Priča iz kvarta
Priča o Brici i Seki: Tata Vinko, kći Seka i unuk Tomek šišaju već 68 godina!
Frizerski salon koji danas nosi naziv “Brico i Seka” najdugovječniji je salon u našem gradu, otvoren je još 1950. godine. Mijenjala se lokacija, mijenjalo se ime, ali odgovor na pitanje “tko te šiša” isti je već gotovo sedam desetljeća
Kako sad ispada, ja sam se zapravo vratio na ono što je deda radio u svoje vrijeme. Na muško brijanje, koje je neko vrijeme gotovo nestalo iz salona. Deda je nekad brijao pola Gorice, a kako su sad u trendu brade, ekipa dolazi kod mene na brijanje i uređivanje brada, kaže Tomislav Noršić (38), vlasnik brijačnice “Brico i Seka”, smještene na Šetalištu Franje Lučića, nedaleko od “glavne” goričke crkve.
Tomek je treća generacija svoje obitelji koja vodi najdugovječniji frizerski obrt. Zbog razgovora za Reporter otvorili su vrata brijačnice u nedjelju, a Tomeku je u pratnji, naravno, bila i mama. Bivša gazdarica.
– Evo vidiš, prepisala sam lokal na njega, dala mu da bude gazda, a on sad ide sve moje stvari pobacat’ van, sav moj namještaj – kroz smijeh govori vesela Slavica Noršić, puno poznatija po nadimku Seka, kako se donedavno zvala i brijačnica.
– Kad je moj tata 1950. otvorio brijačnicu, dvije godine prije nego što sam se ja rodila, nazvao ju je samo Brijančnica. I ispod je, manjim slovima, pisalo njegovo ime, Šimunković Vinko… Nije tad bilo brendiranja i takvih stvari. Kad sam ja 1974. preuzela obrt, i dalje je iznad vrata pisalo ‘Brijačnica’, samo je manjim slovima sad pisalo ‘Slava Noršić’. A kad sam 1992. selila na drugu lokaciju, na općini su mi rekli da moram imati neko ime. Mislim si, mene cijeli život zovu Seka, pa piši Seka, kaj buš drugo – priča nam gospođa Slava dok sjedimo u prostoru u kojem je provela toliko godina.
Tata Vinko prvi je friziral’ mladenke
Malo je Goričana koji ne znaju za Seku, a oni stariji možda će se sjetiti i njezina oca Vinka. Dobroćudnog, ali i pomalo svojeglavog tipa koji je, zanimljivo, udario temelje ženskom friziranju u našem gradu.
– Kad je tata otvarao salon, u Gorici su postojala dva ili tri muška brijača, ali niti jedan ženski frizer. I tako je on krenuo frizirati i žene, radio je frizure i za mladenke… Jednostavno nije imao tko. Pa čak ni sredinom 70-ih, kad sam ja počinjala raditi, nije bilo puno bolje, u gradu su bila tri muška i jedan ženski frizerski salon – sjeća se Seka, koja na pitanje je li lakše raditi sa ženama i muškarcima razmišlja otprilike jednu milisekundu.
– Uuuuuuh, ogromna je razlika. Puno je lakše s muškarcima, puno manje komplikacija. Ženama moraš ugađati, ispunjavati im želje, a s muškarcima pričaš viceve, o politici, sportu – govori gazdarica.
No vratimo se mi na dobre stare priče iz davnina… Tata Vinko je bio rođeni Goričanin, obitelj je tu već generacijama, više ni ne znaju tko je i kad došao u srce Turopolja, ali zna se da je bio omiljen u gradu.
– Uh, to je bilo prekrasno vrijeme. Subotom poslijepodne, recimo, znalo se da je vrijeme za brijanje tih starih Goričana. Ljudi se u to vrijeme nisu brijali doma, svi su dolazili u brijačnicu. Na stolu je često znao biti šah, karte, tu su se ljudi družili… Znam da je stari govorio da je više puta i Novu godinu dočekao u brijačnici. Škvadra ušla unutra i ajmo, šišanje, brijanje i, što drugo, doček Nove godine. U brijačnici se u to vrijeme doslovno odvijao društveni život grada – govori nam simpatična Seka, pa nastavlja:
– On bi vam ujutro, kad je išao na posao, obavezno stao tu na ćošku, u tadašnji Park, na rakijicu. Pa opet točno u 10 sati. Ma mogla je brijačnica biti dupkom puna, on bi ležerno skinuo kutu i otišao do Parka na gemišt. I onda bi se vratio raditi dalje. To je bio njegov ritual, a ljudi su za to znali.
Mama, kad ti umreš, ja ću biti šef!
Solidno se, kaže Seka, živjelo u to vrijeme od brijačkog zanata. Majka nije radila, no brico Vinko uspio je izgraditi obiteljski dom, priuštiti djeci miran život. Srećom, pronašao je i nasljednika.
– Tata je rođen 1914., a kad je imao 60 godina, ja sam preuzela obrt. Međutim, gotovo do posljednjeg svog dana bio je u brijačnici. Imao je svoje stare mušterije, on bi njih odradio, pa sjedio tu, razgovarao s ljudima, čitao novine… Uostalom, tako i ja danas radim, isto dođem ujutro u brijačnicu, odradim svoje i podružim se malo. Tata je umro 1984., sa 70 godina – priča Seka.
U to vrijeme njezin mlađi sin Tomislav imao je jedva pet godina, ali dedina smrt motivirala ga je za antologijsku misao.
– Jednog dana došao je do mene i počeo mi govoriti da će on biti brico kad odraste. Smijala sam mu se, kako nećeš, pa dijete ima pet godina. I pitam zašto to želi, a on kaže: ‘Pa da budem šef kad ti umreš!’. Vidjelo dijete da je deda umro i da sam ja postala šef, pa je sve izračunao, ha, ha – kaže mama Slavica, koja sa sinom danas ima slične “ratove” kakve je njezin otac imao s njom.
– Kako ne, baš se znamo ‘počohati’, ali ja se uvijek nasmijem kad mi on nešto kontrira, jer odmah se sjetim svog starog – kaže Seka.
Prve 42 godine obiteljska brijačnica bila je preko puta općine, tamo gdje je danas Javnobilježnički ured Maleković, a posljednjih 26 je u Šetalištu Franje Lučića.
– Da, preselili smo se 1992. i moram priznati da sam se bojala hoće li i dalje biti posla. Ipak smo se maknuli iz centra, nisi toliko na oku, ali odmah je krenulo jako dobro. Zapravo, nikad mi nije ni palo napamet zatvoriti salon, nikad nije bilo toliko loše, a to je valjda razlog da budem zadovoljna – govori gazdarica.
