Povežite se s nama

Priča iz kvarta

‘Prvo veselje, zatim muka i na kraju pobjeda… Veliki tjedan je, zapravo, život!’

Stipo Bilić urednik je gradskog Ljetopisa, voditelj izdavačke djelatnosti u Pučkom otvorenom učilištu, ranije smo ga sretali za pultom Gradske knjižnice, a mnogim Velikogoričanima bio je i – vjeroučitelj. Sjeli smo na kavu u “stotku” i popričali o svemu pomalo…

Objavljeno

na

Na njega ste, ako ste se ikad “muvali” Goricom, morali naletjeti. Stipo Bilić jedan je od onih sveprisutnih ljudi u društvenom životu ovoga grada, na više načina i u više oblika, a rezultat svega toga je ova teza iz prve rečenice. Negdje ste se, svih ovih godina, morali “očešati” o Stipu Bilića.

Rođeni je Banjalučanin, diplomirani teolog, u Velikoj Gorici posljednjih 36 godina, a za to vrijeme radio je kao vjeroučitelj u tri velikogoričke škole, kao vjernik laik djelovao je u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije, a zatim je bio knjižničar u našoj Gradskoj knjižnici, pa nakon svega toga postao voditelj izdavačke djelatnosti u Pučkom otvorenom učilištu.

I, kao dio tog posla, urednik Ljetopisa grada Velike Gorice, koji je izašao nedavno.

– Što je to zapravo ljetopis? Najjednostavnije rečeno, to je ono što su stari Latini zvali Anali. Dakle, pregled svega što se u jednoj godini događalo na jednom području u svim mogućim poljima društvenog života, od kulture, sporta, politike pa na dalje – pojašnjava Stipo neukima.

Ljetopis izlazi od 2004. godine, prvi urednik bio je Drago Bukovac, a koncept je svih ovih godina ostao uglavnom isti.

– Da, tu su se zapravo događale samo sitne preinake, a tako je i ove godine. Ponosan sam i sretan kad uzmem u ruke ovogodišnje izdanje, mislim da je sadržajno prilično raznovrstan, da se bavi važnim temama, a posebno me veseli što nam se javilo i cijeli niz mladih autora – ističe Bilić i dodaje:

– Tu su spomenuti ljudi koji su svojim djelovanjem obilježili neko razdoblje, a imamo i obljetnice važnih događaja… Evo, prošle godine imali smo obljetnice početka Domovinskog rata, osnivanja 153. brigade, pa prve poginule s našeg područja, ali i obljetnicu događaja kao što je pješačko zavjetno hodočašće. Prisjetili smo se u ovom izdanju i ljudi koji su nas napustili prošle godine, poput Davora Štubana i Ivana Matanovića, odali priznanje DVD-ovima, KUD-ovima, ali i posebnim ljudima, kao što je dr. sc. Željka Mačak-Šafranko iz Lazine Čičke, koja je prva izolirala korona virus i pomogla cijelom svijetu.

Cijena Ljetopisa je 50 kuna, može ga se nabaviti na blagajni POU-a, a voditelj izdavačke djelatnosti okrenut će se svojim drugim aktivnostima.

– Pučko otvoreno učilište ima svoja standardna izdanja, kao što su Ljetopis, književna nagrada Albatros, pa onda Žir, list osnovnih škola grada i triju općina, koji izlazi više od 30 godina. Uz to, izdajemo i razne knjige, provodimo projekte u suradnjama s drugim institucijama, pripremamo nova izdanja. Knjiga je danas malo teška za izdavanje, sve se više okrećemo elektroničkim rješenjima, ali knjiga ipak ostane, uvijek ima svoju vrijednost – govori Stipo.

