Povežite se s nama

HOTNEWS

PRIČA IZ KVARTA Legenda o Kinu Gorica

Objavljeno

na

U vrijeme kad kinematografski giganti “žderu” sve oko sebe, kad neke nove, mlađe generacije gotovo pa poistovjećuju riječ “kino” s rječju “Cinestar”, mala kina žive svoje teške dane. I vode veliku borbu za svakog posjetitelja. Takva sudbina zadesila je – zašto bismo mi bili izuzetak – i naše Kino Gorica. Ne tako davno ono je bilo praktički na izdisaju, pred gašenjem, posjetitelji na većini projekcija brojali su se na prste jedne ruke i polako je umirao smisao njegova postajanja. Unatoč tome, goričko kino je nekako opstalo u tim najtežim danima i othrvalo se svim prijetnjama da se ugasi, nestane. Nakon svega, danas je sve živahnije, sve snažnije, iako se ova aktualna priča teško može uspoređivati s nekim davnim vremenima, u kojima je kino bilo središte goričkog društvenog života. Oporavak je krenuo tamo negdje 2013. godine, kad se u cijelu priču uključio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i – spasio stvar.- Uh, stvarno jest – kaže Vesna Gjurković, voditeljica Kina Gorica, koja je na toj poziciji već punih 18 godina.- Kad se pojavio Cinestar, s njim je u našu kinematografiju ušla i digitalna oprema, koju nitko osimnjih nije imao. Nitko od malih kinaKako je glavni distributer ujedno i vlasnik Cinestara, nije mu bilou interesu ni prebacivati sve filmove na filmske trake, a i one koje bi prebacili, čekali bismo po dva, tri mjeseca. Složit ćete se, baš i nema smisla prikazivati film tri mjeseca nakon što je prikazan u zagrebačkim centrima, koji su našoj publici toliko blizu – pojašnjava voditeljica goričkoga kina.

 

Kao u srednjem vijeku

 

I tako je bilo sve do te 2013. godine. Sve je zapinjalo na tehnologiji. Dok je Cinestar živio po svojim pravilima, izazvao veliki “boom” među publikom, sva ostala kina, pa tako i goričko, živjela su u nekim prošlim vremenima. Filmovi koji bi milošću nezainteresiranih distributera ipak bili presnimljeni na filmske role, krenuli bi na turneju po Hrvatskoj. Nakon što bi se film prikazao u jednom gradu, rola bi se poštom ili autobusom slala u grad koji je sljedeći na redu. Da, možda zvuči kao “srednji vijek”, ali tako je stvar doista funkcionirala sve do prije tri godine.- To je stvarno bilo grozno razdoblje. Mala kina diljem Hrvatske počela su čak i zatvarati svoja vrata, više nisu mogla opstati. Srećom, goričko kino nije bilo jedno od njih, ali i mi smo bili na izdisaju, vjerojatno bi se kino i zatvorilo da nije bilo potpore Grada. I tad je HAVC, na sreću svih nas, pokrenuo projekt digitalizacije. Svim kinima koja su se prijavila na natječaj HAVC je financirao digitalnu opremu i time je krenuo oporavak – objasnila nam je Gjurković.Od tog trenutka, zapravo, sva su kina došla u puno ravnopravniji položaj. Onog trenutka kad je stigla digitalna oprema, svi su dobili mogućnosti prikazivati filmove u istom trenutku, čim bi se on ‘otvorio’ u Hrvatskoj. I zato se danas gotovo redovito događa ono što se donedavno činilo nezamislivim, da najpopularniji naslovi istoga dana budu prikazani u Cinestaru i u, primjerice, Vodicama, Đakovu, Čakovcu… I u Velikoj Gorici.- Osim što sad startamo s programom u istom trenutku kad i Cinestar, kvaliteta prikazivanja je
tehnički praktički jednaka, a pritom smo mi puno jeftiniji. Naravno da se i dalje ne možemo uspoređivati s velikim centrima, ali da je lakše, definitivno jest – ističe Vesna Gjurković, koja se prije nekoliko dana odlučila pozabaviti i brojkama.

