Priča iz kvarta
Priča o Brici i Seki: Tata Vinko, kći Seka i unuk Tomek šišaju već 68 godina!
Frizerski salon koji danas nosi naziv “Brico i Seka” najdugovječniji je salon u našem gradu, otvoren je još 1950. godine. Mijenjala se lokacija, mijenjalo se ime, ali odgovor na pitanje “tko te šiša” isti je već gotovo sedam desetljeća
Kako sad ispada, ja sam se zapravo vratio na ono što je deda radio u svoje vrijeme. Na muško brijanje, koje je neko vrijeme gotovo nestalo iz salona. Deda je nekad brijao pola Gorice, a kako su sad u trendu brade, ekipa dolazi kod mene na brijanje i uređivanje brada, kaže Tomislav Noršić (38), vlasnik brijačnice “Brico i Seka”, smještene na Šetalištu Franje Lučića, nedaleko od “glavne” goričke crkve.
Tomek je treća generacija svoje obitelji koja vodi najdugovječniji frizerski obrt. Zbog razgovora za Reporter otvorili su vrata brijačnice u nedjelju, a Tomeku je u pratnji, naravno, bila i mama. Bivša gazdarica.
– Evo vidiš, prepisala sam lokal na njega, dala mu da bude gazda, a on sad ide sve moje stvari pobacat’ van, sav moj namještaj – kroz smijeh govori vesela Slavica Noršić, puno poznatija po nadimku Seka, kako se donedavno zvala i brijačnica.
– Kad je moj tata 1950. otvorio brijačnicu, dvije godine prije nego što sam se ja rodila, nazvao ju je samo Brijančnica. I ispod je, manjim slovima, pisalo njegovo ime, Šimunković Vinko… Nije tad bilo brendiranja i takvih stvari. Kad sam ja 1974. preuzela obrt, i dalje je iznad vrata pisalo ‘Brijačnica’, samo je manjim slovima sad pisalo ‘Slava Noršić’. A kad sam 1992. selila na drugu lokaciju, na općini su mi rekli da moram imati neko ime. Mislim si, mene cijeli život zovu Seka, pa piši Seka, kaj buš drugo – priča nam gospođa Slava dok sjedimo u prostoru u kojem je provela toliko godina.
Tata Vinko prvi je friziral’ mladenke
Malo je Goričana koji ne znaju za Seku, a oni stariji možda će se sjetiti i njezina oca Vinka. Dobroćudnog, ali i pomalo svojeglavog tipa koji je, zanimljivo, udario temelje ženskom friziranju u našem gradu.
– Kad je tata otvarao salon, u Gorici su postojala dva ili tri muška brijača, ali niti jedan ženski frizer. I tako je on krenuo frizirati i žene, radio je frizure i za mladenke… Jednostavno nije imao tko. Pa čak ni sredinom 70-ih, kad sam ja počinjala raditi, nije bilo puno bolje, u gradu su bila tri muška i jedan ženski frizerski salon – sjeća se Seka, koja na pitanje je li lakše raditi sa ženama i muškarcima razmišlja otprilike jednu milisekundu.
– Uuuuuuh, ogromna je razlika. Puno je lakše s muškarcima, puno manje komplikacija. Ženama moraš ugađati, ispunjavati im želje, a s muškarcima pričaš viceve, o politici, sportu – govori gazdarica.
No vratimo se mi na dobre stare priče iz davnina… Tata Vinko je bio rođeni Goričanin, obitelj je tu već generacijama, više ni ne znaju tko je i kad došao u srce Turopolja, ali zna se da je bio omiljen u gradu.
– Uh, to je bilo prekrasno vrijeme. Subotom poslijepodne, recimo, znalo se da je vrijeme za brijanje tih starih Goričana. Ljudi se u to vrijeme nisu brijali doma, svi su dolazili u brijačnicu. Na stolu je često znao biti šah, karte, tu su se ljudi družili… Znam da je stari govorio da je više puta i Novu godinu dočekao u brijačnici. Škvadra ušla unutra i ajmo, šišanje, brijanje i, što drugo, doček Nove godine. U brijačnici se u to vrijeme doslovno odvijao društveni život grada – govori nam simpatična Seka, pa nastavlja:
– On bi vam ujutro, kad je išao na posao, obavezno stao tu na ćošku, u tadašnji Park, na rakijicu. Pa opet točno u 10 sati. Ma mogla je brijačnica biti dupkom puna, on bi ležerno skinuo kutu i otišao do Parka na gemišt. I onda bi se vratio raditi dalje. To je bio njegov ritual, a ljudi su za to znali.
Mama, kad ti umreš, ja ću biti šef!
Solidno se, kaže Seka, živjelo u to vrijeme od brijačkog zanata. Majka nije radila, no brico Vinko uspio je izgraditi obiteljski dom, priuštiti djeci miran život. Srećom, pronašao je i nasljednika.
– Tata je rođen 1914., a kad je imao 60 godina, ja sam preuzela obrt. Međutim, gotovo do posljednjeg svog dana bio je u brijačnici. Imao je svoje stare mušterije, on bi njih odradio, pa sjedio tu, razgovarao s ljudima, čitao novine… Uostalom, tako i ja danas radim, isto dođem ujutro u brijačnicu, odradim svoje i podružim se malo. Tata je umro 1984., sa 70 godina – priča Seka.
U to vrijeme njezin mlađi sin Tomislav imao je jedva pet godina, ali dedina smrt motivirala ga je za antologijsku misao.
– Jednog dana došao je do mene i počeo mi govoriti da će on biti brico kad odraste. Smijala sam mu se, kako nećeš, pa dijete ima pet godina. I pitam zašto to želi, a on kaže: ‘Pa da budem šef kad ti umreš!’. Vidjelo dijete da je deda umro i da sam ja postala šef, pa je sve izračunao, ha, ha – kaže mama Slavica, koja sa sinom danas ima slične “ratove” kakve je njezin otac imao s njom.
– Kako ne, baš se znamo ‘počohati’, ali ja se uvijek nasmijem kad mi on nešto kontrira, jer odmah se sjetim svog starog – kaže Seka.
Prve 42 godine obiteljska brijačnica bila je preko puta općine, tamo gdje je danas Javnobilježnički ured Maleković, a posljednjih 26 je u Šetalištu Franje Lučića.
– Da, preselili smo se 1992. i moram priznati da sam se bojala hoće li i dalje biti posla. Ipak smo se maknuli iz centra, nisi toliko na oku, ali odmah je krenulo jako dobro. Zapravo, nikad mi nije ni palo napamet zatvoriti salon, nikad nije bilo toliko loše, a to je valjda razlog da budem zadovoljna – govori gazdarica.
Za branitelje šišanje i danas besplatno
Bile su to ratne godine, kad su se muškarci morali šišati “na vojnički”. Ne svojim izborom, nažalost…
– Kad je počeo rat, kad se zakuhalo kod Pokupskog, masa ljudi je otišla na frontu. I tad sam rekla svojim curama: ‘Tko god dođe u uniformi, šišanje je besplatno!’ Moraš nekako tim dečkima pomoći, pa ajmo tak’. Iako, brzo smo shvatili da je svaki drugi u uniformi, a tako to baš i nije išlo, ha, ha. Ali evo, do danas mi je ostalo njih četiri, pet koji dolaze na šišanje i nikad im ne želim naplatiti – otkriva nam Seka.
Puno je, naravno, tajni za uspjeh u ovom poslu. A sve njih, očito, dobro znaju u obitelji Noršić, jer traju stvarno jako dugo.
– Često mi je otac znao govoriti: ‘Ako želiš uspjeti, s njima moraš biti kako bog zapoveda’. A tako i je. I nasmijati se kad ti nije do smijanja, sve probleme ostaviti vani, uvijek imati toplu riječ… To je ključno. Sa svim tim ljudima kroz godine postaneš i prijatelj, ipak su to godine i godine poznanstva – ističe Slava, kojoj muž nikad nije radio probleme jer je s ponekim od dugogodišnjim mušterija znala otići i na kavu, na piće.
– Ma kakvi, nikad se to nije događalo. Dok sam radila na staroj lokaciji, često sam znala skočiti na kavu. Netko dođe, vidi da nemam posla i pozove me na kavu. Znala sam i po pet puta dnevno biti u Starom gradu. U šali sam se i dogovorila s mužem da je to moja birtija i da mi se tamo ne pojavljuje. Šalili smo se, ali ima to smisla. To su sve moji pajdaši, a on ih ne poznaje, može ljudima biti neugodno ako mi dođe muž, a oni sjede sa mnom. Pa smo to izbjegavali – kroz smijeh priča Slava.
Politika može u njezinu butigu
Treba u njezinom, odnosno njihovom poslu znati i “pročitati” ljude, shvatiti što im odgovara, kako s njima komunicirati. Jer nisu baš svi za prijateljska druženja…
– Da, ali već nakon dva, tri puta shvatiš što kod koga prolazi. Netko na stolcu voli više pričati, netko manje, ali to brzo prepoznaš. Većina ipak voli komunicirat, a meni je najslađe kad krenu o politici – sa smiješkom govori Seka.
Njezin fiktivni kolega, čuveni Roko Prč iz Maloga mista, proslavio je rečenicu “Neću politiku u svoju butigu”, ali kod Seke vrijede druga pravila.
– Ma nema toga, ja itekako hoću politiku. Iako, ne bi bilo dobro da napišete što sam sve znala tu ljudima izgovoriti… Znala sam se s tim svojim starčekima i ‘pokefati’, ali onda brzo prebacim temu. Kažem im ajmo mi o seksu, oni kažu da sam luda i blesava, i to je to, ha, ha – vesela je Seka, koja je više puta shvatila da nije loše poznavati “pola grada”.
– Recimo, kad sam gradila kuću, gdje god bih došla, što god mi je trebalo, imala sam ljude s kojima se znam, koji se kod mene šišaju. I svi ti pomognu, olakšaju. To je isto ljepota ovoga posla.
U najstarijoj goričkoj brijačnici osjeća se dašak tradicije, na zidu su i fotografije iz vremena kad je deda šišao, ali osjeća se i prava obiteljska atmosfera. Kao što je uvijek i bilo.
– Kod mene su zaposlenici dugo ostajali, po 15, 17, 20 godina. Sa svima njima sam ostala jako dobra. Evo, naš Mario je otvarao salon i zvao me da idem s njim birati opremu. I sad mi gledamo u dućanu, on mi se par puta obrati sa Šefice, a prodavač nas gleda i kaže: ‘Čekajte, vi njemu pomažete izabrati opremu, a bit će vam konkurencija?’ A ja kažem: ‘Da, pa kaj. Nek’ dečko dela’. Meni je to normalno, ako je konkurenija zdrava, to ne može biti loše. U početku, kad je on tek otvorio svoj salon, ljudi koje je on šišao dolazili su k meni, ne znajući da je otišao, a ja sam ih sve slala k njemu. To je ljudski, zašto ne – govori Seka.
Kako je sin postao ‘sin razmetni’…
Bole je noge, žali se, bole leđa, teško je već stajati, ali ljubav prema ovom poslu nije se smanjila s godinama. Dapače.
– Uvijek kažem da je ovo naljepši posao na svijetu. Nije fizički težak, psihički je također jednostavno ako si mušterije na neki način ‘odgojiš’, ako izgradiš pravi odnos s njima. Ma famozan posao… Iako, nisam znala što da mislim kad je Tomek odlučio biti frizer. Ovaj posao ipak traži puno odricanja – upozorava mama.
No nasljednika je ipak dobila. Stariji sin Krešo nikad nije pokazivao interes, ali zato mlađi Tomislav ni o čemu drugome nije ni razmišljao.
– Pa zapravo i nisam. Cijeli život sam bio u tome, prije škole, poslije škole u salonu, nekako je došlo samo po sebi. Nema ni trenutka kad sam odlučio biti frizer, doslovno nisu ni postojale druge opcije. A pomoglo je i to što sam znao da ću u frizerskoj školi imati pun razred cura, ha, ha – smije se Tomek.
Završio je školu, počeo raditi kod mame, učio, napredovao… I tako četiri godine. A onda…
– A onda je podivljao! – ubacila se u razgovor mama Slava, prisjećajući se detalja “raskola” između Tomeka i frizerskih škara.
– Vidjela sam na njemu da nešto ne štima, pitala sam ga što mu je, i tad mi je rekao da mu se ovo više ne radi. I da bi išao kod mog brata u Nizozemsku. A ja ga gledam, kaj buš ti tamo, pa ne znaš držati ni šarafciger, ni lopatu… Ali što ću, rekla sam mu da ode, da si kroji život kako hoće. Bio je gore dva mjeseca i onda se vratio kući – prepričava Seka.
Fudbalerka, talijanka i čista dosada
Nakon ta dva mjeseca, Tomek je shvatio da… Što je točno shvatio?
– Ma ništa nisam shvatio, ha, ha… – kaže pa se prisjeća zašto je odlučio maknuti se iz ovoga posla.
– Prestalo mi je biti kreativno, zanimljivo. Znam da sam tu sjedio po sat, dva, tri, bilo je manje posla, i imao sam osjećaj da trunem. Imaš 20 godina, užasno puno mladenačke energije, ambicija, a sjediš tu po cijeli dan. Uostalom, posao tad nije bio kreativan kao danas. Tad je bilo, ono, talijanka, fudbalerka i na ćelavo. Sad imaš valjda 60 vrsta frizura, stalno se pojavljuju novi alati, gelovi, sve to isprobavam i sad je to druga priča – opisuje Noršić i dodaje:
– Sad znam da mi je falio taj kreativni dio, da se zato nisam mogao zakačiti, ali tad sam znao samo da mi nešto fali. I otišao sam konobariti, kao i obično kad ne znaš što bi radio u životu.
Osim konobarenjem, bavio se i prodavanjem pločica, dizajniranjem interijera, da bi se na kraju vratio na početak.
– Umjesto šest mjeseci, dok ne nađem nešto bolje, ostao sam konobar sljedećih sedam godina. To ja zovem vakuum mog života, ha, ha. Usporedno s konobarenjem krenuo sam se baviti i glumom, pa sam odlučio da ću konobariti dok ne završim glumačko školovanje. Tako je i bilo. Kad sam ga završio, vratio sam se u brijačnicu – priča Tomislav.
Prvo je, naravno, trebalo pitati šeficu može li se vratiti.
– Radio je u kafiću, nazvao me i pozvao na kavu. Ja već vidim da je nešto čudno. Sjeli smo i kaže mi: ‘Čuj, mama, ja bi se vratio u brijačnicu’. Rekla sam mu da se može vratiti u brijačnicu ako misli u njoj i ostati. Ako misliš opet godinu, dvije pa pobjeći, tako ne može. Ali eto, prihvatio je uvjete – zadovoljno govori Seka.
Sine, salon se nikad ne zatvara!
Ostao je u frizerskoj formi svih tih godina jer je šišao prijatelje, gotovo svaki dan, što mu je jako dobro došlo da zadrži osjećaj. I da počne uživati u poslu koji mu je, očito, ipak bio sudbina.
– Nije baš da smo mu dali da šiša nekoga prije nego što je krenuo u srednju školu, ali zato je imao pospremanje salona kao kaznu kad bi napravio neku glupost. Tako da je stvarno cijeli život ovdje – ubacila se mama, svjesna kako ona danas puno teže prati moderne trendove od svoga nasljednika.
– Počeli smo više gledati te moderne frizure, pratiti trendove. Moraš znati što se događa, gledati YouTube, ići na edukacije… Vidi se da li stojiš na mjestu ili stalno istražuješ, napreduješ, ljudi to primjete – uvjeren je Tomek.
Ima drukčije ideje od mame, ali osnovne principe je zadržao. Iako, ne baš sve.
– Mamin način rada ne bi uopće mijenjao, ali stvarno nisam baš toliki pobornik njenog principa koji se zove ‘nikad neću zatvoriti’ – kazao je Tomislav, a o čemu se točno radi pojasnila je Seka:
– Osim kad su mi umrli majka i otac, nikad u životu nisam zatvorila lokal. Zna se radno vrijeme i to je to. Evo, baš se nedavno dogodilo da su Tomek i naša Helena bili bolesni, on galami na mene da zatvorim salon i odem doma, a ja mu kažem da nema šanse. I ostala sam cijeli taj dan, odradila cijelu smjenu do kraja, zdurala sam nekak’…
Sin je opet vrtio glavom dok je ovo pričala, a usput je i gladio gustu, crnu bradu… U trendu su te brade, tako da se “Seka” pod njegovim vodstvom počela ozbiljno baviti i bradama.
– Uređivanja brada drukčija je vještina od šišanja, jer drukčija je i dlaka, puno čvršća. Zna biti puno zahtjevnije, zna biti jako komplicirano, ali jako je zanimljivo. Postoji valjda 20 vrsta brada, razne varijante, vrlo je to kreativan dio posla – kazao je Tomislav i dodao:
– Ne mislim da je to s bradama samo trend, odnosno mislim da će to i ostati moderno. Promijenili su se i muškarci, donedavno je gotovo bilo sramota uređivati se, a sad sve više muškaraca drži do izgleda, voli se i ‘lickati’. I ne da mi se ne čini da broj ljudi s bradama opada, nego čak i raste.
Novo ime, novi izgled, novi brend…
U travnju prošle godine, u sklopu novih ideja mladoga gazde, što stara gazdarica zove “izbacivanje mojih stvari iz salona”, brijačnica “Seka” dobila i novo ime, pa se sad zove “Brico i Seka”. A prostor je dobio novi štih. Moderan, a opet retro. Iako, pričekat ćemo na to još malo, mladi gazda je zasad tajnovit…
– Želio sam malo sve ovo modernizirati, ići u smjeru svjetskih trendova. Zadržali smo tradiciju koju brijačnica ima, ali promijenili smo brend, dali mu drugi štih. Mislim da se tako možemo i istaknuti u Gorici – zaključio je Tomislav Noršić.
Mama Slava, popularna Seka, sa strane je prevrtala neke stare slike. I sjećala se vremena koje je prošlo. Priča je ovo koja traje 68 godina, priča koja nema namjeru tako brzo završiti. Vinko, Seka, pa Tomek, svatko u svom vremenu, svatko sa svojim stilom. A svi uspješni.
– Ma sad je i bolje nego kad sam ja bila šefica – zadovoljno priznaje Seka.
Ostalo je još samo nagovoriti je na fotkanje. E, to je tek izazov. No uspjeli smo nekako, rekla je nešto u stilu: “Ma ajde, slikaj, ko te šiša!”
Brico Tomek, lice s reklame
Vidjeli ste vjerojatno onu reklamu za pivo, vrtjela se stalno po televiziji, u kojoj se neki tip čudno obrije za upoznavanje s roditeljima svoje cure. S bradom “na batmana” široko se nasmijao više puta iz vaših ekrana… E, pa to je on. Tomislav Noršić. Tomek, čovjek iz treće generacije.
– U vrijeme dok sam konobario, došao sam na ideju da napišem nekakav scenarij, pokušao sam to negdje uvaliti, baš i nije prošlo, a na kraju sam završio u glumačkoj školi Kubus. Snimio sam nešto reklama, nešto kratkih filmova… Nažalost, nema puno audicija i kastinga kod nas, a i vrte se stalno isti ljudi. Iako, činjenica je da bi se trebalo puno više truditi oko toga, gurati, a uz posao je to jako teško – kaže glumac i brico Tomislav.
Kroz tu reklamu za pivo njegovo lice upoznala je cijela nacija. A sve to, kakve li zgodne podudarnosti, zbog brade.
– Da, tu su se baš spojile moje dvije strasti. Ja si volim misliti da su me uzeli zbog glume, ali bojim se da je brada presudila. Čim su me vidjeli, oduševila ih je moja gusta brata i odmah su rekli da ću im ja biti zaštitno lice. Ma super je to iskustvo. Brijao me vlasnik Gospona Fulira, tu bradu mi je radio nekih sat vremena. Malo smo i popričali, izmjenili iskustva – kaže Tomislav.
Da može birati, glumu ili brijačnicu, ima spreman odgovor:
– I jedno i drugo. Moguće je to uskladiti, to bi bio idealan scenarij!
Naslijeđe je naslijeđe, makar i u pusama
Poseban odnos frizeri s godinama razviju s nekim od mušterija, zna to doslovno prerasti u prijateljstvo. Nešto slično tome Slava Noršić je doživjela s jednim kojeg i danas pamti.
– Sjećam se, bio je tu jedan stari veterinar koji me, svaki put kad bi došao, poljubio. Bili smo si jako dobri, a kad je bio bolestan, išla sam ga i u bolnicu brijati, šišati… Nakon što je umro, došao mi njegov sin u salon, a ja se namjestim i kažem: ‘Ajmo, pusa!’ Ovaj me gleda u čudu, a ja mu kažem: ‘Što me gledaš, naslijeđe je naslijeđe’ – smije se Seka.
Muška frizura za 150 kuna? Ma gluposti…
Budući da ovo nije reklama, nego priča o obrtu koji je obilježio cijelu jednu epohu u životu Velike Gorice, neće ovdje biti govora o cijenama. Recimo samo da one nisu pretjerano visoke, kao što se sve češće zna čuti. Muške frizure za 150 kuna? Da, toga je sve više…
– Znam da toga ima po Zagrebu, ali stvarno ne znam što taj točno može napraviti za te novce…. To je previše – kaže Slavica Noršić i pa se nadovezuje:
– Mi smo nekad, do prije 15-ak godina, dogovarali cijene između sebe. Znalo se sve, našli bi se i dogovorili koliko što košta. I ljudi su znali koliko je šišanje u Velikoj Gorici. Tako su radili i ženski frizeri. Danas neki imaju muško-ženske salone u kojima su muška šišanja 30 kuna, a mi si, recimo, to ne možemo priuštiti.
Priča iz kvarta
Nakon 40 godina kultni “Stari grad” više ne radi! Hoće li ikad više raditi?
Na vratima je obavijest kako kafić “zbog godišnjeg odmora ne radi do daljnjega”, a gradske priče kažu kako postoji mogućnost da se “Stari grad” više ni ne otvori, nakon puna četiri desetljeća…
U većini gradova postoji neka vrsta centra grada, središta mjesta, a često se tu negdje, na nekakav glavni trg, smjesti jedan kultni prostor, kafić koji se smatra glavnim gradskim okupljalištem. I zove se, najčešće, Gradska kavana, ili već nešto u tom stilu… Naša Velika Gorica svoje pravo središte, srce grada, uporno traži već dva i pol desetljeća, po tome nije baš tipična, a valjda zato nema ni Gradsku kavanu. Ali zato ima – Stari grad.
Točnije, imala je.
Kultni velikogorički kafić toga imena, koji je neprekidno posluživao kave našim sugrađanima tamo još od početka osamdesetih godina, s posljednjim danom prošle godine zatvorio je svoja vrata. Od 1. siječnja zaposlenici gradske uprave više neće tamo na kratku kavu na pauzi, neće to biti odredište za predah svima onima koji se “muvaju” oko prostora Gradske uprave, kojeg stari Goričani i dalje zovu jednostavno Općina.
Na prijelazu sa sedamdesetih na osamdesete godine gradio se cijeli taj kompleks zgrada, koji je uključivao i današnju zgradu Gradske uprave, poslovne prostore, stanove… U sklopu svega toga, u vlasništvu tadašnjeg ugostiteljskoga gradskog vladara, mega tvrtke HURO Gorica, koja je u vlasništvu imala praktički sve ugostiteljske objekte u gradu, otvoren je i kafić “Stari grad”. Ideja je bila stvoriti mjesto na kojem će se moći u ugodnoj atmosferi, u kojoj se može čak i odraditi poneki poslovni sastanak, popiti kava, ali i mjestu na kojem će se uvijek moći sresti nekoga poznatog, možda i važnog…
I sve od tad, a prošlo su već četiri desetljeća, “Stari grad” je bio mjesto na kojem su se Goričani okupljali. U nekim godinama više i češće, u nekima manje i rjeđe, jer mijenjao se ritam grada kroz tih 40 godina, no “Stari grad” bio je neka vrsta konstante. Uvijek tu, uvijek opcija. U jednom su razdoblju gužve tu bile subotom prijepodne, navraćali su mnogi i nedjeljom, na povratku s mise, ali najviše ljudi tu bi prolazilo tijekom radnog vremena.
Početkom devedesetih, kad je krenula privatizacija svega živoga, privatiziran je i HURO, a prostor “Staroga grada” počeo se davati u najam. Mijenjali su se najmoprimci nekoliko puta tijekom svih ovih godina, no kafić je uvijek radio, uvijek funkcionirao. S istim stilom uređenja, s istim duhom, s vrlo specifičnim šarmom.
Reći će danas neki od naših sugovornika, a pričali smo o “Starom gradu” i s ljudima iz političkog, društvenog i sportskog spektra, da ovaj kafić možda nikad nije zaživio u onoj mjeri u kojoj je u početku bilo zamišljeno, ali definitivno je imao svoj značaj u društvenom životu našega grada. I zato ćemo s razlogom biti pomalo sjetni kad na vratima “Staroga grada”, s ugašenim svjetlom unutra, ugledati natpis: “Zbog godišnjem ne radimo do daljnjeg!”
U slobodnom prijevodu: “Sve bumo videli!”
Naravno da su odmah krenule kružiti priče, jer odjeknula je glasno vijest da je vrata zatvorio kafić s četiri desetljeća tradicije, a neke od njih kažu kako će ovakvo stanje trajati samo kratko, kako će uskoro u prostor ući novi najmodavac i oživjeti tradiciju vjerojatno najdugovječnijeg velikogoričkog kafića. Druga verzija kaže kako se kombinacija najamnine i pandemijskih vremena nije pokazala kao dobitna za kafić ovakve vrste, pa je ozbiljna opcija da prostor ode u najam nekome tko tamo neće imati kafić! U gradskim pričama, potpuno neprovjerenim i nepotvrđenim, spominje se i mogućnost da se u “Stari grad” useli – banka…
CityLIGHTS
Kako je biti tattoo umjetnica u Gorici? Dea Wonderink: “Klijenti mi često dolaze na tattoo terapiju.”
Posao tattoo umjetnika spaja umjetnost i rad s ljudima te sa sobom nosi brojne izazove.
Dea Poljaković kutak za svoj studio i uljepšavanje ljudske kože pronašla je upravo u Velikoj Gorici. Čakovčanka Dea odlučila se za Goricu zbog manjka tattoo umjetnika na području grada, ali i zbog opuštene atmosfere i blizine metropole.
Iako je Dea samouka tattoo majstorica, ljubav za umjetnost pojavila se u ranoj dobi. Dea je završila i srednju školu za dizajnera unutrašnje arhitekture. U novom salonu sama je postavila parket, a ne zazire niti od gletanja zidova kako bi svoj studio Wonderink učinila što ugodnijim za svoje klijente.
Foto: Dea Wonderink
Konkurencije se tattoo majstorica ne boji, ona joj je poticaj za napredak i razvoj, a svaki tattoo umjetnik koji drži do sebe, kako naglašava Dea, mora biti spreman učiti i biti u toku s najnovijim trendovima i tehnikama. Najprije radi svojih klijenata, ali i zbog sebe.
Osim klijenata iz Velike Gorice i okolice, “pod mašinicu” joj često dolaze i Zagrepčani. Dea je otvaranjem svog salona olakšala Turopoljcima koji sada više ne moraju putovati do metropole kako bi ukrasili kožu željenim motivom.
Iako je započela svoj put tetovirajući razne stilove i motive, Dea se nedavno opredijelila isključivo za realizam u kome se konačno pronašla kao tattoo umjetnica.
–Primijetila sam da mi koncentracija opada kada tetoviram nešto što me ne zanima sto posto i shvatila da ne želim da mi kvaliteta radova pati. Najprije zbog mojih klijenata, koji će nositi moje radove do kraja života na koži pa onda i zbog sebe. Realistični prikazi, portreti i puno sjenčanja – u tome najviše uživam.- istakla je tattoo umjetnica.
Što se radnog vremena tiče, Dea ističe kako je nekad radila toliko dugo koliko je potrebno da se tetovaža završi, nekada i po deset, dvanaest sati dnevno. Sada uglavnom radi maksimalno šest sati u komadu, na velikoj tetovaži ili tri do četiri manje tetovaže dnevno.
Pitali smo tattoo umjetnicu i kakve tetovaže i koje motive Goričani traže i preferiraju. Dea ističe kako su to tetovaže uglavnom religijskih motiva, posebice križeva i krunica. Popularni su i portreti divljih životinja:
–Prije nekoliko godina bili su izuzetno popularni vukovi, a sada su njihovo mjesto zauzeli lavovi.- ističe Dea.
Foto: Dea Wonderink
Velike tetovaže često zahtijevaju brojne seanse od pet do šest sati dnevno koje umjetnici uzmu i cijeli radni dan, dok se u jednom danu može odraditi i nekoliko manjih tetovaža.
Manje tetovaže upravo su ono što je najtraženije, posebice što se klijentica tiče. Najpopularniji su znakovi beskonačnosti, lastavice, citati, datumi, srca, uglavnom posvećeni članovima obitelji, a posebice djeci. Kod muškaraca izuzetno su popularni motivi poput satova, ruža i kompasa.
“Tetovaža je umjetnost i ne mora imati posebno značenje.”
U tattoo studio klijenti ponekad dolaze s bizarnim pa i ilegalnim idejama. Simboli koji se vezuju uz fašističke režime motiv su s kojim nećete izaći iz Deinog studija. Dea se na početku karijere susrela sa sličnim zahtjevom koji je odmah odbila.
Nespremnu ju je zatekao i zahtjev da istetovira – teglu ajvara:
– Klijent je u studio donio sliku istrgnutu iz kataloga supermarketa. Htio je da mu tetoviram taj motiv realistično, u stvarnoj veličini.- prisjeća se Dea. Zahtjev je majstorica odbila jer je procijenila da je tada to bio prevelik zalogaj za nju.
Foto: Dea Wonderink; cityportal.hr/Gabrijela Radunović
Tetoviranje imena mač je s dvije oštrice, a Dea imena tetovira s velikom dozom opreza. Ljudi često dolaze u paru, s prijateljima ili članovima obitelji kako bi se zajedno tetovirali no ako primijeti da su klijenti par i žele si tetovirati imena, odbije ih. U slučajevima kada netko dođe sam sa željom da tetovira nečije ime, teže je procijeniti. Jednom davno, ipak je prekršila pravilo o tetoviranju imena.
-Jednom mi je došao klijent s punom nadlakticom prekriženih ženskih imena. Pretpostavila sam da želi da tetovaže prekrijemo na što je on odvratio: „Ne, došao sam jer imam novu curu.“. Na kraju sam mu tetovirala ime nove djevojke na ruku. – priznaje Dea.
Foto: Dea Wonderink
“Moramo pustiti da nas boli jer bez boli nema ni tetovaže.”
Tattoo umjetnica ističe i kako tetovaža kao umjetnost na tijelu ne mora imati neko posebno značenje, ipak, često nosi velik značaj za onog tko ju odluči napraviti. Ljudi se često odlučuju na motive vezane uz tužne životne događaje, poput smrti bližnjih, a Dea smatra da je tetovaža odličan način da osoba uvijek bude s nama i da se kroz proces tetoviranja odvojimo od dijela boli.
–Ponekad ljudi plaču kada tetoviraju nešto za osobu koju su izgubili. Kroz tu bol i razmišljanje o osobi prožive i puste sve negativno. Klijenti to često nazivaju tattoo terapijom.- nastavlja tattoo umjetnica,
Foto: Dea Wonderink
-Tetovaže bole, nakon nekoliko sati bol je gotovo nepodnošljiva, ali moramo dozvoliti da nas boli jer bez toga nema niti tetovaže. Isto vrijedi i za većinu stvari u životu. Nakon tetoviranja bol odmah nestaje. Osobno bih se radije tetovirala svaki dan, nego da mi se ponovo slomi srce kao prvi put.– zaključuje tattoo umjetnica.
“Treba se tetovirati zbog sebe. Odluku što i gdje tetovirati klijent mora donijeti sam!”
Posao tattoo majstora zahtjevan je posao koji spaja rad s ljudima i umjetnost, a kao i u svakom poslu susreću se različiti klijenti i izazovi. Događa se, da su ljudi neodlučni pri tetoviranju, a majstorica posebno ističe kako se treba tetovirati zbog sebe.
Vlasnica Wonderinka naglašava da će svaki tattoo umjetnik rado sugerirati položaj tetovaže i ispravke ideje kako bi tetovaža izgledala što bolje na koži, ali odluku što ćete i gdje tetovirati morate donijeti sami.
Ponekad se dogodi i da tijekom tetoviranja umjetnik i klijent “kliknu” i postanu prijatelji. Dea je tako, nedavno, imala priliku tetovirati velik projekt, rukav s tematikom filmova o Harryju Potteru. Projekt je završen u svega šest dana, a svaki dan na njemu je radila oko 12 sati. Tako se, kroz proces tetoviranja, osim upečatljivog rukava, rodilo i novo prijateljstvo.
Foto: Dea Wonderink
Sve više ljudi tetovira se u zrelijoj dobi, čak i u mirovini. Motivaciju za to Dea vidi u ispunjavanju neke davne, mladenačke želje, ali i sve većoj popularizaciji tetovaža. Tetoviranje maloljetnika drugi je par rukava, a zbog neugodnih iskustava Dea više ne tetovira tinejdžere uz dozvolu skrbnika.
-Djeca ponekad dovedu svoju “kul” tetu da se predstavi kao njihova majka, a jednom se mladić čak pokušao tetovirati uz dokument svog oca, na koga je jako ličio.- objašnjava Dea svoju odluku.
“Jednom kad se tetovirate – tetovaže su dio vas. Što se starenja tiče, uvijek možete biti ‘najkul’ baka.”
Razlika u dobi mogla bi biti ključna pri odabiru motiva. Dea ističe kako se u mladosti često definiramo glazbenim ukusom ili nečim što kasnije prerastemo.
-Požalila sam tetovaže koje sam napravila u mladosti, ali sada više ne žalim. Kada ih pogledam shvatim da su one dio moje povijesti i mladenačke impulzivnosti. Bio mi je cilj da se što prije cijela istetoviram pa sam kao srednjoškolka novce od užine čuvala za tetovaže, a jednom sam prodala i svoju zlatnu narukvicu za 400 kuna da bi se tetovirala.– prisjeća se vlasnica Wonderinka.
Iako o tetovažama treba razmišljati u dugoročnom planu, Dea ne planira tetovaže uklanjati laserom niti brine kako će izgledati u starosti:
-Moj plan je biti najkul baka na kvartu. Kupiti flomastere i pustiti djeci na maštu – da bojaju moje tetovaže.- kroz smijeh ističe Dea.
Foto: cityportal.hr/Gabrijela Radunović
Da ukrašavanje tijela tetovažom ne bira profesiju dokazuje i činjenica da se često tetoviraju službenici policije, doktori i odvjetnici. Iako se tetovaže više ne vežu uz negativne konotacije, Dea se tu i tamo ipak susretne s predrasudama, ali na njih gotovo više i ne obraća pažnju.
Dea ističe kako ju posebno veseli što sve više ljudi odgovorno pristupa tetoviranju te ponekad i mjesecima štede kako bi tetovirali željeni motiv kod profesionalnog tattoo majstora.
Dakle, prije tetoviranja ipak dobro razmislite o motivu, za velike projekte budite spremni uložiti vrijeme i novac, budite odlučni, ali prihvatite savjet svog tattoo majstora, a ako se odlučite za Deu možete ju pronaći u Wonderink studiju, na adresi Zagrebačka ulica 6.
Foto: cityportal.hr / Gabrijela Radunović
CityLIGHTS
Na inicijativu jedne mame cijeli “Habdelić” se podigao na noge, od dječje trijaže u “KBC Rebro” napravili pravu malu knjižnicu
Predivna akcija kojom je Velika Gorica ponovo pokazala svoje veliko srce.
Na inicijativu Petre Vukadin iz Kobilića krenulo je skupljanje slikovnica, a ubrzo se pridružila cijela Osnovna škola Jurja Habdelića. Prikupljeno je oko 600 slikovnica za najmlađe pacijente, a one sada raduju brojnu djecu, ali i roditelje koji borave na odjelu.
Foto: Petra Vukadin
Ideja je nadahnuta drugom akcijom, a to je prikupljanje plišanih igračaka za djecu na trijaži na “Rebru” koju je prije godinu dana pokrenula sestra Bernardica s tog odjela. Cilj akcije je olakšati mališanima boravak u bolnici i pretrage te smanjiti strah od bolničkog osoblja.
Foto: Petra Vukadin
Mama Vukadin, odlazeći na pretrage sa svojim trogodišnjim sinom Jakovom, primijetila je koliko se djeca, posebice u pandemijsko vrijeme, boje pretraga.
– Dijete se boji, ispituje što će mu raditi, a posebno strašan efekt je kada vide nekog u zaštitnom odijelu. Akcija sestre Bernardice olakšala je svima i uljepšala nam vrijeme provedeno u bolnici. Tako je i meni sinula ideja. – kaže Petra Vukadin.
Foto: Petra Vukadin
Mama Vukadin odvažila se i zamolila učiteljicu i sve u razredu svog osnovca da za prijatelje u bolnici donesu, ako mogu, po slikovnicu. Ubrzo je za to čuo i ravnatelj škole te se inicijativa proširila na cijelu školu te je, na Petrino veliko iznenađenje, ubrzo prikupljen velik broj slikovnica.
Foto: Petra Vukadin
Ovim putem sva djeca, roditelji, djelatnici “KBC-a Rebro”, Petra Vukadin i sestra Bernardica zahvaljuju svoj djeci i roditeljima škole “Jurja Habdelića”, a posebno ravnatelju Davoru Vidoviću, svim učiteljima i profesorima, što su u ovo blagdansko vrijeme otvorili svoja srca i stavili osmijehe na lica brojnih mališana i roditelja.
Foto: Petra Vukadin
– Srce mi je puno. Ovo nije prva, a zasigurno nije posljednja akcija darivanja, koju sam pokrenula. Nastavljam dalje jer moje srce se promijenilo otkad imam svog Jakova. – zaključuje mama Vukadin.
Priča iz kvarta
‘Zaljubljeni smo u svoja stara vozila! Neka od njih borila su se protiv nacista…’
U Velikoj Gorici već nekoliko mjeseci djeluje prvi gradski oldtimer klub, koji se nazvao “Turopolje”. Prvi predsjednik je Vladimir Štarkelj, vlasnik nekih od najatraktivnijih primjeraka u njihovim garažama…
Velika Gorica odnedavno ima svoj Oldtimer klub, koji se zove jednostavno – Turopolje. Prva je to udruga takve vrste na području našega grada. Zahvaljujući entuzijastima Vladimiru Štarkelju, Vladi Gašparecu i Davorinu Babiću, rodila se ideja i potreba za osnivanjem ovakve udruge, po uzoru na ostale gradove i na brojne građane koji posjeduju vozila stara nekoliko desetljeća. I slijedom toga 15. rujna ove godine održana je osnivačka sjednica Oldtimer kluba Turopolje.
– Nakon dugogodišnje želje, sad i Velika Gorica ima po prvi put oldtimer klub te se nadamo uspješnom radu. Iskrenih entuzijasta na području grada i okolice ima dovoljan broj za uspjeh. Trenutačno su mnogi vlasnici starodobnih vozila s područja Turopolja uključeni u Oldtimer klubove izvan Turopolja. Ciljevi kluba su promicanje, razvitak i unapređenje, sakupljanje i očuvanje svih vrsta starodobnih cestovnih vozila i poljoprivredne mehanizacije kako bi se spriječilo njihovo propadanje i uništavanje, a u cilju predstavljanja kao baštine tehničke kulture na području Zagrebačke županije – priča nam predsjednik Vladimir Štarkelj.
Od osnivanja su prošla tri mjeseca, a trenutačno broje 40 članova koji su ispunili pristupnicu. Raspon godina je velik, kreće se od 16 pa do 70 godina.
– Smatramo da će se sve više građana uključiti u klub, pogotovo kad krenemo s našim javnim nastupima. Po Statutu član mora i ne mora posjedovati starodobno vozila, ali u tom slučaju vodi se kao član-simpatizer. Svatko može postati član i sudjelovati u radu kluba – kaže Štarkelj.
Ovi gorički zaljubljenici u stara vozila u svojoj kolekciji imaju velik broj motorkotača, desetak starodobnih automobila i traktora te jedan kombajn.
– Među motorima posebno se ističe marka Tomos, te motorkotači prikoličari. Iz tog razloga osnovali smo nekoliko sekcija; Tomos sekcija koja je posebno zanimljiva najmlađima, a tih motora ima najviše sačuvanih. To su brojni motorkotači koji su bili vrlo popularni i mnogi su sentimentalno vezani za njih. Posebno ističemo da smo klub s najviše starodobnih motorkotača prikoličara, imamo ih otprilike deset komada. Zatim slijede sekcija vojnih starodobnih vozila, sekcija starodobnih vozila i motorkotača starijih od 40 godina, te sekcija Youngtimer vozila starosti od 30 -40 godina – objašnjava Štarkelj.
Najveću kolekciju ima tajnik kluba Vladimir Gašparec, a ona broji oko 40 starodobnih motorkotača. Uz njega su još i član Davorin Babić s 20 motorkotača, Mladen Požega s deset motorkotača i nekoliko vozila, a svi ostali imaju po nekoliko vozila ili motorkotača.
– Od najstarijih vozila možemo istaknuti legendarno vozilo iz II. svjetskog rata koje je sudjelovalo u oslobađanju Europe od nacizma, a to su Willysi, koje posjeduju Danijel Rožić te Vladimir i Fran Štarkelj. Nadamo se da će se našoj ekipi uskoro priključiti i Dražen Lučinger, koji također posjeduje izvorno restauriranog Willysa. Takvih vozila proizvedeno je oko 360 tisuća, s pogonom na sva četiri kotača, a prošla su najteža i najslavnija bojišta II. svjetskog rata, od Sjeverne Afrike do Njemačke, od Normandije do Okinawe. Jeep je potom postao sinonim za terenski automobil. Također, imamo i nekoliko vojnih i policijskih starodobnih motorkotača Moto Guzzi i BMW. Posebno zanimanje pokazali su traktori Dalibora-Matije Saba i Darka Majstorovića iz pedesetih godina, koji i danas uredno rade, te atraktivni kombajn Darka Robića – opisuje Štarkelj.
Kada su u pitanju cijene takvih vozila na tržištu, Štarkelj ističe kako se cijene krećuzavisno o stupnju restauracije. Odnosno, koliko je vozilo uspješno vraćeno u izvorno staje, kad je bilo proizvedeno. Cijena tada može biti i duplo veća od cijene kad je vozilo bilo novo!
Restauracija ovakvih vozila može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina, dok se ne pronađu svi potrebni dijelovi, zavisno radi li se o automobilu ili motorkotaču.
– Svi djelovi moraju biti orginalni, a često se dijelovi nabavljaju iz cijelog svijeta ili pronalaze na raznim sajmovima u Europi. Ponekad je teško pronaći dijelove pojedinih modela. Pojedini automobili su u većem broju prisutni na tržištu starodobnih vozila pa se dijelovi mogu relativno brzo pronaći, kao što su spomenuti Willysi. Čak su veći problem nabavke dijelova za neke mlađe automobile, a o njim ovisi uspjeh obnove. Često se mora pristupiti izradi dijelova, što je vrlo složen postupak. Srećom, u svijetu postoje specijalizirane trgovine ili se pak od dva-tri vozila složi jedno. O broju utrošenih sati rada na restauraciji bolje da i ne govorimo – prepričava Štarkelj.
Ljubav prema starim vozilima seže još iz doba mladosti kod mnogih članova, kad su posebno uživali u vožnji na svojim vozilima. I ta je ljubav kod ovih ljudi, eto, ostala usađena sve do dan danas.
– Zahvaljujući toj ljubavi pronašli su i životne partnere te osnovali obitelj. Sad tu ljubav prenosimo na svoju djecu, koja su upravo iz tog razloga odlučila sada obnoviti ta starodobna vozila ili motorkotače. Kada nakon puno truda, financija i odricanja obnovite starodobno vozilo osjećate se kao zaista vrlo sretan čovjek. To u vama izaziva motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo koje obnovite do razine potpuno novog. Zato pojedini naši članovi imaju velik broj vozila koja ljubomorno čuvaju i prikazuju s ponosom široj publici. Kao ljubitelju povijesti, drago mi je da posjedujem legendarni Willys iz 1943. godine, koji je proizveden u SAD-u i sudjelovao u II. Svjetskom ratu, te motorkotač Dnepr iz 1944. godine, proizveden u Rusiji – ističe naš sugovornik, koji trenutačno restaurira TAM 6500 iz 1971 godine.
– Mnogi su umjesto u kuću uložili u starodobno vozilo. Nitko ne može točno predvidjeti koliko će obnova koštati. Svi smo krenuli s onim što nam je na početku bilo dostupno. Obično većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju znanja. Jako često pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove – govori Štarkelj pa odmah nastavlja:
– Pojedini naši članovi godinama su postali pravi stručnjaci i njih se najviše kontaktira za pomoć. Sreća je da danas postoje i mladi zainteresirani, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike. Nitko ne može sve znati. Zajedno smo jači i uspješniji. Kvarovi na vozilima su česti jer u vrijeme njihove proizvodnje dijelovi nisu bili savršeni, zbog čega kontinuirano vršimo popravke doslovce nakon svake vožnje. Zamor materijala čini svoje, sve što se vrti je podložno kvarovima, a vozilo i dok stoji propada čak i više. Na primjer nedavno mi se pokvario regler na willysu kojeg više ne možete nigdje nabaviti, znanje starih majstora tada dolazi na vidjelo i problem se brzo riješi.
Članovi Oltimer kluba Turopolje imaju mnogo planova, ali kako kažu, želje su jedno, a mogućnosti drugo.
– Na zadnjoj sjednici odlučili smo u 2022. godini u Velikoj Gorici u proljeće organiziramo Oldtimer show, na kojem će sudjelovati svi naši članovi te pokazati sve svoje eksponate koje posjeduju. Organizirat ćemo i reli po cestama Vukomeričkih gorica, a u suradnji s brojnim klubovima iz Republike Hrvatske. U planu nam je i sudjelovanje na manifestacijama koje organiziraju ostali Oldtimer klubovi diljem Republike Hrvatske, sukladno našim mogućnostima. Entuzijazma nam ne nedostaje… – zaključuje Štarkelj.
Priča iz kvarta
Turopoljsko srce kuca: Dres Luke Modrića otišao za 35.000 kuna (!), u nedjelju turnir kafića
Nakon što je na Donatorskoj večeri u subotu prikupljeno čak 121.600 kuna za potrebite sugrađane, priča o ovogodišnjem Turopoljskom srcu nije ni izbliza gotova. U nedjelju je turnir, nova prilika za mali nogomet i za – dobrotu…
Cijeli je niz humanitarnih akcija u Velikoj Gorici tijekom godine, a pogotovo u ovo, blagdansko vrijeme, no jedna priča ipak malo odskače od drugih. Priča o sportu i dobroti, o spoju koji je u protekle tri godine donio toliko toga lijepoga, a već sad je izvjesno da će toga biti još…
Turopoljsko srce, o tome je ovdje riječ, projekt je koji je pokrenut prije tri zime. Mladi nogometni trener Ivan Prelec bio je bez posla i tražio je način kako kvalitetno ispuniti slobodno vrijeme. Bila je već druga polovica studenog kad se vozio autocestom, a lampica se upalila – iznad glave! Ajmo spojiti nogomet i humanitarni rad i tako pomoći onima kojima je teško.
– Odmah sam kontaktirao svoj najuži krug prijatelja, došao i do Dražena Vezmara iz Panadić Sporta i prve smo godine sve uspjeli organizirati u manje od mjesec dana. Prodaja dresova poznatih nogometaša u humanitarne svrhe, a onda i turnir na kojem se sa svojim momčadima natječu gorički kafići. Sve kotizacije išle su u našu ‘škrabicu’, jednako kao i sva zarada od prodaje pića, rekvizita, majica… – vratio se na početke Prelec, kojem su aktivno priključili i Kristijan Japec, Dario Sučec i još mnogi.
Prve godine cifra je otišla na više od 50 tisuća kuna, a koncept je odmah ustanovljen – u dogovoru s Crvenim križem i Centrom za socijalnu skrb potrebitim obiteljima ciljano će se kupovati stvari koje im nedostaje, u nekim slučajevima i plaćati radovi za poboljšanje uvjeta života.
– Bude tu svega, od popravljanja krova, kupnje kreveta ili hladnjaka ili keramičkih radova u kupaonici, pa sve do kupnje hrane i kućanskih potrepština – govori Prelec.
Nije bilo problem pronaći 12 velikogoričkih kafića koji bi sudjelovali, a godinu potom sve skupa otišlo je korak dalje. Aukcija dresova na Facebooku i novi turnir donijeli su više od 60 tisuća kuna, pa je društvo iz udruge moglo pomoći još većem broju obitelji. Išlo bi to još prema gore u trećoj godini, ali tu govorimo o nesretnoj 2020., u kojoj je pandemija “ukrala” sve što je mogla od društvenog života, pa tako i ovaj turnir. Međutim, i bez toga, samo kroz prodaju dresova, cifra je opet premašila 50 tisuća kuna.
A onda je došla 2021. I jedna nova ideja.
– Idemo napraviti donatorsku večeru! – ispalio je netko iz društva, a sve nakon toga bilo je samo stvar izvedbe.
Subota navečer, 11. prosinca, bila je vrijeme radnje, a ni mjesto nije trebalo previše tražiti. Panadić Sport od početka je “unutra”, naravno da se društvo okupilo baš ovdje, na mjestu na kojem će se osam dana poslije odigrati novi malonogometni turnir, kao povratak osnovnoj zamisli.
I bit će tu posljednje predbožićne nedjelje puno rivalstva, potrage za pobjedom, a bit će valjda i glavnih zvijezda dana. Kao što ih je, uostalom, bilo i ove subote, na Donatorskoj večeri…
O imenima ovom prilikom nećemo, takav je dobar običaj u ovakvim situacijama, pa ćemo reći da je zvijezda Donatorske večeri bio jedan velikogorički poduzetnik. Široke ruke i velikog srca, jer čovjek je za potpisani dres Luke Modrića dao, ni manje ni više, 35.000 kuna! I nije tu stao, kupio je još nekoliko dresova, ukupna cifra otišla je na više od 50.000 kuna! Nekoliko dresova je u kolekciji, on će imati to zadovoljstvo, a pritom će pomoći mnogima.
Nitko cifri ostvarenoj za Modrićev dres više nije došao ni blizu, prvi sljedeći bio je onaj Hajdukove zvijezde Marka Livaje, za kojeg je “sletjelo” 10.000 kuna, za 7500 kuna otišao je dres igrača Rijeke Josipa Drmića, po šest tisuća plaćeno je za dres Rennesa Lovre Majera, jednako kao i za goričku desetku Matije Dvornekovića…
I jutro poslije, kad se društvo iz organizacije malo zbrojilo, ispala je čudesna cifra:
– Skupili smo 121.600 kuna!
Ili, ako to prevedemo u jednostavne usporedbe, samo na Donatorskoj večeri skupljeno je gotovo dvostruko više nego na dosad rekordnom izdanju “Srca”.
– Presretni smo i prezadovoljni što je prošlo tako dobro, naravno da je završilo iznad svih naših očekivanja. Pazite, skupili smo toliko novca, oborili sve moguće rekorde, a turnir još nije ni održan! Osjećaj je baš jako dobar, veselimo se što ćemo moći usrećiti i više obitelji nego što smo planirali – kazao je presretni Prelec, koji je prošlih godina osobno obilazio sve te obitelji.
– Postalo mi je sve teže. Grlo ti se stegne kad sve to vidiš, ali upravo zato je još bolji osjećaj kad znaš da možeš pomoći…
Donatorsku večer slijedila je aukcija dresova na Facebooku, koja je počela s dresovima Tome Bašića iz Lazija i Stanka Jurića iz Parme, a bit će toga još do nedjelje, kad je na rasporedu novi malonogometni turnir. Momčadi se slažu, ambicije rastu sa svakim novim imenom koje pristane igrati za upravo taj kafić, a tko se najbolje posložio, vidjet ćemo tijekom predbožićne nedjelje.
Tri dana ranije, kako bi bilo dovoljno vremena za skautiranje protivnika, izvučeni su parovi, a to će ove godine izgledati ovako:
Skupit će se i tu sredstva od kotizacija, od prodaje svega što će biti u ponudi u prostorima Panadić Sporta, u kojem će biti postavljena i “škrabica”… Ukratko, vidimo se u nedjelju!
-
Kulturaprije 3 danaPriča o “vječnom pročelniku” Zvonku: Tri stranke, devet gradonačelnika i 24 godine na istoj funkciji…
-
Sportprije 2 danaKurilovec krenuo u pripremno razdoblje – Matoš i Musolin pojačanja
-
Sportprije 3 danaFOTO Malonogometni turnir VG Winter Cup 2022.
-
Moja županijaprije 3 danaU europski projekt Pokupsko u srcu uključio se 61 volonter, a održano je 637 radionica