I doista, teška su vremena za knjigu, mlade generacije sve manje znaju kako miriše knjiga, vjerujući da je bolje, lakše i jednostavnije “svajpati” nego listati…

– Iz dana kad sam radio u knjižnici znam da u Velikoj Gorici postoji krug ljudi koji puno čitaju, pri čemu mladih nema previše, jer oni su najvećim dijelom na digitalnim sadržajima. Ali to je i normalno, e-knjige preuzimaju primat, a sad se u najrazvijenijim zemljama sve više koriste i zvučne knjige. Svaka od tih varijanti ima vrijednost, trendovi su takvi, ali ja vjerujem da će knjižnice ipak opstati. I sam puno više volim uzeti knjigu u ruku, poznajem jako puno ljudi koji tako razmišljaju, ali jasno je da će se i knjižnice morati prilagođavati vremenu, tehnologiji… Ništa ipak ne može zamijeniti osjećaj da primiš knjigu u ruku, taj miris, osjet. Problem je i što su knjige kod nas prilično skupe, nema te kulture kupovanja knjiga, zato je sretan onaj tko u Hrvatskoj proda knjigu u nakladi od tisuću komada – priča Bilić.

 

 

Često će u razgovoru spominjati imena iz mladosti, vrtjeti film Gorice kakva je bila prije dva ili tri desetljeća, vraćati se da te dane. I da nije naglaska, koji se i dalje jako dobro drži, lako bi se dogodilo da zaboravimo da je s druge strane stola “dotepenec”.

– Jesam, ali u ovom gradu jako dobro prihvaćeni dotepenec – ubacuje se Stipo pa kreće pričati svoju životnu priču.

– Iz rodne Banja Luke nakon osnovne škole sam upisao Klasičnu gimnaziju u Zadru, u sjemeništu, u programu koji je namijenjen za školovanje budućih svećenika. Nakon što sam odslužio vojsku, došao sam 1982. na fakultet u Zagreb, a od 1986. sam ovdje, u Velikoj Gorici – prepričao je Stipo.

Zaposlio se 1992. godine kao vjeroučitelj u OŠ Eugena Kvaternika, zadržao se u zbornici sljedećih 13 godina, a u tim danima ni sanjao vjerojatno nije da će jednom od svojih učenika godinama poslije davati intervju za lokalni mjesečnik.

– To zapravo i nije toliko čudno, jer praktički je nemoguće da se prošećem gradom, a da ne sretnem nekoga od svojih bivših učenika. Uz tih 13 godina u Kvaterniku, bio sam kratko i na zamjenama u Pokupskom, odnosno u Srednjoj strukovnoj školi, a to znači da je jako puno ljudi prošlo kroz moje razrede. Neke od tih ljudi više ni ne prepoznajem, ipak je to punih 30 godina otkad sam počeo raditi u školi…

Kao tinejdžer želio je biti svećenik, u tom se smjeru i školovao, pa na kraju ipak otišao u drugom smjeru i odlučio se za poučavanje o vjeri, o Bogu, o Crkvi. Vjerskim temama bavi se i danas, kad je u izdavačkoj djelatnosti, a teolog u njemu promatra i osmatra i nedjeljom na misama.

– Velika Gorica je i dalje generalno vjernička zajednica, ali treba u tome svemu biti i realan – započinje Stipo raspravu na ovu temu.

– Prvo je pitanje što je uopće vjera. Odnosno, koliko smo mi zaista vjernici. Jesam li vjernik zato što sam kršten ili zato što tako živim, što svoju vjeru primjenjujem u životu? Ja bih rekao da ima puno ljudi koji stvarno žive svoju vjeru, ali isto tako ima i jako puno ‘tradicionalista’, koji je izjašnjavaju kao vjernici jer su ih tako učili roditelji, a vjera im ništa ne znači, osim od Uskrsa do Božića.

Nastavak je slijedio u jednom dahu…

– Vjera je ono što ja živim, ono po čemu će me ljudi prepoznati i reći: ‘Da, on je vjernik!’ Ja sam vjernik zato što za mene to ima smisla. Kao društvo smo postali preveliki racionalisti, previše toga si moramo nacrtati na papiru, a vjera nema plan, vjera nije racionalizam. Vjera je duša, ono što izvire iz mene.

Na pitanje jesu li velikogoričke crkve danas punije ili praznije, kratko je zastao.

– Drukčiji duh je zavladao na misama. Teško je reći jesu li crkve punije ili praznije, uvijek su to otprilike iste brojke, no ja uvijek volim reći da se crkva ne gradi za polnoćku, nego za svaki dan. Iako, mi se kao narod još dobro i držimo, pogotovo ako gledamo zapadu, gdje je vjera postala nešto onako, usputno – ističe Stipo Bilić.