 

Hotel, mesnica i kino

 

A one su, u odnosu na ono što se događalo posljednjih godina, zapravo odlične.- Sve rjeđe se događa ono što je u jednom razdoblju bilo gotovo normalna pojava, da se projekcije otkazuju zato što nitko nije došao u kino. Evo, radila sam izvješće za prvih 11 mjeseci ove godine i došla sam do brojke od oko 18.000 posjetitelja. Unazad deset godina nikad se nije dogodilo da pređemo tu brojku! Do kraja godine bismo mogli doći čak i do 20.000 ljudi koji su došli u naše kino. To bi bilo sjajno, publika se očito vraća i moramo biti zadovoljni. Napokon ljudi počinju prepoznavati da i u svom gradu mogu pogledati film, da ne moraju ići u Zagreb kako bi otišli u kino, da nije Cinestar jedina opcija – kaže nam Vesna. Ljudi su se, točnije, morali samo podsjetiti da je tako, da je i goričko kino ponovno ozbiljna opcija. Kao što je bilo generacija prije ove naše. Naime, Goričanima je u njihovu gradu kinematografija bila dostupna još prije više od 70 godina. Živih svjedoka tog vremena više nema previše, ali ostalo je zapisano da je prvo kino u Velikoj Gorici otvoreno još u prvoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća. Država se tad zvala NDH, u tijeku je bio drugi svjetski rat, a naš grad izgledao je bitno drukčije. A kino je bilo na drugoj lokaciji.- Preko puta tadašnjeg hotela Park, na današnjoj Zagrebačkoj, bila je mesnica, a pokraj nje to prvo kino. Bilo je to malo, simpatično kino, ali funkcioniralo je, filmovi su se prikazivali i gledali. Na toj lokaciji poslije je bila tiskara – priča nam Ivan Matanović, jedan od ključnih ljudi za razvoj kina i općenito kinematografije u Velikoj Gorici. Danas su mu 82 godine, ali vrlo je vitalan, pamti sve ključne trenutke razvoja i rasta goričkoga kina. Rođeni je Petrinjac, a u Veliku Goricu došao je 1955. godine.- Bio sam učitelj, a u to vrijeme učitelji su išli po selima i radili s djecom. Tako sam i ja sa suprugom te 1955. došao u ovaj kraj, koji se tad zvao Kotar Velika Gorica. Prvo smo živjeli u Dubrancu, a nakon što sam se vratio iz vojske, preselili smo se u Lukavec i ondje živjeli sve do 1968., kad smo izgradili kuću u Velikoj Gorici – prisjeća se Matanović, koji pamti i tadašnju Goricu, iz vremena kad ona zapravo i nije bila grad, barem ne u obliku u kojem je to danas.- U vrijeme kad sam ja došao, dakle sredinom 50-ih, Velika Gorica je imala 2500 stanovnika. A mi smo u najboljim vremenima, pamtim to dobro, godišnje imali oko 140.000 gledatelja u kinu – kaže Matanović. Razlika u životu i funkcioniranju kina tad i danas je, dakle, nemjerljiva. I neusporediva. U gradu od2500 stanovnika, s okolicom ne više od 7000, prodavalo se 140.000 ulaznica godišnje, a sad smo u gradu od 70.000 ljudi presretni dođe li brojka prodanih ulaznica do 20.000. Vremena se stvarno mijenjaju…- Kino je na toj lokaciji, preko puta hotela Park, bilo do pred kraj 50-ih godina, a tad je poljoprivredna zadruga počela graditi zgradu Zadružnog doma, u kojoj je 1959. počelo funkcionirati i kino. Do tad je njime upravljala tvrtka koja se zvala Kino poduzeće, a od početka 60-ih pridruženo je Narodnom sveučilištu – pamti Matanović.

 

Kino u gostima: Gdje dođe struja, dolazi i kino

 

