Sport

Priča iz pete lige: Derbi visokog naboja, legenda na klupi i jedan mali pas

Nakon nedjeljnog ručka uputili smo se za Kuče, pitoreskno turopoljsko selo, poprište velikog okršaja u sklopu JŽNL-a, petog ranga hrvatskog nogometu. Turopoljac je dočekao Lomnicu…

Objavljeno

prije 4 godine

2. studenoga 2021.

Objavio/la

Marko Vidalina

Naporna i zamorna magla, koja je zauzela kompletnu subotu, konačno se razmaknula, došlo je vrijeme nedjeljnog ručka, ali bilo je to i vrijeme za – nogomet! Nazubljeno jesensko sunce pošteno je zagrijalo Kuče, pitoreskno selo od 1500 žitelja, a oko nogometnog igrališta usred sela dobro poznata gungula. Igra se derbi, NK Turopoljac je u lovu na prvo mjesto, a stiže zahuktala Lomnica sa Štefom Deverićem…

Šank je radio punom parom, došli su i veseli, glasni i optimistični gosti, uvjereni da će niz njihovih “Boema” ići dalje, da će i devetu zaredom ostati neporaženi. Domaćini su, s druge strane, sa zadovoljstvom ispratili remi (0-0) vodećeg Naftaš Ivanića u gostima kod Jelačića u susjednoj Vukovini dan ranije, i ovaj veliki okršaj dočekali su svjesni činjenice da će ih pobjeda, dođu li do nje, vratiti na čelno mjesto prvenstvene ljestvice. A jedino tamo želi biti Marko Pancirov, trener Turopoljca i višestruki autor rečenice kako se “ne ustaje ujutro da bi bio drugi”.

– Turopoljac, koliko mi se čini, ima najjaču momčad u ligi, najširi kadar, ne iznenađuje me što su u borbi za vrh – komplementirao je Štef Deverić, legenda Dinama i Hajduka istovremeno, u najavi derbija nešto niže razine, ali s gomilom draži.

A opet, kakve tek komplimente zaslužuje njegova momčad, koja je u sezonu ušla tiho, bez velikih najava, s tri startna poraza, a onda krenuli u niz u kojem je do ove utakmice bilo sedam pobjeda i jedan remi. I došli su Lomničani u Kuče puni samopouzdanja, s nekoliko važnih izostanaka, ali i s velikim respektom prema protivniku.

I krenulo je odmah vatreno, već u prvih 15-ak minuta dogodila su se dva ključna trenutka. Igrala se osma minuta kad je Gršić pogodio za vodstvo Lomnice nakon kombinacije poslije kornera. I čim je lopta krenula s centra – nova šansa! I to čista, jer Luka Mandura je promašio praktički prazan gol iz blizine… Kad je u 15. minuti Mlinarić pobjegao gostujućoj obrani i izjednačio na 1-1, izgledalo je kao da ćemo gledati festival golova, utakmicu velikih brojki. Kad ono – to je bilo to!

Golova više do kraja utakmice nije bilo, ali malo nakon vatrenog otvaranja krenulo je biti vatrno na brežuljku kojeg možemo nazvati i tribinama. Galamili su jedni navijači, pa onda i drugi, pa opet ovi prvi… Rječnika koji se pritom koristio, jasno, ne bi se posramili ni najveći kočijaši, uvrede su to koje se mogu čuti praktički jedino pod emocijama koje izaziva nogomet, a meta im je ovoga puta bio, pogađate, sudac. Čovjeku je ime Petar Jerbić i sasvim sigurno mu ovo nije bilo najugodnije poslijepodne u životu…

Iako, pomogao je i sam da tako bude, o čemu će najviše reći situacija iz 41. minute. Igrač Turopoljca Leon Jaki žestoko je startao na Lomničanina Drmića, prolomio se i bolni krik, ali Pero je pustio igru. Zaustavljena je tek nakon što su igrači izbacili loptu, odmah su utrčali i liječnici, a ozlijeđenom Drmiću prišao je i sudac. Pogledao je kakva je situacija, vidio da se ovaj ne šali, da ga stvarno boli, pa odlučio Jakiju pokazati – crveni karton! Jedno dvije minute nakon starta kojeg nije vidio kao prekršaj.

