U vrijeme kad kinematografski giganti “žderu” sve oko sebe, kad neke nove, mlađe generacije gotovo pa poistovjećuju riječ “kino” s rječju “Cinestar”, mala kina žive svoje teške dane. I vode veliku borbu za svakog posjetitelja. Takva sudbina zadesila je – zašto bismo mi bili izuzetak – i naše Kino Gorica. Ne tako davno ono je bilo praktički na izdisaju, pred gašenjem, posjetitelji na većini projekcija brojali su se na prste jedne ruke i polako je umirao smisao njegova postajanja. Unatoč tome, goričko kino je nekako opstalo u tim najtežim danima i othrvalo se svim prijetnjama da se ugasi, nestane. Nakon svega, danas je sve živahnije, sve snažnije, iako se ova aktualna priča teško može uspoređivati s nekim davnim vremenima, u kojima je kino bilo središte goričkog društvenog života. Oporavak je krenuo tamo negdje 2013. godine, kad se u cijelu priču uključio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i – spasio stvar.- Uh, stvarno jest – kaže Vesna Gjurković, voditeljica Kina Gorica, koja je na toj poziciji već punih 18 godina.- Kad se pojavio Cinestar, s njim je u našu kinematografiju ušla i digitalna oprema, koju nitko osimnjih nije imao. Nitko od malih kinaKako je glavni distributer ujedno i vlasnik Cinestara, nije mu bilou interesu ni prebacivati sve filmove na filmske trake, a i one koje bi prebacili, čekali bismo po dva, tri mjeseca. Složit ćete se, baš i nema smisla prikazivati film tri mjeseca nakon što je prikazan u zagrebačkim centrima, koji su našoj publici toliko blizu – pojašnjava voditeljica goričkoga kina.

 

Kao u srednjem vijeku

 

I tako je bilo sve do te 2013. godine. Sve je zapinjalo na tehnologiji. Dok je Cinestar živio po svojim pravilima, izazvao veliki “boom” među publikom, sva ostala kina, pa tako i goričko, živjela su u nekim prošlim vremenima. Filmovi koji bi milošću nezainteresiranih distributera ipak bili presnimljeni na filmske role, krenuli bi na turneju po Hrvatskoj. Nakon što bi se film prikazao u jednom gradu, rola bi se poštom ili autobusom slala u grad koji je sljedeći na redu. Da, možda zvuči kao “srednji vijek”, ali tako je stvar doista funkcionirala sve do prije tri godine.- To je stvarno bilo grozno razdoblje. Mala kina diljem Hrvatske počela su čak i zatvarati svoja vrata, više nisu mogla opstati. Srećom, goričko kino nije bilo jedno od njih, ali i mi smo bili na izdisaju, vjerojatno bi se kino i zatvorilo da nije bilo potpore Grada. I tad je HAVC, na sreću svih nas, pokrenuo projekt digitalizacije. Svim kinima koja su se prijavila na natječaj HAVC je financirao digitalnu opremu i time je krenuo oporavak – objasnila nam je Gjurković.Od tog trenutka, zapravo, sva su kina došla u puno ravnopravniji položaj. Onog trenutka kad je stigla digitalna oprema, svi su dobili mogućnosti prikazivati filmove u istom trenutku, čim bi se on ‘otvorio’ u Hrvatskoj. I zato se danas gotovo redovito događa ono što se donedavno činilo nezamislivim, da najpopularniji naslovi istoga dana budu prikazani u Cinestaru i u, primjerice, Vodicama, Đakovu, Čakovcu… I u Velikoj Gorici.- Osim što sad startamo s programom u istom trenutku kad i Cinestar, kvaliteta prikazivanja je
tehnički praktički jednaka, a pritom smo mi puno jeftiniji. Naravno da se i dalje ne možemo uspoređivati s velikim centrima, ali da je lakše, definitivno jest – ističe Vesna Gjurković, koja se prije nekoliko dana odlučila pozabaviti i brojkama.

