Priča iz kvarta
Priča o Brici i Seki: Tata Vinko, kći Seka i unuk Tomek šišaju već 68 godina!
Frizerski salon koji danas nosi naziv “Brico i Seka” najdugovječniji je salon u našem gradu, otvoren je još 1950. godine. Mijenjala se lokacija, mijenjalo se ime, ali odgovor na pitanje “tko te šiša” isti je već gotovo sedam desetljeća
Kako sad ispada, ja sam se zapravo vratio na ono što je deda radio u svoje vrijeme. Na muško brijanje, koje je neko vrijeme gotovo nestalo iz salona. Deda je nekad brijao pola Gorice, a kako su sad u trendu brade, ekipa dolazi kod mene na brijanje i uređivanje brada, kaže Tomislav Noršić (38), vlasnik brijačnice “Brico i Seka”, smještene na Šetalištu Franje Lučića, nedaleko od “glavne” goričke crkve.
Tomek je treća generacija svoje obitelji koja vodi najdugovječniji frizerski obrt. Zbog razgovora za Reporter otvorili su vrata brijačnice u nedjelju, a Tomeku je u pratnji, naravno, bila i mama. Bivša gazdarica.
– Evo vidiš, prepisala sam lokal na njega, dala mu da bude gazda, a on sad ide sve moje stvari pobacat’ van, sav moj namještaj – kroz smijeh govori vesela Slavica Noršić, puno poznatija po nadimku Seka, kako se donedavno zvala i brijačnica.
– Kad je moj tata 1950. otvorio brijačnicu, dvije godine prije nego što sam se ja rodila, nazvao ju je samo Brijančnica. I ispod je, manjim slovima, pisalo njegovo ime, Šimunković Vinko… Nije tad bilo brendiranja i takvih stvari. Kad sam ja 1974. preuzela obrt, i dalje je iznad vrata pisalo ‘Brijačnica’, samo je manjim slovima sad pisalo ‘Slava Noršić’. A kad sam 1992. selila na drugu lokaciju, na općini su mi rekli da moram imati neko ime. Mislim si, mene cijeli život zovu Seka, pa piši Seka, kaj buš drugo – priča nam gospođa Slava dok sjedimo u prostoru u kojem je provela toliko godina.
Tata Vinko prvi je friziral’ mladenke
Malo je Goričana koji ne znaju za Seku, a oni stariji možda će se sjetiti i njezina oca Vinka. Dobroćudnog, ali i pomalo svojeglavog tipa koji je, zanimljivo, udario temelje ženskom friziranju u našem gradu.
– Kad je tata otvarao salon, u Gorici su postojala dva ili tri muška brijača, ali niti jedan ženski frizer. I tako je on krenuo frizirati i žene, radio je frizure i za mladenke… Jednostavno nije imao tko. Pa čak ni sredinom 70-ih, kad sam ja počinjala raditi, nije bilo puno bolje, u gradu su bila tri muška i jedan ženski frizerski salon – sjeća se Seka, koja na pitanje je li lakše raditi sa ženama i muškarcima razmišlja otprilike jednu milisekundu.
– Uuuuuuh, ogromna je razlika. Puno je lakše s muškarcima, puno manje komplikacija. Ženama moraš ugađati, ispunjavati im želje, a s muškarcima pričaš viceve, o politici, sportu – govori gazdarica.
No vratimo se mi na dobre stare priče iz davnina… Tata Vinko je bio rođeni Goričanin, obitelj je tu već generacijama, više ni ne znaju tko je i kad došao u srce Turopolja, ali zna se da je bio omiljen u gradu.
– Uh, to je bilo prekrasno vrijeme. Subotom poslijepodne, recimo, znalo se da je vrijeme za brijanje tih starih Goričana. Ljudi se u to vrijeme nisu brijali doma, svi su dolazili u brijačnicu. Na stolu je često znao biti šah, karte, tu su se ljudi družili… Znam da je stari govorio da je više puta i Novu godinu dočekao u brijačnici. Škvadra ušla unutra i ajmo, šišanje, brijanje i, što drugo, doček Nove godine. U brijačnici se u to vrijeme doslovno odvijao društveni život grada – govori nam simpatična Seka, pa nastavlja:
– On bi vam ujutro, kad je išao na posao, obavezno stao tu na ćošku, u tadašnji Park, na rakijicu. Pa opet točno u 10 sati. Ma mogla je brijačnica biti dupkom puna, on bi ležerno skinuo kutu i otišao do Parka na gemišt. I onda bi se vratio raditi dalje. To je bio njegov ritual, a ljudi su za to znali.
Mama, kad ti umreš, ja ću biti šef!
Solidno se, kaže Seka, živjelo u to vrijeme od brijačkog zanata. Majka nije radila, no brico Vinko uspio je izgraditi obiteljski dom, priuštiti djeci miran život. Srećom, pronašao je i nasljednika.
– Tata je rođen 1914., a kad je imao 60 godina, ja sam preuzela obrt. Međutim, gotovo do posljednjeg svog dana bio je u brijačnici. Imao je svoje stare mušterije, on bi njih odradio, pa sjedio tu, razgovarao s ljudima, čitao novine… Uostalom, tako i ja danas radim, isto dođem ujutro u brijačnicu, odradim svoje i podružim se malo. Tata je umro 1984., sa 70 godina – priča Seka.
U to vrijeme njezin mlađi sin Tomislav imao je jedva pet godina, ali dedina smrt motivirala ga je za antologijsku misao.
– Jednog dana došao je do mene i počeo mi govoriti da će on biti brico kad odraste. Smijala sam mu se, kako nećeš, pa dijete ima pet godina. I pitam zašto to želi, a on kaže: ‘Pa da budem šef kad ti umreš!’. Vidjelo dijete da je deda umro i da sam ja postala šef, pa je sve izračunao, ha, ha – kaže mama Slavica, koja sa sinom danas ima slične “ratove” kakve je njezin otac imao s njom.
– Kako ne, baš se znamo ‘počohati’, ali ja se uvijek nasmijem kad mi on nešto kontrira, jer odmah se sjetim svog starog – kaže Seka.
Prve 42 godine obiteljska brijačnica bila je preko puta općine, tamo gdje je danas Javnobilježnički ured Maleković, a posljednjih 26 je u Šetalištu Franje Lučića.
– Da, preselili smo se 1992. i moram priznati da sam se bojala hoće li i dalje biti posla. Ipak smo se maknuli iz centra, nisi toliko na oku, ali odmah je krenulo jako dobro. Zapravo, nikad mi nije ni palo napamet zatvoriti salon, nikad nije bilo toliko loše, a to je valjda razlog da budem zadovoljna – govori gazdarica.