– Uvijek postoji taj odnos materije i duha, koliko ja u svojem duhu imam zadovoljstva, odnosno koliko zadovoljstva pronalazim ‘ubijajući’ se od posla zbog materijalnog. To je pitanje običnog čovjeka, koliko mi sebi kao vjernici znamo osvijestiti vjeru – zaključio je ovaj dio priče.

Uskrs će, kaže, provesti s majkom u Slavoniji, u blizini Lipika, već po tradiciji.

– U vremenima pandemije i rata, čovjek se zapita što je zaista najvažnije. I odgovor je jasan, zdravlje i bližnji. Svake godine sam na Uskrs s majkom, bit ću i ove, volim tako obilježiti ovaj veliki blagdan.

Točnije, najveći kršćanski blagdan.

– Uskrs donosi i patnju, i radost, i veliku pobjed na kraju, a to je, zapravo, život. Uvijek će biti i patnje i radosti i veselja i muke. Isus odlazi u grob bez ičega i ustaje bez ičega, a to je bit. Sve što imam je moje tijelo i moja duša, samo to ću ponijeti sa sobom. Uskrs pokazuje koliko je malo potrebno od velikog slavlja do muke, pa pobjede na kraju. Kad čovjek sebe spozna, kad prođe sve, i ostane ja – zaključio je Stipo.

 

Frkin i njegova energija

Tijekom devedesetih godina župljani Župe Navještenja BDM smatrali su Stipu Bilića “pomoćnim svećenikom”. Stalno je bio tu negdje, u i oko crkve, župnog ureda…
– Pomagao sam župniku Josipu Frkinu u vođenju knjiga, bavio se tehničkih stvarima i organizacijom, a sudjelovao sam i u obnovi crkve 1995. i 1996., zatim i kapelice Sv. Lovre – pojasnio je svoju ulogu Stipo, koji i danas pamti dane suradnje s Frkinom.

– Ostavio je velik trag. To je čovjek koji je i u poznim godinama imao nevjerojatnu energiju. Bio je tu jako dugo, gotovo trideset godina, poznavao je jako puno ljudi. Došao je u rujnu 1981., dovršio je osnivanje Župe Sv. Petra i Pavla, zatim i Bl. Alojzija Stepinca… Okupljao je ljude oko sebe, bio je svećenik starog kova koji je želio uvijek biti ljudima na raspolaganju. Koji put je među nama bilo i napetosti, znao sam ja stvari vidjeti drukčije nego on, a župnik je često bio prilično tvrdoglav. Je, prihvaćao je masu stvari koje sam mu sugerirao, ali uvijek je imao svoj smjer – prisjetio se legendarnog župnika.

Kako je betonski vijenac spasio stvar

U vrijeme potresa, kad je nastradao toranj na crkvi Navještenja BDM, Stipo Bilić se u mislima vratio na sredinu devedesetih, kad je vodio radove na obnovi crkve.

– Da u to vrijeme na crkvi Navještenja BDM nije napravljen jedan betonski ‘vijenac’, na kojem smo inzistirali po naputku ljudi iz struke, taj potres jako bi oštetio crkvu. Oštećen je toranj, na kojem se ništa nije moglo raditi tijekom te obnove, ali crkva je ostala kompaktna. Bez tog ‘vijenca’, lako je moguće da bi se ‘rasula’ slično kao crkve u Odri, Pokupskom…

Zašto ipak nisam postao svećenik…

Odrastajući u Banja Luci, u vjerničkoj obitelji, uz svećenike iz tamošnje župe, Stipo Bilić poželio je biti svećenik. Otišao je u srednju školu u sjemenište u Zadar, u klasičnu gimnaziju.

– Gimnazija je bila jako teška, program s pet stranih jezika, mnogima to nije išlo, ali mene vežu lijepe uspomene za te dane. I danas rado odem u Zadar, vidim se s profesorima – kaže Bilić, koji se negdje usput ipak predomislio. I odlučio da neće biti svećenik, da nije “taj”.