 

Hotel, mesnica i kino

 

A one su, u odnosu na ono što se događalo posljednjih godina, zapravo odlične.- Sve rjeđe se događa ono što je u jednom razdoblju bilo gotovo normalna pojava, da se projekcije otkazuju zato što nitko nije došao u kino. Evo, radila sam izvješće za prvih 11 mjeseci ove godine i došla sam do brojke od oko 18.000 posjetitelja. Unazad deset godina nikad se nije dogodilo da pređemo tu brojku! Do kraja godine bismo mogli doći čak i do 20.000 ljudi koji su došli u naše kino. To bi bilo sjajno, publika se očito vraća i moramo biti zadovoljni. Napokon ljudi počinju prepoznavati da i u svom gradu mogu pogledati film, da ne moraju ići u Zagreb kako bi otišli u kino, da nije Cinestar jedina opcija – kaže nam Vesna. Ljudi su se, točnije, morali samo podsjetiti da je tako, da je i goričko kino ponovno ozbiljna opcija. Kao što je bilo generacija prije ove naše. Naime, Goričanima je u njihovu gradu kinematografija bila dostupna još prije više od 70 godina. Živih svjedoka tog vremena više nema previše, ali ostalo je zapisano da je prvo kino u Velikoj Gorici otvoreno još u prvoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća. Država se tad zvala NDH, u tijeku je bio drugi svjetski rat, a naš grad izgledao je bitno drukčije. A kino je bilo na drugoj lokaciji.- Preko puta tadašnjeg hotela Park, na današnjoj Zagrebačkoj, bila je mesnica, a pokraj nje to prvo kino. Bilo je to malo, simpatično kino, ali funkcioniralo je, filmovi su se prikazivali i gledali. Na toj lokaciji poslije je bila tiskara – priča nam Ivan Matanović, jedan od ključnih ljudi za razvoj kina i općenito kinematografije u Velikoj Gorici. Danas su mu 82 godine, ali vrlo je vitalan, pamti sve ključne trenutke razvoja i rasta goričkoga kina. Rođeni je Petrinjac, a u Veliku Goricu došao je 1955. godine.- Bio sam učitelj, a u to vrijeme učitelji su išli po selima i radili s djecom. Tako sam i ja sa suprugom te 1955. došao u ovaj kraj, koji se tad zvao Kotar Velika Gorica. Prvo smo živjeli u Dubrancu, a nakon što sam se vratio iz vojske, preselili smo se u Lukavec i ondje živjeli sve do 1968., kad smo izgradili kuću u Velikoj Gorici – prisjeća se Matanović, koji pamti i tadašnju Goricu, iz vremena kad ona zapravo i nije bila grad, barem ne u obliku u kojem je to danas.- U vrijeme kad sam ja došao, dakle sredinom 50-ih, Velika Gorica je imala 2500 stanovnika. A mi smo u najboljim vremenima, pamtim to dobro, godišnje imali oko 140.000 gledatelja u kinu – kaže Matanović. Razlika u životu i funkcioniranju kina tad i danas je, dakle, nemjerljiva. I neusporediva. U gradu od2500 stanovnika, s okolicom ne više od 7000, prodavalo se 140.000 ulaznica godišnje, a sad smo u gradu od 70.000 ljudi presretni dođe li brojka prodanih ulaznica do 20.000. Vremena se stvarno mijenjaju…- Kino je na toj lokaciji, preko puta hotela Park, bilo do pred kraj 50-ih godina, a tad je poljoprivredna zadruga počela graditi zgradu Zadružnog doma, u kojoj je 1959. počelo funkcionirati i kino. Do tad je njime upravljala tvrtka koja se zvala Kino poduzeće, a od početka 60-ih pridruženo je Narodnom sveučilištu – pamti Matanović.

 

Kino u gostima: Gdje dođe struja, dolazi i kino

 

Velika Gorica je nakon drugog svjetskog rata polako počela rasti, razvijati se, a u tu se priču uklapao i rast popularnosti kina. No Ivan Matanović i ljudi okupljeni oko njega nisu u svemu tome zanemarivali ni sela. Stanovništvu iz gradske okolice tad nije bilo jednostavno dolaziti u Goricu, pa je kino dolazilo k njima.- Do sredine 60-ih godina diljem Turopolja i Vukomeričkih gorica bilo je problema s elektrifikacijom, a kad se to počelo mijenjati, mi smo reagirali. Mislim da smo negdje 1965. kupili pokretne, prijenosne projektore. I kako bi u neko selo došla struja, dolazili bismo i mi prikazivati filmove. Te projekcije, naravno, bile su uvijek pune – sjeća se Ivan Matanović. U Buševcu, Kučama, Lukavcu, Pokupskom i Veleševcu filmovi su se prikazivali jednom tjedno, ali dolazilo je povremeno i u druga sela.- Krajem 50-ih i početkom 60-ih konačno je struja stigla i u Vukomeričke gorice. U to je vrijeme snimljen film “Svoga tela gospodar”, a kasnije i “Breza”. Radnja oba ta filma odvijala se upravo u Vukomeričkim goricama, odnosno oko Kravarskog i Hruševca Gornjeg, gdje je Slavko Kolar i službovao – priča Matanović i nastavlja:- Usporedno sa širokom vrpcom, film je bio snimljen i na traku od 16 mm. Narodno sveučilište imalo je taj projektor i želio sam film prikazati u Donjem Hruševcu, u koji se u to vrijeme, pogotovo kad bi krenule jesenske kiše, moglo doći samo pješice i zaprežnim kolima. Tako je i bilo. Sjećam se da sam autom došao do Kravarskog, pa dalje nastavio kolima, kroz duboko blato. Film je prikazan, na oduševljenje lokalnog stanovništva, nakon čega sam u gluho doba noći, sav blatnjav, stigao u Kravarsko do automobila. Ni kiša, ni blato, vjerojatno zato što sam bio mlad, nisu mi mogli pokvariti zadovoljstvo koje sam osjećao zbog radosti koju sam pružio ljudima.

