U jednom si trenutku pod prečkom koja je ponekad u prošlosti znala biti i pogrešne visine, na travnjaku stadiona izgrađenog 1987., s vizurom koja vraća u neka prošla vremena, pred nekoliko stotina navijača, među kojima navijaju samo Bobi i njih još nekoliko… Prohladna je jesenska večer, igraš protiv nekakvog Slaven Belupa, braniš gol Gorice – sanjaš.

U drugom si trenutku već pod svjetlima najblještavijih nogometnih pozornica, na vrhuncu svoje karijere, barem trenutačnom, i shvaćaš da snovi ponekad zaista mogu postati stvarnost. I da je stvarno moguće preko jedne male, skromne Gorice, doći do, recimo, dresa hrvatske reprezentacije. Ili, možemo reći i to, do titule najboljega golmana u cijeloj velikoj i moćnoj Americi!

Snovi su se ovih dana, otprilike u isto vrijeme, ostvarili dvojici ljudi koji će se pronaći u ovom malom uvodu. Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski kolege su po poziciji, obojica su golmani, obojica su došla u HNK Goricu oživjeti svoje karijere, dati im novi zamah, da bi se u nekom trenutku, netko ranije a netko kasnije, otisnuli na put prema vrhu. Na kojem se, shvatili ste, upravo nalaze. Kota je bio hrvatska “jedinica” protiv Škotske, a Kale je najbolji golman MLS-a. A ovo su njihove priče…

Rijeka: Susret između HNK Rijeka i HNK Gorica u 1. kolu HT Prve lige 28.07.2018., stadion HNK Rijeka, Rijeka – Hrvatski Telekom Prva liga, 01. kolo, HNK Rijeka – HNK Gorica. Kristijan Kahlina.
Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Kad je Kristijan Kahlina tog ranog rujna 2016. došao u Goricu, zatekao je klub iz vrha druge lige. Sezonu ranije Gorica je završila na četvrtome mjestu, pod vodstvom Damira Milinovića, i planirao se napad na prvu ligu. Takvo nešto savršeno je odgovaralo 24-godišnjem golmanu koji dotad nije uspio pronaći svoj put nakon odlaska iz Dinamove akademije. Prošao je kroz Vinogradar i Lučko, sezonu ranije proveo u slovenskom Koperu, i znao je da je u ključnom trenutku karijere. Denuncirao je Tonija Šuškovića, koji je do tad držao “jedinicu”, i krenuo prema ostvarenju snova.

Manje od dvije godine poslije, sad s Ivanom Prelecom na čelu, slavio je ulazak u prvu ligu, koju je toliko želio.

– Nikad nikoga nisam imao iza sebe, sve sam zaradio sam, i pitanje je bih li ikad dobio priliku u prvoj ligi da se sam u nju nisam uveo – znao je reći Kale u brojnim razgovorima u doba kad je bio vođa goričke svlačionice, ali i golman koji je radio ozbiljnu razliku.

Nevjerojatan profesionalac, čovjek za kojeg su suigrači govori “to ti je Robocap, čovjek se ne može ni ozlijediti, samo pritegne šaraf i evo ga na treningu”, tip koji je golmanske treninge odrađivao čak i sa slomljenim prstom, s langetom… I istinska legenda našega kluba, kapetan za primjer, što je prepoznao i Valdas Dambaruskas. Kad je ponajbolji trener kojeg je Gorica ikad imala odlazio u bugarski Ludogorec, sa sobom je poveo i svoga kapetana iz Gorice.

– Zadovoljan sam tim razdobljem. Skupio sam 36 nastupa te sezone, branio sam i u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali u međuvremenu je Valdas otišao, u klub su doveli novoga golmana, i ja sam shvatio da je vrijeme za odlazak – pričao je Kahlina o toj epizodi.

Sljedeći korak na njegovu putu ponudio je let preko oceana, Kale je rado prihvatio poziv iz Charlotte FC i otišao u MLS, ligu u kojoj danas igraju i tipovi kao što su Leo Messi, Sergio Busquets… I u kojoj brane tipovi kao što je, recimo, Hugo Lloris, dugi niz godina golman moćne francuske reprezentacije. U takvoj je ligi, u toj konkurenciji, Kahlina proglašen najboljim golmanom godine.

– Hvala svim mojim suigračima na velikoj potpori. Ova nagrada je ujedno i velika odgovornost jer moram pokazati da ona nije došla kao plod sreće. Nadam se da ću nastaviti i u budućnosti s kvalitetnim predstavama braniti boje Charlotte FC-a – rekao je Kale nakon što je doznao da je ovogodišnji laureat u ovom izboru.

Miljenik je navijača svoga kluba, koji nekoliko puta do posljednjeg mjesta napune stadion kapaciteta 75.000 mjesta, sa suprugom Nikolinom podiže kćerkicu i sa 32 godine – uživa.

A usput se često sjeti kluba i grada u kojem je zablistao. U kontaktu je s bivšim suigračima, znao ih je i hrabriti u teškim trenucima, a nedavno je poslao i opremu za golmanske treninge, kao prijateljski poklon.

– Goricu nikad neću zaboraviti. Gorica mi je promijenila karijeru, ona je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – kaže Kale.

Dominik Kotarski uspio se izboriti za transfer iz Gorice kroz samo 28 nastupa… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Dominik Kotarski, s druge strane, neće emitirati takve emocije. Dečko iz Bedekovčine tako se nekako postavio od prvog dana svog dolaska u Goricu. On je došao odraditi posao, profesionalno i kvalitetno, a to je i učinio. Bez puno priče, bez filozofije, brzo i lako.

I oduvijek je bio takav. Talentiran, posvećen radu, maksimalno ozbiljan, nogometaš koji ne spada pod uhodane stereotipe. Rano se oženio, kao da je općenito nešto ranije odrastao, a s takvim karakteristikama nije posrnuo ni kad je bilo teško. Bio je još tinejdžer kad je odlučio napustiti Dinamo i prihvatiti poziv iz nizozemskog velikana Ajaxa. Nije bilo lako izboriti se za priliku, koliko god je bio strpljiv, pa je odabrao drugi put.

I stigao na posudbu u Goricu. Predsjednik Črnko je prepoznao šansu, ugradio je u ugovor o posudbi opciju otkupa za milijun eura, što se u startu činilo vrlo ambicioznim. A onda se, kad je stigla ponuda od dva milijuna eura, pokazalo jako pametnim! Bio je 28 puta na golu Gorice, ostavio iza sebe neke jako pamtljive partije i vrlo brzo postao zanimljiv tržištu. Najuporniji i najkonkretniji je bio grčki PAOK, uz zaradu od čistih milijun eura za klub…

U Grčkoj brani sjajno, toliko dobro da je i izbornik Dalić odlučio dati mu šansu u situaciji kad je Livaković odrađivao suspenziju zbog crvenoga kartona. Posao je i ovoga puta odradio, pogađate, profesionalno i kvalitetno, pokazavši da može ozbiljno konkurirati i za “jedinicu” reprezentacije. E, tako to izgleda kad ostvariš snove.

Kale i Kota moraju biti i pokazatelj kako svoj posao radi dugogodišnji trener golmana u HNK Gorici Siniša Klafurić, legenda turopoljskog nogometa, a sasvim sigurno mogu biti primjeri za Ivana Banića, Karla Žigera i svakog sljedećega golmana koji dođe u Goricu, klub koji ih voli lansirati u visine…