Utakmicama 02. kola (subota, 02.12.2023.) na terenu Panadić Sporta nastavlja se 17. velikogorička malonogometna liga za mladež 2023./2024. za sve tri dobne kategorije: pioniri – 2009.-2010.godište, mlađi pioniri – 2011.-2012.godište, početnici –  2013.-2014.godište.

Liga je startala prošlog vikenda (subota, 25.studenog 2023.) s povećanim broja ekipa u odnosu na zadnje natjecanje, sada se natječu ukupno 44 ekipe: početnici A – 8 ekipa, početnici B – 8 ekipa, mlađi pioniri A – 8 ekipa, mlađi pioniri B – 8 ekipa, pioniri – 12 ekipa. Cjelodnevno natjecanje traje od 08:30 do 20:30 sati.

Organizator Lige je Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice, a pokrovitelj je Nogometni savez Velika Gorica (NSVG). Voditelji natjecanja su Zlatko Petrac i Stjepan Petrac.

Galerija fotografija

Učenice velikogoričke Gimnazije osvojile su 3. mjesto na Državnom prvenstvu u krosu održanom u Poreču od 27. do 28. studenog 2023. godine. Brončanim medaljama okitile su se četiri djevojke: sestre Tena i Tara Petračić, Antonija Cvetković i Tena Martinec.

Voditelj je bio Gordan Polan, savjetnik, prof., koji je bio oduševljen ovim sportskim dostignućem, jer je ostvareno u izuzetno jakoj konkurenciji. Nastavnik TZK u Gimnaziji nabraja: ”ispred naših učenica bila je samo ‘zagrebačka elita’, Prirodoslovna škola Vladimira Preloga i X. gimnazija Ivan Supek. Za riječku gimnaziju nastupila je juniorska reprezentativka i državna rekorderka Elena Ban i U18 reprezentativka Silvija Žilić. Za Čakovec su trčale sestre Marodi, a za Varaždin neprikosnovena europska sedmobojka Jana Koščak! Svejedno, naše djevojke su uspjele!”

Grad Veliku Goricu na Državnom natjecanju u krosu za osnovne škole u Poreču u kategoriji 7. i 8. razreda predstavljali su pobjednici Županijskog natjecanja učenici OŠ Eugena Kuničića. Dječaci su uz mentorstvo nastavnice Ivane Martin u iznimnoj konkurenciji od 24 ekipe osvojili visoko 6. mjesto.

Galerija fotografija

Sedamnaest je klubova s našeg područja raspoređeno u pet od ukupno sedam rangova hrvatskog nogometa. I svaki od njih ima neku svoju priču, svoje uspone i padove, bolju ili lošiju jesen iza sebe. A na kraju, ako se bira trenutačno najbolje plasirani klub iz našega kraja, nogometni GPS će nas odvesti ravno u Kuče, u dom NK Turopoljca.

Gorica je četvrta u prvom rangu, Lukavec peti u četvrtom, kao i Mraclin u petom, a Turopoljac je – drugi! Nakon što je završena jesen u Jedinstvenoj županijskoj ligi, šestom rangu, Kučani su se smjestili na praktički najvišu moguću poziciju. Prvo mjesto, prema svemu sudeći, rezervirano je za Inker iz Zaprešića, koji je na devet bodova više, uz gol-razliku 59-5…

– Da, Inker je praktički nedodirljiv. Na svim mogućim razinama poduzeli su sve da budu prvi i iako se još puno ima za igrati, najvjerojatnije će tako na kraju i biti, ali mi se možemo pohvaliti da smo jedini koji su ih uspjeli pobijediti. Doma smo ih dobili 2-0, i ne samo dobili nego i šokirali. Sigurno su imali u glavi da dolaze u “tamo neke Kuče”, svjesni svoje velike kvalitete za ovu razinu, no naši dečki bili su izuzetno motivirani. Tradicija kluba iz Zaprešića takva je da mora izazivati dodatni motiv, ali imamo i mi kvalitetu, takvu da smo ih, posebno u prvom poluvremenu, potpuno nadigrali – kaže Stiven Žitnik, trener družine iz Kuča.

Uz taj poraz, u kojem su primili gotovo polovicu ukupno primljenih golova ove jeseni, Zaprešićani su upisali i 13 pobjede te jedan remi. Nisu naviknuti na ono što ih je dočekalo na igralištu Turopoljca.

– Iskreno, cijeli taj njihov dolazak u Kuče bio je nekako s visoka, valjda su mislili da tu problema ne može biti, da je sve riješeno. Radili su pritisak od prve minute na sve aktere utakmice, izgledalo je sve to skupa malo nezgodno, ali uveli smo ih u nervozu s našom igrom. Brzo su shvatili da to i neće biti baš tako lako, a mi smo im pokazali da imamo motiv, borbenost, ali i kvalitetu koja nije puno ispod njihove – ponosno ističe Žitnik.