 

Prijatelju, sredi mi film…

 

Zgradu o kojoj priča generacije Goričana znale su kao “Kokot”, a danas je mi poznajemo kao zgradu Pučkog otvorenog učilišta. Ili, jednostavnije, kao – Kino. Bila je tu i knjižnica, kasnije i glazbena škola, autoškola, sjedište goričkog radija, redakcije Velikogoričkog lista… Prikazivale su se i kazališne predstave, ali kino je uvijek bilo najveći hit. I izazivalo je najveći interes. Prema riječima dugogodišnjeg ravnatelja POU-a Drage Bukovca, često je bilo i jedini društveni događaj u gradu, što dobrim dijelom objašnjava i one sjajne brojke, onih 140.000 prodanih ulaznica.- Kino je u to vrijeme doista uglavnom bilo puno. Djelomično i zato što nije bilo toliko sadržaja, ali i zato što smo bili jako dobro organizirani. Osobno sam stalno išao u Zagreb po nove filmove, čak i preko nekih mojih prijateljskih veza uspijevali smo prikazivati filmove praktički u isto vrijeme kad su se prikazivali u Zagrebu, što je u to vrijeme bila velika stvar – kaže Ivan Matanović, koji je 1960. godine postao prvi ravnatelj novoizgrađenoga kulturnog centra u današnjoj zgradi POU-a. Na toj je poziciji ostao punih 30 godina, sve do 1990. godine, kad je otišao u mirovinu.
– Ja sam vam uvijek bio čovjek koji voli sve znati – sa smiješkom priča Matanović i nastavlja:- Dok sam odrastao u Petrinji, moj otac je bio voditelj gradskoga kina i već tad me sve to počelo privlačiti. Kao dijete sam imao pristup kabini iz koje su se radile projekcije, što je drugima bilo potpuno nedostupno, i to me jako zainteresiralo. Zato sam uživao baviti se tim poslom u Velikoj Gorici. Ja sam vam znao usred noći gdje je i za što služi doslovno svaki prekidač, svaki osigurač u zgradi kina. I imalo se tu što znati. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to “muzejska” tehnologija, ali za to doba radilo se o tehnološki vrlo naprednom sustavu za prikazivanje filmskih projekcija.- Da, to je tad bilo zaista moderno kino. Imali smo dvije kino aparature, dva projektora, a na toj, tehnološki prilično visokoj razini, držali smo se i kasnije. Zgrada se u nekoliko navrata preuređivala, modernizirala, a negdje tijekom 70-ih godina dobili smo i čuvene Iskrine uređaje, koji su tad bili vrlo cijenjene – priča Matanović.

 

 

Videorekorder najgori neprijatelj

 