Za branitelje šišanje i danas besplatno
Bile su to ratne godine, kad su se muškarci morali šišati “na vojnički”. Ne svojim izborom, nažalost…
– Kad je počeo rat, kad se zakuhalo kod Pokupskog, masa ljudi je otišla na frontu. I tad sam rekla svojim curama: ‘Tko god dođe u uniformi, šišanje je besplatno!’ Moraš nekako tim dečkima pomoći, pa ajmo tak’. Iako, brzo smo shvatili da je svaki drugi u uniformi, a tako to baš i nije išlo, ha, ha. Ali evo, do danas mi je ostalo njih četiri, pet koji dolaze na šišanje i nikad im ne želim naplatiti – otkriva nam Seka.
Puno je, naravno, tajni za uspjeh u ovom poslu. A sve njih, očito, dobro znaju u obitelji Noršić, jer traju stvarno jako dugo.
– Često mi je otac znao govoriti: ‘Ako želiš uspjeti, s njima moraš biti kako bog zapoveda’. A tako i je. I nasmijati se kad ti nije do smijanja, sve probleme ostaviti vani, uvijek imati toplu riječ… To je ključno. Sa svim tim ljudima kroz godine postaneš i prijatelj, ipak su to godine i godine poznanstva – ističe Slava, kojoj muž nikad nije radio probleme jer je s ponekim od dugogodišnjim mušterija znala otići i na kavu, na piće.
– Ma kakvi, nikad se to nije događalo. Dok sam radila na staroj lokaciji, često sam znala skočiti na kavu. Netko dođe, vidi da nemam posla i pozove me na kavu. Znala sam i po pet puta dnevno biti u Starom gradu. U šali sam se i dogovorila s mužem da je to moja birtija i da mi se tamo ne pojavljuje. Šalili smo se, ali ima to smisla. To su sve moji pajdaši, a on ih ne poznaje, može ljudima biti neugodno ako mi dođe muž, a oni sjede sa mnom. Pa smo to izbjegavali – kroz smijeh priča Slava.
Politika može u njezinu butigu
Treba u njezinom, odnosno njihovom poslu znati i “pročitati” ljude, shvatiti što im odgovara, kako s njima komunicirati. Jer nisu baš svi za prijateljska druženja…
– Da, ali već nakon dva, tri puta shvatiš što kod koga prolazi. Netko na stolcu voli više pričati, netko manje, ali to brzo prepoznaš. Većina ipak voli komunicirat, a meni je najslađe kad krenu o politici – sa smiješkom govori Seka.
Njezin fiktivni kolega, čuveni Roko Prč iz Maloga mista, proslavio je rečenicu “Neću politiku u svoju butigu”, ali kod Seke vrijede druga pravila.
– Ma nema toga, ja itekako hoću politiku. Iako, ne bi bilo dobro da napišete što sam sve znala tu ljudima izgovoriti… Znala sam se s tim svojim starčekima i ‘pokefati’, ali onda brzo prebacim temu. Kažem im ajmo mi o seksu, oni kažu da sam luda i blesava, i to je to, ha, ha – vesela je Seka, koja je više puta shvatila da nije loše poznavati “pola grada”.
– Recimo, kad sam gradila kuću, gdje god bih došla, što god mi je trebalo, imala sam ljude s kojima se znam, koji se kod mene šišaju. I svi ti pomognu, olakšaju. To je isto ljepota ovoga posla.
U najstarijoj goričkoj brijačnici osjeća se dašak tradicije, na zidu su i fotografije iz vremena kad je deda šišao, ali osjeća se i prava obiteljska atmosfera. Kao što je uvijek i bilo.
– Kod mene su zaposlenici dugo ostajali, po 15, 17, 20 godina. Sa svima njima sam ostala jako dobra. Evo, naš Mario je otvarao salon i zvao me da idem s njim birati opremu. I sad mi gledamo u dućanu, on mi se par puta obrati sa Šefice, a prodavač nas gleda i kaže: ‘Čekajte, vi njemu pomažete izabrati opremu, a bit će vam konkurencija?’ A ja kažem: ‘Da, pa kaj. Nek’ dečko dela’. Meni je to normalno, ako je konkurenija zdrava, to ne može biti loše. U početku, kad je on tek otvorio svoj salon, ljudi koje je on šišao dolazili su k meni, ne znajući da je otišao, a ja sam ih sve slala k njemu. To je ljudski, zašto ne – govori Seka.
Kako je sin postao ‘sin razmetni’…
Bole je noge, žali se, bole leđa, teško je već stajati, ali ljubav prema ovom poslu nije se smanjila s godinama. Dapače.
– Uvijek kažem da je ovo naljepši posao na svijetu. Nije fizički težak, psihički je također jednostavno ako si mušterije na neki način ‘odgojiš’, ako izgradiš pravi odnos s njima. Ma famozan posao… Iako, nisam znala što da mislim kad je Tomek odlučio biti frizer. Ovaj posao ipak traži puno odricanja – upozorava mama.
No nasljednika je ipak dobila. Stariji sin Krešo nikad nije pokazivao interes, ali zato mlađi Tomislav ni o čemu drugome nije ni razmišljao.
– Pa zapravo i nisam. Cijeli život sam bio u tome, prije škole, poslije škole u salonu, nekako je došlo samo po sebi. Nema ni trenutka kad sam odlučio biti frizer, doslovno nisu ni postojale druge opcije. A pomoglo je i to što sam znao da ću u frizerskoj školi imati pun razred cura, ha, ha – smije se Tomek.
Završio je školu, počeo raditi kod mame, učio, napredovao… I tako četiri godine. A onda…
– A onda je podivljao! – ubacila se u razgovor mama Slava, prisjećajući se detalja “raskola” između Tomeka i frizerskih škara.
– Vidjela sam na njemu da nešto ne štima, pitala sam ga što mu je, i tad mi je rekao da mu se ovo više ne radi. I da bi išao kod mog brata u Nizozemsku. A ja ga gledam, kaj buš ti tamo, pa ne znaš držati ni šarafciger, ni lopatu… Ali što ću, rekla sam mu da ode, da si kroji život kako hoće. Bio je gore dva mjeseca i onda se vratio kući – prepričava Seka.
Fudbalerka, talijanka i čista dosada
Nakon ta dva mjeseca, Tomek je shvatio da… Što je točno shvatio?
– Ma ništa nisam shvatio, ha, ha… – kaže pa se prisjeća zašto je odlučio maknuti se iz ovoga posla.
– Prestalo mi je biti kreativno, zanimljivo. Znam da sam tu sjedio po sat, dva, tri, bilo je manje posla, i imao sam osjećaj da trunem. Imaš 20 godina, užasno puno mladenačke energije, ambicija, a sjediš tu po cijeli dan. Uostalom, posao tad nije bio kreativan kao danas. Tad je bilo, ono, talijanka, fudbalerka i na ćelavo. Sad imaš valjda 60 vrsta frizura, stalno se pojavljuju novi alati, gelovi, sve to isprobavam i sad je to druga priča – opisuje Noršić i dodaje:
– Sad znam da mi je falio taj kreativni dio, da se zato nisam mogao zakačiti, ali tad sam znao samo da mi nešto fali. I otišao sam konobariti, kao i obično kad ne znaš što bi radio u životu.
Osim konobarenjem, bavio se i prodavanjem pločica, dizajniranjem interijera, da bi se na kraju vratio na početak.
– Umjesto šest mjeseci, dok ne nađem nešto bolje, ostao sam konobar sljedećih sedam godina. To ja zovem vakuum mog života, ha, ha. Usporedno s konobarenjem krenuo sam se baviti i glumom, pa sam odlučio da ću konobariti dok ne završim glumačko školovanje. Tako je i bilo. Kad sam ga završio, vratio sam se u brijačnicu – priča Tomislav.
Prvo je, naravno, trebalo pitati šeficu može li se vratiti.
– Radio je u kafiću, nazvao me i pozvao na kavu. Ja već vidim da je nešto čudno. Sjeli smo i kaže mi: ‘Čuj, mama, ja bi se vratio u brijačnicu’. Rekla sam mu da se može vratiti u brijačnicu ako misli u njoj i ostati. Ako misliš opet godinu, dvije pa pobjeći, tako ne može. Ali eto, prihvatio je uvjete – zadovoljno govori Seka.
Sine, salon se nikad ne zatvara!
Ostao je u frizerskoj formi svih tih godina jer je šišao prijatelje, gotovo svaki dan, što mu je jako dobro došlo da zadrži osjećaj. I da počne uživati u poslu koji mu je, očito, ipak bio sudbina.
– Nije baš da smo mu dali da šiša nekoga prije nego što je krenuo u srednju školu, ali zato je imao pospremanje salona kao kaznu kad bi napravio neku glupost. Tako da je stvarno cijeli život ovdje – ubacila se mama, svjesna kako ona danas puno teže prati moderne trendove od svoga nasljednika.
– Počeli smo više gledati te moderne frizure, pratiti trendove. Moraš znati što se događa, gledati YouTube, ići na edukacije… Vidi se da li stojiš na mjestu ili stalno istražuješ, napreduješ, ljudi to primjete – uvjeren je Tomek.
Ima drukčije ideje od mame, ali osnovne principe je zadržao. Iako, ne baš sve.
– Mamin način rada ne bi uopće mijenjao, ali stvarno nisam baš toliki pobornik njenog principa koji se zove ‘nikad neću zatvoriti’ – kazao je Tomislav, a o čemu se točno radi pojasnila je Seka:
– Osim kad su mi umrli majka i otac, nikad u životu nisam zatvorila lokal. Zna se radno vrijeme i to je to. Evo, baš se nedavno dogodilo da su Tomek i naša Helena bili bolesni, on galami na mene da zatvorim salon i odem doma, a ja mu kažem da nema šanse. I ostala sam cijeli taj dan, odradila cijelu smjenu do kraja, zdurala sam nekak’…
Sin je opet vrtio glavom dok je ovo pričala, a usput je i gladio gustu, crnu bradu… U trendu su te brade, tako da se “Seka” pod njegovim vodstvom počela ozbiljno baviti i bradama.
– Uređivanja brada drukčija je vještina od šišanja, jer drukčija je i dlaka, puno čvršća. Zna biti puno zahtjevnije, zna biti jako komplicirano, ali jako je zanimljivo. Postoji valjda 20 vrsta brada, razne varijante, vrlo je to kreativan dio posla – kazao je Tomislav i dodao:
– Ne mislim da je to s bradama samo trend, odnosno mislim da će to i ostati moderno. Promijenili su se i muškarci, donedavno je gotovo bilo sramota uređivati se, a sad sve više muškaraca drži do izgleda, voli se i ‘lickati’. I ne da mi se ne čini da broj ljudi s bradama opada, nego čak i raste.
Novo ime, novi izgled, novi brend…
U travnju prošle godine, u sklopu novih ideja mladoga gazde, što stara gazdarica zove “izbacivanje mojih stvari iz salona”, brijačnica “Seka” dobila i novo ime, pa se sad zove “Brico i Seka”. A prostor je dobio novi štih. Moderan, a opet retro. Iako, pričekat ćemo na to još malo, mladi gazda je zasad tajnovit…
– Želio sam malo sve ovo modernizirati, ići u smjeru svjetskih trendova. Zadržali smo tradiciju koju brijačnica ima, ali promijenili smo brend, dali mu drugi štih. Mislim da se tako možemo i istaknuti u Gorici – zaključio je Tomislav Noršić.
Mama Slava, popularna Seka, sa strane je prevrtala neke stare slike. I sjećala se vremena koje je prošlo. Priča je ovo koja traje 68 godina, priča koja nema namjeru tako brzo završiti. Vinko, Seka, pa Tomek, svatko u svom vremenu, svatko sa svojim stilom. A svi uspješni.
– Ma sad je i bolje nego kad sam ja bila šefica – zadovoljno priznaje Seka.
Ostalo je još samo nagovoriti je na fotkanje. E, to je tek izazov. No uspjeli smo nekako, rekla je nešto u stilu: “Ma ajde, slikaj, ko te šiša!”
Brico Tomek, lice s reklame
Vidjeli ste vjerojatno onu reklamu za pivo, vrtjela se stalno po televiziji, u kojoj se neki tip čudno obrije za upoznavanje s roditeljima svoje cure. S bradom “na batmana” široko se nasmijao više puta iz vaših ekrana… E, pa to je on. Tomislav Noršić. Tomek, čovjek iz treće generacije.
– U vrijeme dok sam konobario, došao sam na ideju da napišem nekakav scenarij, pokušao sam to negdje uvaliti, baš i nije prošlo, a na kraju sam završio u glumačkoj školi Kubus. Snimio sam nešto reklama, nešto kratkih filmova… Nažalost, nema puno audicija i kastinga kod nas, a i vrte se stalno isti ljudi. Iako, činjenica je da bi se trebalo puno više truditi oko toga, gurati, a uz posao je to jako teško – kaže glumac i brico Tomislav.
Kroz tu reklamu za pivo njegovo lice upoznala je cijela nacija. A sve to, kakve li zgodne podudarnosti, zbog brade.
– Da, tu su se baš spojile moje dvije strasti. Ja si volim misliti da su me uzeli zbog glume, ali bojim se da je brada presudila. Čim su me vidjeli, oduševila ih je moja gusta brata i odmah su rekli da ću im ja biti zaštitno lice. Ma super je to iskustvo. Brijao me vlasnik Gospona Fulira, tu bradu mi je radio nekih sat vremena. Malo smo i popričali, izmjenili iskustva – kaže Tomislav.
Da može birati, glumu ili brijačnicu, ima spreman odgovor:
– I jedno i drugo. Moguće je to uskladiti, to bi bio idealan scenarij!
Naslijeđe je naslijeđe, makar i u pusama
Poseban odnos frizeri s godinama razviju s nekim od mušterija, zna to doslovno prerasti u prijateljstvo. Nešto slično tome Slava Noršić je doživjela s jednim kojeg i danas pamti.
– Sjećam se, bio je tu jedan stari veterinar koji me, svaki put kad bi došao, poljubio. Bili smo si jako dobri, a kad je bio bolestan, išla sam ga i u bolnicu brijati, šišati… Nakon što je umro, došao mi njegov sin u salon, a ja se namjestim i kažem: ‘Ajmo, pusa!’ Ovaj me gleda u čudu, a ja mu kažem: ‘Što me gledaš, naslijeđe je naslijeđe’ – smije se Seka.
Muška frizura za 150 kuna? Ma gluposti…
Budući da ovo nije reklama, nego priča o obrtu koji je obilježio cijelu jednu epohu u životu Velike Gorice, neće ovdje biti govora o cijenama. Recimo samo da one nisu pretjerano visoke, kao što se sve češće zna čuti. Muške frizure za 150 kuna? Da, toga je sve više…
– Znam da toga ima po Zagrebu, ali stvarno ne znam što taj točno može napraviti za te novce…. To je previše – kaže Slavica Noršić i pa se nadovezuje:
– Mi smo nekad, do prije 15-ak godina, dogovarali cijene između sebe. Znalo se sve, našli bi se i dogovorili koliko što košta. I ljudi su znali koliko je šišanje u Velikoj Gorici. Tako su radili i ženski frizeri. Danas neki imaju muško-ženske salone u kojima su muška šišanja 30 kuna, a mi si, recimo, to ne možemo priuštiti.
Priča iz kvarta
Naš doktor Fadi s mozgom čuda radi
Jedan od najčešćih savjeta za uspjeh je izbjegavati liniju manjeg otpora. Međutim, ovaj doktor koji je za svoju adresu odabrao Cibljanicu, odlučio je napraviti još jedan korak dalje. Osim što je upisao fakultet medicine, na njemu tada ne tako savršenom Hrvatskom jeziku, odlučio se za neurokirurgiju.
Njegov životni put vodi od školskih klupa u Dubaiju do operacijskih dvorana u KBC-u Dubrava i Rijadu, isprepleten kulturološkim izazovima, profesionalnim usponima i dubokom empatijom prema pacijentima. Ovo je priča o dr. Fadiju Almahariqu, čovjeku dviju domovina i jedne strasti – neurokirurgije
Susret dviju kultura
Životni put dr. Almahariqa započeo je u Dubaiju, gdje je rođen kao dijete Jordanca i Zagorke. Ovaj neobičan spoj kultura, kako sam kaže, smatra velikim bogatstvom. “To je ovako malo neobično, ali meni sad kad gledam retrogradno, jako veselo i jako vedro zato što sam imao priliku upoznati dvije kulture, hrvatsku tj. europsku i istočnjačku tj. arapsku. Mi smo zapravo bili privilegirani jer smo slavili Božić i Bajram. Gledali smo različite ljude, različite boje kože. Imali smo priliku naučiti najbolje iz ove, one i treće kulture”, prisjeća se dr. Almahariq. Odrastanje u multikulturalnom okruženju Dubaija, gdje je većinom bilo strano stanovništvo, pružilo mu je priliku za stjecanje prijatelja iz cijelog svijeta, iskustvo koje bi želio prenijeti i na svoju djecu.
Veza s Hrvatskom uspostavljena je preko njegovog oca, veterinara po struci, koji je davnih godina došao studirati u Zagreb. “Moj tata je došao negdje 1968./9. Onda je godinu dana učio Hrvatski jezik i onda je nakon godine dana upisao veterinu koju je završio 1976. godine”, objašnjava dr. Almahariq. Iako je otac nakratko radio u Jugoslaviji i tamo upoznao njegovu majku, dobio je poslovnu priliku u tada još uvijek pustinjskom Dubaiju. Obitelj se u Hrvatsku vraćala svake dvije do tri godine, a ti su posjeti malom Fadiju bili posebno iskustvo. “Bilo nam je fantastično, praktički godišnji, vidite nešto novo, zelenilo, kiša, šume, hladnoća, to je bilo nešto što nema tamo i naravno, nama je to bilo jako zanimljivo”, ističe nostalgično.
Povratak u Hrvatsku – novi izazovi i prve prepreke
Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, prije 25 godina, dr. Almahariq se odlučio vratiti u Hrvatsku, prvenstveno zahvaljujući želji njegove majke. “Naravno, tu je moja mama igrala veliku ulogu jer kako smo završili srednju školu, mama je imala veliku želju te dugoročni plan da svi tu dođemo studirati. Kad studirate tu onda praktički pustite sidro i korijene u Hrvatskoj. Tu je nekako vidjela svoju starost, da se vrati u domovinu.” Za osamnaestogodišnjeg mladića, dolazak u novu sredinu bio je značajan izazov. Iako je govorio hrvatski, stručni medicinski nazivi predstavljali su pravu prepreku. “Ja sam bio super đak, sve petice i mi smo znali Hrvatski, ali nije to bilo savršeno, pogotovo stručni nazivi. Ja nisam znao što je kisik jer smo mi govorili oxygen.”
Upis na Medicinski fakultet i suočavanje s jezičnom barijerom te zahtjevnim gradivom bili su formativno iskustvo. “Uz te nekakve stepenice upišete najteži fakultet, natječete se s najboljim studentima u Hrvatskoj koji imaju prosjek 5.0. Ja nisam nikad dobio ocjenu manju od 5, a ovdje sam prvi put pao ispit, što mi je bilo katastrofa i šok. Ja nikad ni četvorku nisam vidio, a sad sam pao. No, tu vas život nauči da kad padnete, morate se dići. To je nešto što ja sad svaki dan radim u operacijskoj dvorani”, iskreno priznaje dr. Almahariq. Prelazak s arapskog pisma na latinicu također je bio izazov, no srećom, prisutnost engleskog jezika u Dubaiju olakšalo mu je taj proces. Najveću poteškoću predstavljali su padeži i stručna medicinska terminologija, s obzirom na to da u to vrijeme nije bilo interneta ni alata za prevođenje.
Odabir neurokirurgije
Odluka za medicinu, a potom i za neurokirurgiju, proizašla je iz spoja obiteljskog utjecaja i osobne fascinacije. “Naravno, tu je utjecaj roditelja jer tata je kao veterinar htio da idem više prema medicini, a ne veterini, ali odmalena sam imao priliku gledati kako liječe te životinje i u principu da je teže liječiti njih jer pacijent vam ne može reći simptome. Medicina mi je bila jako zanimljiva jer je kompleksna, ljudsko tijelo je jako kompleksno, a kad sam već izabrao tu medicinu, htio sam ono najteže, a to je ljudski mozak.”
Neurokirurgija, za koju se često kaže da je jedna od najzahtjevnijih medicinskih specijalizacija, za dr. Almahariqa predstavlja neiscrpan izvor interesa. “Mislim da je to organ koji je dosta kompleksan i imamo još puno stvari koje možemo još istražiti. Imamo puno prilika ga proučit s raznih strana. Anatomske i naravno funkcionalne.” Osvrćući se na popularnu teoriju o iskorištenosti samo 10% mozga, dr. Almahariq se s njom ne slaže, naglašavajući kompleksnost čak i najjednostavnijih radnji. Ipak, priznaje da je ljudski mozak još uvijek nedovoljno istražen.
U njegovom poslu najviše ga fascinira spoj znanosti i manualne vještine te neposrednost rezultata operacija. “Neurokirurgija je struka koja nagrađuje i isto tako vas može spustit. Zato što se rezultat vidi odmah nakon operacije. Ne možete reći da ste odstranili tumor u cijelosti jer kada napravite magnet nakon operacije, vidjet ćete jeste li vi to stvarno odstranili u cijelosti ili niste. Ima li komplikacija, ima li krvarenja, je li pacijent dobro, miče li ruke, noge. To je nešto što vas cijelo motivira da budete još bolji.” Empatija prema pacijentima, posebno onima kojima je iznenada dijagnosticiran tumor na mozgu, također je važan dio njegovog pristupa.
Neurokirurgija obuhvaća širok spektar stanja i subspecijalizacija, od neurovaskularne i funkcijske neurokirurgije do spinalne, onkološke, periferne, neurotraumatologije i pedijatrijske neurokirurgije. Dr. Almahariq radi u KBC-u Dubrava, referentnom centru za stereotaksijsku i funkcijsku neurokirurgiju, gdje se fokusira na modulaciju funkcija mozga s pomoću elektroda kod pacijenata s degenerativnim bolestima poput Parkinsonove bolesti ili tremora.
Najveći izazovi u njegovom poslu često su povezani s ishodom operacija kod zloćudnih tumora, gdje unatoč uspješno obavljenom zahvatu, prognoze mogu biti loše. S druge strane, uspješne operacije dobroćudnih tumora i spašavanje života pacijenata daju mu motivaciju za daljnji rad. Uspješan neurokirurg, prema njegovom mišljenju, mora znati odvojiti privatni život od posla, biti manualno spretan, posjedovati znanje i neprestano se educirati. Također, mora zadržati hladnu glavu i mirnu ruku, posebno u trenucima komplikacija tijekom operacije, kada preuzima ulogu voditelja tima.
Neurokirurgija je grana medicine koja izuzetno brzo napreduje. Dr. Almahariq ističe kako je ono što je nekada bilo nezamislivo, danas postalo rutina, zahvaljujući napretku tehnologije poput mikroskopa, neuronavigacije i intraoperacijskog magneta. Posebno je ponosan na suradnju s Fakultetom strojarstva i brodogradnje koja je rezultirala razvojem hrvatskog robota za neurokirurgiju, koji pomaže u postizanju veće preciznosti tijekom operacija. Ipak, naglašava da je ljudski mozak neurokirurga ključan u upravljanju tim tehnologijama.
Nadalje, edukacija je za njega iznimno važna, s obzirom na brzi napredak u neurokirurgiji. Redovito putuje i usavršava se, prateći najnovije trendove i tehnike. Današnja neurokirurška sala opremljena je sofisticiranom i skupocjenom tehnologijom, što je čini različitom od drugih grana medicine koje su prisutne u svakoj bolnici. KBC Dubrava, prema njegovom mišljenju, prednjači u Hrvatskoj po opremljenosti i tradiciji u stereotaksijskoj i funkcijskoj neurokirurgiji.
Usporedba – Saudijska Arabija i Hrvatska
Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji, gdje je imao priliku upoznati tamošnji zdravstveni sustav. Iako je bolnica u kojoj radi opremljena najmodernijom tehnologijom, ono što ga je posebno impresioniralo je organizacija sustava, koji je kopija naprednih američkih, kanadskih i britanskih modela. Digitalizacija i primjena umjetne inteligencije u naručivanju pacijenata i pristupu medicinskoj dokumentaciji značajno olakšavaju rad liječnicima.
U usporedbi s Hrvatskom, dr. Almahariq smatra da naša operacijska dvorana ne zaostaje značajno u opremi, iako kvantitativno možda imaju više uređaja. Izostanak intraoperacijskog magneta u Hrvatskoj ne smatra velikim nedostatkom u krajnjem ishodu operacija. Boravak u Saudijskoj Arabiji pruža mu priliku da vidi širi spektar patologija i slučajeva koji nisu uobičajeni u Hrvatskoj, što doprinosi njegovoj edukaciji.
Najveći izazov predstavljao je mentalitet pacijenata, koji su zahtjevniji i skloniji tužbama. Također, rad u novom okruženju s nepoznatim timom zahtijevao je prilagodbu i stjecanje povjerenja kolega. Ipak, uspješno obavljene kompleksne operacije donijele su mu poštovanje i olakšale daljnji rad.
Unatoč primamljivim ponudama za ostanak u Saudijskoj Arabiji, dr. Almahariq planira povratak u Hrvatsku. “Iako oni nude dobre ponude da se ja preselim i ostanem kod njih, a moram priznati da je lijepa atmosfera tamo, međutim ovdje sam iza sebe napravio puno i nije jednostavno sve to ostaviti jer tu sam neurokirurg 15 godina, doktorirao sam, docent sam i imam svojih pacijenata i jako mi je teško kad mi netko pošalje poruku doktore, kad se vraćate i ja kažem za 3-4 mjeseca i oni se već naručuju u moju ambulantu kad se ja vratim. To je jedno povjerenje koje mi je jako teško ostaviti i cilj ovog boravka je da budem još bolji kako bi naš pacijent ovdje dobio onu svjetsku neurokirurgiju koju nudi cijeli svijet.” Također, smatra da njegov rad u inozemstvu promovira hrvatsku medicinu i stručnost.
Njegova dosadašnja međunarodna iskustva uključuju suradnju i edukaciju u regiji (Bosna i Hercegovina, Srbija) te na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir, Maroko). Svako putovanje i susret s drugim stručnjacima pruža mu priliku za učenje novih vještina i trikova koji ga čine boljim kirurgom.
Dr. Almahariq s ponosom ističe da Velika Gorica ima još jednog vrhunskog neurokirurga, njegovog mentora i učitelja, dr. Darka Chudya, koji je čak i dobio nadimak “Doktor Čudo.” Baš kao i dr. Fadi, dr. Chudy je također veoma cijenjeno ime među neurokirurzima.
Foto: večernji.hr
Mladi i neurokirurgija
Nažalost, interes mladih za neurokirurgiju danas nije na visokoj razini. Dr. Almahariq objašnjava da neurokirurgija nije atraktivna za privatnu praksu, a radi se o izuzetno teškoj struci s emocionalno zahtjevnim ishodima. “Rezultati su jako teški i ljudske sudbine su jako tužne i morate puno dati za neurokirurgiju, a ne dobijete feedback. Na kraju dana, svi mi imamo ženu, djecu i obitelj i trebamo si priuštiti nešto za djecu. Zato su sve velike grane postale manje atraktivne našim studentima jer žele ići na nešto jednostavnije gdje je zarada brža.”
Ipak, oni koji se odluče za neurokirurgiju obično su izuzetno strastveni i posvećeni. Dr. Almahariq s ponosom ističe da nije upoznao lošeg specijalizanta neurokirurgije ili kardiokirurgije. Zdrava konkurencija među mladim kolegama potiče ih na daljnji napredak. Ohrabruje ga sve veći broj studenata koji pokazuju interes za neurokirurgiju, fascinirani kompleksnošću mozga i znanošću.
Pacijent na prvom mjestu
Na kraju razgovora, dr. Fadi Almahariq naglašava da je najveća nagrada u njegovom poslu dobrobit pacijenta. “Na kraju dana, mi smo svi sretni kada je naš pacijent sretan i ne smijemo to zaboraviti jer meni ništa ne znači da sam poznat i popularan ako moj pacijent nije zadovoljan. Najsretniji sam kada mi pacijent dođe i kaže hvala, vi ste mi spasili život. To je kruna koju bi svaki neurokirurg htio imati.” Njegova predanost, znanje i iskustvo, prožeti multikulturalnim razumijevanjem i neprestanim usavršavanjem, čine ga vrijednim članom hrvatske medicinske zajednice i nadom za mnoge pacijente. O njegovoj predanosti pacijentima govori i titula “Najdoktora” iz 2024.
Priča iz kvarta
Darko Lacković Laci – U četiri ujutro s dočeka sam išao popravljati semafor, nikad mi nije bilo teško
Darko Lacković, poznatiji kao Laci radio je kao voditelj PJ održavanja javne rasvjete i uređaja za prometnu signalizaciju u VG Komunalcu. Jedan je od onih ljudi koji su godinama tiho, ali neumorno, brinuli da Velika Gorica svijetli, da semafori rade i da promet teče sigurno. Nakon toliko godina predanog rada, odlazi u zasluženu mirovinu, iako, kako kaže, „neće biti mirovanja”.
Rani život i prvi koraci u karijeri
Rođen je 20. svibnja 1960. godine u Slavoniji, no već od svoje druge godine života počinje živjeti u Velikoj Gorici odakle i potiče. „Moji su podrijetlom iz Velike Gorice, tata se tamo priženio, a mi smo se kasnije vratili“, prisjetio se Laci početaka. Osnovnoškolske dane proveo je u tadašnjim školama Antuna Cvetkovića i 10. lipanj, a srednju školu započeo je u Velikoj Gorici, da bi treću i četvrtu godinu nastavio i završio u zagrebačkoj Selskoj, najprije na adresi 119, a zatim na broju 83.
Kako kaže, od malih nogu je znao čime će se baviti. „Doma sam znao tati u garaži pomagati, a stric mi je također bio električar i radio je u HEP-u. Jednostavno me to uvijek držalo“, govori nam Laci. Već u srednjoškolskim danima počinje njegov konkretni doticaj sa strukom koja će ga pratiti cijeli život. Praksu je obavljao u tada renomiranoj firmi „Vlado Četković“, gdje je radio na elektroinstalacijama, gromobraniji i, što je za njegov kasniji put posebno važno, postavljanju i održavanju javne rasvjete.
„Radio sam u Velikoj Gorici na Galženici, od gromobranije, struje po stanovima, javna rasvjeta i tako dalje. Mnogo puta znam svojim radnicima reći ‘dečki, to sam ja postavljao još kao učenik’.“
Nakon završetka srednje škole, 1979. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Travnik. Tamo ne ostaje samo kao vojnik već postaje električar na održavanju Doma JNA, što mu donosi dodatno iskustvo i samostalnost u radu. Po izlasku iz vojske, ne gubi vrijeme, već tri dana kasnije dobiva posao u poznatoj privatnoj firmi u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, kod Manzina. „To je bila firma koja je radila na području grada Zagreba, još i danas postoji, samo što je vodi sin tadašnjeg vlasnika. Dobar sam si s njima i dan danas.“
Tamo je proveo nekoliko godina, radio na raznim elektroinstalaterskim poslovima i ujedno mentorirao brojne mlade učenike. Jedan od njih bio je i Ivan Grđan, poznatiji kao Pilek iz grupe Sjaj.
Početkom Domovinskog rata, Laci se priključuje rezervnom sastavu MUP-a, gdje ostaje do formiranja 10. brigade. Potom prelazi u 153. velikogoričku brigadu i sudjeluje u operaciji „Oluja“, ali i u borbenim djelovanjima kod Pokupskog i Dubrovnika.
U to vrijeme teret života postaje iznimno težak. Supruga mu je nezaposlena, a on ima troje male djece o kojima mora sam skrbiti. Tada odlučuje osnovati vlastitu firmu i okušati se kao privatnik, ali kako kaže, nije mu baš najbolje išlo. „To je bio dosta raspašoj. Naplata ovako i onako, sve me to koštalo nekoliko tisuća maraka”.
Kao da to nije bilo dovoljno, život mu zadaje još jedan težak udarac. Supruga mu obolijeva i, nažalost, umire. Nakon svega toga, Laci dolazi u VG Komunalac, gdje će započeti novo i, kako će se pokazati, najznačajnije poglavlje njegovog života. Također, oženio se i drugi put 2017.
Rad u Komunalcu
Dolazak u VG Komunalac Laci pamti po izazovnom početku. „Sama firma nije imala moju djelatnost registriranu jer je prije toga HEP bio zadužen za to“, objašnjava. No, nakon odluke da se javna rasvjeta prebaci u komunalni sustav, stvari su se promijenile. „Na početku je bilo jako teško, oko mene su sve bili mladi dečki. Nije bilo jednostavno, a moje dežurstvo je trajalo 24 sata.“ U njegov posao spadale su kompletne elektroinstalacije mreže, postavljanje svjetiljaka, trafostanice i ormari te semafori.
Lacijeva predanost poslu brzo je postala legendarna. Mnogi su znali kako je i sam s autom odlazio provjeriti je li sve u redu, bez obzira na doba dana ili noći.
„Sjećam se jednog dočeka Nove godine s jednim društvom. U 4 sata zove policija da semafor ne radi. Ja sam odmah sjeo u auto, riješio problem i otišao doma spavati. Meni to nikad nije bilo teško, ja sam jako volio taj posao“, prisjeća se Laci.
„Puno puta se znalo dogoditi da se dogodi saobraćajka po noći, moraš prvo isključiti struju i tako dalje, a onda se gleda koliko se može popraviti. Danas na sreću postoje i znakovi, ali znalo se dogoditi da se slomi i cijeli znak. I onda brzo to složi po noći oko 3 – 4. Nekad sam išao sam, a nekad sam zvao i druge dečke“.
Kaže, posebno pamti jedan slučaj u Vukovini, tijekom priprema za Veliku Gospu. „Uglavnom ja sam došao doma i tuširam se, a mobitel ludi. Ja se brzo obrišem i vidim 15 propuštenih poziva. Zvao me i tadašnji gradonačelnik Dražen Barišić i pita me zašto u Gorici nema struje. Ja sam primijetio da je i meni nestalo struje u kući, ali nisam u tom trenutku znao što se događa. Tada su govorili kako smo mi nešto krivo spojili, ali nije bilo do nas. Zvao sam tada Elektru i ustanovili smo da nije do nas. No tada se baš diglo sve na noge, od direktora, gradonačelnika, ali kažem nije stvarno bilo do nas“.
Najveći izazovi bili su, bez sumnje, noćni izlasci na teren. „Bilo je tu puno poziva stanara da nema struje u cijeloj ulici. Danas evo tu je ta nova tehnika, ali tad kad bi netko pogodio stup, cijela ulica ili cijelo naselje nema struje. Ništa, izađeš na teren i napraviš koliko možeš. Bilo je dosta takvih situacija. Uglavnom te noćne smjene su baš bile najproblematičnije. Jer gledajte, policija vas zove kad oni naprave uviđaj, a vi imate tek onda puno toga za odraditi. Zato sam im i znao reći da kad se takvo nešto dogodi da me zovu odmah da se stignem pripremiti. Ovako kad me zovu tek kad oni odrade, ja moram pronaći stup, znakove za postaviti i tako dalje, ali eto“.
Njegov se posao s vremenom znatno mijenjao, prvenstveno zahvaljujući tehnološkom napretku. „Pa tehnologija je danas, recimo LED tehnologija, to je daleko kvalitetnije nego ono što smo imali prije“, objašnjava Laci. „U početku smo imali žarulje pa čak i od žive, a onda smo sve prebacivali na natrij. Današnji LED ipak treba još usavršiti. Na nekim mjestima, trafostanicama, LED svjetiljke su postavljene, ali same uređaje još treba dotjerati jer zna se dogoditi da u cijelom kvartu nestane javne rasvjete zato što je tamo bacio automatski osigurač koji naravno netko mora doći popraviti ili promijeniti“.
Teških trenutaka također nije nedostajalo. „Iskreno, u zadnje vrijeme ima dosta izlazaka na teren i stvarno postaje posao bez radnog vremena, ali kao što sam rekao, meni nikad nije bilo problem u bilo koje doba dana ili noći, doći i otkloniti kvar“, priznaje Laci. Čak ni zdravstveni problemi nisu ga zaustavili. „Iskreno, ja sam se vratio na posao gotovo odmah po izlasku iz bolnice“, govori o borbi sa zloćudnim tumorom na gušterači. „Znao sam se javljati još i iz bolnice i dijeliti dečkima zadatke. Doktorica mi je čak rekla da će mi uzeti mobitel, a ja sam joj rekao sve samo to ne“, smije se Laci.
Nema mirovanja ni u mirovini
Nakon toliko godina predanog rada, odlazak u mirovinu za Darka Lackovića Lacija predstavlja velik izazov. „Da budem iskren, to mi jako teško pada. Ne znam kako i što. Dok smo imali feštu, baš sam pričao s direktorom i rekao mu da cijelu noć nisam mogao spavati. Malo me to pogađa i jako mi je teško“.
Ipak, mirovanje za Lacija ne dolazi u obzir. Planira nastaviti raditi sa sinom, koji je također u struci i završio je fakultet te otvara vlastitu firmu. „Bit ću mu savjetnik i desna ruka. Tako da mislim da ću nastaviti sa svojim poslom i dalje kako bi pomogao i njemu. Nema mirovanja. Evo baš danas popodne neki troškovnik radim za njega. Ne mogu bez ovog posla“.
Foto: Krešimir Ačkar/Instagram
Na Lacijev odlazak u mirovinu osvrnuo se i gradonačelnik Krešimir Ačkar. „Darko Lacković Laci godinama je brinuo o osvijetljenosti naših ulica, trgova i parkova kao voditelj održavanja javne rasvjete VG Komunalca. Svojim radom uvijek je pokazivao koliko voli ovaj grad. Danas smo ga ispratili u zasluženu mirovinu. Dragi prijatelju, želim ti sretne umirovljeničke dane! Veliko hvala na svemu“, napisao je Ačkar na svom Instagram profilu.
Lijepim riječima pridružio se i direktor VG Komunalca, Jurica Mihalj. „Laci će nam nedostajati, bio je vrlo važan kotačić u našem sustavu. Radio je u dosta osjetljivoj jedinici u kojoj nije lako sve „poloviti“. Puno je lampi, semafora u gradu i okolici, a samim time i dosta kvarova, a svatko naravno očekuje reakciju i popravak istog trenutka. Naravno da to nije uvijek moguće, ali Darko je bio uvijek u najkraćem roku na sanacijama u bilo kojem dobu dana ili noći i na tome mu hvala. Dečkima koji ostaju nakon njega sigurno neće biti lako, ali Laci je bio dobar mentor tako da ne sumnjam da će sve biti u redu i dalje.“
Poruku svojim kolegama koji će preuzeti posao Laci je jasno sročio. „Trebaju slijediti ono što sam ih naučio. Najvažnije je da budu uvijek dostupni i naravno da savjesno obavljaju svoj posao. Mislim da imaju dosta znanja za rad. Imamo i puno novih dečkiju. Danas je i teško naći električara da ima donekle znanja. Čak ih je i manje nego prije. Malo ih se i upisuje u ovu struku. Sad svi viču idi u keramičare, ali dobar električar je također tražen.“
Darko Lacković Laci je cijeli svoj radni vijek, od prakse do umirovljenja, posvetio Velikoj Gorici i njenoj infrastrukturi, ostavljajući iza sebe trag neizmjerne predanosti i ljubavi prema poslu i gradu. „Velika Gorica, volim ovaj grad i voljet ću ga dok sam živ“, zaključuje Laci.
Priča iz kvarta
Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina
Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.
HOTNEWS
Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina
U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…
Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.
–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.
Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.
–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj, Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić, Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.
–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.
Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.
HOTNEWS
Ekologija, tradicija, poduzetništvo i ljubav prema zajednici! Ovo je priča o Vladimiru Štarkelju
„Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca.”
Kada se govori o ljudima koji ostavljaju trag u svojoj zajednici, nezaobilazno je ime Vladimira Štarkelja. Ovaj svestrani Velikogoričanin već desetljećima neumorno djeluje na različitim poljima, od očuvanja tradicije i kulturne baštine, preko ekologije, pa sve do poduzetništva.
Više od tisuću čuvara tradicije i kulturne baštine prodefiliralo je kroz dva vikenda pozornicom Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, gdje su na jubilarnoj, 25. smotri folklora oživjeli duh prošlih vremena pričajući priče kroz glazbu, pjesmu, ples i narodne nošnje. Gradska smotra koreografiranog, izvornog i dječjeg folklora tradicionalno je organizirana od strane Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, na čijem je čelu od samih početaka upravo Vladimir Štarkelj.