– To je bila moja odluka, smatrao sam da je tako ispravno i kod toga i dalje stojim. Ostao sam dobar i s profesorima, i s kolegama, a u toj priči bit će zanimljiv jedan podatak. Od nas 42 u generaciji u školi, maturiralo nas je devet, a od toga su šestorica postala svećenici!

Došao zbog sestre, koju možda i znate…

Prije 36 godina, kad je Stipo Bilić doselio u Veliku Goricu, taman je bio prolazio veliki val doseljavanja, nakon velikog građevinskog “booma”, no on je imao jako dobar razlog da dođe baš u Veliku Goricu.

– Došao sam te 1986. godine, rekao bih, igrom slučaja. Moja nastarija sestra udala se u Goricu, pa sam i ja došao za njom. Ne kod nje, nego u svoj podstanarski stan, ali ljepše je bilo biti blizu sestri – kaže Stipo.

Za tu sestru mnogi su naši sugrađani čuli, jer riječ je o dugogodišnjoj goričkoj zubarki Kaji Gmaz. Ona je najstarija sesta u obitelji u kojoj je bilo desetoro djece!

– Da, pet sestara i nas petorica braće – kaže Stipo iz loze banjalučkih Bilića, koji su u najvećoj mjeri postali Goričani.

– Kaja je došla prva, ja za njom, a poslije su došli još i brat i sestra, pa još jedan brat… Svi smo bili na okupu pa nam je bilo puno lakše. Od desetero djece, nas sedam živjelo je u Gorici. Jedan brat umro je prije pet godina, ostalo nas je šestero. Jedna sestra je u Americi, a jedna u Slavoniji, skupa s bratom i mamom – nabrojao je Stipo.

‘Ljeta na terasi Galženice se pamte…’

Više od tri i pol desetljeća u jednom gradu možda je i dovoljno da jedan “dotepenec” to prestane biti, jer davno je bilo kad je došao…

– Gorica je tad bila naselje u kojem su dominirale kuće, s puno manje zgrada, ali imala je bogat društveni život, imala je dva kina, u POU-u i u Galženici, koja je imala i kafić na terasi… Tamo se baš puno ljudi skupljalo, ljetne večeri su gore bile prekrasne. Kino nam je u to vrijeme bilo sve – pamti prijelaz s osamdesetih na devedesete Stipo, koji je siguran:

– Nisam pogriješio što sam odabrao Goricu za život. Ovo je moj grad. Gorica mi je puno dala.

CityLIGHTS

Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!

Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio/la

Premda umjetna inteligencija (AI) nije novost, još uvijek ostaje jedna od najaktualnijih tema. Alati poput popularnog ChatGPT-a, koriste se za savjete, pronalazak informacija, recepte, a mi smo ga pitali da nam opiše Veliku Goricu.

Njegov odgovor je:

„Velika Gorica je najveći grad Zagrebačke županije i šesti po veličini grad u Hrvatskoj. Nalazi se južno od Zagreba i administrativno pripada Turopolju, povijesnoj regiji poznatoj po drvenim kapelama, plemenitaškim obiteljima i bogatoj kulturnoj baštini. Grad ima oko 60.000 stanovnika i važan je prometni, gospodarski i obrazovni centar.

Zahvaljujući blizini glavnog grada i Zračne luke Franjo Tuđman, Velika Gorica ima strateški povoljan položaj. U njoj se nalaze brojne škole, Veleučilište Velika Gorica te razne kulturne ustanove poput Muzeja Turopolja. Grad je poznat po manifestacijama poput Turopoljskog fašnika i Gastro Turopolja.

Prirodne ljepote okružuju Veliku Goricu – šume Turopoljskog luga i rijeka Odra nude mogućnosti za rekreaciju. Nogometni klub Gorica uspješno nastupa u Prvoj HNL, a grad ulaže u sportske i infrastrukturne projekte.

Velika Gorica brzo se razvija i nudi kvalitetan život svojim stanovnicima, uz spoj tradicije i modernih sadržaja. Sve više privlači ljude zbog dobre prometne povezanosti, povoljnog stanovanja i mogućnosti zapošljavanja”.

