Nenad Vlahovac Geđo je prilikom proglašenja najboljih sportaša Velike Gorice za 2011. godinu dobio preiznanje za najboljeg sportskog djelatnika.

Čestitamo na svemu!

Cijeli je niz primjera u svijetu turopoljskog vatrogastva u kojima je tajna ljubavi prema vatrogastvu u tradiciji, naslijeđu, preuzimanju ljubavi od roditelja, još od malih nogu…

Ova naša priča nije takva. Krunoslav Milatović, koji već 20 godina radi kao voditelj nabave i skladišta, imao je navršenih 35 godina kad se 2006. priključio Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Kuče.

– Krenuo sam prilično kasno, već u zrelijim godinama, a u ovaj plemeniti poziv uključio sam se igrom slučaja. Ali brzo sam se “zakačio” i postao aktivan u svakom smuslu. I u natjecanjima, i u radu, i u upravnim tijelima, ali i kao operativac na terenu – kaže Kruno.
Sedam godina poslije, bivši hrvatski branitelj Milatović postao je i predsjednik DVD-a Kuče. što je označilo i određeni preokret u djelovanju i funkcioniranju Društva. U tri predsjednička mandata koja su slijedila uspio je ustabiliti poslovanje DVD-a, ustrojiti operativu i pokrenuti rad društva.

– Prvi ljudi DVD-a su predsjednik, u ovom slučaju ja, i zapovjednik. Mi u pravilu nosimo najveći teret cijelog DVD-a, uz naše suradnike, ljude iz upravnog odbora, iz zapovjedništva, operativce, sve koji su uključeni u rad DVD-a – kaže.

Naravno da je vatrogastvo “timski sport”, ali nije slučajno da je upravo Milatović dobio Nagradu Zagrebačke županije za doprinos ugledu i promociji. Naime, zahvaljujući njegovu angažmanu izgrađen je novi vatrogasni dom u Kučama, a prijateljskom suradnjom s DVD-ima iz Njemačke osigurao je 2022. godine donaciju od više od 50.000 eura.  Inicirao je i s DVD-om Kuče organizirao četiri Kupa DVD-a Kuče za djecu i mladež te tri Memorijalna kupa za seniorske ekipe. Bio je i član upravljačkih tijela Vatrogasne zajednice Grada Velika Gorica. U kratkom vremenu uspio je dignuti DVD Kuče na zaista respektabilnu razinu.

– Velika je odgovornost voditi jedno ovakvo Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje je osnovano davne 1897. godine, navršili smo 127 godina postojanja i neprekidnog rada. Najviše me naprijed gura osjećaj da smo nekome pomogli, da smo nešto dobro napravili, da je nešto ostalo iza nas. Zato i jesmo tu, da pomognemo ljudima u nevolji, ali i da bismo bili korisni zajednici u kojoj živimo na bilo koji način. Ako treba čistiti prirodu, organizirati humanitarne akcije, bilo što važno za društveni život mjesta… Cijelo mjesto Kuče prepoznaje naš rad, a to nam je posebno važno – naglašava Milatović.

Te tvrdnje moguće je potkrijepiti i vrlo konkretnim brojkama.

– O tome koliko nas cijene i smatraju važnim najbolje govore brojke kad krene skupljanje pomažuće članarine, uz pomoć koje puno lakše funkcioniramo u financijskom smislu. Čak 200 kuća u mjestu podupire naš rad, to je jako velika brojka i naravno da smo i ponosni na to i zahvalni svim mještanima!

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom

Priroda je zadivljujuća, epitet “pitoreskno” tu ima savršen smisao, idilu samo upotpunjuje skladan cvrkut ptica. Tu u blizini je i rijeka Kupa, naslonjena na mjesto, na ljude koji u njemu žive, na sve što se ovdje događa.

Do Pokupskog se automobilom iz Velike Gorice dođe za nešto manje od pola sata, u Pokupskom se čovjek opasno lako prebaci u neki drugi, lagani “mode”, ali u Pokupskom se i živi, radi, djeluje.

– Pokupsko je na raskrižju glavnih puteva prema Karlovcu, Sisku i Zagrebu, u srcu Pokuplja. samo mjesto poznato je po više stvari iz prošlosti. Ovdje je nekad živio i stolovao Pavao Štoos, a poznati smo u svijetu po Andriji Mohorovičiću. Čak i djeca u Americi uče o Pokupskom, o diskontinuitetu, o nečemu što zapravo baš i nije lijepo, a to smo svi nažalost mogli nedavno i osjetiti. Cijeli svijet po tome zna za Pokupskog – kaže mještanka Zorica Šestak, misleći na Mohorovičićevo istraživanja pokupskog potresa iz 1909. godine, kroz koji je prvi na osnovi valova potresa utvrdio plohu diskontinuiteta brzina, koja dijeli koru od plašta Zemlje.

Zorica je, inače, jedna od aktivnijih mještanki, ali i predsjednica – Kluba žena Pokupsko. Cure su nas dočekale u skromnom, ali simpatičnom prostoru u podrumu mjesnog dječjeg vrtića, srdačno i otvorena srca.