I nije to jedina situacija, trajala je sve do kraja poluvremena žestoka borba čovjeka i zviždaljke, dobacivanja sa strane postajala su sve glasnija, a sve to samo je nakratko prekinulo – poluvrijeme. Svađao se usput s igračima, oni su mu prigovarali, sve je frcalo od nervoze, a onda smo pogledali prema Štefu… Trener Deverić kod klupe je mirno izvadio cigaretu, zapalio, pa laganim korakom krenuo prema svlačionici. Pogled je bio uperen u pod, misli očito prema idejama kako u nastavku iskoristiti tog igrača više.

Desetak minuta poslije, pri povratku na klupu, učinilo se da je sve trajalo samo treptaj oka. Već se Štef vraćao, ponovno s cigaretom, u svojim mislima, sad već jasno i glasno izrečenim pred igračima u svlačionici.

– Je, imamo igrača više, ali ništa to ne mora značiti, ne mora uopće biti prednost… – dobacio nam je pri dolasku na klupu, malo prije nego što je nastavak konačno i krenuo.

Galama s tribina nastavila se kao predaha nije ni bilo, svaka odluka suca komentirala se i na terenu i na brežuljku iza ograde, bio je to onaj pravi, prepoznatljivi folklor koji oslikava ovakve, niželigaške predstave visokog naboja. Frcalo je sve i na terenu, borbeno i čvrsto s obje strane, a falilo je jedino golova. Doduše, moglo ih je biti, na obje strane, čak je na kraju pobjedi bliži bio brojčano inferiorniji domaćin, ali do kraja je trenutak utakmice bio onaj nešto manje nogometni.

Sudac Pero, naime, morao je u jednom trenutku zaustaviti igru, dati igračima poneku sekundu odmora, jer u igralište je kulerski ušetao jedan mali pas. Simpatičan i umiljat, prilično nesvjestan da se ovdje radi o derbiju, o važnoj utakmici, ali i dovoljno pristojan da relativno brzo, s noge na nogu, kako je i došao, odšteta s terena. I neka je prošetao terenom, jesmo u petoj ligi ili nismo?!

– Možemo žaliti jer smo igrali s igračem više, ali s druge strane moramo biti zadovoljno s bodom u gostima kod prvog na tablici – govorio je Štef Deverić nakon utakmice, još nedovoljno svjestan da je ovaj remi ostavio Turopoljac na drugome mjestu, bod iza Naftaša.

– Oduševljen sam sa taktički odrađenim poslom nakon isključenja, siguran sam da niti jedna momčad u ovom ili višem rangu nije sposobna taktički odraditi utakmicu kako smo je mi odradili u ovom derbiju. Nije se uopće vidjelo da imamo igrača manje i pokazali smo zašto smo najbolja momčad u ovom natjecanju – govorio je njegov kolega Marko Pancirov.

Traje tako i dalje pokušaj Kučana da se vrate na vrh tablice, traje i lomnički niz neporaženosti, a potrajalo je i dok smo se uspjeli izbaviti iz Kuča. Ali dobro, mora biti gužva, ipak se ovdje igrao derbi, utakmica koja nudi esenciju nogometa kakvog su mnogi možda i zaboravili.

A pas… Sreli smo ga opet tamo negdje u Podotočju, muvao se oko ceste, valjda je s malenim sve OK. A nama je u Kučama, naravno, bilo i više nego OK.