Velika Gorica je nakon drugog svjetskog rata polako počela rasti, razvijati se, a u tu se priču uklapao i rast popularnosti kina. No Ivan Matanović i ljudi okupljeni oko njega nisu u svemu tome zanemarivali ni sela. Stanovništvu iz gradske okolice tad nije bilo jednostavno dolaziti u Goricu, pa je kino dolazilo k njima.- Do sredine 60-ih godina diljem Turopolja i Vukomeričkih gorica bilo je problema s elektrifikacijom, a kad se to počelo mijenjati, mi smo reagirali. Mislim da smo negdje 1965. kupili pokretne, prijenosne projektore. I kako bi u neko selo došla struja, dolazili bismo i mi prikazivati filmove. Te projekcije, naravno, bile su uvijek pune – sjeća se Ivan Matanović. U Buševcu, Kučama, Lukavcu, Pokupskom i Veleševcu filmovi su se prikazivali jednom tjedno, ali dolazilo je povremeno i u druga sela.- Krajem 50-ih i početkom 60-ih konačno je struja stigla i u Vukomeričke gorice. U to je vrijeme snimljen film “Svoga tela gospodar”, a kasnije i “Breza”. Radnja oba ta filma odvijala se upravo u Vukomeričkim goricama, odnosno oko Kravarskog i Hruševca Gornjeg, gdje je Slavko Kolar i službovao – priča Matanović i nastavlja:- Usporedno sa širokom vrpcom, film je bio snimljen i na traku od 16 mm. Narodno sveučilište imalo je taj projektor i želio sam film prikazati u Donjem Hruševcu, u koji se u to vrijeme, pogotovo kad bi krenule jesenske kiše, moglo doći samo pješice i zaprežnim kolima. Tako je i bilo. Sjećam se da sam autom došao do Kravarskog, pa dalje nastavio kolima, kroz duboko blato. Film je prikazan, na oduševljenje lokalnog stanovništva, nakon čega sam u gluho doba noći, sav blatnjav, stigao u Kravarsko do automobila. Ni kiša, ni blato, vjerojatno zato što sam bio mlad, nisu mi mogli pokvariti zadovoljstvo koje sam osjećao zbog radosti koju sam pružio ljudima.

 

Prijatelju, sredi mi film…

 

Zgradu o kojoj priča generacije Goričana znale su kao “Kokot”, a danas je mi poznajemo kao zgradu Pučkog otvorenog učilišta. Ili, jednostavnije, kao – Kino. Bila je tu i knjižnica, kasnije i glazbena škola, autoškola, sjedište goričkog radija, redakcije Velikogoričkog lista… Prikazivale su se i kazališne predstave, ali kino je uvijek bilo najveći hit. I izazivalo je najveći interes. Prema riječima dugogodišnjeg ravnatelja POU-a Drage Bukovca, često je bilo i jedini društveni događaj u gradu, što dobrim dijelom objašnjava i one sjajne brojke, onih 140.000 prodanih ulaznica.- Kino je u to vrijeme doista uglavnom bilo puno. Djelomično i zato što nije bilo toliko sadržaja, ali i zato što smo bili jako dobro organizirani. Osobno sam stalno išao u Zagreb po nove filmove, čak i preko nekih mojih prijateljskih veza uspijevali smo prikazivati filmove praktički u isto vrijeme kad su se prikazivali u Zagrebu, što je u to vrijeme bila velika stvar – kaže Ivan Matanović, koji je 1960. godine postao prvi ravnatelj novoizgrađenoga kulturnog centra u današnjoj zgradi POU-a. Na toj je poziciji ostao punih 30 godina, sve do 1990. godine, kad je otišao u mirovinu.
– Ja sam vam uvijek bio čovjek koji voli sve znati – sa smiješkom priča Matanović i nastavlja:- Dok sam odrastao u Petrinji, moj otac je bio voditelj gradskoga kina i već tad me sve to počelo privlačiti. Kao dijete sam imao pristup kabini iz koje su se radile projekcije, što je drugima bilo potpuno nedostupno, i to me jako zainteresiralo. Zato sam uživao baviti se tim poslom u Velikoj Gorici. Ja sam vam znao usred noći gdje je i za što služi doslovno svaki prekidač, svaki osigurač u zgradi kina. I imalo se tu što znati. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to “muzejska” tehnologija, ali za to doba radilo se o tehnološki vrlo naprednom sustavu za prikazivanje filmskih projekcija.- Da, to je tad bilo zaista moderno kino. Imali smo dvije kino aparature, dva projektora, a na toj, tehnološki prilično visokoj razini, držali smo se i kasnije. Zgrada se u nekoliko navrata preuređivala, modernizirala, a negdje tijekom 70-ih godina dobili smo i čuvene Iskrine uređaje, koji su tad bili vrlo cijenjene – priča Matanović.