– Sad već davne 2012. godine, na inicijativu nas nekolicine, krenule smo u osnivanje udruge. Kroz razgovor smo shvatile da u Pokupskom ima jako puno udruga, ali sve su muške. Osjetile smo potrebu za nečim ovakvim, za druženjem žena iz mjesta, za upoznavanjem… – objašnjavaju članice.

– Mi žene smo uglavnom dolazile s posla, obavljale sve što su imale po kući i oko kuće, a u tome svemu ne bi ostalo puno vremena za druženja, pa često ni susjede nismo poznavali, a kamoli ljude iz susjednih sela. I tako smo osnovale udrugu kroz koju smo se željele baviti i poviješću, i kulturom, i gastronomijom… Svime onime što nas okružuje, što je lijepo, što je vrijedno prezentirati. A kroz to smo i upoznavale jedna drugu, družile se i uživale.

Nagrada Zagrebačke županije stigla je 12 godina kasnije, a jednako toliko traju i aktivnosti Kluba.

– Od samog početka djelovanja željeli smo pokucati na svaka vrata i upoznati sve ljude iz naše općine. Krenuli smo s humanitarnom akcijom koju smo nazvali “Slatki Božić”, koja traje svih ovih 12 godina. Obiđemo samačka i staračka domaćinstva i za Božić im donesemo kolače koje same ispečemo. I to je stvarno lijep način za upoznavanje sumještana, a i dobrodošlica je redovno jako lijepa. Svi pitaju kako smo se baš njih sjetili, zašto smo baš k njima došli… To nam je jedan od najstarijih, ali i najljepših projekata koje imamo.

Posebno zahtjevno i izazovno bilo je u vrijeme potresa i pandemije.

– Stalno pokušavamo djelovati humano, ali rekla bih da smo možda i najveću humanost pokazale baš tijekom potresa, koji je zadesio cijeli naš kraj. Organizirale smo pripremu hrane za sve volontere, ne samo s našega područja, bilo je ljudi koji su dolazili i iz Siska i Petrinje, a kako je u to vrijeme bila korona, ljudi doslovno nisu imali gdje ni popiti kavu, a kamoli nešto pojesti. Ponosne smo što smo to izdržale, bilo je svakakvih trenutaka i situacija, ali pokazale smo da smo tu kad god treba pomoći.

Puno surađuju s osnovnom školom i vrtićem, javljaju se na sve natječaje, pri čemu će Zagrebačku županiju osloviti sa “naša druga mama”, s obzirom na sredstva kojima pomažu.

– Javljamo se i na međunarodne natječaje, radimo i s najmlađima i s najstarijima, i sa ženama i sa muškarcima, sa svim udrugama koje djeluju na području naše općine, ali i iz svih županija s kojima smo u doticaju. Od kulture, zaštite prirode, gastronomije… U svim segmentima smo mi, guramo se i gdje nas treba i gdje nas ne treba, ha, ha.

To što se zovu kako se zovu, ističu, ne znači da muškarci nisu dobrodošli.

– Otvorenoga smo srca, jako smo ponosni što imamo i muškarce u našoj udruzi, i to od prvoga dana, pa možemo reći da su oni važan segment naše udruge. Što se žena tiče, imamo članica od 19 godina, ali i žena koje su starije od 80. Nema dobre granice, kod nas je samo srce važno.

Upravo su završili repliku stare Pokupske svadbe s osnovnom školom, snimili i film o tome, a u pripremi su još dva nova projekta, koji su na natječaju.

– Družimo se, posjećujemo druge udruge žena, odazivamo se na njihove manifestacije, putujemo na izlete, zabavljamo se… Radimo sve što nas ispunjava, a time se i same osjećamo bolje. Ako možemo nekome izazvati osmijeh i toplinu oko srca, mi smo ispunjene.

Mir donosi i okruženje u kojem žive.

– Je, život u Pokupskom je jako lijep. Kad dođemo doma s posla, okruženi smo prekrasnom prirodom, cvrkutom ptica i tišinom koja boli. I rijekom Kupom…

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom

Te 1974. godine Josip Broz Tito proglašen je doživotnim predsjednikom SFRJ-a, Zagreb je šokirala strašna željeznička nesreća sa 167 poginulih, tamo negdje preko oceana svijet je ugledao Leonardo DiCaprio, a u Donju Lomnicu doselila se – Zlata Krznarić.

– Da, udala sam se u Lomnicu, ove godine bit će točno 50 godina otkad sam ovdje, u ovom selu – kaže Zlata, koja danas, cijelih pet desetljeća nakon što je stigla ovdje, ima jednako toliko društvenog djelovanja iza sebe.

– Čim sam došla, uključila sam se u društveni život sela, u društveni rad za zajednicu u kojoj živim. I to se nije promijenilo do dan danas. I dalje sam aktivna, iako sam službeno u mirovini. Zapravo, otkad sam u mirovini, imam još manje vremena nego prije, baš me ima na sve strane… – govori Zlata, koja je u svoj zgusnuti raspored morala smjestiti i dodjelu županijskih nagrada.