Nadalje, zatražili smo njegovu procjenu o budućem razvoju Velike Gorice. Ovdje je također imao riječi hvale te je predvidio svjetlu budućnost našeg grada:

„Velika Gorica ima svijetlu budućnost zahvaljujući svojoj blizini Zagrebu, strateškom položaju i kontinuiranom razvoju infrastrukture. Očekuje se daljnji gospodarski rast, posebno u sektorima logistike, IT-a, proizvodnje i turizma. Blizina Zračne luke Franjo Tuđman čini je atraktivnom za ulaganja, a proširenje prometne mreže, poput planirane željezničke veze sa Zagrebom, dodatno će poboljšati povezanost i kvalitetu života.

Demografski, Velika Gorica bi mogla nastaviti rasti jer nudi povoljnije stanovanje od Zagreba uz istovremeno zadržavanje urbanih sadržaja. Povećanje broja stanovnika moglo bi potaknuti ulaganja u školstvo, zdravstvo i sportske objekte.

Ekološka održivost postaje važna tema, pa će grad morati ulagati u zelene površine, obnovljive izvore energije i modernizaciju komunalne infrastrukture. Očuvanje turopoljske kulturne baštine također će biti izazov uz urbanizaciju.

Uz pametno planiranje i privlačenje investicija, Velika Gorica ima potencijal postati jedan od najdinamičnijih gradova Hrvatske, s visokom kvalitetom života i uravnoteženim razvojem između tradicije i modernosti”.

Slažete li se s ovim predviđanjima? Što mislite, je li ChatGPT točno opisao Veliku Goricu ili ima nešto za dodati?

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Ponos grada!

Ante Budimir je golom protiv Francuske oduševio cijelu naciju, a sve nas iz njegova grada po tko zna koji put učinio ponosnima. Zbog onoga što radi na terenu, ali još više zbog onoga što radi izvan terena…

Objavljeno

na

Objavio/la

U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!

Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.

– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.

I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.

Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.

Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.

– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.

Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…

Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.

– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.

Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.

Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.

Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.

Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!

Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…

U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.

Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.

– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.

Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.

Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.

Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.

Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.

Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.

– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.

Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.

Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.

“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.

I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.

– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.

Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.

Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.

– Tata, tata, on je iz Gorice…

Je, sine, naš je. I čudesan je.

Nastavite čitati

Kultura

Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’

Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…

Objavljeno

na

U prvom licu: Ana Katulić

Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.

Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.

No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.

Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.

Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.

Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…

Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.

Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.

Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.

Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.

Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.

U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.

Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul

Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.

Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.

Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.

Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.

Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.

U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.

Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?

Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.

Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.

To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!

“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.

I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…

Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!

Objavljeno

na

Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…

Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.

Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.

“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.

Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…

Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj

Objavljeno

na

U subotu poslijepodne igrači Gorice morali su čestitati boljem, ovoga puta kolegama iz Dinama, ali u subotu navečer igrači Gorice su – slavili! Ne, nije došlo do toga da se slavi porazi, već se poklopilo da je ta subota navečer termin za doček jednog posebnog rođendana. Okruglog rođendana, jer Franjo Kovačić zvani Pevec u kafiću na stadionu je slavio šezdeseti, očekivano veselog rođendana, baš onakvog kakav Pevi i zaslužuje…

Pevec je, za one koji možda ne znaju, ekonom u HNK Gorici, a u ulozi koja se naziva i oružar već je više od 15 godina. Praktički otkad je krenula priča s HNK Goricom. Franc, kako ga zovu i sinovi Marko, Jurica i Luka, jedan je od onih tipova koje svi znaju, koji su uvijek tu negdje, u điru. Brojno je zato bilo društvo koje se okupilo na rođendanskoj fešti, a naravno da su se po povratku s utakmice priključili i igrači, stručni stožer…

U svijetu HNK Gorice Franjo Kovačić Pevec je sveprisutan, gotovo jedan od simbola kluba. A kad je već tako, u klubu su se potrudili snimiti i jedan posebni rođendanski video, u kojem je Pevi pričao o svom životnom putu, o rastu kluba u svim ovim godinama, o posebnim prijateljstvima s igračima, o tajnim ritualima, o pjesmi i kafani.

Sretan rođendan, Franc!

Nastavite čitati

Reporter 446 - 20.03.2025.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.