U trenucima dok iščekujemo nogometni rasplet za povijest, posljednjih 90 minuta u borbi HNK Gorice za Europu, nekako u drugom sportskom planu – pogotovo kad je ovaj grad u pitanju! – odvija se još jedna herojska bitka. Samo nekoliko stotina metara daleko od doma nogometaša Gorice, u praznoj Gradskoj sportskoj dvorani, u četvrtak navečer košarkaši Gorice odigrali su utakmicu za pamćenje. I za nakon do poda.

Nije stvar samo u tome da je Gorica u polufinalu domaćeg prvenstva, da je među četiri najbolja i najjača kluba u državi, uz bok velikanima hrvatske košarke. Nije stvar ni samo u tome da je Gorica u drugoj utakmici tog polufinala pobijedila Zadar (79-76), na čijoj je klupi izbornik Veljko Mršić, a u rosteru igrači s velikom kvalitetom. Ne, zapravo je stvar u tome što je Gorica sve to izvela u vrlo, vrlo otežanim uvjetima.

Kad je Ivan Batur u jednoj polukontri jauknuo, pao na parket i ostao ležati, bio je to samo početak. Puknuće kružnih ligamenata, oporavak od šest do osam mjeseci. Sezona završena za igrača iz petorke, sposobnog igrati i na visokim pozicijama… Slijedio ga je Krešimir Ljubičić, koji je “osjetio” rame, a taj osjećaj ga nije prevario. Operacija i oporavak od četiri do šest mjeseci za igrača iz petorke, jedinu klasičnu “peticu” u rosteru, jedinog koji uz centimetre donosi i masu pod obruče. Pa je onda, na jednom treningu, lakat u nos dobio Marko Baković, druga “petica”, u izostanku Ljubičića možda i najvažniji igrač u rosteru. Drugi put ove sezone slomio je nos i više nema šale, i on otpada do daljnjeg…

I takva je Gorica, bez trojice važnih igrača, sa samo osmoricom igrača u rotaciji, bez ijednog centra, krenula u četvrtfinalni okršaj sa Sonik Puntamikom. Bilo je teško, zahtjevno, čupavo do krajnjih granica, ali osmorica junaka došli su tamo gdje su željeli – u vrh hrvatske košarke. Nevjerojatnom borbenošću, košarkom prilagođenom uvjetima, u kojoj nije poseban problem ni dobiti drugu utakmicu 54-52… Fajt do kraja, za svaku loptu, pa čak i onda kad šut ne ide, kad ništa ne ulazi.

Umorna i iscrpljena od Zadrana, Gorica je odmah potom morala na – Zadrane. Ali onu bolju verziju, jer u polufinalu je čekao veliki KK Zadar. I ružno je to izgledalo u prvom poluvremenu utakmice u Krešinom domu, Gorica je početkom nastavka bila i na minus 30, bez ikakve šanse, no do kraja je trener Josip Sesar uspio pronaći formulu. I svesti poraz u normalne okvire, ali i ponuditi temelj za ono što će se događati u četvrtak navečer, o kojem je ovdje zapravo i riječ…

Nimalo neočekivano, uoči četvrtka pojavili su se i novi problemi. Leđa Lovre Mazalina, nekadašnje “trojke”, krilnog igrača, koji je u ovoj situaciji prva opcija na centarskoj poziciji, dodatno su naborala Sesarovo čelo, ali stisnuo je Maza zube, spreman da se i takav “potuče” sa zadarskim gorostasima po košem. A dok se on bavio stijenom od čovjeka pod imenom Chinanu Onuaku, s druge strane terena vukao je Karlo Uljarević. Prošle sezone igrač Zadra, u kojem su mu objasnili kako ga više ne trebaju, Karlo je Zadranima već poslao poruku ove sezone, tricom za pobjedu na početku sezone, a sad im je utrpao 22 koša i odveo Goricu prema izjednačenju serije.

Nevjerojatno je bilo vidjeti energiju i želju kojom Goričani igraju, za što je stigla i nagrada u obliku sjajnog postotka šuta za tricu. Mate Kalajžić je probijao i pogađao, Ivan Majcunić tražio svaku šansu za šut i stavio dva ključna bacanja, Ante Mašić po tisuću i neki put dokazao koliko je bitan za ovu momčad, a ruku pomoći u punom su smislu dali i Ozren Pavlović i Emil Savić. A opet, lopta odluke završila je u rukama posljednjeg, osmog preostalog…

Borna Kapusta jedan je od igrača s najdužih stažom u Gorici, igrao je ovdje i drugu ligu, i borio se za opstanak… Danas je najbolji asistent momčadi, možda i najraznovrsniji igrač u goričkom rosteru, ali i vjerojatno najveći altruist od svih igrača u ligi. Koševi su mu uvijek na zadnjem mjestu, iako se zna i njemu otvoriti, no ovdje je riječ o igraču koji će se složiti s legendarnom konstatacijom Tonija Kukoča, novog člana Hall of Famea.

– Koš usreći samo jednog čovjeka, asistencija dvojicu!

I vjerojatno je baš zbog toga 32 sekunde prije kraja Borna Kapusta bio jedini igrač koji je te večeri zaigrao, u obje momčadi, a još nije zabio koš. Bilo je u tim trenucima 74-74, dramatična završnica u tijeku, a Borna je krenuo na prodor uz sporijeg Onuakua, napravio crossover, vratio se na tricu i – pogodio! Zadar se više nije mogao vratiti, bio je to šut koji je presudio. I fenomenalno je što je bio baš njegov, baš Kapustin.

Sreća je nakon utakmice bila neizmjerna, orila se pjesma svlačionicom, a s druge strane trajao je šok. Nisu Zadrani ovdje očekivali poraz, bili su uvjereni da će te večeri zaključiti polufinalnu seriju, baš kao i ostatak domaće košarkaške javnosti. Međutim, nije se dogodilo. Nije zato što je Sesar ostao na osmorici, ali na osmorici hrabrih, odvažnih, osmorici koja ne odustaju. I koja pogađaju kad treba.

Majstorica se igra u nedjelju u Zadru, pobjednik će u veliki finale, ali u ovim trenucima to se nekako čini manje važnim. Gorica je u nenormalnim okolnostima pokazala kakva je momčad, koliko srca može ostaviti na parketu, a to su definitivno razlozi za glasan pljesak na otvorenoj sceni. I zato, što god se dogodilo u Zadru, ova će sezona ostati zapisana u povijesnim knjigama. Iskorak u regionalnu košarku, pa polufinale prvenstva uz ovakve utakmice…

Bravo za sve!