 

foto: arhiva Ivan Matanović

 

Videorekorder najgori neprijatelj

 

Sve to, ulaganja, ali i trud zaposlenika, kojih je u Narodnom sveučilištu Juraj Kokot u jednom razdoblju bilo i do 150, jasno se očitovalo i na društvenom životu grada, odnosno posjetu kino projekcijama. Goričko kino, možemo to danas slobodno reći, bilo je i ponešto ispred svog vremena. Repertoar je bio bogat, u kino se moglo ići svaki dan, a filmovi su se najčešće prikazivali od 20 sati.- To je bio naš uobičajeni termin, ali često se događalo da neke popularnije filmove, za koje je bio veći interes, prikazujemo i dva puta na dan, najčešće od 18 pa opet od 20 sati. Nedjeljom su se filmovi prikazivali i od 16 sati, a nerijetko smo znali imati i podnevne matineje namijenjene isključivo vojnicima, koji su služili vojni rok u vojarnama u Velikoj Gorici i okolici – prisjeća se Ivan Matanović, koji je sa suradnicima osmislio i posebnu ponudu nazvanu “Noćne kino projekcije”, u to vrijeme prilično neobičnu:- Točno, u drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih imali smo i noćne projekcije. Posebno atraktivne filmove prikazivali smo u 23 sata, što je bio termin koji je mlađa publika posebno voljela – prisjeća se Ivan Matanović. Iz sjedalica goričkoga kina naši su se djedovi, bake i roditelji prvi put divili fakinskim brčićima Clarka Gablea i zanosnoj figuri Marylin Monroe, ženski dio publike bacao je u trans zavodnički pogled Humphreyja Bogarta, a muški gracioznost Grace Kelly. U kasnijim godinama su kultne naslove poput Casablance, Zameo ih vjetar ili Građanina Kanea zamijenili neki noviji filmovi i neke nove zvijezde Jacka Nicholsona, Marlona Branda, Elizabeth Taylor ili Meryl Streep, da bi se negdje u drugoj polovici 80-ih godina pojavio veliki neprijatelj kina – videorekorder. Ono što je prvotno bilo nezamislivi luksuz, uskoro je postalo dostupno širim masama i videoteke su počele nicati po cijeloj Velikoj Gorici. Na štetu goričkoga kina, s čijeg je čela 1990. otišao Ivan Matanović. I u tim teškim vremenima po kino, bitno težim nego dotad, palicu predao u ruke prvo Vesne Kokot, zatim Borivoja Zimonje, a neko vrijeme i uvaženog i poznatog goričkog kulturnjaka Drage Bukovca.- Dobro, ja sam tu zapravo sam uskakao u razdobljima kad ljudi koji su vodili kino nisu bili u mogućnosti to raditi, odnosno u nekim prijelaznim fazama – pojasnio nam je Bukovac, koji je negdje u tim kratkim razdobljima uspio ući u povijest goričkoga kina.- Znate, Dragec vam je rekorder našega kina – otkrila nam je Vesna Gjurković

 

Gledatelji u nekadašnjoj dvorani POU. foto: arhiva Ivan Matanović

 

Videoteka na Galženici

 

A Dragec, odnosno gospodin Bukovec, jako je dobro znao na što misli.- Točno, ispalo je tako da je upravo u jednom od mojih mandata oboren rekord kina. Bilo je to početkom 1998., kad je u naše kino došao Titanic. Oborio je sve rekorde, i po gledanosti, i po zaradi – rekao je Bukovec, a njegova nasljednica Vesna Gjurković pamti još neke detalje vezane uz legendarni ‘blockbuster’ Jamesa Camerona s Leonardom Di Capriom i Kate Winslet. Približne brojke ostvario je još jedan veliki hit iz tog vremena, film potpuno drugačijeg žanra. Kad je u Veliku Goricu došao “Mr. Bean – film potpune katastrofe”, dakle prvi film iz serijala o dogodovštinama smušenog i simpatičnog Britanca, ponovno su gužve bile nezamislive. Mnogi će se sjetiti kako su te jeseni 1997. ljudi sjedili čak i na podu kako bi pogledali film, uloviti ulaznicu i utoj je situaciji bila prava premija.
– Dok smo prikazivali Mr. Beana, čak je i policija morala dolaziti ovdje održavati red. Ljudi su se doslovno znali potući za karte! Sa sjetom pamtimo ta vremena i takve filmove. Sad više nema takvih, izrazitih ‘blockbustera’ zbog kojih bi se netko potukao – sa smiješkom kaže aktualna voditeljica goričkoga kina. Taj veliki “boom” dogodio se u doba kad je posjećenost kina zapravo već bila u padu. U vrijeme “rata” s videotekama bilo je svakojakih pokušaja da se ponovno privuče publiku, koja je sve više filmove gledala doma, iz naslonjača, a sve manje dolazila u kino.- U vrijeme najveće krize pokušali smo i s otvaranjem naše videoteke. Bila je u Domu kulture Galženica, ali nije osobito dobro funkcionirala. Imali smo i projekcije na terasi na Galženici, a to je znalo biti uspješno – kazao je Bukovec. Posebno pamti jednu situaciju. Odnosno, jednu okladu.- Ne sjećam se o kojem se filmu radilo, ali znam da sam se s tadašnjim novinarom RVG-a Vladom Horinom, kasnije predsjednikom goričkog HSS-a, kladio da ću za tu projekciju prodati više od 150 ulaznica. Pristao je, kladili smo se, a ja sam prodao 160 ulaznica. A opet, do danas mi još nije platio okladu, ha, ha – kaže Dragec.