Sve to, ulaganja, ali i trud zaposlenika, kojih je u Narodnom sveučilištu Juraj Kokot u jednom razdoblju bilo i do 150, jasno se očitovalo i na društvenom životu grada, odnosno posjetu kino projekcijama. Goričko kino, možemo to danas slobodno reći, bilo je i ponešto ispred svog vremena. Repertoar je bio bogat, u kino se moglo ići svaki dan, a filmovi su se najčešće prikazivali od 20 sati.- To je bio naš uobičajeni termin, ali često se događalo da neke popularnije filmove, za koje je bio veći interes, prikazujemo i dva puta na dan, najčešće od 18 pa opet od 20 sati. Nedjeljom su se filmovi prikazivali i od 16 sati, a nerijetko smo znali imati i podnevne matineje namijenjene isključivo vojnicima, koji su služili vojni rok u vojarnama u Velikoj Gorici i okolici – prisjeća se Ivan Matanović, koji je sa suradnicima osmislio i posebnu ponudu nazvanu “Noćne kino projekcije”, u to vrijeme prilično neobičnu:- Točno, u drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih imali smo i noćne projekcije. Posebno atraktivne filmove prikazivali smo u 23 sata, što je bio termin koji je mlađa publika posebno voljela – prisjeća se Ivan Matanović. Iz sjedalica goričkoga kina naši su se djedovi, bake i roditelji prvi put divili fakinskim brčićima Clarka Gablea i zanosnoj figuri Marylin Monroe, ženski dio publike bacao je u trans zavodnički pogled Humphreyja Bogarta, a muški gracioznost Grace Kelly. U kasnijim godinama su kultne naslove poput Casablance, Zameo ih vjetar ili Građanina Kanea zamijenili neki noviji filmovi i neke nove zvijezde Jacka Nicholsona, Marlona Branda, Elizabeth Taylor ili Meryl Streep, da bi se negdje u drugoj polovici 80-ih godina pojavio veliki neprijatelj kina – videorekorder. Ono što je prvotno bilo nezamislivi luksuz, uskoro je postalo dostupno širim masama i videoteke su počele nicati po cijeloj Velikoj Gorici. Na štetu goričkoga kina, s čijeg je čela 1990. otišao Ivan Matanović. I u tim teškim vremenima po kino, bitno težim nego dotad, palicu predao u ruke prvo Vesne Kokot, zatim Borivoja Zimonje, a neko vrijeme i uvaženog i poznatog goričkog kulturnjaka Drage Bukovca.- Dobro, ja sam tu zapravo sam uskakao u razdobljima kad ljudi koji su vodili kino nisu bili u mogućnosti to raditi, odnosno u nekim prijelaznim fazama – pojasnio nam je Bukovac, koji je negdje u tim kratkim razdobljima uspio ući u povijest goričkoga kina.- Znate, Dragec vam je rekorder našega kina – otkrila nam je Vesna Gjurković

 

 

Videoteka na Galženici

 

A Dragec, odnosno gospodin Bukovec, jako je dobro znao na što misli.- Točno, ispalo je tako da je upravo u jednom od mojih mandata oboren rekord kina. Bilo je to početkom 1998., kad je u naše kino došao Titanic. Oborio je sve rekorde, i po gledanosti, i po zaradi – rekao je Bukovec, a njegova nasljednica Vesna Gjurković pamti još neke detalje vezane uz legendarni ‘blockbuster’ Jamesa Camerona s Leonardom Di Capriom i Kate Winslet. Približne brojke ostvario je još jedan veliki hit iz tog vremena, film potpuno drugačijeg žanra. Kad je u Veliku Goricu došao “Mr. Bean – film potpune katastrofe”, dakle prvi film iz serijala o dogodovštinama smušenog i simpatičnog Britanca, ponovno su gužve bile nezamislive. Mnogi će se sjetiti kako su te jeseni 1997. ljudi sjedili čak i na podu kako bi pogledali film, uloviti ulaznicu i utoj je situaciji bila prava premija.
– Dok smo prikazivali Mr. Beana, čak je i policija morala dolaziti ovdje održavati red. Ljudi su se doslovno znali potući za karte! Sa sjetom pamtimo ta vremena i takve filmove. Sad više nema takvih, izrazitih ‘blockbustera’ zbog kojih bi se netko potukao – sa smiješkom kaže aktualna voditeljica goričkoga kina. Taj veliki “boom” dogodio se u doba kad je posjećenost kina zapravo već bila u padu. U vrijeme “rata” s videotekama bilo je svakojakih pokušaja da se ponovno privuče publiku, koja je sve više filmove gledala doma, iz naslonjača, a sve manje dolazila u kino.- U vrijeme najveće krize pokušali smo i s otvaranjem naše videoteke. Bila je u Domu kulture Galženica, ali nije osobito dobro funkcionirala. Imali smo i projekcije na terasi na Galženici, a to je znalo biti uspješno – kazao je Bukovec. Posebno pamti jednu situaciju. Odnosno, jednu okladu.- Ne sjećam se o kojem se filmu radilo, ali znam da sam se s tadašnjim novinarom RVG-a Vladom Horinom, kasnije predsjednikom goričkog HSS-a, kladio da ću za tu projekciju prodati više od 150 ulaznica. Pristao je, kladili smo se, a ja sam prodao 160 ulaznica. A opet, do danas mi još nije platio okladu, ha, ha – kaže Dragec.

 

Prodanih ulaznica – nula

 

I u tim trenucima, kad je Kino Gorica bilo u nezapamćenoj krizi, uzde je u svoje ruke uzela Vesna Gjurković. – Dvorana je bila zapuštena, oprema stara, a interes publike sve slabiji. Iako je 2004. godine naša zgrada renovirana, pa smo dobili i novu opremu, odnosno novi projektor, problem je bio tehnološke prirode. Naime, tad je došla ta prva digitalna oprema, koju mi nismo imali. Uslijed svega toga, često se događalo da se projekcije jednostavno moraju otkazati zato što ne bismo prodali niti jednu ulaznicu – kaže nam Vesna, koja posebno pamti jedan od hrvatskih filmova iz toga vremena:- Prikazivali smo film sedam dana, a došlo nam je ukupno šest ljudi?! Četiri projekcije morali smo otkazati, a na preostale tri dođe nam po dvoje ljudi. I tu se naša priča o životu Kina Gorica vraća na početak. Na tezu o nekim boljim vremenima, o oporavku goričkoga kina, ali i o povratku hrvatskog filma na puno bolje pozicije, puno sličnije onima iz sedamdesetih, osamdesetih godina…- Sjajno je što Goričani sve više dolaze u kino, ali i što sve više gledaju hrvatski film. Ima to veze i sa tim što su se naši filmaši odmaknuli od teških, sumornih tema i psiholoških drama te se okrenuli nekim pozitivnijim temama, komedijama i publici prihvatljivijim izričajima. Unazad dvije, tri godine se pojavilo nekoliko filmova koji su privukli publiku i sad su ljudi počeli dolaziti gledati i filmove koji nisu toliko razvikani, što znači da je sad i malo više povjerenja u hrvatske filmove – rekla je Gjurković.

Nekoliko je puta tijekom razgovora spomenula Hrvatski audiovizualni centar, spasitelja našeg i mnogih drugih kina. No ta pomoć nije bila bezuvjetna.- Naravno da nije, to je i logično. Konkretno, imamo neke programske obaveze temeljem tog ugovora. Cijeli projekt išao je u smjeru održavanja nezavisne kino mreže i mi smo se obvezali da će nam polovica repertoara biti nezavisni europski i hrvatski filmovi, s ciljem da se izbjegne ta opća ‘amerikanizacija’ kina. Kako kroz redovni program, tako i kroz neke revije, suradnje s raznim udrugama, s HAVC-om… Često idemo i preko tih 50 posto, iako je riječ o filmovima koji nisu komercijalni. Međutim, i tu nam uskače HAVC, koji nam svake godine pomaže da smanjimo minus koji nastaje zato što ne prikazujemo isključivo holivudske filmove i ‘blockbustere’ – objasnila je Gjurković.

 

 

Borba s politikom i sportom

 

Bolja je i organizacija, međusobna povezanost kina koja su bila u istim ili vrlo sličnim problemima. Kako bi se takvo nešto izbjeglo u budućnosti, mala kina su se ujedinila.- Prije malo više od dvije godine mala kina su se povezala u Kino mrežu. Mi koji vodimo kina redovno se sastajemo, razmjenjujemo ideje i programe, zajednički nastupamo prema distributerima, s kojima smo imali puno problema. Na primjer, Blitz distribucija je ujedno i vlasnik Cinestara, što nije bilo dobro za nas. Sad je puno lakše funkcionirati – kaže Gjurković. Naravno, to ne znači da i dalje nema problema.
– U Gorici nam je problem što imamo samo jednu dvoranu, koja nije ‘prava’ kino dvorana. I događa se da, recimo, dođe prosinac, krenu se održavati razne manifestacije u dvorani. Koriste je KUD-ovi, škole, udruge, sve djelatnosti unutar POU-a… I kino se tu redovito ‘skida’. Kad dođe do toga, nema kontinuiteta pa se događa da nas ljudi pitaju: ‘Dobro, jel vi igrate ili ne igrate?’ – kaže Vesna.

Unatoč tim i takvim poteškoćama, danas sa zadovoljstvom možemo reći: ‘Kino Gorica igra’. Sve bolje i sve odlučnije, najteža vremena su prošla i pred njim je lijepa budućnost. Još samo da i oni Goričani koji to ne shvaćaju što prije shvate da je odlazak u kino u Zagreb najčešće gubljenje vremena. I novca. Jer doma imamo istu ponudu, bliže nam je, a ulaznice su jeftinije. I zato je logično ostati ovdje, zar ne?

 

 

 

Tekst objavljen u Reporteru 358 (prosinac 2016)