Priča iz kvarta
‘Prvo veselje, zatim muka i na kraju pobjeda… Veliki tjedan je, zapravo, život!’
Stipo Bilić urednik je gradskog Ljetopisa, voditelj izdavačke djelatnosti u Pučkom otvorenom učilištu, ranije smo ga sretali za pultom Gradske knjižnice, a mnogim Velikogoričanima bio je i – vjeroučitelj. Sjeli smo na kavu u “stotku” i popričali o svemu pomalo…
Na njega ste, ako ste se ikad “muvali” Goricom, morali naletjeti. Stipo Bilić jedan je od onih sveprisutnih ljudi u društvenom životu ovoga grada, na više načina i u više oblika, a rezultat svega toga je ova teza iz prve rečenice. Negdje ste se, svih ovih godina, morali “očešati” o Stipu Bilića.
Rođeni je Banjalučanin, diplomirani teolog, u Velikoj Gorici posljednjih 36 godina, a za to vrijeme radio je kao vjeroučitelj u tri velikogoričke škole, kao vjernik laik djelovao je u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije, a zatim je bio knjižničar u našoj Gradskoj knjižnici, pa nakon svega toga postao voditelj izdavačke djelatnosti u Pučkom otvorenom učilištu.
I, kao dio tog posla, urednik Ljetopisa grada Velike Gorice, koji je izašao nedavno.
– Što je to zapravo ljetopis? Najjednostavnije rečeno, to je ono što su stari Latini zvali Anali. Dakle, pregled svega što se u jednoj godini događalo na jednom području u svim mogućim poljima društvenog života, od kulture, sporta, politike pa na dalje – pojašnjava Stipo neukima.
Ljetopis izlazi od 2004. godine, prvi urednik bio je Drago Bukovac, a koncept je svih ovih godina ostao uglavnom isti.
– Da, tu su se zapravo događale samo sitne preinake, a tako je i ove godine. Ponosan sam i sretan kad uzmem u ruke ovogodišnje izdanje, mislim da je sadržajno prilično raznovrstan, da se bavi važnim temama, a posebno me veseli što nam se javilo i cijeli niz mladih autora – ističe Bilić i dodaje:
– Tu su spomenuti ljudi koji su svojim djelovanjem obilježili neko razdoblje, a imamo i obljetnice važnih događaja… Evo, prošle godine imali smo obljetnice početka Domovinskog rata, osnivanja 153. brigade, pa prve poginule s našeg područja, ali i obljetnicu događaja kao što je pješačko zavjetno hodočašće. Prisjetili smo se u ovom izdanju i ljudi koji su nas napustili prošle godine, poput Davora Štubana i Ivana Matanovića, odali priznanje DVD-ovima, KUD-ovima, ali i posebnim ljudima, kao što je dr. sc. Željka Mačak-Šafranko iz Lazine Čičke, koja je prva izolirala korona virus i pomogla cijelom svijetu.
Cijena Ljetopisa je 50 kuna, može ga se nabaviti na blagajni POU-a, a voditelj izdavačke djelatnosti okrenut će se svojim drugim aktivnostima.
– Pučko otvoreno učilište ima svoja standardna izdanja, kao što su Ljetopis, književna nagrada Albatros, pa onda Žir, list osnovnih škola grada i triju općina, koji izlazi više od 30 godina. Uz to, izdajemo i razne knjige, provodimo projekte u suradnjama s drugim institucijama, pripremamo nova izdanja. Knjiga je danas malo teška za izdavanje, sve se više okrećemo elektroničkim rješenjima, ali knjiga ipak ostane, uvijek ima svoju vrijednost – govori Stipo.
I doista, teška su vremena za knjigu, mlade generacije sve manje znaju kako miriše knjiga, vjerujući da je bolje, lakše i jednostavnije “svajpati” nego listati…
– Iz dana kad sam radio u knjižnici znam da u Velikoj Gorici postoji krug ljudi koji puno čitaju, pri čemu mladih nema previše, jer oni su najvećim dijelom na digitalnim sadržajima. Ali to je i normalno, e-knjige preuzimaju primat, a sad se u najrazvijenijim zemljama sve više koriste i zvučne knjige. Svaka od tih varijanti ima vrijednost, trendovi su takvi, ali ja vjerujem da će knjižnice ipak opstati. I sam puno više volim uzeti knjigu u ruku, poznajem jako puno ljudi koji tako razmišljaju, ali jasno je da će se i knjižnice morati prilagođavati vremenu, tehnologiji… Ništa ipak ne može zamijeniti osjećaj da primiš knjigu u ruku, taj miris, osjet. Problem je i što su knjige kod nas prilično skupe, nema te kulture kupovanja knjiga, zato je sretan onaj tko u Hrvatskoj proda knjigu u nakladi od tisuću komada – priča Bilić.
Često će u razgovoru spominjati imena iz mladosti, vrtjeti film Gorice kakva je bila prije dva ili tri desetljeća, vraćati se da te dane. I da nije naglaska, koji se i dalje jako dobro drži, lako bi se dogodilo da zaboravimo da je s druge strane stola “dotepenec”.
– Jesam, ali u ovom gradu jako dobro prihvaćeni dotepenec – ubacuje se Stipo pa kreće pričati svoju životnu priču.
– Iz rodne Banja Luke nakon osnovne škole sam upisao Klasičnu gimnaziju u Zadru, u sjemeništu, u programu koji je namijenjen za školovanje budućih svećenika. Nakon što sam odslužio vojsku, došao sam 1982. na fakultet u Zagreb, a od 1986. sam ovdje, u Velikoj Gorici – prepričao je Stipo.
Zaposlio se 1992. godine kao vjeroučitelj u OŠ Eugena Kvaternika, zadržao se u zbornici sljedećih 13 godina, a u tim danima ni sanjao vjerojatno nije da će jednom od svojih učenika godinama poslije davati intervju za lokalni mjesečnik.
– To zapravo i nije toliko čudno, jer praktički je nemoguće da se prošećem gradom, a da ne sretnem nekoga od svojih bivših učenika. Uz tih 13 godina u Kvaterniku, bio sam kratko i na zamjenama u Pokupskom, odnosno u Srednjoj strukovnoj školi, a to znači da je jako puno ljudi prošlo kroz moje razrede. Neke od tih ljudi više ni ne prepoznajem, ipak je to punih 30 godina otkad sam počeo raditi u školi…
Kao tinejdžer želio je biti svećenik, u tom se smjeru i školovao, pa na kraju ipak otišao u drugom smjeru i odlučio se za poučavanje o vjeri, o Bogu, o Crkvi. Vjerskim temama bavi se i danas, kad je u izdavačkoj djelatnosti, a teolog u njemu promatra i osmatra i nedjeljom na misama.
– Velika Gorica je i dalje generalno vjernička zajednica, ali treba u tome svemu biti i realan – započinje Stipo raspravu na ovu temu.
– Prvo je pitanje što je uopće vjera. Odnosno, koliko smo mi zaista vjernici. Jesam li vjernik zato što sam kršten ili zato što tako živim, što svoju vjeru primjenjujem u životu? Ja bih rekao da ima puno ljudi koji stvarno žive svoju vjeru, ali isto tako ima i jako puno ‘tradicionalista’, koji je izjašnjavaju kao vjernici jer su ih tako učili roditelji, a vjera im ništa ne znači, osim od Uskrsa do Božića.
Nastavak je slijedio u jednom dahu…
– Vjera je ono što ja živim, ono po čemu će me ljudi prepoznati i reći: ‘Da, on je vjernik!’ Ja sam vjernik zato što za mene to ima smisla. Kao društvo smo postali preveliki racionalisti, previše toga si moramo nacrtati na papiru, a vjera nema plan, vjera nije racionalizam. Vjera je duša, ono što izvire iz mene.
Na pitanje jesu li velikogoričke crkve danas punije ili praznije, kratko je zastao.