Za sav uloženi trud i angažman u cijelom tom razdoblju dobila je Povelju Zagrebačke županije, vrijedno priznanje koje je ponosom ispunilo i nju samu, ali i sve članove KUD-a Nova Zora, kao i cijelo mjesto.

– Zahvaljujem Zagrebačkoj županiji i ljudima koji su prepoznali moj rad, ono što radim za lokalnu zajednicu, za naš grad. Naravno da sam iznimno ponosna i sretna – kaže gospođa Krznarić, koju će Goričani najprije znati kao tajnicu lomničkoga KUD-a, ali i velikogoričke zajednice KUD-ova.

– Da, u više mandata bila sam tajnica Mjesnog odbora, tajnica sam i Zajednice, ali općenito sam aktivna u mjestu. Bilo da je riječ o humanitarnim akcijama, kakvu smo i nedugo imali, za jedno dijete s invaliditetom, bilo da se radi o crkvenom zboru, bilo čemu oko crkve, tu sam. Odnosno, mi smo tu, jer imam stvarno dobru ekipu oko sebe. Ne može čovjek ništa sam, mogu jedino biti kotač-pokretač, ali tu onda dolaze svi ti ljudi koji pomažu i sudjeluju u svemu tome – posebno naglašava Zlata.

Aktivna je u svemu u čemu se može biti aktivan kad je riječ o društvenom životu Donje Lomnice, ali nije tajna da je folklor najveća ljubav.

– Zlatu poznajem otkad je došla u Lomnicu, već 50 godina, i odmah se uključila u KUD Nova Zora. Bila je i predsjednica, u više mandata tajnica, i uvijek se pokazivala kao vrlo marljiva i vrijedna. Uvijek je davala sve za folklor. Iako je aktivna i kao vatrogasac, iako je uključena i u sve druge udruge, posebno je vezana uz folklor i uvijek je bila odličan član KUD-a – kaže predsjednik Nove Zore Mijo Jakunić.

Dodat će i kako je ona ta koja okuplja, organizira, planira… A ostali je prate.

– Jedni bez drugih ne bismo mogli, a tako se i ponašamo. Jako smo dobar tim, velikim dijelom zahvaljujući i našim voditeljima, a imamo ih čak četvoricu, budući da nas ima… Ovisno o razdoblju godine, u KUD-u nas je negdje između stotinu i 120 – kaže Zlata.

I nije gospođa Krznarić tajnica samo u KUD-u, Zajednici i Mjesnom odboru, tajnički posao bio je njezina svakodnevnica i tijekom radnog vijeka.

– Počela sam raditi 1974. godine u KBC Sestre milosrdnice, kod doktora Mladena Stojanovića, i bila sam tajnica predstojnika klinike cijeli život. Da, svugdje sam tajnica, i u mjestu, i u folkloru, pa sam tako bila i na poslu. Punih 45 godina provela sam tamo, do zadnjeg dana mojeg radnog vijeka – kaže Zlata, koja nije bila jedna od onih koji su jedva dočekali mirovinu.

– Uživala sam raditi tamo. Uvijek sam išla na posao sretna, uvijek sam uzimala zadatke koje i nisam trebala. Moj šef je, recimo, bio šef Hrvatskoga kardiološkog društva, pa sam se i tu uključila, pomagala sam u organizaciji konvencija i skupova, jednako kao i u Društvu za aritmije… Uvijek sam se uključivala tamo gdje sam mislila da mogu pomoći, a pritom me nikad nije vodio novac. Nisu me zanimale ni pohvale, ni nagrade, željela sam osjećati ono nešto u srcu i duši. Često znam reći i svojim folklorašima, važno mi je da smo svi dobri, da se slažemo, da se ne grupiramo, da smo svi zajedno. Tu se vidi snaga i veličina – vjeruje Zlata, koja je 2011. godine dobila i nagradu povodom Dana volontera.

– Koliko ću još držati ovaj ritam? Koliko će me zdravlje služiti! Volim pomagati, volim ljude. Sama ne mogu biti. Želim i volim biti s ljudima, među ljudima, i dok god budem mogla, dok me bude zdravlje služilo, dotad ću raditi i pomagati – sa smiješkom kaže Zlata i dodaje:

– Još uvijek imam entuzijazam, još uvijek imam volju, bez obzira na moje godine, još uvijek sam aktivna, jer to mi je jako pri srcu. Kad mogu nekoga usrećiti, kada mogu nekome pomoći, to mene ispunjava. Želim pomagati svojoj zajednici, da se čuje za našu Donju Lomnicu, za naše Turopolje!

KUD Nova Zora kontinuirano djeluje već dugih 105 godina, još od 1919., kad je osnovan, a ispada da gotovo pola od toga otpada na razdoblje sa Zlatom u važnoj ulozi kotača i pokretača.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom