Povežite se s nama

Priča iz kvarta

‘Prijatelj je u kolicima, trebaju mu električna, skupljamo za njega…’

Filip Jager (36) boluje od multiple skleroze, vezan je uz kolica, a svakodnevicu mu žele olakšati prijatelji, koji su pokrenuli akciju skupljanja sredstava za električna kolica. Dio iznosa već je skupljen…

Objavljeno

na

Filip Jager bio je normalan tinejdžer, čak i neobično inteligentan klinac, duhovit, jedan od onih likova za koje mi iz generacije ne pamtimo baš da je netko nekad nešto loše o njemu pričao… Ono, pozitivac, onaj kojeg svi vole. Filip je poznanik, dečko iz kvarta, iz škole, i lako se sjetiti kako je njegova priča išla korak po korak.

Završili smo taman srednju školu, kretali svatko svojim putem, pa čuješ negdje usput da je i on, Jager, upisao neki faks. A onda, nedugo potom, počele su stizati loše vijesti. Prije nego što je dao svoj prvi ispit.

– Ima nekih problema sa zdravljem, nije zezancija… – pronijela se priča.

Radilo se, doznalo se brzo, o raku limfnih čvorova, poznat i kao MB.Hodgin. Opaka bolest donijela je potpuni zaokret u njegov život, umjesto na predavanja, morao je na kemoterapije. Prošao je šest ciklusa zračenja i uspio pobijediti rak, ali već dvije godine poslije problemi su se nastavili.

Dijagnosticirana mu je multipla skleroza.

Prvi znak bio je jedan iznenadni “šus” u nozi. Trenutak kad noga odjedanput samo blokira. Kao da nije tvoja. Ponovilo se opet, a onda je bolest počela napredovati. Kretao se sve teže, borio se s problemima vozeći se na biciklu s tri kotača, ali i tome je došao kraj. Danas je Filip, s navršenih 36 godina, nažalost, vezan uz kolica.

– Sad sam u sekundarno progresivnoj fazi, više ne hodam i vezan sam za invalidska kolica. U svakodnevnom životu potrebna mi je pomoć osobnog asistenta – kaže Filip.

U svakodnevnom životu potrebna su mu i električna kolica. A tu su u pomoć uskočili prijatelji! Pokrenuta je internetska kampanja skupljanja novca za kolica koja bi značajno olakšala život Filipu. Sve o akciji možete doznati OVDJE.

“Na ulazu zgrade u kojoj živi je nedavno ugrađeno dizalo s kojim mu je olakšan pristup. Zahvaljujući tome mogao bi više vremena provoditi vani, a kako bih se vani mogao samostalno kretati potrebna mu je motorizirana pomoć za kolica, što je ujedno i razlog ove kampanje”, naveli su prijatelji u pozivu na pomoć u ovoj plemenitoj akciji.

Svaka kuna je dobrodošla, Filipu će puno značiti, priključiti se možeš i ti…

Priča iz kvarta

Put kući vodi preko Alpa: ‘Želim zgrabiti ovu priliku! A šišati se ne želim…’

Vinko Skrbin (21) prvi je trening u HNK Gorici odradio sa šest godina. Prošao je sve selekcije, došao i do seniora, ali šansu je morao tražiti kroz posudbe u Hrvatskom dragovoljcu, a zatim i drugoj slovenskoj ligi, iz koje se ovog ljeta vratio odlučan da uspije…

Objavljeno

na

Objavio/la

Tamo u drugom redu, gledajući u leđa prvotimcima, igračima predviđenima za naslovne role, na početku svakog nogometnog ljeta cijeli je niz nekih novih klinaca, koji sanjaju da će baš to biti njihovo ljeto. Da će se nametnuti, pokazati da mogu igrati na HNL razini, da barem mogu pomoći. Nekima od njih to je prva prilika, neki su već znali iskusiti prvoligaški ritam, a nekima od njih ova je prilika možda i – posljednja!

U tom potonjem statusu, izvađen iz ladice s natpisom “zadnja šansa”, na ovim se ljetnim pripremama Gorice pojavio Vinko Skrbin. Domaći dečko, član HNK Gorice praktički otkad zna za sebe, jer prve treninge odradio je i prije nego što je sjeo u školske klupe, već je nekoliko puta prolazio pripreme sa seniorskom momčadi matičnoga kluba, tražio svoj komadić mjesta pod suncem, ali ono bi redovito zasjalo nekome drugome…

Prolazile su tako sezone i godine, Vinko je u travnju proslavio i 21. rođendan, a to znači da – više nije klinac! I da je ovo trenutak koji se lako može okarakterizirati kao “sad ili nikad”. I bio je toga svjestan i sam, vjerojatno je na to pomislio i u trenucima kad je gasio rođendanske svjećice, na proslavi smještenoj u podnožje Alpa.

U pomalo depresivnom, vječito kišnom Tomlinu, gradiću od 35000 stanona sjeverozapadu Slovenije, na 250 kilometara od doma, u domu NK Tolmina, slovenskog drugoligaša čije je bojio branio prošle sezone.

Foto: NK Tolmin/Facebook

Skupio je hrpu minuta u drugom razredu slovenskog nogometa, u ligi za koju kažu da je “kvalitetom između naše druge i treće”, odigrao sezonu kao standardni prvotimac i, sad više nema dvojbe, napravio iskorak.

– Kad sam odlazio na posudbu u Tolmin, imao sam dva cilja. Prvo, dokazati da mogu igrati tamo. I drugo, da mogu dostići razinu koja je potrebna za Goricu. Čak je i dobro da taj Tolmin baš i nema nekog sadržaja, gradić praktički prehodaš za pet minuta, a u svemu tome mogao sam raditi ono zbog čega sam i došao tamo: posvetiti se samo nogometu! – kaže danas Vinko Skrbin, prvo ime pripremnih utakmica Gorice ovoga ljeta.

Rajko Vidović i njegovi igrači došli su do tri pobjede, protiv bugarskog Hebara (1-0), slovenskog Triglava (3-0) i zagrebačke Lokomotive (3-0), a Vinko je dvaput bio strijelac. Prvo za konačnih 3-0 protiv Slovenaca, a onda i za vodstvo protiv Lokomotive, ali ni to nije sve. Nakon prekršaja nad njim Gorica je dobila penal za pobjedu protiv Bugara. Konkretan, opasan, a u sredini rastrčan, Skrbin ovog ljeta definitivno igra najbolji nogomet svoje mlade karijere.

– Da, vjerujem da sam napredovao kao igrač kroz ovu godinu u Sloveniji. Praktički sam prvi put u karijeri odigrao cijelu seniorsku sezonu kao standardan igrač, a to mi je značilo jako puno. Hvala ljudima iz Tolmina na prilici, hvala im na svemu što su mi dali, jer bilo je ovo zaista super iskustvo. Bilo je tu i problema, od povremenog treniranja u dvorani za futsal zbog obilnih kiša, pa sve do loših otvaranja obje polusezone, ali na kraju smo ostvarili ciljeve. Svi zajedno momčadske, a ja i svoje, jer dokazao sam da mogu tamo igrati – zadovoljno konstatira Skrbin, a s njim će se složiti i u NK Tolminu, iz kojeg su se od njega oprostili videom najboljih trenutaka iz sezone i ovim tekstom:

“Kao jedan od ključnih igrača, Vinko je odigrao najviše minuta i dao veliki doprinos u sredini terena. Njegove tehničke vještine, igračka inteligencija i visoka radna etika bili su ključni u svim utakmicama NK Tolmina tijekom ove sezone!”

Kad je to riješeno, ostalo je ostvariti i drugi cilj. Odmor između dviju sezona bio je i tjedan duži nego njegovim suigračima u Gorici, jer sezona je u Sloveniji završila nešto ranije, a to je bila i idealna prilika da se pred trenerom Vidovićem pojavi u pravom izdanju.

– Okupirao me u svemu tome i fakultet, jer završavao sam drugu godinu na menadžmentu sporta i sportskih djelatnosti, na Libertasu, pa je trebalo i izlaziti na ispite. Srećom, uspio sam sve to riješiti, pa sam stigao malo i predahnuti na moru, a onda se dva tjedna pripremati za početak priprema. I vjerujem da sam došao u dosta dobrom stanju, jednako kao i svi ostali dečki. Nisam primijetio da se bilo tko zapustio… – kaže Skrbin.

Trener Rajko udario je od prvog dana “junački” tempo, igrači će to u neformalnom razgovoru opisati kao “old school pripreme”, dodajući da im svima to i odgovara. I ne žale se, koliko god je naporno, koliko god stvar dodatno otežava i vrućina.

– Radi se baš žestoko, jako je naporno, tempo dosta zahtjevan, jer gotovo svaki dan treniramo po dvaput… Puno se družimo s loptom, ali ima tu i “suhog” trčanja, stvaranja baze, što je jako važno. Kao što je važno i da nema ozljeda, što ima veze s onim što sam već rekao, da su svi spremni došli na pripreme. Kažu da će ovo biti zadnji takav tjedan, da ćemo u posljednja dva tjedna priprema spuštati intenzitet i pripremati se za ulazak u novu sezonu u najboljem mogućem izdanju.

Igrat će se u preostalom dijelu priprema i još tri utakmice, a tri su odigrane i dosad. Dovoljno da Vinko Skrbin uvjeri trenera da zaslužuje priliku. Ne samo zbog golova, nego i zbog načina na koji igra, kilometara koje pretrči.

– Došao sam na pripreme s velikom željom za dokazivanjem, vrlo ambiciozno, i zasad sve ide dosta dobro. Razgovarao sam i s trenerom, zadovoljan je kako radim, da sam se digao i fizički i trkači, i da samo tako nastavim, da će šansa doći. A kad dođe, da je maksimalno iskoristim… Tako se i ponašam, tako razmišljam, a golovi svakako pomažu po pitanju samopouzdanja, iako nisu jedino oni važni – svjestan je Vinko.

Otišao je prošlog ljeta iz Gorice kao klasična “šestica”, vezni igrač koji se više bavi defenzivom, a vratio se nešto svestraniji i ofenzivniji. I trener Vidović vidi ga na “osmici”, u srcu terena, ali i s tendencijom da se ubacuje iz drugoga plana, što je u ove tri utakmice radio s impresivnom uspješnošću.

– U Sloveniji sam bio i šestica, i osmica, a čak sam znao igrati i desetku. Sve sam prošao, a to mi je dobro došlo da vidim kako se kretati, ponašati i razmišljati na svakoj od tih pozicija. Nije mi problem biti ni šestica ni desetka, ali na ovoj poziciji se najbolje osjećam, kako ofenzivno, tako i defenzivno. Vidjet ćemo još kako će me trener koristiti, ali ja sam zadovoljan sa svakom ulogom – ističe Skrbin, sretan što je opet kod kuće, u svom gradu, na stadionu na kojem je odrastao.

– Je, super je osjećaj. Atmosfera u svlačionici je jako dobra, bez ozbira na umor koji se sigurno nakupio. Imamo baš dobru koheziju starijih i mlađih igrača, ovi iskusniji drže to sve pod kontrolom, a na nama mlađima je da grizemo u svakoj prilici koja se ukaže – kaže igrač Gorice s brojem 17 na leđima i frizurom koja vam neće promaknuti.

Pomalo razočaravajuće gledajući iz te perspektive, Belgijac Marouane Fellaini nije mu među idolima.

– Ma kakvi… Dobro, uzeo bih neke stvari od njega, dobar je to igrač, ali moji idoli su Iniesta, Zidane i Modrić. Najveći svih vremena je Messi, ako mene pitate blizu mu je i De Bruyne, ali ova trojica su ipak više moja pozicija – sa smiješkom kaže “Fellaini iz Kurilovca”.

Osebujna frizura definitivno je zaštitni znak, a to će i ostati.

– Zezaju me dečki u svlačionici da se moram ošišati, da ne mogu igrati s tom čupom, ali nema šanse da se to dogodi. To je moj imidž, to sam ja, neka tako i ostane… Inače, oni me više uspoređuju s Munksgaardom nego s Fellainijem, ha, ha – sa smiješkom je završio Vinko.

Gorica traži pojačanja, treba svježe krvi, a najbolja su ona iz unutarnjih rezervi. Ona poput malog Skrbina, kojem ostaje samo poželjeti da zadrži razinu na kojoj je trenutačno, pa da u sezoni pred nama još malo proširi kontingent domaćih dečki u ozbiljnoj rotaciji kluba kojeg nazivamo ponosom grada…

Jer, domaće je domaće.

Nastavite čitati

Kultura

Hommage za naše bake: ‘Ajmo vidjeti kako bi Roža iz Kravarskog prošla danas…’

Velikogorička glumica i performerica Ana Katulić priprema monodramu u kojoj će veliku pažnju konačno dobiti Roža, lik iz Kolareva djela “Svoga tela gospodar”, a u tome joj pomaže koreograf Žak Valenta i drugi suradnici…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ulica Slavka Kolara, jedna od najpoznatijih u gradu, prostor Folklornog ansambla Turopolje, katedrala baštine ovoga kraja, i – dvoje umjetnika. Upravo tu, u ulici s potpuno prikladnim nazivom, okruženi tradicionalnim turopoljskim nošnjama, zajedno stvaraju naša cura iz Buševca i koreograf čije ime zvoni.

Ulazimo polako, pozdravljamo samo kimanjem glavom, jer Ana Katulić i Žak Valenta upravo su u stvaralačkom zanosu. Rasprava koja se vodi na trenutke dosiže i ozbiljnu žustrinu, izmjenjuju se mišljenja, propitkuju stvari, slažu se kockice jedne predstave u nastajanju.

– Radimo priču o Roži, liku iz Kolareva komada “Svoga tela gospodar”. Nemamo zasad još ni radni naziv, u procesu smo “rađanja” predstave, najtežem kad su takve stvari u pitanju, no svaki put se to u jednom trenutku otvori, posloži i sjedne na svoje mjesto. Eto, tako mi je najlakše opisati ono što si upravo vidio, raspravu koju si pratio – kaže Ana, sveprisutna umjetnica iz Velike Gorice.

Originalno je Buševčanka, već godinama s adresom u centru grada, a u istom tom gradu pokrenula je i teatar koji će se prvi put u ovom smislu predstaviti upravo monodramom koja tek nastaje.

– Neće ovo biti prva produkcija našega teatra, jer radili smo već neke stvari, uključujući i komade od Čehova, pa i “PiaMia i čudesan safari”, ali ovo će biti prva cjelovečernja produkcija novoosnovanog “Štos teatra” iz Velike Gorice. I poželjela sam, kao izvođačica, kao voditeljica teatra, kao Velikogoričanka, kao cura iz Buševca, pozabaviti se upravo likom Rože. Taj lik mi nije stran, Rožu sam već igrala u Pučkom kazalištu u Buševcu, kad su oni postavili predstavu “Svoga tela gospodar”, a od tad mi se Roža nekako i mota po mislima – predstavlja Ana svoj tok misli i nastavlja:

– Uvijek sam mislila kako je, među svim tim Kolarevim ženskim likovima, Janica iz Breze nekako najistureniji lik. Ona je uvijek dobivala jako puno pažnje, dok je Roža malo ostala u zapećku. Kolar je, uostalom, tako i opisuje, kao curu iz zapećka, koja je šepava, koja ima falingu, nije pretjerano ni zgodna… Budući da tu nikad nije bila, ja sam je, takvu kakva jest, poželjela staviti u prvi plan.

Roža je u Kolarevoj komediji djevojka koja živi u Vukomeričkim goricama u razdoblju između dva rata, u Bikovskom Vrhu, danas Kravarskom, a iz toga kraja dolazi i Anina baka.

– Da, ta neka fiktivna Roža mogla je doslovno biti moja baka. I inače se moj rad često bavi pitanjem žene, a ja se često bavim pitanjem svog identiteta. Kad sam razmišljala o timu, o ljudima koje bih željela uključiti, odmah sam se sjetila Žaka Valente. On je moj dugogodišnji suradnik, prijatelj, izvrstan koreograf i autor, njegovu estetiku pokreta jako volim i cijenim. Željela sam njega jer smo već radili zajedno, zato što znam da Žak donosi različitost, svježinu, osuvremenjavanje. Roža jest klasičan komad, ali i Žak i ja želimo je staviti u današnje vrijeme, jer i ja se mogu zapitati koliko sam ja Roža u današnjem vremenu.

Žak Valenta tu će svakako moći pomoći, i to u svom povratničkom projektu.

– Zadnje dvije godine živio sam u Švedskoj i završavao master na Stockholm University of Arts, a ovo mi je prvi projekt nakon povratka u Hrvatsku. Jako mi je drago da je to baš s Anom, koja vrlo intimno i nepretenciozno, kroz svoj vrlo autorski rad, pokušava napraviti hommage svojim precima, odnosno ženskoj liniji svojih predaka. Ujedno je to i hommage svome kraju, zajednici u kojoj živi. Super mi je što se iz tog “svjetskog” života vraćam u neki mali, lokalni milje, pogotovo zato što uvijek mislim da je lokalno zapravo globalno – priča nam Valenta dok Tomica s kata donosi kavu glumcima, kao i svaki dan.

– U ovom predivnom prostoru bavimo se jednim ženski likom kroz koji, osim što želimo napraviti hommage kraju i Aninim precima, dužnost nam je progovoriti i o poziciji žena danas. I vidjeti gdje smo danas, koliko smo daleko odmaknuli. Više ja tu njoj služim kao neko zrcalo, kao sugovornik, suradnik koji zajedno s njom razmišlja i propitkuje tematiku – ističe Umažanin Žak.

Tu negdje, u istom prostor, nalazi se i kostim krave, jer Roža je svom suprugu Ivi prodana za kravu, a kako će točno ovu priču ispričati publici, zasad nisu do kraj sigurni ni sami kreatori.

– To neće biti predstava “Svoga tela gospodar”, iako će biti nekih scena iz te priče. Ovo će biti baš “Roža”. Gledamo njezinu perspektivu, donijet ćemo neke običaje, duh vremena, neka vjerovanja, a pritom je zavrtjeti, ovisno o dramaturgiji, kroz suvremeni dio. Dotaknut ćemo se pitanja patrijarhata, feminizma, ekonomije braka… – predstavlja projekt Ana.

Uz nju i Žaka, na predstavi radi u Mia Štark, koja je suradnica za pokret, inače umjetnica vrlo širokih interesa, a za kravu i ostatak scenografije zadužen je Matej Vuković, dok će se glazbom baviti Ivan Grubenski, glazbenik iz Koprivnice koji voli otići u etno.

– Povezati Rožino vrijeme s ovim današnjim svakako je izazov. Treba pokazati i tradiciju, i pretke, ali i naše vrijeme, kao i dati do znanja da postoje generacije iza nas, koje potpuno drukčije promišljaju odnose. Vidjet ćemo kako je najbolje prijeći put od tradicionalnog, ugovorenog braka, do vremena u kojem mi živimo, kad je kompletno dekonstruiran odnos muškarca i žene – kaže Žak.

Premijera je u planu negdje u listopadu, oko Dana europske baštine, i to na Sceni Gorica, koja će do tad biti renovirana. I time će gorički “Štoos teatar” iskoračiti u novu fazu svoga djelovanja.

– “Štoos teatar” nije se dogodio na moju, nego na inicijativu Mirela Huskića, mog dragoga kolege, te Luka Kuzmanovića. Obojica su glumci iz Velike Gorice, a zajedno imamo puno i želja i planova. U prvoj smo godini djelovanja i zasad ispada da nam ne ostaje previše vremena za “Štoos”, a htjeli bismo jako puno toga. Neke programe i planove stavili smo na papir, a sad je do egzekucije i realizacije, kad ćemo se toga primiti. Na nezavisnoj sceni mi najčešće radimo volonterski, tu nema novca, sve je nentuzijazam. A da bi on cvjetao i rastao, negdje drugdje moramo osigurati egzistenciju. To je začarani krug, no svakako ćemo se više posvetiti našim projektima. Imamo i podršku Grada, želimo obrađivati i promovirati djela domaćih autora i tematike vezane uz naš kraj – zaključuje Ana.

Nastavite čitati

CityTV

VIDEO Pikado se vratio u grad! Nekoć Vegos i cijela gorička liga, danas – chillanje…

Nakon što su Velikogoričanke Anita Gelo i Ivona Krusha na EP-u u Španjolskoj osvojile srebro u pikadu, a Velikogoričanin Ivica Cavrić dva zlata, odlučili smo posjetiti mjesto na kojem se svi oni okupljaju…

Objavljeno

na

Prvi dan ljeta, petak kasno poslijepodne, vruć, težak i sparan petak, a na poznatoj lokaciji mnogim generacijama Goričana u tijeku je – akcija. U prostoru u kojem je godinama bio Avigor, odmah pokraj srednje škole, igra se turnir u pikadu. Već godinama ovdje funkcionira Caffe bar Chill, koji je velikim dijelom i Pikado klub.

– Ovo je zapravo i jedno i drugo. I kafić i pikado klub. Već trideset godina sam u tom sportu i bilo mi je žao što se nakon gašenja Vegosa ništa nije događalo po pitanju pikada u gradu – kaže Ivano Krusha, vlasnik kafića i predsjendik kluba Chill VG.

Imamo i dobar povod što smo tu, jer na turniru koji upravo traje sudjeluju i nositelji četiri potpuno svježe europske medalje. Ivica Cavrić osvojio je dva zlata na EP-u u Španjolskoj, a Anita Gelo i Ivona Krusha postale su viceprvakinje Europe u ekipnom dijelu turnira. Budući da Chill VG imamo još dva kluba, u gradu još i PK Epic Brozo, dok pikado klub funkcionira i u Šiljakovini, sad već možemo govoriti i o ponovnom buđenju pikado scene u našem gradu.

Scene koja je svojevremeno bila i budna i uzbudljiva…

Bio je kraj osamdesetih, Velika Gorica samo nalik ovoj današnjoj, smještena u neka druga vremena i – neki drugi đir. U gradu se pojavio pikado aparat, nešto sasvim novo, a cijeloj toj generaciji i vrlo privlačno. Krenulo se igrati po kafićima, stvarali su se i klubovi, i to u tolikom broju da je čak postojalo i nešto što se zvalo “Gorička pikado liga”. Petnaestak klubova, svatko protiv svakoga, a jedan ipak iznad svih ostalih.

– U kafić Vegos, u koji sam dolazio na kavu, stavili su pikado i krenuli smo igrati. Bilo je zanimljivo, nešto novo i drukčije, pa smo prvo igrali iz zezancije, pa onda za rundu pića, pa polako formirali i neka natjecanja, nakon toga i klub… – prisjeća se Ivica Cavrić, legenda hrvatskog pikada, čovjek koji je svojevremeno bio i svjetski prvak, u paru s Borisom Krčmarom.

Imao je velikogorički pikado u to doba nekoliko reprezentativaca, u grad je stiglo 13 titula prvaka države, da bi u nekom trenutku čak četvero naših sugrađana dobilo priznanje čije ime sve govori: “legende hrvatskog pikada”.

– Gledajući po tome mjerilu, mislim da je Velika Gorica najuspješnija u Hrvatskoj. Nisam baš potpuno sigurna, ali mislim da ih niti jedan grad nema toliko, uključujući i Zagreb – kaže Anita Gelo, domaćica našoj ekipi na mjestu na kojem se budi gorički pikado.

Nastavite čitati

Obrazovanje

Dr. sc. Obitelj: ‘Mi smo Cvetnići, jedina obitelj u Hrvatskoj s tri doktora znanosti!’

Nakon što je Marija Cvetnić postala doktorica znanosti, ova je obitelj postala pravi raritet za ponos cijeloga kraja. Doktor znanosti je i Marijin suprug Luka, njegov otac Željko je akademik, a ključan dio posla rade sestra Iva i mama Melita, legendarna gorička odgajateljica

Objavljeno

na

Objavio/la

Ceremonija na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu tog je 5. lipnja išla prema svome kraju, hrvatska akademska zajednica upravo je postala još malo bogatija, jer Marija Cvetnić postala je doktorica znanosti, kad je netko od okupljenih potegao prilično logično pitanje.

– Ne možemo reći da smo sto posto sigurni, ali prilično smo uvjereni da ste jedina obitelj u Hrvatskoj s tri doktora znanosti. Kad je riječ o najužem krugu obitelji, naravno…

I nije to uopće teško povjerovati, u ovom slučaju čak ćemo i vrlo rado prihvatiti da su jedini takvi baš oni, naši Mraclinci. Marija je, dakle, samo posljednja u nizu, jer doktor znanosti je i njezin suprug Luka, dijete Mraclina i NK Mraclina, veterinar baš kao što mu je i otac Željko, koji je otišao i korak ili dva dalje. Tata je, naime, akademik, sama krema hrvatske znanosti, dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog veterinarskog instituta, on je doktor znanosti postao još davnih dana.

– Realno, Željka baš i nećemo moći dostići, on je posebna priča, ali lijep je osjećaj znati da smo jedina ili jedna od vrlo rijetkih obitelji s tri doktora znanosti – kaže snaha Marija, koja će prije svega biti sretna i zadovoljna što je sve konačno gotovo.

Ona je, naime, majka dvoje male djece, sina Antuna i kćerkice Judite, a to baš i nisu uvjeti koji spadaju u idealne kad je riječ o znanstvenom radu…

– Iskreno, iza mene je strašno zahtjevan period. Znala sam da će biti teško, ali ispalo je još i puno, puno teže nego što sam mislila. Razdoblje je to s puno stresa, ali i s jako, jako malo sna… Ostavila sam iza sebe pet godina istraživanja, a zatim godinu i pol dana intenzivnog pisanja doktorskog rada. Naravno, sve to bilo bi potpuno nemoguće izvesti bez ogromne potpore obitelji, i to u najkonkretnijem mogućem smislu, od čuvanja djece pa na dalje. Hvala im svima što su mi omogućili da ostvarim ovaj cilj – zahvalna je Marija.

Doktorat je bio njezina želja, ne toliko zbog okruženja u kojem se našla unutar obitelji, koliko zbog propisa vezanih za radno mjesto. Marija je, naime, zaposlena na Veterinarskom fakulteta, kao asistent i predavač, a to je posao u kojem postoji rok u kojem se mora doći do doktorata. Neće Marija na tome i stati, jer slijedi još učenja, još teškog posla.

– U sljedeće tri godine imam obavezu postati i docent doktor, tako da je to sljedeći korak. Kažu da nije baš ovako zahtjevno kao doktorat, nadam se da će tako i biti – sa smiješkom kaže Marija.

Sretna je i zadovoljna, ponosna na postignuto, a logično je da su na istom tragu i kolege s titulom “dr. sc.” iz najbliže obitelji.

– Naravno da smo svi ponosni na nju, velika je to stvar. Marija je jako vrijedna znanstvenica, a ovo što je postigla plod je truda, rada, odricanja, ali i spleta okolnosti. Kroz radno mjesto otvorila joj se ova prilika, a ona je priliku iskoristila. Svatko je tu dao svoj obol, pomagali smo koliko mogli svi iz obitelji, smatrajući da je važno podržati je u ovome. Kad se sve to prođe, kad znaš koliko se dala u to, naravno da si još i sretniji, zadovoljniji – govori tata Željko.

Priču o njemu ispričali smo još 2016. godine, kad je postao akademik, u svojoj 52. godini, doznali smo tako da je bio zaljubljenik u životinje od ranog djetinjstva, uvijek okružen životinjama, ali nekako puno više okrenut nogometu, sviranju u folkloru, odrastanju u najzabavnijem mogućem obliku.

– Nikad nisam bio odličan učenik, više fakin koji se volio družiti, provoditi s vršnjacima. Međutim, bio sam i svjestan da mora doći trenutak kad je vrijeme za ozbiljnost. Meni se to u punom smislu dogodilo tek u završnom dijelu fakulteta, pa onda i tijekom daljnjeg školovanja, sve do tad se nisam previše opterećivao ocjenama, prosjekom… A onda uđeš u cijeli taj svijet i jednostavno te uvuče. Drago mi je da su sad u tom svijetu i Marija i Luka, ali rekao sam i njima da je ovo kao kad u nogometu uđeš u prvu ligu. Tu si, ali moraš se stalno dokazivati – ističe akademik Cvetnić.

Dodat će i kako su on i sin Luka vrlo slični karakteri, ali i priznati da Luka nije daleko od istine kad kaže da je “tata najsretniji što ima sina doktora znanosti, jer on je to najmanje očekivao”…

– Zapravo, znao sam da to može. Luka vam je čovjek zadatka. To smo shvatili vrlo brzo, kad je bio malo dijete, jer nije bilo zadatka kojeg nije izvršio. S njim tu nije bilo problema, ako mu nešto kažeš, znaš da će se tako i dogoditi. Točan je i pedantan, a u svemu tome me dosta podsjeća na mene kad sam bio mlađi. Posebno sam sretan zato što znam da je on tip čovjeka koji će i eventualne nedostatke u smislu talenta nadoknaditi radom, angažmanom, trudom. Preskakao je prepreke putem, prošao i neke stvari na kojima mnogi drugi zapnu, i zaslužio je biti ovdje gdje jest – zadovoljan je tata.

Prošle su već četiri godine otkad je Luka, nekoć učenik pučke škole u Mraclinu, a zatim i one u Vukovini, ima titulu “dr. sc.” ispred svoga imena. Slično kao i u očevoj priči, kombinirao je još od najranijih dana ljubav prema nogometu i životinjama, ali i relativno rano odabrao smjer kojim želi ići. Nakon završetka osnovne, upisao je Veterinarsku školu u Zagrebu i krenuo tatinim putem.

– Nije toliko ni tata utjecao na taj odabir, nego sam stvarno oduvijek volio životinje. Imali smo i doma uvijek svoje farme životinja, tako da za mene zapravo i nije bilo drugog odabira. Nakon srednje škole upisao sam Veterinarski fakultet, završio ga u roku, za šest godine, pa onda u sljedeće četiri došao i do doktorata – priča Luka, koji je u svemu tome susretao i jednu fatalnu kolegicu iz obližljeg Velikog Polja.

– Luka i ja spojili smo se jer smo jedino nas dvoje bauljali hodnicima fakulteta u sedam ujutro. Oboje smo baš pravi ranoranioci i uvijek smo prvi dolazili na faks, a kad smo se već tako viđali, zaključili smo da bi mogli i popiti kavu, ha, ha. Uskoro smo počeli i ići na faks zajedno, u vrijeme dok je Luka svakog jutra nosio jaja sa svoje farme na Dolac. Kupio bi me u Velikom Polju već u 6.20 sati… – prisjeća se Marija, koja nekih 12-13 godina poslije s Lukom ima dvoje djece i uživa u svim čarima Mraclina.

Za one malo upućenije neće biti ni posebno iznenađenje što se cijela ova priča o “Obitelji dr. sc.” događa upravo u Mraclinu. Zahvaljujući svojim precima, ali i pruzi koja je prilično rano povezala Mraclin i Zagreb, Mraclinci su danas dokazano najobrazovanije selo u našem kraju.

– Da, ima tu očito nešto u zraku. Sve je počelo još s Rockfellerovim centrom 1927. godine, a i veza sa Zagrebom učinila je puno po pitanju obrazovanja u selu. U vrijeme moga odrastanja bilo je jako puno visoko obrazovanih ljudi u Mraclinu, praktički u selu nije bilo kuće u kojoj barem jedan član nije bio fakultetski obrazovan. Evo, i danas prilično dobro stojimo, uz mene je akademik i moj rođak Ratko Cvetnić, a sad su tu i Luka i Marija – zadovoljno konstatira tata Željko.

Na obiteljskim druženjima Cvetnićevih, tvrde uključeni, rijetko se priča o veterini, o poslu, puno češće o djeci, o životnim stvarima, ali i o nogometu. Tata Željko bio je opak napadač, na četvrtoj godini fakulteta bio je i u Radniku, kojem je u prijateljskoj utakmici strpao tri komada, ali imao je i on odlučnog oca:

– Mali, ti buš igral nogomet ili završil fakultet?

Mali je odlučio završiti fakultet, a nogomet ostaviti nekim novim generacija, u koje spada i Luka. Igrao je za NK Mraclin do juniora, a zatim se odmah uključio u vođenje kluba. Već je godinama sportski direktor kluba kojeg uvijek ističemo kao pozitivan primjer u našem okruženju, baš je ovih dana dogovarao pojačanja za sljedeću sezonu…

– Nogomet mi jako dobro dođe kao ispušni ventil. Posao mi je vrlo stresan, bavim se kontrolom kvalitete mlijeka i svojim potpisom garantiram vrlo ozbiljne stvari. Nakon svega toga, uživam doći u klub, družiti se s ljudima, pomagati koliko mogu – kaže Luka.

Neće, međutim, ova priča ni u ludilu proći bez još dvije junakinje. Lukina sestra Iva nema ni najmanji problem s tim što ona nema taj “dr. sc.”, iako će tata reći da “ona ima najveći potencijal od svih nas”. Taj potencijal usmjerila je na agronomiju, koju je odabrala iako je na prijemnom upala i na medicinu i na veterinu. U tome se ostvarila, realizirala, posvetila u velikoj mjeri i ulozi majke…

A njezina i Lukina mama, Željkova supruga i Marijina svekrva, zaslužuje poseban komadić priče samo za sebe. Melita Cvetnić, mnogim Goričanima jako dobro poznata odgajateljica, nedavno je otišla u mirovinu, pa je “teta Melita” sad samo “baka Melita”.

– Ona je naša alfa i omega! Jako sam joj zahvalan na svemu, jer siguran sam da nikad ne bih napravio ni približno ovoliko u svojoj karijeri da nisam imao njezinu podršku. Vodila je brigu o apsolutno svemu, time mi je davala vremena i prostora za posao, cijelo vrijeme bila maksimalno uz mene. U srednjoj školi i na fakultetu vodila je borbe sa sinom Lukom, koji je isto dugo bio fakin svoje vrste, a danas čuva djecu, uskače, pomaže… Melita je tu uvijek imala ključnu ulogu – kaže Željko.

Melitu će u prvi plan staviti i Luka i Marija, spomenut će svatko od njih i Ivu, i tatu Željka, a to zapravo sve govori o jednoj posebnoj obitelji. Dr. sc. obitelji iz Mraclina.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘U Azerbajdžanu imamo dva prevoditelja, cijelu ekipu Hrvata i Europu ispred sebe’

Saša Sabljak (46), legenda goričkog nogometa, od početka ožujka radi u Azerbajdžanu, kao dio stožera Krune Rendulića. Uz kavu u rodnom gradu priča o uspjesima u Sabahu, problemima s disciplinom i prometom, o kćerki rukometašici i planovima za pripreme u susjedstvu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon prva tri mjeseca nogometne avanture u dalekom Azerbajdžanu, na nešto manje od tri tisuće kilometara udaljenosti od Velike Gorice, Saša Sabljak krajem svibnja vratio se kući. Malo je predahnuo, uživao u obiteljskom okruženju, vidio se s prijateljima, pa posljednjih nekoliko dana proveo u Poreču, na odmoru s povodom. Kći Luana igrala je za U-13 ekipu Udarnika na državnoj završnici, a tata Sale sa suprugom i mlađom kćerkicom Monom bio je potpora s tribina.

– Koliko sam se odmorio u Poreču, toliko sam se i umorio. Dosta intenzivno se sve to proživljavao kad si roditelj, pogotovo kad je tvoje dijete uključeno u nekakvu situaciju, bez obzira bio to faul, nagrada za najbolju igračicu ili nešto treće. Naravno da to emotivno doživljavaš, iako ja pokušavam gledati to što realnije i objektivnije. Kad gledam druge roditelje, mislim da sam čak i prilično objektivan – sa smiješkom kaže Sabljak.

Upućeni kažu da je Luana vrlo talentirana rukometašica, ali tata Saša u tom smislu ne ulazi u velike rasprave.

– Realno, ne mogu ocijeniti koliko je dobra. Nemam toliko iskustva u rukometu, pa je mogu eventualno uspoređivati s drugim curama njezinih godina, barem po nekim elementima. Mogu reći da ima nešto, a koliko daleko će dogurati, to ćemo vidjeti. Puno mi je važnije da se bavi sportom, da se razvija i u socijalnom i u fizičkom smislu. To će joj sigurno pomoći, a sve ostalo je na njoj. Zvali su je i u odbojku, prepoznali su u njoj potencijal, ali ona je odabrala rukomet, a mi je u tome podupiremo.

Svaki mogući trenutak, pa tako i tu državnu završnicu u Poreču, koristi kako bi bio s obitelji, budući da je od početka ožujka doista jako daleko od kuće. Pomoćnik je Krunoslavu Renduliću, s kojim je radio i u Gorici, i u mostarskom Zrinjskom.

– Ukazala se ta prilika, Kruno me zvao i pitao bi li išli u klub koji se zove Sabah, koji je prošle sezone bio drugi u njihovom prvenstvu, igrao Europu… Otišli smo tamo na razgovore na tri dana, lijepo su nas primili i ugostili, ispitali sve živo, a saznali smo da su se jako dobro i raspitali o svima nama na nekoliko strana. Par dana kasnije poslali su ugovor, Rendulić je sve dogovorio za cijeli stožer i od početka ožujka smo se preselili u Azerbajdžan – počinje priču o azerbajdžanskim danima Sale.

– Smjestili su nas u Baku, glavni grad, a to je, najkraće rečeno, svjetski grad. Klub je iz Masazira, gradića nekih 25 kilometara od Bakua, tako da putujemo svaki dan na treninge. Na prvu možda ne zvuči kao neka udaljenost, ali kakve su tamo gužve po cestama, to je nemoguće. To su ceste sa pet-šest traka, ubacivanja na silu, trube rade stalno, svi se guraju, mašu rukama ulijeću… Pravi istočnjački način vožnje, ali već smo se uhodali. Kad je tako, kad je sve uobičajno, treba nam i do sat vremena do treninga, a ponekad i puno više od toga – prepričava Sabljak, pa se okreće nogometu.

– Kad smo došli, bili smo šesti na tablici. Malo prije toga bili smo i osmi, a mi smo ih preuzeli za zadnjih 11 utakmica prvenstva. I završili smo na trećemu mjestu, idemo u drugo pretkolo Konferencijske lige – sažeo je za početak sve u tri rečenice, pa nastavio malo detaljnije:

– Super smo krenuli, povezali dvije pobjede, ali odmah smo primijetili da momčad nije spremna, da ima velikih problema u fizičkom smislu. Taman smo to krenuli malo dizati, da bi nakon dvije pobjede povezali dva poraza. U tom trenutku nismo znali gdje smo, kako se postaviti, ali polovili smo to nekako i slijedile su četiri vezane pobjede. Međutim, s te četiri pobjede nismo se maknuli s mjesta, jer i ostali konkurenti u borbi za Europu su sve dobivali. Prva sljedeća utakmica bila je gostovanje kod zadnje Gabale, tu smo se ispromašivali, igrali s igračem manje i na kraju izgubili, da bi nakon toga pobijedili izravnoga konkurenta i u zadnje kolo ušli s pobjedom kao jedinom opcijom.

Protivnik u toj zadnjoj utakmici bio je Neftči, jedan od najpoznatijih azerbajdžanskih klubova.

– Neftči je tamo nešto kao Hajduk kod nas, klub s ogromnom tradicijom i velikom kvalitetom, vojskom navijača, a mi smo igrali u gostima. Svi skupa živjeli smo za tu utakmicu, taktički i fizički smo se fenomenalno pripremili, odradili sjajnu utakmicu, a gol odluke zabili smo u 86. minuti. Nakon toga je došlo i do nekakve gužve, dobili smo tri crvena, oni jedan, pa još i devet minuta nadoknade… Kad je sudac konačno svirao kraj, nastala je totalna euforija, ogromno oduševljenje i emotivno slavlje. Mlad je to klub, osnovan 2017. godine, i za njih je ovo strašan uspjeh.

Bivši trener Gorice Rendulić i legenda Gorice Sabljak u rukama imaju vrlo zanimljivu škvadru, skupljenu sa svih strana svijeta.

– Pravilo je da u svakom trenutku moraš na terenu imati najmanje četiri domaća igrača. I nisu Azeri loši, dapače, iako su na trenutke i malo nonšalantni, pa ih se treba držati pod kontrolom. Od stranaca, imamo dva Španjolca, dva Marokanca, dva Nigerijca, jednog igrača iz BiH, jednoga Gruzijca, jednog Brazilca, jednog Ukrajinca, jednog Jamajčanina na posudbi iz Dinamo Kijeva, a tu je i Alžirac Ishak Belfodil, bivši igrač Hoffenheima, milanskog Intera, Parme… Pitanje je hoće li nam on ostati, ali ako ostane, fizički ćemo ga morati dovesti u red. Sve u svemu, u kadru je osam reprezentativaca, jedna vrlo dobra momčad.

Za toliko stranaca čovjeku zatreba i poneki prevoditelj…

– Imamo dva prevoditelja. Jedan prevodi arapski, jer imamo nekoliko igrača s toga govornog područja, a drugi priča španjolski, portugalski, ruski, engleski… Jedan trener isto priča ruski i engleski, prevodi i on, drugi također, tako da je sve skupa u početku bilo dosta kaotično. Naviknuti smo mi na svlačionice s puno stranaca, ali s dva prevoditelja nismo nikad radili. Kad Kruno drži sastanak ili analizu, kaže što želi, pa malo zastane, a onda krenu njih trojica prevoditi praktički u isti glas, zna to zvučati kao da si na placu, u početku me malo i živciralo, ali moraš se naviknuti, to je tako. Svi oni razumiju nogometne stvari na engleskom, tako da se snalazimo.

Sve skupa dovelo je do konačnog uspjeha. I do produžetka suradnje.

– Kad smo došli, potpisali smo ugovor do kraja sljedeće sezone. Završili smo sezonu uspješno i nastavljamo posao. Igračima nije bilo lako, promijenila su se tri stožera ove sezone, što cijeli uspjeh čini još većim. Igrači su vidjeli da se mogu nositi sa svima ako su spremni i zdravi – govori Sabljak, koji je zatim dobio zadatak i usporediti azerbajdžansku ligu s HNL-om.

– Liga po intenzitetu igre uopće ne zaostaje za hrvatskom ligom, čak je možda i bolja u tom smislu, ali razlika je u tome što je u Hrvatskoj više tehnički i taktički obučenijih igrača. Ali ukupno gledajući, ne zaostaju oni previše za HNL-om. Ne znam koliko sam tu objektivan, ali mislim da bi se Sabah mogao boriti za sredinu tablice u HNL-u. Qarabag je tu daleko iznad svih, igrali su i četvrtfinale Europske lige ove sezone, dobro namučili Bayer Leverkusen, a svi ostali su tu negdje. Svatko može dobiti svakoga, sve su to dobre utakmice i ozbiljni protivnici.

U takvom okruženju Saša Sabljak osjeća se jako dobro, pogotovo s obzirom na to da mu je šef ujedno i prijatelj.

– Kruno Rendulić je prije svega sjajan čovjek, ima ogromno iskustvo i kao igrač i kao trener. Prihvaća savjete i sugestije, želi čuti mišljenje, kako vezano uz utakmice, tako i uz treninge, što mi je jako važno. Poznavali smo se i ranije s terena, znali smo igrati jedan protiv drugog, a bolje smo se upoznali radeći zajedno u Gorici – kaže Sabljak.

Rendulića je na klupi Gorice naslijedio Samir Toplak, a na isteku 2022. godine, nakon 13 godina u Gorici, za njim je otišao i Sale.

– Nakon dolaska direktora Brkljače i trenera Sopića u Goricu, meni su se nudile neke druge opcije unutar klupskog sustava, ali baš tad me Kruno, ne znajući za moju situaciju, nazvao i pitao bi li išao s njim u mostarski Zrinjski. S obzirom na sve, prihvatio sam njegov poziv. Na kraju je ispalo super, osvojili smo duplu krunu, igrali smo grupnu fazu Konferencijske lige, napravili povijesni uspjeh, pa u studenom prošle godine otišli iz Zrinjskog. Par mjeseci kasnije otvorila se ta opcija s Azerbajdžanom.

I nisu otišli sami, tu je i još jedan domaći čovjek, a stiže i još jedan…

– Poveli smo sa sobom i kondicijskog trenera Domagoja Perića, a priključit će nam se i analitičar iz Zrinjskog Filip Lekić. Imamo jako velik stožer, još dva pomoćna, dva trenera golmana, još jednog analitičara, dva oružara, četiri fizioterapeuta, dva doktora… Dobro smo se svi skupa ukomponirali, dobro funkcioniramo. Klub ima stadion s jednim pomoćnim i lijepom teretanom, a u izgradnji je i neka vrsta kampa. Kupili su hotel koji preuređuju, na tri etaže, s bazenom i kuhinjom, tu bi bile i sobe za igrače, a to bi otvorilo i puno veće mogućnosti za kvalitetan rad.

Život u Azerbajdžanu izvan nogometa, kaže, nije nimalo loš.

– Živimo svi u blizini, gotovo u pravilu odemo i na ručak zajedno, nalazili smo se i za gledanje utakmica HNL-a ili naše reprezentacije. Ispekli bi si kokice i uživali… Imamo internet, gledamo filmove, ali prije svega radimo, gledamo igrače, protivnike, eventualno odemo malo prošetati, vidjeti grad. Živimo mirno, nemamo neke velike potrebe da stalno idemo negdje. Tamo je i Džemo Mustedanagić, kao i njegov sin Adino, vode školu nogometa, pa se družimo i s njima, a upoznali smo se i s Filipom Ozobićem, koji igra za Neftči, ali i za njihovu reprezentaciju.

Jedini nedostatak, i to ozbiljan, udaljenost je od obitelji.

– Gledaj, čovjek se mora posložiti u glavi. Ako razmišljaš o tome što ti sve fali, sam sebi ćeš biti neprijatelj. Danas je drukčije vrijeme, imaš mobitel, video pozive, udaljenost se tako malo smanji, ali naravno da mi fale moji doma, da jedva čekam doći kući i vidjeti ih.

Naravno, prati i svoju Goricu, navija izdaleka, pa ga pitamo ima li u kadru kolege Rajka Vidovića zanimljivih pojačanja…

– Treba nam jedan vezni koji ima smisla za igru prema naprijed, koji može kreirati i organizirati igru, tako da vam ne moram ni reći na koga ciljam – kazao je Sale nakon što je opisao Juricu Pršira.

– Razmišljali bismo mi i o Krizmaniću, ali situacija je takva da klub nije baš u mogućnosti plaćati neke velike odštete. Prošlo ljeto su dosta potrošili, tako da nemamo baš velike mogućnosti u tom smislu. Uostalom, pitanje je i tko bi od naših, hrvatskih igrača želio doći u Azerbajdžan. Udaljenost je problem, a mnogi su skloni i podcijeniti njihovu ligu. Slično je to kao i s BiH ligom, iako bih rekao da je azerbajdžanska liga bolja od bosanske, pogotovo po intenzitetu igre, ali i po mnogim drugim stvarima. Ima tamo dosta stranaca, kvalitetnih igrača, a ni financije nisu loše. Mislim da su dovoljno dobre za neke naše igrače.

Odmor će trajati još vrlo kratko, kroz desetak dana opet će Sale svoju Veliku Goricu zamijeniti atraktivnim Bakuom, što ne znači da uskoro opet neće doći blizu kuće.

– Doma smo od 26. svibnja, već cijela dva tjedna, ali stalno smo u kontaktu svi mi iz stožera, i formalno i neformalno. Jučer sam baš dečkima slao platu s mora, nekidan je Domagoj poslao palačinke iz Dubrovnika… Bude tu svega. Osim toga, gledamo i igrače, planiramo pripreme, pa smo išli Kruno i ja do Čateža, da vidimo uvjete. Lako je moguće da ćemo tamo i biti u prvom dijelu srpnja – zaključio je Sale.

Ostalo je još samo čuti što kaže na sudbinu Jelačića, koji je ispao iz 4. NL Središte. Do odlaska u Mostar bio je igrač zelenih iz Vukovine, bez njega stvari ne idu jednako dobro.

– Žao mi je što su dečki ispali iz lige, ali ne mora to biti nikakva tragedija. Uživao sam biti dio te priče, a i u Azerbajdžanu znam zaigrati s dečkima na treningu, pogotovo kad ih fali brojčano. Iako, sve manje me kruno koristi – sa smiješkom je svoju priču završio Sale.

Nastavite čitati

Reporter 438 - 20.06.2024.

Facebook

Izdvojeno