– Drukčiji duh je zavladao na misama. Teško je reći jesu li crkve punije ili praznije, uvijek su to otprilike iste brojke, no ja uvijek volim reći da se crkva ne gradi za polnoćku, nego za svaki dan. Iako, mi se kao narod još dobro i držimo, pogotovo ako gledamo zapadu, gdje je vjera postala nešto onako, usputno – ističe Stipo Bilić.
– Uvijek postoji taj odnos materije i duha, koliko ja u svojem duhu imam zadovoljstva, odnosno koliko zadovoljstva pronalazim ‘ubijajući’ se od posla zbog materijalnog. To je pitanje običnog čovjeka, koliko mi sebi kao vjernici znamo osvijestiti vjeru – zaključio je ovaj dio priče.
Uskrs će, kaže, provesti s majkom u Slavoniji, u blizini Lipika, već po tradiciji.
– U vremenima pandemije i rata, čovjek se zapita što je zaista najvažnije. I odgovor je jasan, zdravlje i bližnji. Svake godine sam na Uskrs s majkom, bit ću i ove, volim tako obilježiti ovaj veliki blagdan.
Točnije, najveći kršćanski blagdan.
– Uskrs donosi i patnju, i radost, i veliku pobjed na kraju, a to je, zapravo, život. Uvijek će biti i patnje i radosti i veselja i muke. Isus odlazi u grob bez ičega i ustaje bez ičega, a to je bit. Sve što imam je moje tijelo i moja duša, samo to ću ponijeti sa sobom. Uskrs pokazuje koliko je malo potrebno od velikog slavlja do muke, pa pobjede na kraju. Kad čovjek sebe spozna, kad prođe sve, i ostane ja – zaključio je Stipo.
Frkin i njegova energija
Tijekom devedesetih godina župljani Župe Navještenja BDM smatrali su Stipu Bilića “pomoćnim svećenikom”. Stalno je bio tu negdje, u i oko crkve, župnog ureda…
– Pomagao sam župniku Josipu Frkinu u vođenju knjiga, bavio se tehničkih stvarima i organizacijom, a sudjelovao sam i u obnovi crkve 1995. i 1996., zatim i kapelice Sv. Lovre – pojasnio je svoju ulogu Stipo, koji i danas pamti dane suradnje s Frkinom.
– Ostavio je velik trag. To je čovjek koji je i u poznim godinama imao nevjerojatnu energiju. Bio je tu jako dugo, gotovo trideset godina, poznavao je jako puno ljudi. Došao je u rujnu 1981., dovršio je osnivanje Župe Sv. Petra i Pavla, zatim i Bl. Alojzija Stepinca… Okupljao je ljude oko sebe, bio je svećenik starog kova koji je želio uvijek biti ljudima na raspolaganju. Koji put je među nama bilo i napetosti, znao sam ja stvari vidjeti drukčije nego on, a župnik je često bio prilično tvrdoglav. Je, prihvaćao je masu stvari koje sam mu sugerirao, ali uvijek je imao svoj smjer – prisjetio se legendarnog župnika.
Kako je betonski vijenac spasio stvar
U vrijeme potresa, kad je nastradao toranj na crkvi Navještenja BDM, Stipo Bilić se u mislima vratio na sredinu devedesetih, kad je vodio radove na obnovi crkve.
– Da u to vrijeme na crkvi Navještenja BDM nije napravljen jedan betonski ‘vijenac’, na kojem smo inzistirali po naputku ljudi iz struke, taj potres jako bi oštetio crkvu. Oštećen je toranj, na kojem se ništa nije moglo raditi tijekom te obnove, ali crkva je ostala kompaktna. Bez tog ‘vijenca’, lako je moguće da bi se ‘rasula’ slično kao crkve u Odri, Pokupskom…
Zašto ipak nisam postao svećenik…
Odrastajući u Banja Luci, u vjerničkoj obitelji, uz svećenike iz tamošnje župe, Stipo Bilić poželio je biti svećenik. Otišao je u srednju školu u sjemenište u Zadar, u klasičnu gimnaziju.
– Gimnazija je bila jako teška, program s pet stranih jezika, mnogima to nije išlo, ali mene vežu lijepe uspomene za te dane. I danas rado odem u Zadar, vidim se s profesorima – kaže Bilić, koji se negdje usput ipak predomislio. I odlučio da neće biti svećenik, da nije “taj”.
– To je bila moja odluka, smatrao sam da je tako ispravno i kod toga i dalje stojim. Ostao sam dobar i s profesorima, i s kolegama, a u toj priči bit će zanimljiv jedan podatak. Od nas 42 u generaciji u školi, maturiralo nas je devet, a od toga su šestorica postala svećenici!
Došao zbog sestre, koju možda i znate…
Prije 36 godina, kad je Stipo Bilić doselio u Veliku Goricu, taman je bio prolazio veliki val doseljavanja, nakon velikog građevinskog “booma”, no on je imao jako dobar razlog da dođe baš u Veliku Goricu.
– Došao sam te 1986. godine, rekao bih, igrom slučaja. Moja nastarija sestra udala se u Goricu, pa sam i ja došao za njom. Ne kod nje, nego u svoj podstanarski stan, ali ljepše je bilo biti blizu sestri – kaže Stipo.
Za tu sestru mnogi su naši sugrađani čuli, jer riječ je o dugogodišnjoj goričkoj zubarki Kaji Gmaz. Ona je najstarija sesta u obitelji u kojoj je bilo desetoro djece!
– Da, pet sestara i nas petorica braće – kaže Stipo iz loze banjalučkih Bilića, koji su u najvećoj mjeri postali Goričani.
– Kaja je došla prva, ja za njom, a poslije su došli još i brat i sestra, pa još jedan brat… Svi smo bili na okupu pa nam je bilo puno lakše. Od desetero djece, nas sedam živjelo je u Gorici. Jedan brat umro je prije pet godina, ostalo nas je šestero. Jedna sestra je u Americi, a jedna u Slavoniji, skupa s bratom i mamom – nabrojao je Stipo.
‘Ljeta na terasi Galženice se pamte…’
Više od tri i pol desetljeća u jednom gradu možda je i dovoljno da jedan “dotepenec” to prestane biti, jer davno je bilo kad je došao…
– Gorica je tad bila naselje u kojem su dominirale kuće, s puno manje zgrada, ali imala je bogat društveni život, imala je dva kina, u POU-u i u Galženici, koja je imala i kafić na terasi… Tamo se baš puno ljudi skupljalo, ljetne večeri su gore bile prekrasne. Kino nam je u to vrijeme bilo sve – pamti prijelaz s osamdesetih na devedesete Stipo, koji je siguran:
– Nisam pogriješio što sam odabrao Goricu za život. Ovo je moj grad. Gorica mi je puno dala.
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
Priča iz kvarta
FOTO Kak’ su nekad Turopoljci ‘dubli tikvanje’ – Anita oživjela stari običaj
Ukrašavanje tikvi u našem podneblju nema nikakve veze s američkim Halloween-om.
Anita Ivanušić Hlopec iz Mjesnog odbora Donje Podotočje okupila je najmlađe mještane kako bi im prenijela staru turopoljsku tradiciju i poučila ih jesenskom običaju ‘dubljenja tikvanja’.
Riječ je običaju izrezivanja bundevi, tikvi ili buči, koji su naši preci zajedno s mlađim članovima obitelji radili tijekom jeseni kada su ‘tikvanje’, kako ih nazivaju Turopoljci, dozrijevale u vrtovima i poljima. Inače, ovu namirnicu su koristili za pripremu jela ali i za prehranu stoke, no višak s polja je dobivao novu namjenu – zabavu za najmlađe koji su plodova jeseni izrađivali likove.
Kako se stara tradicija ne bi zaboravila Anita je radionicom poučila nove generacije ‘starom zanatu’, ali i poručila kako je naš običaj stariji od sličnog američkog.
-Moj pradjed i prabaka nisu znali kaj je Halloween jer su rođeni 1910. godine – kroz smijeh priča Anita, kako bi razdvojila nastanak i namjenu ovih tradicija.
