Soba 313, ona lijepa i elegantna u zgradi gradske uprave, s raskošnim drvenim stolom, gradski čelnici i jedan poseban gost.

– Gradonačelniče, svugdje sam već bio, u svakakvim situacijama, ali uspjeli ste postići da sam došao ovdje s laganom nervozom – nasmijao se Božidar Prosenjak, kultni hrvatski književnik s velikogoričkom adresom već četiri i kusur desetljeća.

Autor romana “Divlji konj”, koji je bio dio odrastanja svih nas kroz školsku lektiru, zapravo je puno više od toga. Između ostaloga, on je jedan od pokretača nagrade “Albatros”. Iza njega je 50 godina karijere i otprilike milijun razloga da ga gradonačelnik pozove na kratko druženje.

– Odlučili smo svakom bitnijem čovjeku, koji je svojim doprinosom i osobnošću dao doprinos razvoj našega grada, uz neku toplu riječ ili prigodni mali poklon zahvaliti na svemu što je napravio. Time želimo pokazati kako naša Velika Gorica ima veliko srce. Jer svaki grad, svako mjesto, posebnim čine ljudi. Gdje nema ljudi, ostaju samo ruševine. Nestale su i cijele civilizacije, kako neće gradovi… – kazao je gradonačelnik Dražen Barišić i nastavio:

– Boško Prosenjak je čovjek koji je definitivno svojim radom začinio naš grad nečime što daje poseban okus i miris. Ne samo u intelekutalnom, nego i u rodoljubnom smislu. Ja ga pamtim kao čovjeka koji je radio u našem Narodnom sveučilištu Juraj Kokot, ali i na RVG-u kao novinar i spiker. Međutim, još važnije je što je kao pisac, kao književnik, doprinio tome da Velika Gorica postane prepoznatljiva u Hrvatskoj i šire.

Bila je ovo, zapravo, prilika da se kaže hvala.

– Svake godine dodjeljujemo nagradu nekom piscu, a nikad nismo bili u prilici reći hvala onome tko je pokrenuo biblioteku, onome tko kao predsjednik ocjenjivačkog suda zapravo odlučuje o dobitnicima nagrade. Uvijek svjetla pozornice odu na laureata. No sad je obljetnica uspješnog rada gospodina Prosenjak i zato smo mi u Gradu odlučili ovako, na simboličan način, zahvaliti gospodinu Prosenjaku na njegovu doprinosu našoj zajednici, našoj Velikoj Gorici i Turopolju – istaknuo je Barišić i zaključio:

– Grad ovakvim ljudima treba dati pijetet, pokloniti im se i reći bravo i hvala! Na ovakvim ljudima i njihovim djelima stojimo svi mi kao zajednica. Malo je reći hvala, ali imamo mi još puno zajedničkog posla pred nama. Kosa je sad sijeda, to simbolizira mudrost, a mudrosti nam sve više nedostaje.

Barišiću zdesna sjedio je njegov zamjenik Krešimir Ačkar, a ovu priliku nije želio propustiti ni pročelnik Zvonko Kunić, koji već 20-ak godina aktivno surađuje s Prosenjakom. Iako, Boško Prosenjak je u ovom gradu aktivan i puno duže.

– Meni je uvijek bio izazov spoj književnosti i gospodarstva. Napravili smo gospodarski imenik 1983. i 1996., tad sam cijelu veliku i malu privredu tog vremena imao u rukama. Na određeni način mi je uvijek to i bila smisao književnosti, jer ona se ne može izdvojiti iz naroda – prisjetio se uvodno Prosenjak pa izvadio komad papira ispred sebe.

– Ja sam pisac, a pisci pišu, tako da ću pročitati ovo što sam pripremio – kazao je, a odmah zatim i krenuo čitati:

– Vi znate da nisam imao namjeru dati u javnost ovaj zaokruženi niz godina života i stvaranja. Oko sebe vidim mnoge ljude koji zaslužuju osobito poštovanje i čiji je rad dobar primjer za mlade ljude. Ne bih sebe izdvajao, nego mi čini radost ako se, unatoč svojim manjkavostima, smijem smatrati jednim od vas, vaših suradnika, ljudi koje sam ovdje zavolio. I osjećati se pripadnikom svoga drugog zavičaja, koji sam našao u velikogoričkoj sredini. Tako ovo shvaćam i na tome vam neizmjerno hvala.

Samo je kratko uzeo stanku, nastavak je slijedio…

– Ako bih trebao reći nešto o sebi, onda bi to bilo ovo: moj život nikad nije bio osuda drugih nego borba da sam budem bolji čovjek. Htio bih ovome dodati još nešto, mimo protokola. Kad sam se konačno doselio u Veliku Goricu, po mene su dolazili mjesecima, jer sam bio urednik u novinama i na radiju. Osnovao sam biblioteku, uredio brošure i knjige, pisao prateće tekstove mnogim velikogoričkim autorima, nastupne govore direktorima tvrtki, gradonačelnicima, predsjedniku države, pogrebne govore, bio u raznim žirijima… Ali Velikogoričaninom sam se u pravom smislu riječi osjetio sam se onog dana kad su po mene dotrčali jer im je falio jedan u ekipi za nogomet. To je bio trenutak kad sam se osjetio kao domaći.

Na kraju su gradonačelnik i književnik razmijenili darove, zadržali se u druženju kroz prepričavanje anegdota, a zatim se rastali. Ionako je, kao što je rekao gradonačelnik, još puno posla pred njima…