Za branitelje šišanje i danas besplatno
Bile su to ratne godine, kad su se muškarci morali šišati “na vojnički”. Ne svojim izborom, nažalost…
– Kad je počeo rat, kad se zakuhalo kod Pokupskog, masa ljudi je otišla na frontu. I tad sam rekla svojim curama: ‘Tko god dođe u uniformi, šišanje je besplatno!’ Moraš nekako tim dečkima pomoći, pa ajmo tak’. Iako, brzo smo shvatili da je svaki drugi u uniformi, a tako to baš i nije išlo, ha, ha. Ali evo, do danas mi je ostalo njih četiri, pet koji dolaze na šišanje i nikad im ne želim naplatiti – otkriva nam Seka.
Puno je, naravno, tajni za uspjeh u ovom poslu. A sve njih, očito, dobro znaju u obitelji Noršić, jer traju stvarno jako dugo.
– Često mi je otac znao govoriti: ‘Ako želiš uspjeti, s njima moraš biti kako bog zapoveda’. A tako i je. I nasmijati se kad ti nije do smijanja, sve probleme ostaviti vani, uvijek imati toplu riječ… To je ključno. Sa svim tim ljudima kroz godine postaneš i prijatelj, ipak su to godine i godine poznanstva – ističe Slava, kojoj muž nikad nije radio probleme jer je s ponekim od dugogodišnjim mušterija znala otići i na kavu, na piće.
– Ma kakvi, nikad se to nije događalo. Dok sam radila na staroj lokaciji, često sam znala skočiti na kavu. Netko dođe, vidi da nemam posla i pozove me na kavu. Znala sam i po pet puta dnevno biti u Starom gradu. U šali sam se i dogovorila s mužem da je to moja birtija i da mi se tamo ne pojavljuje. Šalili smo se, ali ima to smisla. To su sve moji pajdaši, a on ih ne poznaje, može ljudima biti neugodno ako mi dođe muž, a oni sjede sa mnom. Pa smo to izbjegavali – kroz smijeh priča Slava.
Politika može u njezinu butigu
Treba u njezinom, odnosno njihovom poslu znati i “pročitati” ljude, shvatiti što im odgovara, kako s njima komunicirati. Jer nisu baš svi za prijateljska druženja…
– Da, ali već nakon dva, tri puta shvatiš što kod koga prolazi. Netko na stolcu voli više pričati, netko manje, ali to brzo prepoznaš. Većina ipak voli komunicirat, a meni je najslađe kad krenu o politici – sa smiješkom govori Seka.
Njezin fiktivni kolega, čuveni Roko Prč iz Maloga mista, proslavio je rečenicu “Neću politiku u svoju butigu”, ali kod Seke vrijede druga pravila.
– Ma nema toga, ja itekako hoću politiku. Iako, ne bi bilo dobro da napišete što sam sve znala tu ljudima izgovoriti… Znala sam se s tim svojim starčekima i ‘pokefati’, ali onda brzo prebacim temu. Kažem im ajmo mi o seksu, oni kažu da sam luda i blesava, i to je to, ha, ha – vesela je Seka, koja je više puta shvatila da nije loše poznavati “pola grada”.
– Recimo, kad sam gradila kuću, gdje god bih došla, što god mi je trebalo, imala sam ljude s kojima se znam, koji se kod mene šišaju. I svi ti pomognu, olakšaju. To je isto ljepota ovoga posla.
U najstarijoj goričkoj brijačnici osjeća se dašak tradicije, na zidu su i fotografije iz vremena kad je deda šišao, ali osjeća se i prava obiteljska atmosfera. Kao što je uvijek i bilo.
– Kod mene su zaposlenici dugo ostajali, po 15, 17, 20 godina. Sa svima njima sam ostala jako dobra. Evo, naš Mario je otvarao salon i zvao me da idem s njim birati opremu. I sad mi gledamo u dućanu, on mi se par puta obrati sa Šefice, a prodavač nas gleda i kaže: ‘Čekajte, vi njemu pomažete izabrati opremu, a bit će vam konkurencija?’ A ja kažem: ‘Da, pa kaj. Nek’ dečko dela’. Meni je to normalno, ako je konkurenija zdrava, to ne može biti loše. U početku, kad je on tek otvorio svoj salon, ljudi koje je on šišao dolazili su k meni, ne znajući da je otišao, a ja sam ih sve slala k njemu. To je ljudski, zašto ne – govori Seka.
Kako je sin postao ‘sin razmetni’…
Bole je noge, žali se, bole leđa, teško je već stajati, ali ljubav prema ovom poslu nije se smanjila s godinama. Dapače.
– Uvijek kažem da je ovo naljepši posao na svijetu. Nije fizički težak, psihički je također jednostavno ako si mušterije na neki način ‘odgojiš’, ako izgradiš pravi odnos s njima. Ma famozan posao… Iako, nisam znala što da mislim kad je Tomek odlučio biti frizer. Ovaj posao ipak traži puno odricanja – upozorava mama.
No nasljednika je ipak dobila. Stariji sin Krešo nikad nije pokazivao interes, ali zato mlađi Tomislav ni o čemu drugome nije ni razmišljao.
– Pa zapravo i nisam. Cijeli život sam bio u tome, prije škole, poslije škole u salonu, nekako je došlo samo po sebi. Nema ni trenutka kad sam odlučio biti frizer, doslovno nisu ni postojale druge opcije. A pomoglo je i to što sam znao da ću u frizerskoj školi imati pun razred cura, ha, ha – smije se Tomek.
Završio je školu, počeo raditi kod mame, učio, napredovao… I tako četiri godine. A onda…
– A onda je podivljao! – ubacila se u razgovor mama Slava, prisjećajući se detalja “raskola” između Tomeka i frizerskih škara.
– Vidjela sam na njemu da nešto ne štima, pitala sam ga što mu je, i tad mi je rekao da mu se ovo više ne radi. I da bi išao kod mog brata u Nizozemsku. A ja ga gledam, kaj buš ti tamo, pa ne znaš držati ni šarafciger, ni lopatu… Ali što ću, rekla sam mu da ode, da si kroji život kako hoće. Bio je gore dva mjeseca i onda se vratio kući – prepričava Seka.
Fudbalerka, talijanka i čista dosada
Nakon ta dva mjeseca, Tomek je shvatio da… Što je točno shvatio?
– Ma ništa nisam shvatio, ha, ha… – kaže pa se prisjeća zašto je odlučio maknuti se iz ovoga posla.
– Prestalo mi je biti kreativno, zanimljivo. Znam da sam tu sjedio po sat, dva, tri, bilo je manje posla, i imao sam osjećaj da trunem. Imaš 20 godina, užasno puno mladenačke energije, ambicija, a sjediš tu po cijeli dan. Uostalom, posao tad nije bio kreativan kao danas. Tad je bilo, ono, talijanka, fudbalerka i na ćelavo. Sad imaš valjda 60 vrsta frizura, stalno se pojavljuju novi alati, gelovi, sve to isprobavam i sad je to druga priča – opisuje Noršić i dodaje:
– Sad znam da mi je falio taj kreativni dio, da se zato nisam mogao zakačiti, ali tad sam znao samo da mi nešto fali. I otišao sam konobariti, kao i obično kad ne znaš što bi radio u životu.
Osim konobarenjem, bavio se i prodavanjem pločica, dizajniranjem interijera, da bi se na kraju vratio na početak.
– Umjesto šest mjeseci, dok ne nađem nešto bolje, ostao sam konobar sljedećih sedam godina. To ja zovem vakuum mog života, ha, ha. Usporedno s konobarenjem krenuo sam se baviti i glumom, pa sam odlučio da ću konobariti dok ne završim glumačko školovanje. Tako je i bilo. Kad sam ga završio, vratio sam se u brijačnicu – priča Tomislav.
Prvo je, naravno, trebalo pitati šeficu može li se vratiti.
– Radio je u kafiću, nazvao me i pozvao na kavu. Ja već vidim da je nešto čudno. Sjeli smo i kaže mi: ‘Čuj, mama, ja bi se vratio u brijačnicu’. Rekla sam mu da se može vratiti u brijačnicu ako misli u njoj i ostati. Ako misliš opet godinu, dvije pa pobjeći, tako ne može. Ali eto, prihvatio je uvjete – zadovoljno govori Seka.
Sine, salon se nikad ne zatvara!
Ostao je u frizerskoj formi svih tih godina jer je šišao prijatelje, gotovo svaki dan, što mu je jako dobro došlo da zadrži osjećaj. I da počne uživati u poslu koji mu je, očito, ipak bio sudbina.
– Nije baš da smo mu dali da šiša nekoga prije nego što je krenuo u srednju školu, ali zato je imao pospremanje salona kao kaznu kad bi napravio neku glupost. Tako da je stvarno cijeli život ovdje – ubacila se mama, svjesna kako ona danas puno teže prati moderne trendove od svoga nasljednika.
– Počeli smo više gledati te moderne frizure, pratiti trendove. Moraš znati što se događa, gledati YouTube, ići na edukacije… Vidi se da li stojiš na mjestu ili stalno istražuješ, napreduješ, ljudi to primjete – uvjeren je Tomek.
Ima drukčije ideje od mame, ali osnovne principe je zadržao. Iako, ne baš sve.
– Mamin način rada ne bi uopće mijenjao, ali stvarno nisam baš toliki pobornik njenog principa koji se zove ‘nikad neću zatvoriti’ – kazao je Tomislav, a o čemu se točno radi pojasnila je Seka:
– Osim kad su mi umrli majka i otac, nikad u životu nisam zatvorila lokal. Zna se radno vrijeme i to je to. Evo, baš se nedavno dogodilo da su Tomek i naša Helena bili bolesni, on galami na mene da zatvorim salon i odem doma, a ja mu kažem da nema šanse. I ostala sam cijeli taj dan, odradila cijelu smjenu do kraja, zdurala sam nekak’…
Sin je opet vrtio glavom dok je ovo pričala, a usput je i gladio gustu, crnu bradu… U trendu su te brade, tako da se “Seka” pod njegovim vodstvom počela ozbiljno baviti i bradama.
– Uređivanja brada drukčija je vještina od šišanja, jer drukčija je i dlaka, puno čvršća. Zna biti puno zahtjevnije, zna biti jako komplicirano, ali jako je zanimljivo. Postoji valjda 20 vrsta brada, razne varijante, vrlo je to kreativan dio posla – kazao je Tomislav i dodao:
– Ne mislim da je to s bradama samo trend, odnosno mislim da će to i ostati moderno. Promijenili su se i muškarci, donedavno je gotovo bilo sramota uređivati se, a sad sve više muškaraca drži do izgleda, voli se i ‘lickati’. I ne da mi se ne čini da broj ljudi s bradama opada, nego čak i raste.
Novo ime, novi izgled, novi brend…
U travnju prošle godine, u sklopu novih ideja mladoga gazde, što stara gazdarica zove “izbacivanje mojih stvari iz salona”, brijačnica “Seka” dobila i novo ime, pa se sad zove “Brico i Seka”. A prostor je dobio novi štih. Moderan, a opet retro. Iako, pričekat ćemo na to još malo, mladi gazda je zasad tajnovit…
– Želio sam malo sve ovo modernizirati, ići u smjeru svjetskih trendova. Zadržali smo tradiciju koju brijačnica ima, ali promijenili smo brend, dali mu drugi štih. Mislim da se tako možemo i istaknuti u Gorici – zaključio je Tomislav Noršić.
Mama Slava, popularna Seka, sa strane je prevrtala neke stare slike. I sjećala se vremena koje je prošlo. Priča je ovo koja traje 68 godina, priča koja nema namjeru tako brzo završiti. Vinko, Seka, pa Tomek, svatko u svom vremenu, svatko sa svojim stilom. A svi uspješni.
– Ma sad je i bolje nego kad sam ja bila šefica – zadovoljno priznaje Seka.
Ostalo je još samo nagovoriti je na fotkanje. E, to je tek izazov. No uspjeli smo nekako, rekla je nešto u stilu: “Ma ajde, slikaj, ko te šiša!”
Brico Tomek, lice s reklame
Vidjeli ste vjerojatno onu reklamu za pivo, vrtjela se stalno po televiziji, u kojoj se neki tip čudno obrije za upoznavanje s roditeljima svoje cure. S bradom “na batmana” široko se nasmijao više puta iz vaših ekrana… E, pa to je on. Tomislav Noršić. Tomek, čovjek iz treće generacije.
– U vrijeme dok sam konobario, došao sam na ideju da napišem nekakav scenarij, pokušao sam to negdje uvaliti, baš i nije prošlo, a na kraju sam završio u glumačkoj školi Kubus. Snimio sam nešto reklama, nešto kratkih filmova… Nažalost, nema puno audicija i kastinga kod nas, a i vrte se stalno isti ljudi. Iako, činjenica je da bi se trebalo puno više truditi oko toga, gurati, a uz posao je to jako teško – kaže glumac i brico Tomislav.
Kroz tu reklamu za pivo njegovo lice upoznala je cijela nacija. A sve to, kakve li zgodne podudarnosti, zbog brade.
– Da, tu su se baš spojile moje dvije strasti. Ja si volim misliti da su me uzeli zbog glume, ali bojim se da je brada presudila. Čim su me vidjeli, oduševila ih je moja gusta brata i odmah su rekli da ću im ja biti zaštitno lice. Ma super je to iskustvo. Brijao me vlasnik Gospona Fulira, tu bradu mi je radio nekih sat vremena. Malo smo i popričali, izmjenili iskustva – kaže Tomislav.
Da može birati, glumu ili brijačnicu, ima spreman odgovor:
– I jedno i drugo. Moguće je to uskladiti, to bi bio idealan scenarij!
Naslijeđe je naslijeđe, makar i u pusama
Poseban odnos frizeri s godinama razviju s nekim od mušterija, zna to doslovno prerasti u prijateljstvo. Nešto slično tome Slava Noršić je doživjela s jednim kojeg i danas pamti.
– Sjećam se, bio je tu jedan stari veterinar koji me, svaki put kad bi došao, poljubio. Bili smo si jako dobri, a kad je bio bolestan, išla sam ga i u bolnicu brijati, šišati… Nakon što je umro, došao mi njegov sin u salon, a ja se namjestim i kažem: ‘Ajmo, pusa!’ Ovaj me gleda u čudu, a ja mu kažem: ‘Što me gledaš, naslijeđe je naslijeđe’ – smije se Seka.
Muška frizura za 150 kuna? Ma gluposti…
Budući da ovo nije reklama, nego priča o obrtu koji je obilježio cijelu jednu epohu u životu Velike Gorice, neće ovdje biti govora o cijenama. Recimo samo da one nisu pretjerano visoke, kao što se sve češće zna čuti. Muške frizure za 150 kuna? Da, toga je sve više…
– Znam da toga ima po Zagrebu, ali stvarno ne znam što taj točno može napraviti za te novce…. To je previše – kaže Slavica Noršić i pa se nadovezuje:
– Mi smo nekad, do prije 15-ak godina, dogovarali cijene između sebe. Znalo se sve, našli bi se i dogovorili koliko što košta. I ljudi su znali koliko je šišanje u Velikoj Gorici. Tako su radili i ženski frizeri. Danas neki imaju muško-ženske salone u kojima su muška šišanja 30 kuna, a mi si, recimo, to ne možemo priuštiti.
HOTNEWS
S(okolice) iz goričke okolice – umijeće lova sokolova
U Čičkoj Poljani žive vješte i nagrađivane ptice – vrhunski lovci koje trenira Marijan Žižanović, a pojavljivale su se i u poznatim filmovima i spotovima
Lov s orlovima, sokolovi koji glume u filmovima, konj pod sedlom i život u ritmu ptica grabljivica — zvuči kao scena iz filma, ali za jednog čovjeka to je svakodnevica.
Upravo takvu priču donosimo iz prve ruke: o Marijanu Žižanoviću, sokolaru koji je svoju strast pretvorio u način života.
Kako je sve počelo: od školskih klupa do sokolarstva
Ljubav prema pticama grabljivicama kod Marijana Žižanovića traje cijeli život i počela je još u gimnazijskim danima. “Tada sam s latinskog na hrvatski prevodio knjigu Fridrika II. o umjetnosti lova s pticama. Tako je sve krenulo, iako su to bile stare, srednjovjekovne metode”, prisjeća se. Pravi zaokret dogodio se kada je upoznao sokolara iz Češke koji je uzgojio stepskog sokola. To poznanstvo dodatno ga je povuklo u svijet sokolarstva.
Intenzivnija ljubav prema sokolarstvu razvila se za vrijeme studija. “Tada sam pripitomio prve ptice, prvo jastreba, pa orla i sokola. Jednu po jednu.” U to vrijeme živio je u Zagrebu, no uvjeti za ozbiljnije bavljenje sokolarstvom nisu bili idealni. “Nisam imao uvjete na Pantovčaku, u vrtu, za nešto ozbiljnije.” Tada započinje potraga za mjestom koje će odgovarati njegovom načinu života i njegovim pticama. Tražio je ravan teren, s dovoljno prostora, mogućnošću držanja konja i izvorom vode u blizini. “I našao sam baš takvo mjesto.” Danas Marijan većinu svojih dana provodi u Čičkoj Poljani!
Foto: Vanesa Miković/Cityportal
Na vrhu prirode i njegovog interesa
Ljubav prema prirodi i životinjama kod Marijana je jasna, poštuje ih sve, kaže, no ptice grabljivice za njega imaju posebno mjesto. “To su vrhunski predatori. Oni su na vrhu prirode.” Sokolovi i orlovi kroz povijest nisu bili samo lovci, već i simboli moći. U srednjem vijeku sokol se smatrao kraljevskom životinjom, a pravo na lov s određenim vrstama bilo je strogo određeno društvenim statusom. Osim simbolike, riječ je i o jednoj od najsposobnijih životinja u prirodi. Sokol je ujedno i najbrže živo biće na svijetu, u obrušavanju može doseći brzinu i do 390 kilometara na sat! Lovi jednako učinkovito i u zraku i na tlu, a plijen mu varira od ptica do manjih sisavaca. No rad s tim pticama danas zahtijeva i prilagodbu uvjetima u kojima žive.
“Sjeverni sokolovi dolaze iz arktičke klime i kod nas često obolijevaju jer nisu navikli na ove uvjete.” Zbog toga se u uzgoju koriste križanja. “Miješa se sjeverni i stepski sokol. Tako dobiješ pticu koja može živjeti ovdje, ali zadržava osobine vrhunskog predatora.” I dok sokole opisuje kao fascinantne i izuzetne, kada je riječ o lovu — izbor je jasan. “Sokolove imam za uživanje, ali lovim s orlovima. Oni su pojam snage.” Trenutno brine o čak 35 ptica, koje sve uzgaja sam, od sokolova do orlova i jastrebova.
Lov kao precizno uigrana igra povjerenja
Lov s pticama grabljivicama nije improvizacija nego precizno uigran odnos između čovjeka i životinje. Marijan u lov ne ide bez osnovne opreme: na ruci nosi zaštitnu rukavicu, a koristi i poseban nosač za ruku koji se postavlja na sedlo konja. Ovo rješenje, kako objašnjava, potječe još od mongolskih i kazahstanskih sokolara. Dok jaše, orao ga prati iz zraka, prateći svaki njegov pokret. No ključ uspješnog lova ne leži samo u tehnici, već u pripremi. Sve se, kaže, svodi na ono što sokolari nazivaju kondicija.
“Kondicija u sokolarstvu znači točno upravljanje težinom ptice.” Nije riječ samo o fizičkoj spremi, već o pažljivo balansiranom odnosu između težine, gladi i energije. Upravo taj balans određuje hoće li ptica biti motivirana za lov i hoće li surađivati. Svakodnevno se mjeri gramaža i precizno određuje količina hrane. Kondicija znači da je ptica dovoljno gladna da lovi ali ne i izgladnjela. Upravo zahvaljujući toj preciznosti, moguće je kontrolirati ponašanje ptice u lovu. “Ovisno o težini, znam što će napadati. Hoće li ići na zeca, lisicu ili nešto veće.”
Jedan trenutak posebno mu je ostao u sjećanju. Dok je jahao, a njegov orao ga pratio iz zraka, iznenada se pojavio divlji mužjak bjelorepana i počeo kružiti oko njih. “Zanimalo me kako će moj reagirati.” Reakcija je bila trenutna: Marijan je podigao ruku, a njegov orao bez oklijevanja sletio na nju. Divlji bjelorepan ostao je zbunjen. “Digao se okomito u zrak i odletio. Nije mu bilo jasno što se dogodilo i zašto je ovaj došao meni.”