Povezane teme:hotnews jžnl NK Lomnica Nk Turopoljac

Sport

Legendo, hvala i sretno! Krizma ide dalje, ostaje gomila lijepih uspomena…

Krešimir Krizmanić, dijete HNK Gorica, napušta svoj klub nakon 13 godina provedenih na Gradskom stadionu, od toga cijelih sedam u prvoj momčadi. Nekoć talentirani klinac izrastao je u simbol onoga kako bi to trebalo izgledati…

Objavljeno

prije 4 sata

2. lipnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

E, tako ti to nekako trebalo izgledati u idealnom scenariju! Dobro, ne baš u potpunosti tako, jer postoji i detalj koji bi mogao biti i “idealniji”, ali… Krešo Krizmanić otišao je iz Gorice kao simbol onoga na što svaki navijač “ponosa grada”, svaki prijatelj kluba, pomisli kad razmišlja o idealnom igraču za našeg prvoligaša.

Krešo je, naime, dečko s Galženice. “Born and raised” u ovome gradu, u ovome klubu. Počeo je kroz Udarnik, svoj talent zatim prošetao do Sigeta, nosio dres Hrvatskog dragovoljca, pa se na poziv trenera Perice Vidaka vratio kući. I došao u Goricu sa samo 11 godina.

U ovom klubu, koji u to doba baš i nije nalikovao klubu kakvog imamo danas, mali Krizma je rastao iz mjeseca u mjesec, iz sezone u sezonu, iz generacije u generaciju. Prvo kao desno krilo koje zabija ljevicom, zatim kao lijevi bek, pa na kraju kao stoper. Od limača, preko kadeta i juniora, sve do seniora. Uspio je u tome u uvjetima koji nisu bili idealni, iz niželigaškog juniorskog uskočio je u prvoligaški seniorski nogomet, a u takvim prijelaznima mnogi se izgube.

On se nije izgubio. Umjesto toga, mali Krešo stalno je napredovao. Iako, vidjelo se odmah da je u tom dečku nešto posebno…

– Protiv kojeg stopera mi je najteže igrati? Protiv Krizme na treningu!

Tako je svojevremeno govorio Lukasz Zwolinski, najbolji strijelac Gorice u prvoj prvoligaškoj sezoni. U to vrijeme Krizma je imao 18 godina, nije dobivao priliku u borbi za Europu, minute je skupljao u juniorskoj momčadi, ali odmah je bilo jasno da je pitanje vremena kad će i među velikim dečkima doći “na štih”. Ne samo zbog toga što je govorio Zwole, nego i zbog pametnog vođenja trenera Jakirovića, koji mu je prve prvoligaške minute dao u posljednjoj utakmici sezone.

U svakoj sljedećoj Krizmanić je pokazivao da vrijedi, da može, da ima i talent i kvalitetu, iako uvjeti i dalje nisu bili idealni. Gurali su ga na lijevi bok, štitili od eventualnih pogrešaka koje bi “ubile” mladog igrača, a i u godinama koje su slijedile pokazao je da može – sve! Ako treba na beka, može. Ako ima prostora na stoperu, super. Ako treba pokriti bilo koju drugu poziciju, nema frke… Pokrivao je tako i poziciju desnoga beka, ljevonogom stoperu to je daleko od idealnog okruženja, ali snašao se. I dokazao da je pravi “vojnik kluba”.

Spletom okolnosti, možda ponekad i nesreće, propuštao je prijelazne rokove jedan za drugim, ostajao u Gorici iz godine u godinu, pri čemu se iz klinca koji ima talent pretvarao u igrača koji je počeo nositi Goricu. Dogurao je na kraju do statusa ključnog igrača, jednog od onih bez kojeg niti jedan trener ne želi slagati svojih startnih 11, a u svemu tome nakupilo se čak 175 nastupa za najdraži klub.

Posljedično, Krešo Krizmanić postigao je ono što rijetki uspiju postići. Sa samo 24 godine Krešo je sedmu prvoligašku sezonu dovršio sa statusom – klupske legende. I simbola onoga što piše u idealnom scenariju: domaći klinac dođe u klub, ostane ovdje dovoljno dugo da postane prvotimac, na kraju i jedan od najvažnijih igrača, pa tek onda napusti klub.