-Kod nas taj običaj nije bio vezan uz 31. listopada, nego se to radilo duži period dok god je bilo tikvanja. Tikvanje su se duble uz pomoć starijih članova obitelji jer to baš nije jednostavan posao. Stariji u obitelji su odradili posao rezanja tikvanje jer tu treba biti malo snažnija ruka a onda su djeca dalje radila doradu, vadila unutrašnjost i stvarala oblike – pojasnila je Anita.
Interes za radionicom je bio odličan, a pridružili su se i zainteresirani iz Velike Gorice, poput Renate koja je kćeri htjela pokazati turopoljsku tradiciju.
-Djeca se jako lijepo zabavljaju, aktivni su i veseli i vidi se da uživaju. Ovakvih radionica treba biti više, nadam se da će se tradicija nastaviti i dalje. Ja sam danas odradila ovaj teži posao, a moja kćer, koja inače ide u 6. razred, dalje je sama iskapala sadržaj bundeve. E, to je svima bio najveći gušt! – poručila je Renata.
No, radionica je otišla i korak dalje, u smjeru dizajna.
Marina Bogdanić, modna dizajnerica i umjetnica, te studentica art terapije, na okupljenima je pokazala da mašta nema granica. Ona je mališanima demonstrirala izradu simpatične ‘mace-bundeve’!
-Jako volim životinje a znam da ih i djeca kao vole, bliske su im te cute stvari, pa sam odlučila izraditi ovu macu. Meni je uvijek sve što se kreativno radi rukama, lagano. S vremenom su kreacije sve bolje i bolje. Iako je meni osobno ovo prva bundeva u životu iz koje sam napravila životinjski oblik – ispričala je umjetnica koja je također došla dati svoj umjetnički doprinos zajednici.
Veselu radionicu zasladila je Ana Davutović, slastičarka hobistica, koja je za klince pripremila slatke zalogaje. A kako bi djeca imala materijal za radionicu, tikvanje je za radionicu donirao susjed, i to 30-setak komada. Prema Anitinim riječima, stanovnici ovog mjesta su zaista složni i svi rado sudjeluju u svim mjesnim aktivnostima.
-Kaj god da se pokrene, oni su spremni odvojiti vrijeme, novac i svoj trud! – potvrdila je Anita, koja nas je nešto naučila ili podsjetila da su stari Turopoljci bili vrlo kreativni u društvu najmlađih, a tradicija se zahvaljujući njoj i dalje prenosi na nove generacije.
Priča iz kvarta
Stjepan Kunić, mesar starog kova! Trebao sam biti automehaničar, ali onda je baka jedan dan otišla u mesnicu…
“Ne radim ja za novac. Mene taj posao drži na nogama”. Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli život prepun rada, discipline, anegdota i ljudskosti, kakav danas rijetko tko zna ispričati.
Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.
Rani život
Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”
Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.
To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.
Prvi dani u mesnici
Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.
Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.
Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.
Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.
U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.
Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni
Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”
Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.
Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.
“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.
Radna mirovina
Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.
A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.
Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.
Ljubav prema zajednici
Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.
Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.
Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.
Poruka za buduće mesare
Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.
Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.
Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.
(Ivana Spevec, SI Photography)
Umjesto u okićenoj koloni automobilima, kakav je običaj s gostima otići na vjenčanje, jedan velikogorički par danas je pred matičara došao – autobusom!
Foto: Gianna Kotroman
Foto: Gianna Kotroman
Emir Huskić iz Velike Gorice i Zagrepčanka Maja Kabanica, od vjenčanog su kuma dobili originalni poklon – organizaciju prijevoza personaliziranim ZET-ovim autobusom na vjenčanje, a s njima su u “plavoj limuzini” pošli i njihovi svadbeni gosti.
Dok se autobusom vozila vesela raspjevana svita, dan koji se pamti bio je još posebniji, uz ‘must do’ pozdrav prolaznicima – glasnim trubljenjem!
Ivana Spevec, SI Photography
-
Priča iz kvartaprije 4 danaDOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
-
Priča iz kvartaprije 2 danaVIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
-
CityLIGHTSprije 4 danaFOTO Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kušancu i Velikoj Gorici
-
Sportprije 6 danaČudesna priča iz Gorice: ‘Treniramo triput tjedno, a imamo 25 pobjeda zaredom!’