Sokolari na pisti: nevidljivi čuvari sigurnosti
Sokolarenje nije samo hobi ni tradicija nego ima i vrlo konkretnu, sigurnosnu ulogu. Marijan je sudjelovao u postavljanju temelja sokolarstva na Zračnoj luci Franjo Tuđman, gdje su ptice grabljivice postale dio sustava zaštite zračnog prometa. “Bili smo među prvima koji su tamo uveli biološku zaštitu s pticama grabljivicama.” Uloga sokolara u zračnoj luci iznimno je važna. Ptice grabljivice koriste se kako bi se spriječilo okupljanje drugih ptica, poput vrana, koje mogu predstavljati ozbiljnu opasnost za avione. “Taj posao može se raditi samo sa sokolovima. Nijedna druga ptica ne može to odraditi na isti način.” Sokol leti visoko, presreće druge ptice i svojim prisustvom održava zračni prostor sigurnim za uzlijetanje i slijetanje. No, iza toga stoji zahtjevan i dugotrajan proces treninga. “Trenirati sokola nije jednostavno. Kod nas ima možda tri ili četiri osobe koje to stvarno znaju raditi.”
Koliko su sokoli precizni i učinkoviti u lovu, pokazuje i jedna situacija koja mu je ostala u sjećanju. Tijekom lova u okolici Mičevca, njegov sokol krenuo je za vranom i nestao iz vidokruga. Ipak, zahvaljujući odašiljaču, mogao je pratiti gdje se nalazi. “Pokazivalo mi je da je u nečijoj kući.” Kada je stigao na adresu i pokucao, vlasnik kuće nije mogao vjerovati. “Rekao sam mu: ‘Znam da zvuči čudno, ali moj sokol je u vašoj kući’” Na kraju su ga pronašli u sobi, kako mirno jede svoj plijen. Vrana je, pokušavajući pobjeći, uletjela kroz prozor, ali sokol ju je uspio uloviti.
„Sokol ga je volio“
No, priča o Marijanu i njegovim pticama tu ne staje. Osim što love i treniraju, njegove ptice i glume. Pojavljivale su se u filmu Banović Strahinja, gdje su sudjelovale u scenama koje su mnogima ostale u sjećanju, a njihov let i danas izgleda jednako impresivno kao i na velikom platnu.
Prisjetio se i jedne zgode sa snimanja, kada je, umjesto iza kamere, završio u ulozi kaskadera. Naime, tijekom snimanja scene u kojoj orao napada tijelo Prometeja, na set je donio dva orla: ženku, za koju kaže da je izuzetno živahna i “jede sve”, i mužjaka, koji je mirniji i pogodniji za rad.
Plan je bio da u sceni sudjeluje upravo mužjak, no u brzini i organizacijskom kaosu na snimanju, pred kamerama se našla ženka. “Nije baš bilo svejedno”, priznaje kroz smijeh. Svojom energijom i nepredvidivošću poprilično je iznenadila kaskadera, pa je u jednom trenutku Marijan ipak morao uskočiti i preuzeti situaciju. Ovaj put nije ništa prepuštao slučaju. Ženku je maknuo sa strane, a u scenu uveo mirnijeg mužjaka. Kako kaže: „Jednom je bilo dovoljno.“, našalio se Marijan.
No, nisu se zadržale samo na filmu. Njegovi sokolovi i orlovi pojavili su se i u spotovima domaćih izvođača poput Dražena Žanka, Marka Perkovića Thompsona i Franke Batelić.
Od tišine prirode i lova, do reflektora i kamera. Ipak, za Marijana, sve se svodi na isto. Na odnos s pticama. Na povjerenje koje se gradi godinama. I na način života koji se ne može odglumiti.
Foto: Marijan Žižanović
Moja županija
Lekenik u znaku Jurjeva: više od stotinu biciklista sudjelovalo u premijernoj vožnji
Velik interes za ovu biciklijadu potvrđuje potencijal razvoja aktivnog i održivog turizma na području Općine Lekenik, a iz Općine su zahvalili svima koji su sudjelovali u realizaciji događaja, uz najavu novih izdanja u budućnosti.
Više od 110 sudionika iz različitih dijelova Hrvatske okupilo se na prvom izdanju Jurjevske biciklijade, održanom u sklopu proslave Dana Općine Lekenik i blagdana sv. Jurja.
Nakon završetka vožnje, program je nastavljen manifestacijom „Jurjevo na Jurjevcu“, gdje je sudionicima osiguran topli obrok, a druženje je nastavljeno uz kulturno-umjetnički nastup KUD-a Preslica iz Pešćenice, glazbeni program i paljenje tradicionalnog jurjevskog krijesa.
Sama biciklijada održana je u organizaciji Turističke zajednice Općine Lekenik i Biciklističkog kluba Roda iz Siska. Start je bio u Jurjevcu, a sudionici su vozili 25 kilometara dugu rutu koja je prolazila kroz više naselja – od Hotela „Dvorac Jurjevec“, preko Pešćenice i Lekenika, zatim kroz Lekeničku Poljanu i Cerje, sve do cilja kod lovačke kuće u Brežanama Lekeničkim.
Trasa je bila osmišljena tako da bude dostupna širokom krugu sudionika, bez većih fizičkih zahtjeva, čime je omogućeno sudjelovanje i djeci i iskusnim rekreativcima. Tijekom vožnje organizirana su zaustavljanja na nekoliko lokacija, gdje su sudionici imali priliku upoznati lokalnu povijest i znamenitosti te se kratko odmoriti.
Među sudionicima bio je i načelnik Općine Lekenik Božidar Antolec, koji je izrazio zadovoljstvo organizacijom i velikim odazivom te zahvalio organizatorima na inicijativi i uspješnoj provedbi događaja.
Velik interes za ovu biciklijadu potvrđuje potencijal razvoja aktivnog i održivog turizma na području Općine Lekenik, a iz Općine su zahvalili svima koji su sudjelovali u realizaciji događaja, uz najavu novih izdanja u budućnosti.
Fotogalerija/Općina Lekenik
Priča iz kvarta
Senzacija za 8.000 eura: Zagrijavanje u hodniku, trener od 22 godine i – Superliga!
Odbojkaši Gorice osvojili su drugo mjesto u drugom rangu hrvatske odbojke i izborili plasman među elitu! Do tog uspjeha došli su prolazeći kroz priču od koje bi se u Americi snimio jedan dobar film…
Kalendar je baš tih dana napravio iskorak iz siječnja u veljaču, siva, sumorna i depresivna zima 2025/26. i dalje ne posustaje. Nekakav je utorak pri kraju, zapravo nikakav, jer hladnoća probija do kosti, a ne pomaže ni vjetar koji udara u mozak. Na željezničkoj postaji Gradići nema psa. Kasni su sati, uskoro će i ponoć, mrkli je mrak, tko bi i bio tu…
A opet, jedna figura nazire se u daljini. Posljednji vlak za Sisak upravo treba stići, a mladić sa sportskom torbom na leđima cvokoće zubima. I čeka. Dok čeka, razmišlja o izazovu koje nosi sutra. Četvrti razred gimnazije debelo je zagazio u svoje drugo polugodište, ključni ispiti su pred klincem sakrivenim iza vunene kape i šala prebačenog preko nosa. Mora taj sutrašnji ispit, razmišlja smrzavajući se, odraditi što je bolje moguće, jer neće na PMF primiti baš bilo koga, a to je jedina želja. A i derbi je za vikend, posebno važna utakmica…
Za to vrijeme jedan automobil skromnijih prostornih gabarita sve više odmiče od željezničke postaje Gradići. U automobilu su petorica odraslih muškaraca, svi visoki i snažni, a do koji trenutak prije toga bilo ih je i šest. Onaj šesti je, nesretnik, ostao čekati na stanici.
Uz neskriveno divljenje posvećenosti tog šestog, ova petorica ne prestaju pričati. A tema je samo jedna. Samo odbojka. Za volanom je trener, uz njega i oko njega raspoređeni su igrači. Neki od njih i stariji od trenera, prekaljenog stratega s navršene 22 godine, nitko tu nikome ne persira, ali ni ne upada u riječ. Ideje se vrte, analize rade, pričaju i kako su se zagrijavali u hodniku dvorane, kako su im malo ta tri termina za trening na tjedan, smišljaju kako će pomoći predsjedniku kluba da plati suce, putovanja… I kako će pobijediti za vikend.
Jer, sve se čini da se otvara lijepa prilika da svi oni, svim okolnostima unatoč, nepuna dva mjeseca kasnije izbore ulazak u elitu, među najbolje u državi!
A to se, pogađate, i dogodilo. Klinac iz uvoda je Ivan Čičak, mladi Siščanin koji je u borbi za plasman u Superligu za odbojkaše bio najbolji napadač OK Gorice, momčadi čiji je trener 22-godišnji Gašpar Škorić-Budimir, momčadi koja je društvo najboljih klubova u Hrvatskoj izborila unatoč svim ovim slikama iz uvoda.
Da, oni su doista ulazak u Superligu izborili s tri treninga na tjedan! Zato se i zagrijavaju u hodniku dvorane, jer vremena definitivno nema za gubljenje… Njima je ponajbolji igrač doista 18-godišnji klinac, trener im stvarno ima samo 22 godine, a nitko od njih od odbojke ne zarađuje ni jednog jedinog centa. Što i čudi ako znaš da je OK Gorica u svemu tome uspjela sa, pazite sad, osam tisuća eura?! Ne mjesečno, osam tisuća eura za cijelu sezonu…
I kad je tako, naravno da je jedina opcija za prvo pitanje nešto u ovom stilu: Pa dobro, kako je to moguće??
– Ha, moguće je… Ako ima dovoljno ljubavi prema tome što radiš, ako dovoljno dobro radiš to što radiš, onda je moguće – kaže Marko Barunović, predsjednik OK Gorice, 43-godišnji Velikogoričanin kojeg možda znate i kao začetnika pub kviz scene u našem gradu, ali odbojka je u ovoj priči bez ikakve dvojbe najveća ljubav i stras.
Postojao je ranije OK Velika Gorica, koji se 2007. podijelio na dva djela, pa je nastala i OK Gorica. Ovaj prvi klub ugasio se 2010. godine, a godinu poslije bivši igrač Mladosti Marko Barunović došao je pojačati ovaj drugi klub, koji se mučio na svim razinama. Od 2017. Bara je na poziciji predsjednika, između ostaloga i zato što nitko drugi to nije želio biti. Devet godina kasnije, situacija je bitno drukčija nego tad.
– Kad sam preuzeo klub, zatekao sam šest seniora i šest kadeta. Malo po malo, korak po korak, uspjeli smo sve skupa nekako pokrenuti, a onda je taman došla korona i opet smo se vratili na početak – sjeća se Barunović, koji je baš u vrijeme korone klub doveo do premijernog nastupa u Superligi.
Međutim, ples je trajao samo jedno ljeto, velikim dijelom i zato što klub nije bio spreman za takav iskorak. Danas je, dojam je, kudikamo spremniji.
– Promijenilo se stvarno puno toga. Prije četiri godine bio sam, rekao bih, potpuno sam u svemu tome, a u posljednje četiri godine dečki u klubu su odrasli, pomažu puno oko svega, a neki su postali i treneri. Stvarno smo se bitno pomaknuli organizacijski, ali i po pitanju kvalitete rada u školi odbojke. U svim kategorijama smo redovni na državnim prvenstvima, posljednjih pet godina praktički nema završnice na kojoj nismo, a u posljednje dvije godine funkcionira i Gorica II, mlada momčad koja se natječe u trećem rangu – s razlogom je ponosan predsjednik Marko.
– Godinama sam to slagao koliko sam mogao i stigao uz posao, no za mene angažman u odbojci nikad nije imao cijenu. To jednostavno volim i želio sam davati sto posto u svakom trenutku, budući da smatram da se jedino tako nešto može napraviti – dodao je.
Velika Gorica, 14.02.2026. Prva liga-13.kolo: OK Gorica-MOK Čazma 3:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Odbojkaški klub Gorica, dakle, u novu superligašku avanturu ide bogatija za vrijedno iskustvo iz te prethodne epizode, ali tu prestaju sve priče o bogatstvu. A počinje ona priča o osam tisuća eura godišnje. Točno toliko, naime, ovaj klub dobije od Zajednice sportskih udruga, toliko je ovom klubu bilo dovoljno za, s obzirom na tu cifru, apsolutno senzacionalan uspjeh. I zato se sve one pozitivne emocije znaju pomiješati sa zabrinutošću…
– Je, emocije su baš pomiješane. Prevladava osjećaj sreće i zadovoljstva, ali s druge strane i znamo što nas čeka. Bili smo već prije četiri godine u Superligi, znamo koliko je to zahtjevno. I dosad smo putovali po cijeloj Hrvatskoj, tu se neće previše promijeniti, ali sad ćemo morati više ulagati u opremu, budući da ćemo biti i u televizijskim prijenosima, pa neke stvari treba dovesti na viši nivo, a skuplji su i suci, skuplje je sve… I s te strane, iskreno, baš se i ne veselim. Ali dobro, tu su naši gradski oci, tu je i naša Zajednica sportskih udruga, koja će svesrdno pomagati, kao i do sad – govori predsjednik Barunović.
Ako ne i više nego do sad, ubacujemo se s opaskom…
– Ako ne i više, naravno. Mi smo otišli na razinu više, a jedno vuče drugo, to tako ide…
Dok to izgovara, usne će se možda čak i raširiti u kiseli smiješak, jer svatko tko je ovdje primijetio dozu sarkazma, pazio je na satu.
– Uvjeti su, što se financija tiče, oduvijek bili minorni. Naša Zajednica broji nekih 55 članica, možda koju više ili manje, nisam ni siguran, ali znam da smo mi negdje 38. po visini prihoda. Evo, nemam problem reći da je tu riječ o osam tisuća eura godišnje. Znam da u gradu imamo nogometaše i rukometaše u najvišem rangu, možda i još nekoga, ali prilično sam siguran da nemamo 36 prvoligaša… Niti 36 klubova koji su na svim državnim prvenstvima, pogotovo u ekipnim sportovima – primjećuje Barunović.
A da se primijetiti i da odbojka u našem gradu nema status kakav bi možda trebala imati na temelju poveznica koje postoje…
– Ne znam koliko ljudi to znaju, ali velikogorički sport jedini trofej na seniorskoj razini ima iz odbojke, to je onaj Kup kojeg je osvojila Azena! Uz to, ni to ne zna previše ljudi, u Velikoj Gorici žive ili su živjeli ljudi čija imena nose hrvatski kupovi, Vinko Dobrić i Snježana Ušić sa svojom Sennom i curama, i Rade Malević, da ne pričam o Barbari i Vesni Jelić s roditeljima, pa sad i o kapetanu Mladosti Timofeju Žukovskom… Jako puno toga veže ovaj grad i odbojku, ali nikako da se to prepozna u punoj mjeri od strane Grada i Zajednice. Pogotovo kad pričamo o muškoj odbojci… Dobro, moram reći da nam je gradonačelnik Ačkar pomagao u doba kad smo igrali Superligu, bio je spreman pomoći kad god bismo ga zvali, a ja se nadam da će tako biti i dalje.
Bude li tako, bit će za nijansu lakše nastaviti ovaj put prema gore, koji je jedan od svojih vrhunaca doživio baš ove sezone. Kako je to moguće, da se vratimo na to pitanje, priča je od koje bi Ameri napravili jedan dobar sportski film, idealan za Netflix.
– Mislim da su naši treninzi dečkima bili zabavni, a zbog nedostatka vremena preskakao se onaj neobavezni dio, kojim se većina trenera bavi. U tih sat i pol saželi su se svi elementi, i tehnički i taktički, trener Gašpar Škorić-Budimir odradio je odličan posao, a za svaku utakmicu se odrađivala temeljita priprema. Znalo se tko što treba raditi, pazili smo na detalje, jako puno se razgovaralo i analiziralo, znamo doslovno svakog igrača u ovoj našoj ligi. Čak i kad igramo malu odbojku s djecom, pregledavamo utakmice suparnika, sve analiziramo čak i na toj razini, i na taj način tražimo prostor gdje bismo mogli osvajati poene – nudi ponešto odgovora prvi čovjek kluba.
I nije to baš cijele sezone izgledalo kao da će završiti ovako kako je završilo. Događali su se tu i usponi i padovi, bilo je i promjena i zaokreta.
– Počeli smo sezonu pobjedom protiv Rijeke II, da bi prvi dio sezone završili s učinkom od četiri pobjede i pet poraza, a usput smo i kao drugoligaš izborili osminu finala Kupa, u kojem smo igrali protiv Ribole Kaštela – ubacuje se u našu priču i mlađahni trener Gašpar Škorić-Budimir.
– Za drugu polusezonu dobro smo se pripremili, doveli i neka pojačanja, nekim igračima smo i zahvalili, malo pročistili svlačionicu, a dečki koji su ostali bili su željni rada. U drugi dio sezone krenuli smo sa četiri pobjede zaredom, a jedina dva poraza u cijeloj ovoj drugoj polusezoni doživjeli smo protiv osječkog Željezničara i Splita na domaćem terenu u pretposljednjem kolu. Dečki su fenomenalno radili, od prvog do zadnjeg, na čelu s kapetanom Matejem Šakotom, koji mi je bio i suigrač. Bilo je i nekih manjih iskakanja, trzavica koje smo brzo riješili, a nakon svega smo dobili izuzetno pozitivnu svlačionicu, ja bih rekao najbolju u državi. Svi smo se držali kao jedan, podizali se međusobno u teškim trenucima i, naravno, slavili zajedno kad se pobjeđivalo – sa smiješkom kaže trener.
Drugo mjesto u prvenstvu, vrijedno promocije, jer ispred je bila samo Mladost II, izborila je momčad u kojoj su i neki domaći dečki, poput ponajboljeg blokera lige Matije Klasnića i ponajboljeg libera lige Patrika Vidakovića, a tu su i neki igrači iz one prve superligaške epizode.
– Matija i Patrik su Goričani, dugi niz godina su u klubu, Gabrijel Cindrić, Karlo Pejić i ja u klubu smo od vremena kad se prvi put igrala Superliga, a imamo i nekoliko igrača iz Zagreba, kao i neke dečke koji su došli ovdje na studij, pa nas ima i iz Šibenika, Nuštra, Siska… Tin Devald je bio naš najbolji igrač, inače aktualni prvak Hrvatske u odbojci na pijesku – predstavlja kapetan Matej Šakota momčad koju predvodi.
– Svi smo se poznavali od ranije, neki smo i igrali zajedno, a tako smo i stvorili pravu momčad. Da nismo imali takvo zajedništvo, takvu energiju, siguran sam da bismo bili daleko od ovog drugog mjesta. A nije bilo lako stvoriti takvu kemiju u samo tri treninga tjedno, dapače… Nema tu vremena da se radi na nekim automatizmima, nemamo mogućnosti kakve imaju drugi klubovi, ali imali smo u svakoj utakmici bolju povezanost i veću želju za pobjedom. Neke utakmice koje su se lomile na lopti ili dvije, dobivali smo glavom više nego rukama i nogama – govori Šakota i nastavlja:
– Uz sve to, jako smo mlada momčad. Luka Mačvanin najstariji je s 29 godina, ja sam s 26 treći najstariji, a svi ostali su mladi igrači, od 2003. do 2007. godišnta. Evo, konkretno, najbolji napadač nam je 2007. godište… Većinom su dečki studenti, i to na ozbiljnim fakultetima poput FER-u, TVZ-u, FSB-u i sličnim, a neki od nas i rade, ima i školaraca… Ima nas, dakle, raznih dobi i raznih interesa, ali kad izađemo na teren, osjeća se to neko zajedništvo. Svi imamo isti cilj, u apsolutno svakoj utakmici želimo pobjedu, bez obzira na to tko je s druge strane mreže. Siguran sam da će ova momčad ostati na okupu, a uz još poneko kvalitetno pojačanje i još koji trening više tjedno, mogli bismo ozbiljno zapapriti i nekim protivnicima u Superligi.
Poneki trening više trebao bi biti realnost, jer u pogon je konačno puštena balon dvorana, valjda će se dogoditi i nekakav financijski pomak, ali ovi će se dečki i dalje prije svega držati zajedno. Kakvi god uvjeti i mogućnosti bili.