 

Prodanih ulaznica – nula

 

I u tim trenucima, kad je Kino Gorica bilo u nezapamćenoj krizi, uzde je u svoje ruke uzela Vesna Gjurković. – Dvorana je bila zapuštena, oprema stara, a interes publike sve slabiji. Iako je 2004. godine naša zgrada renovirana, pa smo dobili i novu opremu, odnosno novi projektor, problem je bio tehnološke prirode. Naime, tad je došla ta prva digitalna oprema, koju mi nismo imali. Uslijed svega toga, često se događalo da se projekcije jednostavno moraju otkazati zato što ne bismo prodali niti jednu ulaznicu – kaže nam Vesna, koja posebno pamti jedan od hrvatskih filmova iz toga vremena:- Prikazivali smo film sedam dana, a došlo nam je ukupno šest ljudi?! Četiri projekcije morali smo otkazati, a na preostale tri dođe nam po dvoje ljudi. I tu se naša priča o životu Kina Gorica vraća na početak. Na tezu o nekim boljim vremenima, o oporavku goričkoga kina, ali i o povratku hrvatskog filma na puno bolje pozicije, puno sličnije onima iz sedamdesetih, osamdesetih godina…- Sjajno je što Goričani sve više dolaze u kino, ali i što sve više gledaju hrvatski film. Ima to veze i sa tim što su se naši filmaši odmaknuli od teških, sumornih tema i psiholoških drama te se okrenuli nekim pozitivnijim temama, komedijama i publici prihvatljivijim izričajima. Unazad dvije, tri godine se pojavilo nekoliko filmova koji su privukli publiku i sad su ljudi počeli dolaziti gledati i filmove koji nisu toliko razvikani, što znači da je sad i malo više povjerenja u hrvatske filmove – rekla je Gjurković.

Nekoliko je puta tijekom razgovora spomenula Hrvatski audiovizualni centar, spasitelja našeg i mnogih drugih kina. No ta pomoć nije bila bezuvjetna.- Naravno da nije, to je i logično. Konkretno, imamo neke programske obaveze temeljem tog ugovora. Cijeli projekt išao je u smjeru održavanja nezavisne kino mreže i mi smo se obvezali da će nam polovica repertoara biti nezavisni europski i hrvatski filmovi, s ciljem da se izbjegne ta opća ‘amerikanizacija’ kina. Kako kroz redovni program, tako i kroz neke revije, suradnje s raznim udrugama, s HAVC-om… Često idemo i preko tih 50 posto, iako je riječ o filmovima koji nisu komercijalni. Međutim, i tu nam uskače HAVC, koji nam svake godine pomaže da smanjimo minus koji nastaje zato što ne prikazujemo isključivo holivudske filmove i ‘blockbustere’ – objasnila je Gjurković.

 

Dvorana kina. foto: Marko Vidalina/Cityportal.hr

 

Borba s politikom i sportom

 

Bolja je i organizacija, međusobna povezanost kina koja su bila u istim ili vrlo sličnim problemima. Kako bi se takvo nešto izbjeglo u budućnosti, mala kina su se ujedinila.- Prije malo više od dvije godine mala kina su se povezala u Kino mrežu. Mi koji vodimo kina redovno se sastajemo, razmjenjujemo ideje i programe, zajednički nastupamo prema distributerima, s kojima smo imali puno problema. Na primjer, Blitz distribucija je ujedno i vlasnik Cinestara, što nije bilo dobro za nas. Sad je puno lakše funkcionirati – kaže Gjurković. Naravno, to ne znači da i dalje nema problema.
– U Gorici nam je problem što imamo samo jednu dvoranu, koja nije ‘prava’ kino dvorana. I događa se da, recimo, dođe prosinac, krenu se održavati razne manifestacije u dvorani. Koriste je KUD-ovi, škole, udruge, sve djelatnosti unutar POU-a… I kino se tu redovito ‘skida’. Kad dođe do toga, nema kontinuiteta pa se događa da nas ljudi pitaju: ‘Dobro, jel vi igrate ili ne igrate?’ – kaže Vesna.

Unatoč tim i takvim poteškoćama, danas sa zadovoljstvom možemo reći: ‘Kino Gorica igra’. Sve bolje i sve odlučnije, najteža vremena su prošla i pred njim je lijepa budućnost. Još samo da i oni Goričani koji to ne shvaćaju što prije shvate da je odlazak u kino u Zagreb najčešće gubljenje vremena. I novca. Jer doma imamo istu ponudu, bliže nam je, a ulaznice su jeftinije. I zato je logično ostati ovdje, zar ne?

 

 

 

Tekst objavljen u Reporteru 358 (prosinac 2016)

HOTNEWS

FOTO Ugovor je potpisan, a od 1. srpnja ovi će autobusi voziti Velikom Goricom i okolicom

Bila je prilika i za promotivnu vožnju gradom koja je simbolično krenula s prve autobusne stanice u Velikoj Gorici koja se nalazi kraj Muzeja Turopolja.

Objavljeno

na

Objavio/la

Potpisan je povijesni ugovor između Grada Velike Gorice i poduzeća Arriva Hrvatska o pružanju lokalnog linijskog prijevoza na velikogoričkom području. Tom prigodom i predstavljen je gorički gradski autobus koji će Velikogoričane početi voziti s prvim danom srpnja.

Bila je to prilika i za promotivnu vožnju gradom koja je simbolično krenula s prve autobusne stanice u Velikoj Gorici koja se nalazi kraj Muzeja Turopolja.

– Počinjemo pisati povijest boljeg i kvalitetnijeg javnog lokalnog prijevoza. Ugovor kojeg smo danas potpisali za sedmogodišnje razdoblje težak je 20,5 milijuna eura, a ovi novi predivni autobusi s prepoznatljivim vizualnim identitetima grada, čiji su dizajn izabrali upravo naši sugrađani, 1. srpnja vozit će ulicama našeg grada – rekao je gradonačelnik Krešimir Ačkar uoči predstavljanja novog prijevoznika.

15.04.2024. – Promocija novog goričkog prijevoznika i autobusa – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

S novim prijevoznikom uvodi se i nekoliko novih linija koje su sugrađani tražili, a struka definirala.

– Imat ćemo linije prema željezničkoj postaji, Meridianu 16, a s Velikom Goricom konačno će biti povezani Mičevec i Velika Mlaka. To je iskorak koji će učiniti ovaj prijevoz ne dobrim samo zbog lijepih busova ili zato što je besplatan, već zato što je i povećan broj linija. Drago mi je što smo natječajem dobili jednu ovakvu ozbiljnu i dokazanu firmu jer samo takve mogu adekvatno odgovoriti na ovu situaciju – dodaje gradonačelnik koji se ujedno zahvalio svima koji su sudjelovali u realizaciji ovog zahtjevnog i kompleksnog projekta.

15.04.2024. – Promocija novog goričkog prijevoznika i autobusa – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Direktor Arrive Hrvatska Dražen Divjak istaknuo je kako je ovdje riječ o vrlo zahtjevnom projektu.

– Arriva je prisutna u više od 13 hrvatskih županija, a ono što je zanimljivo je da će Velika Gorica biti prva od gradova koja će imati pet električnih autobusa te će time dobiti i održivi zeleni prijevoz. U našem DNA nam je sport i zdravlje te održivost stoga ćemo u dijalogu s gradskom upravom intenzivno raditi. Velik izazov pred nama je i radna snaga stoga i ovim putem pozivam sve vozače iz Velike Gorice i okolice da se pridruže našem timu – pozvao je Divjak.

15.04.2024. – Promocija novog goričkog prijevoznika i autobusa – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

U sklopu poduzeća Arriva Hrvatska djeluje i Društvo žena ‘Arriva lavice’ koje okuplja oko 200 zaposlenica s ciljem pomaganja, upoznavanja i osnaživanja, kao i jačanja prisutnosti žena u sektoru prijevoza. Predsjednica društva Marija Andrišević uručila je vrijednu donaciju od 3 tisuće eura goričkoj humanitarnoj udruzi VG Legacy.