„Kulturni amaterizam je neizmjerno bogatstvo Velike Gorice, njime se ljudi bave iskreno i od srca i zbog tog iskrenog davanja njihov rad je plemenit. Zajednicu čine ljudi koji se već godinama, čak i desetljećima bave amaterskim i profesionalnim folklorom te diljem svijeta prenose ljepote naše kulturne baštine. Ponosni smo na naše članice koje djeluju već cijelo stoljeće, a okupljaju niz različitih generacija. Veliku pažnju posvećujemo najmlađim čuvarima kulturne baštine koji se redovito sastaju, pjevaju, plešu, uče o tradiciji i druže se u okruženju koje potiče razvoj pozitivnih osobina i vrijednosti”, istaknuo je predsjednik Štarkelj i naglasio kako se upravo zajedništvom i slogom jača kulturno-umjetnički amaterizam.
„Uz obnovu folklornog nasljeđa, pratimo i tijek umjetnosti u razvoju suvremenog plesa, pjesme, ali i dramske umjetnosti. Baština je sustav vrijednosti koji treba čuvati stalnim ponavljanjem i izvođenjem, a Zajednica marljivo i sustavno djeluje na tom polju, značajnom za razvoj društva u cjelini”, dodaje ovaj rođeni Velikogoričanin.
Inače, Štarkelj je odrastao u Mičevcu, a osim što je poznat po svom kulturno-umjetničkom angažmanu, osnivač je i član brojnih udruga poput ‘Zelene akcije Mičevec’ kroz koju se posvetio očuvanju okoliša te je voditelj nekoliko ekoloških projekata poput revitalizacije javnog prostora, postavljanje solarnih klupa u dvorište škole u Mičevcu te nabava električnog bicikla za zeleno redarstvo.
foto: Vladimir Štarkelj
„Kroz sve projekte koje provodimo, naš cilj je osnažiti lokalnu zajednicu i podići svijest o važnosti očuvanja okoliša. Vjerujem da svaka mala akcija, bilo da je riječ o edukaciji, sanaciji ekoloških problema, doprinosi stvaranju održivijeg i zdravijeg života za nas i buduće generacije”, kaže Štarkelj. Dodaje i kako smatra da je ekologija izuzetno važna te da bi se boljim sustavom gospodarenja otpadom postigao održivi razvoj.
Ovaj naš svestrani sugrađanin, 2017. godine osnovao je i Udrugu „Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić” s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Alapić. U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarom u povijesnim odorama iz 16. stoljeća i iza sebe ima stotine nastupa u Hrvatskoj, ali i šire.
No, tu ne staje. Kao veliki zaljubljenik u starodobna vozila, ali i kolekcionar, na radost brojnih entuzijasta, 2021. godine osnovao je Oldtimer klub Turopolje, čiji je ujedno i predsjednik. Bila je to dugogodišnja želja mnogih vlasnika starodobnih vozila, a o velikom uspjehu kratkog djelovanja kluba pokazuje broj članova, njih 216, dok je njihova manifestacija Oldtimer show Turopolje koja u centar grada dovodi najljepše i najstarije primjerke starodobnih vozila, postala prepoznatljiva i van granica Lijepe naše.
„Naši članovi su iskreni entuzijasti željni druženja i zaštitnici tehničke kulturne baštine. Kada je u pitanju sama restauracija ona može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina. Za sve to je potrebno puno truda, financija i odricanja, ali zato je osjećaj uspjeha velik. To u vama pokreće motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo kojeg imate želju obnoviti do razine potpuno novog”, priča nam ovaj strastveni kolekcionar.
„Uglavnom većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju ili razmjenjuju znanja. Pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove, a neki su s godinama postali pravi stručnjaci. Sreća je da danas postoje interes i kod mlađih osoba, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike”, objašnjava Štarkelj te dodaje kako im nikad ne nedostaje entuzijazma.
Foto: Oldtimer show Turopolje, Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje u dogovorima/G.Kiš, cityportal.hr
Uz sve nabrojeno, uspješno vodi i obiteljski posao. Naime, suvlasnik je poznate goričke auto-kuće koju je osnovao 1990. godine s ocem Vladimirom i bratom Ratkom.
„Sve je počelo sredinom šezdesetih godina kada je otac otvorio svoju prvu auto električarsku radionicu. Početkom sedamdesetih je kupio staru kovačnicu na adresi Zagrebačka 28. Uskoro odustaje od autoelektrike i postaje ovlašteni serviser marke Citroen. Sredinom osamdesetih otvaramo i Renault servis te se s bratom Ratkom uključujem u rad radionice i osnivanje auto-kuće. Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju. Zapravo smo školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti može postići cilj”, govori nam Štarkelj kojemu je kako kaže, najveća podrška u svemu što radi supruga Sanja i njegovo troje djece.
Za sebe kaže da je radoholičar što se može vidjeti kroz brojne projekte koje ima pod svojim krilom. S time bi se složio i njegov blizak prijatelj koji smatra da Vladimir ili radi ili spava.
„Uvijek imam neke ideje, ambicije i tome jednostavno nema kraja. Koliko me umara toliko i veseli. Iz toga crpim i vrijeme, jer uvijek imaš vremena za ono što žarko želiš”, naglašava Štarkelj.
Za svoj rodni grad, Veliku Goricu, kaže da je njegov dom, ali i mjesto koje ga je oblikovalo i koje voli.
„Ovdje imam brojne prijatelje od djetinjstva što mi je najvažnije u životu, a povezuje nas poslovni, obiteljski i društveni život. Moj životni cilj uvijek je bio doprinositi zajednici, bilo kroz poduzetništvo ili angažman u društvenom životu. Kroz to iskustvo naučio sam kako povezivati ljude, ideje i resurse. Iako se naš grad već može pohvaliti sjajnim gradonačelnikom Ačkarom, koji svojim radom donosi konkretne promjene, važno je da i dalje radimo na tome da Velika Gorica bude prepoznata u svakom segmentu. Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca. Nadam se da će se Velika Gorica i u budućnosti nastaviti ovako rasti i razvijati se”, zaključuje Štarkelj.
Foto: Vladimir Štarkelj na Oldtimer Showu Turopolje 2023/OTK Turopolje
Bilo da predvodi folklornu smotru, postavlja solarnu klupu, restaurira oldtimer ili razvija obiteljsku tvrtku, Štarkelj iza svakog projekta ostavlja trag ljudskosti i predanosti. Njegov primjer pokazuje da istinska promjena ne dolazi od velikih riječi, već od upornog, svakodnevnog rada na stvarima do kojih nam je istinski stalo.
-
Sjećanjaprije 5 dana‘Dragi Jura, tvoje ime ostat će trajno urezano u srcima svih nas…’
-
Moja županijaprije 4 danaLOKALNI UZBORI Privremeni rezultati – Kožić “šije” Zmajlovića s više od 3.000 glasova
-
Sportprije 3 danaOtvara se prilika: Licence, ispadanja, izbacivanja i – Kurilovec u trećoj ligi!
-
Vijestiprije 3 danaMarija Zagorac ima najljepše uređenu okućnicu u Kravarskom