Krešo napušta Goricu, dakle, u ljeto 2025. godine, punih 13 godina nakon što je prvi put ušao u svlačionicu Gradskog stadiona, s bogatim prvoligaškim iskustvom i iznimnom nogometnom kvalitetom. Zvuči idealno? I bilo bi, da nije jednoga detalja…

Krizma, naime, iz Gorice odlazi kao slobodan igrač. Da je scenarij baš potpuno idealan, klub bi ga transferirao u milijunskom nogometnom poslu, zaradio taj značajan novac i poželio mu svu sreću u nastavku karijere sa znakom eura ili dolara u očima. Ovako, u priči koja je prekrasna, iako ne i do kraja savršena, Krizma odlazi nakon isteka ugovora, uvjeren da je pravi trenutak za iskorak.

Klub se od Kreše Krizmanića prvi put oprostio uoči utakmice protiv Hajduka, njegove posljednje u dresu s brojem 25 i bikom na prsima, a drugi i posljednji put to je učinjeno objavom na društvenim mrežama.

U sklopu oproštaja stigao je i oproštajni intervju, jedan opširan pogled unatrag, na sve ove goričke godine dečka s Galženice. Krizma, hvala na svemu i sretno!

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ironwoman Vedrana Janjić u Hamburgu došla do osobnog rekorda Ironman utrke

Produženi vikend članovi Atletskog kluba Turopolje iskoristili su za pojedinačne nastupe na utrkama, a neki su posebno impresivni.

Objavljeno

prije 6 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Članica Atletskog kluba Turopolje Vedrana Janjić jučer je u Hamburgu odradila svoju treću Ironman utrku, koja je dio Pro Serije i bodovana je kao Europsko Prvenstvo, a Vedrani je to treći nastup na punoj Ironman distanci. To podrazumijeva 3.800 metara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i trčanje maratona dugog 42,2 kilometra.

Vedrana je plivačku dionicu riješila za točno sat i pol, na biciklu je provela 5 sati i 26 minuta, a na kraju je maraton istrčala za 3 sata, 46 minuta i 29 sekundi. Kroz cilj je prošla s ukupnim vremenom od 10 sati, 59 minuta i 48 sekundi, što je njen rekord na utrci.

–Jako sam zadovoljna. Jutro nije bilo obećavajuće jer su odgodili start za sat vremena zbog grmljavinskog nevremena i skratili vrijeme za tranziciju pa je sve bilo kaotično i naopako. Onda sam se pogubila u jezeru i napravila više nego je trebalo. I tranzicija je ogromna pa sam i tu puno izgubila jer se puno trči s plivanja do bajka i kasnije do trčanja. Ali na bajku i trčanju sam nadoknadila vrijeme. Na bajku su bili jaki naleti vjetra pa sam se pošteno namučila i malo je snage ostalo za trčanje. Ali već na prvom kilometru se nebo otvorilo ša smo trčali i po dubokim lokvama. Takvo mi je vrijeme pasalo pa sam ipak dobro otrčala. Sve u svemu, osim plivanja, sve je prošlo po planu. Ali to je Ironman, uvijek nešto iznenadi i treba biti snalažljiv – ispričala je Vedrana.

Ultramaratonac Bojan Šebrek, samo dva tjedna nakon istrčanih 70 kilometara od Zagreba do Siska, u nedjelju je gotovo istu udaljenost prošao na utrci u Sloveniji. U Kranju je održana utrka Slo12Run, jedna od najpoznatijih ultri u susjednoj državi, na koju redovno odlazi i ultraška elita iz Hrvatske.

Bojan je sudjelovao u šestosatnoj utrci, a uz iscrpljujuću vrućinu i temperaturu zraka od 30 stupnjeva, uspio je istrčati 65.445 metara, osvojivši ukupno sedmo mjesto od 41 trkača.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Visoka pobjeda Lomnice protiv Bana Jelačića

Objavljeno

prije 7 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

David Jolić

Lomnica je u 32. kolu Premier lige pobijedila Ban Jelačić rezultatom 5:1 golovima Nikole Antunovića (3), Hrvoja Skupnjaka i Tonija Kovačevića, za goste Stjepan Klenović.