– Zadovoljstvo nam je pružiti podršku radu vaše udruge jer vjerujem da pomaže boljitku života vaši sugrađana i da će doprinijeti nekim pozitivnim promjenama u ovoj zajednici – rekla je Andrišević uručivši pritom donaciju predsjednici Daliji Zubek.

15.04.2024. – Promocija novog goričkog prijevoznika i autobusa – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Vrijednu donaciju gorički humanitarci iskoristit će za svoju socijalnu trgovinu Robin food.

15.04.2024. – Promocija novog goričkog prijevoznika i autobusa – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

15.04.2024. – Promocija novog goričkog prijevoznika i autobusa – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

15.04.2024. – Promocija novog goričkog prijevoznika i autobusa – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Nastavite čitati

HOTNEWS

Početkom kolovoza kreće izgradnja Centar za starije osobe u Velikoj Gorici

Prve bi korisnike trebao primiti na jesen 2026. godine.

Objavljeno

na

Objavio/la

Centar za starije osobe u Velikoj Gorici trebao bi biti dovršen u lipnju 2026. godine, a kada će se paralelno primati i upisi i prijave za boravak u Domu za starije, rekao je danas na početnoj konferenciji projekta održanoj u Poduzetničkom inkubatoru, gradonačelnik Krešimir Ačkar.

– Zgrada Centra bit će tri puta veća od zgrade inkubatora. Ukupno 503 mjesta će biti za izvaninstitucionalne usluge. Bit će to jedan od najmoderniji Centar za starije osobe. Korisnici će ovdje moći dolaziti na fizikalne terapije, društvene igre, sport i rekreaciju, a dok će Dom za starije biti za oko 100 Velikogoričana. Prilikom upisa trudit ćemo se da prednosti i prioritet imaju naši sugrađani – istaknuo je prvi čovjek grada i dodao kako je projekt vrijedan 11,7 milijuna eura.

– Država je već osigurala 6,1 milijun, a pregovaramo i sa Zagrebačkom županijom koja bi trebala uložiti 3 milijuna eura, dok će se ostatak potrebnih sredstava osigurati iz gradskog proračuna – dodao je Ačkar.

15.04.2024. – Početna konferencija projekta izgradnje Centra za starije osobe u Velikoj Gorici – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Kada je u pitanju projekt, dobar dio posla je odrađen, naglasio je pročelnik za gospodarski razvoj, poljoprivredu i fondove EU, Domagoj Ilečić.

– Pripremna dokumentacija je odrađena, ishođena je građevinska dozvola koja je bila preduvjet za dobivanje sredstva iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Veliki je to uspjeh za naš grad jer smo jedan od 18 projekta koji će se financirati u Hrvatskoj – naglasio je Ilečić te dodao kako se priprema dokumentacija za javnu nabavu i izbor izvođača radova.

15.04.2024. – Početna konferencija projekta izgradnje Centra za starije osobe u Velikoj Gorici – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Radovi na izgradnji trebali bi početi početkom kolovoza, a projekt ima višestruke benefite.

– Ovakav tip Centara ne postoji trenutno nigdje u Hrvatskoj, kao ni u našoj županiji. Njegova dodatna specifičnost je što će uz socijalne, pružati i zdravstvene usluge. Imat će ambulantu obiteljske medine, fizikalnu terapiju, kineziterapiju i sve ono što je našim sugrađanima u toj dobi najpotrebnije. Oni će dobiti poboljšane usluge, kvalitetniji život, ali kroz projekt će biti zaposleno i stotinjak stručnih osoba – rekao je Ilečić.

15.04.2024. – Početna konferencija projekta izgradnje Centra za starije osobe u Velikoj Gorici – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Svoje bi korisnike Centar trebao primiti na jesen 2026. godine.

15.04.2024. – Početna konferencija projekta izgradnje Centra za starije osobe u Velikoj Gorici – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Nastavite čitati

HOTNEWS

Napustio nas je Josip Manolić

Prije nepunih mjesec dana proslavio je svoj 104. rođendan.

Objavljeno

na

Nakon što je prije nepunih mjesec dana proslavio svoj 104 rođendan, medijima je jutros odjeknula vijest kako je preminuo Josip Manolić. Bio je obavještajac, političar, predsjednik Vlade i Sabora kao i jedan od osnivača HDZ-a.