– Ove sezone svi su bili sjajni, vozili su jedni druge, skupljali smo se i po Zagrebu i Gorici, pa se pola sata prije treninga već krenuli zagrijavati. A zagrijavali smo se u hodniku dvorane zato da što bolje iskoristimo tih sat i pol u dvorani. Točnije, i manje od toga, budući da moramo prije svega postaviti teren, stupove i mrežu, tako da ispadne da nam ostane nešto više od sat vremena efektivnog treninga. U takvim uvjetima teško je biti veliki trener, s velikim planovima, jer u sat vremena moraš proći jako puno toga… – priča trener Škorić-Budimir vraćajući film na tek završenu sezonu.
– Svi se mi poznajemo od ranije, igrali smo i zajedno, i jedni protiv drugih. Često se družimo, pijemo kave, čujemo se, a u svim tim druženjima ne pričamo o izlascima, curama ili nečemu takvom, nego o odbojci. Jako puno razgovora odradi se na tim kavama, u vožnji do treninga, kad se skupimo, a pripreme i analize nikad ne staju. Zna biti dana kad me ujutro probudi poziv našeg predsjednika, pričamo i analiziramo, šaljemo si linkove, imamo i statističara Miću, koji nam pomaže, a mi gledamo snimke, videe, predstavljamo to igračima, pri čemu smo svjesni da ćemo doći do uspjeha i ako napravimo barem pola od zamišljenog posla.
Eto, to su problemi. Kako napraviti nešto praktički ni iz čega. A pare, kako kaže pjesma, nisu problem, jer para nikad nema…
– Baš to što ne živimo od odbojke i najbolje govori koliko volimo odbojku. Svi znamo što ovdje možemo dobiti, a to su super treninzi, kompetitivne utakmice, dobru ekipu i puno prijatelja. Svi smo mi prijatelji, svi se družimo, a pomažu i naše djevojke, koje su se uključile u vođenje klupskog Instagrama, budući da su one jače u tome. A na kraju, kad se sve oduzme i zbroji, nikome od nas nije žao uložiti sve što treba za uspjeh kluba. Naravno, ima tu i težih situacija, pogotovo kod mlađih igrača, bude i nervoze i bezvoljnosti, najviše nakon nekih poraza, ali bilo je fascinantno koliko smo se brzo vadili iz tih loših perioda. Ali i ti teži dani grade svakog od nas pojedinačno, a grade i momčad. Prošli smo već puno toga i zato smo sad na razini na kojoj jesmo – kaže kapetan Šakota.
Pojačanja se, dakle, ozbiljno planiraju, a u pregovorima se neće govoriti o ciframa, na stolu će biti neke druge teme.
– Ja volim reći da smo mi profesionalci za nula eura. Točnije, ovo što mi radimo je besplatni profesionalizam. Nažalost, tako je… Svi koji kod nas dolaze, znaju što će dobiti: dobru atmosferu, dobre treninge, vrhunske utakmice i mogućnost igranja Superlige. To svaki pravi sportaš sanja, nosi u sebi, teži za boljim. Dečki koje mislimo privući znaju, poznaju ljude u klubu, sve nas. Želja su nam mladi igrači koji bi došli na posudbu iz Mladosti, možda i juniori… U svakom slučaju, cilj nam je dovesti mlade igrače, dečke koji se žele dokazivati na najvišoj razini. Ako to budu domaći igrači, tim bolje, kao što je recimo Stjepan Sokol iz Kravarskog, koji trenutačno igra za Mladost II. Kad bismo njega uspjeli vratiti, bio bi to velik uspjeh – ističe predsjednik Barunović, dodajući još i jednu anegdotu, vic, životnu mudrost, što li već…
– Stalno mi se vrti po glavi kako je jedan stari trener nedavno meni i Gašparu objasnio što je odbojka. Danima sam razmišljao o tome što je on nazvao vicem, a za mene je to mudrost. Kaže da su nogometaše pitali što imaju, a oni su rekli da imaju novac i aute. Kad su pitali košarkaše što imaju, rekli su da imaju novac i najljepše žene. Kad su pitali odbojkaše što imaju, rekli su da imaju odbojku… Tako je i s nama. Jednostavno smo ludi za tim, potpuno smo u tome, s time se budimo i idemo spavati. Pogotovo kad vodiš cijelu priču, kad imaš odgovornost prema tim mladim ljudima.
Mlad je, ako ste zaboravili, i trener. Mlad i lud u najboljem mogućem smislu.
– Kad pričamo o toj sljedećoj sezoni, predsjednik je tu da bude realan i da kaže da je cilj opstanak, a ja sam trener i moje je da budem lud i ambiciozan. I zato ću reći da ciljamo doigravanje. Pa neka završimo negdje između toga… Mislim da imamo zdravu podlogu, da ciljamo igrače iz jako dobre generacije, 2005. godište i mlađe, a s takvim klincima, željnima rada, uz seniore koje imamo, vjerujem da ni doigravanje nije toliko neostvariva ambicija – zaključio je ovo posebno odbojkaško druženje Gašpar Škorić-Budimir.
Priča je zaista filmska, nevjerojatna, a s ovakvim likovima bi i snimanje nastavka ovoga filma moglo imati ozbiljan smisao. Samo za vas, stiže blockbuster pod radnim nazivom “Profesionalni amateri i njihovih nula eura 2″…
Priča iz kvarta
Najbolji sportaš Hrvatske: ‘Puška je moja sudbina! A supruga ima pitanja…’
Josip Glasnović proglašen je za najboljeg sportaša Hrvatske za 2025., a gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije” otkrio je kako se zaljubio u streljaštvo, kako je iz Dubrave otišao u Jasku, kakve veze supruga ima s uspjesima…
Kultura
Priča iz Čiča: Župnik u blagoslov kuća čamcem, selo hranila tvornica metli…
Đuro Mesić je Slavonac iz Požege, u naš kraj doselio se prije 19 godina, ali toliko ga je brzo i lako zavolio da je odlučio napisati knjigu o selu u kojem pronašao svoj novi dom – Novom Čiču. Povijesna vrijednost te knjige je ogromna…
Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.
Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.
– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.
– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…
I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.
– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.
Na posao se bacio vrlo ozbiljno.
– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:
– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…
A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.
– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…
Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.
– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.
Screenshot
Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.
– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.
– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.
Jedan dio posebno je impresivan.
– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!
Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.
– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:
– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.
Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…
– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.
Tu je i industrijski dodatak:
– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.
Ukratko, u selu se dobro živjelo.
– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.
Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.
– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!
Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.
– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:
– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.
Screenshot
Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.
– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…
Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.
– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.
Hvala, gospon Đuro!
Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze
Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.
– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.
-
Kulturaprije 4 danaFOTO Sjajne predstave mažoretkinja na turniru u Gradu Dresdenu u Njemačkoj
-
Sportprije 3 danaFOTO Pobjede Klasa i Kurilovca, VG Boys i Vatrogasac neodlučeno
-
CityLIGHTSprije 4 danaMrkonjić poručuje: ‘Dosadašnja stabla su bila lošeg habitusa i sušila se’
-
CityLIGHTSprije 4 danaNaš Lovro i ekipa razvalili u SAD-u: pokorili najveći hackathon i “usput” srušili Guinnessa