Rođen je u obitelji Ivana i Kate Manolić, kao najmlađi od četvero djece. Kada mu je bilo šest godina, umro mu je otac, od posljedica Prvog svjetskog rata, te mu se majka preudala. Odrastao je uz starijeg brata, dvije sestre, te četvero djece iz očuhove obitelji. Kad mu je bilo osam godina, s obitelji se preselio iz Kalinovca u Orlovac blizu Nove Rače. U Bjelovaru je završio srednju obrtničku školu, smjer za postolara.

Politikom se počeo baviti 1937. godine. Već sljedeće godine postaje omladinskim i sindikalnim rukovoditeljem. Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.) postaje organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku. Bio je član SKOJ-a od 1938., dok je u Novoj Gradiški primljen u članstvo KPJ-a negdje u rujnu 1939.godine.

Bio je sudionik NOP-a od 1941., gdje je dobio nom de guerre Abesinac i Crni Joža, kada se u Novoj Gradiški uključio u ilegalnu aktivnost protiv vlasti NDH, koje su ga uhitile u svibnju 1941.

Nakon rata, 13. svibnja 1945., oženio se svojom prvom suprugom Marijom Erker, s kojom je bio u braku sve do njezine tragične smrti 2003., te ima troje djece.  Kako je na dan vjenčana bio predviđen prolazak Tita pokraj Bjelovara, na njegovom putu za Zagreb, Manolić je zakasnio na vlastito vjenčanje, jer je bio zadužen za osiguranje dionice puta od Kutine do Ivanić-Grada. Manolić se za svoga života ženio dva puta te je nadživio obje supruge.

Manolić je uz rad je upisao pravni studij, na zagrebačkom Pravnom fakultetu, gdje je diplomirao pravo, 31. siječnja 1961. godine.

Nakon karijere u državnoj sigurnosti i unutarnjim poslovima, 1965., napušta državnu službu, te je izabran za zastupnika u Saboru SR Hrvatske, a nakon sloma hrvatskog proljeća isključen je iz društveno-političkog života te je umirovljen.

Manolić je kao jedan od osnivača HDZ-a, sudjelovao na osnivanju HDZ-a, u zagrebačkom naselju Jarun 1989. Početkom 1990-ih drugi je čovjek u novonastaloj Republici Hrvatskoj, odmah je do Franje Tuđmana, kojemu je bliski suradnik.

Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. obnašao je dužnost predsjednika Vlade RH, naslijedivši Stipu Mesića na toj dužnosti, jer je ovaj bio izabran za hrvatskog člana u Predsjedništvu SFRJ.

Za vrijeme Manolićeva mandata Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske čime je započet proces razdruživanja Hrvatske od jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina, a Hrvatska je proglašena nezavisnom i suverenom državom.

Manolić je mlađim generacijama postao poznat zahvaljujući društvenim mrežama, a gdje su pošalice na njegove godine postale hit.

Fotografija: Pixell

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ovog vikenda vozači vozili prebrzo, a vikend rekorder u promilima zaustavljen u Gladovcu Pokupskom

Ukupno je evidentirano 46 prometnih prekršaja.

Objavljeno

na

Prilikom akcije pojačanog nadzora vozila i vozača od 12. do 15. travnja, gorička policija utvrdila je 28 ciljanih prekršaja. Uglavnom su se odnosili na prebrzu vožnju od kojih je čak više 50 posto, odnosno kažnjeno je 15 vozača.

Vikend rekorder po alkoholu u nedjelju oko 21:45 zaustavljen je u Gladovcu Pokupskom. Nadzorom je utvrđeno da je 41-godišnji vozač imao 1,21 promila alkohola u krvi. Privremeno mu je oduzeta vozačka dozvola na rok od 12 sati, isključen je iz prometa te mu je uručen Prekršajni nalog.

Ovoga puta nije bilo uhićenih vozača, a uz ciljane prekršaje utvrđeno je i 18 ostalih prekršaja iz domene prometa.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Članovi goričke Udruge djeca hrvatskih branitelja Domovinskog rata ispekli najbolji roštilj

Najbolju gibanicu ispekla je Natalija Kovačićek.

Objavljeno

na

Članovi i članice goričke Udruge djece hrvatskih branitelja Domovinskog rata spremili su najbolji roštilj na 6. izdanju manifestacije Turopoljski Chill&Grill održanom u Etno naselju Novo Čiče. Drugi su bili članovi MO Jagodno, a treći Tur bikers MC.

6. Turopoljski Chill&Grill Novo Čiče – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

(više…)

Nastavite čitati

Reporter 436 - 11.04.2024.

Facebook

Izdvojeno