Trener Turopoljca je rođeni Zagrepčanin, ali u Velikoj Gorici je već gotovo tri desetljeća, koliko traje i njegova aktivnost u turopoljskom nogometu. Trenerski put počeo u Udarniku, gdje je radio s mlađim kategorijama, da bi ga zatim put, kao voditelja škole ili trenera prve momčadi, vodio dvaput u Lukavec, dvaput u Dinamo Hidrel, čak pet puta u Jelačić iz Vukovine, a prije dolaske u Turopoljac vodio je Mladost iz Obrezine.

– U Turopoljcu sam godinu i pol. Kad sam došao prošlog ljeta, bio je jako puno dolazaka i odlazaka igrača. Složena je jedna nova momčad, jaka na papiru, ali mučilo nas je ono što je često problem u amaterskom nogometu. Svi ti dečki rade i studiraju, imaju svoje živote izvan nogometa, i teško je bilo napraviti dobre pripreme za sezonu. Imali smo velike ambicije, to nije tajna, ali uspjeli smo se skupiti na pravi način tek oko sedmog-osmog kola. Do tad su se već nanizali neki loši rezultati, teško se bilo izvući i sezona nije ispala po planovima – analizira svoj mandat u Kučama trener Žitnik.

– Želio bih se zahvaliti ljudima iz kluba na strpljenju u tim trenucima. Često treneri odlaze ili dobivaju otkaz kad nema željenih rezultata, ali u ovom slučaju strpljivi su bili u vodstvu kluba, a strpljiv sam bio i ja. Progutali smo te loše rezultate, uvjereni da će stvari doći na svoje. Tako je i ispalo, ovi rezultati koje imamo produkt su zajedničkog rada uprave, igrača i mene kao trenera.

Dobar posao odrađen je između dvije sezone, jer Turopoljac je danas bitno drukčija momčad nego lani.

– Svi igrači koji su došli pokazali su se kao prava pojačanja, i to na pozicijama koje su nam prošle sezone nedostajale. Ti igrači donijeli su dodatnu kvalitetu, učinili nas još boljom momčadi. U sezonu smo ušli ozbiljno, odmah počeli pobjeđivati, iako uz poneki kiks, često i nezasluženo. Međutim, ubrzo smo počeli pobjeđivati u nizu, povezali četiri pobjede u jednom trenutku i došli u vrh. Pritom s ponosom možemo istaknuti da smo doma dobili sve utakmice ove jeseni, svih sedam! Može se reći da smo stvorili pravu nogometnu utvrdu u Kučama. Tome, uz sve ostalo, pridonosi i jako lijep teren, najljepši u ligi, možda i šire. Naša momčad gaji tehnički nogomet, kod nas se igra kvalitetno, lijepo za oko. Ukratko, igramo dobar nogomet – zadovoljan je trener Stiven.

Kao glavni ljudi u njegovoj svlačionici iskaču kapetan Mislav Čunčić, Kučan s iskustvima s puno viših razina, kao i najbolji strijelac Filip Saraf, četverostruki strijelac iz posljednjeg kola Josip Mlinarić, pa onda i golman Boris Bolšec, za kojeg će trener reći da je “odličan golman i još bolji čovjek”…

– Ova momčad je jedan dobar spoj mladosti i iskustva. Imamo nekoliko starijih, koji su igrali i na višim razinama, ali i mlađe, poput Sarafa, koji su vrlo kvalitetni i imaju perspektivu. Ne bih nikoga pojedinačno izdvajao, spominjao imena, ali uz ove spomenute ima tu još jako puno dobrih i kvalitetnih igrača. I svi su zajedno doprinijeli ovom rezultatu. Atmosfera je odlična, dečki se međusobno druže, izlaze van zajedno.. I sve je to jedna stvarno lijepa priča – kaže trener, koji pristojno odbija pozive da se priključi druženjima s igračima.

– Malo su nam glazbeni ukusi različiti, tako da se ja povučem, ha, ha. Što slušam? Ja volim stranu glazbu 70-ih, 80-ih i 90-ih, a danas su neka druga vremena. Ali svatko, naravno, ima pravo slušati što hoće – sa smiješkom kaže Žitnik.

Uz njega i igrača čvrsto stoji i selo, odnosno ljudi koji su uključeni u rad kluba.

– Uprava je mlada i agilna, to su ljudi koji vole svoj klub, svoje selo, ali i ljudi koji razumiju nogomet. Kad je tako, i meni je kao treneru puno lakše raditi. Rade svoj posao, osigurali su nam vrhunske uvjete, imamo prekrasno igralište, imamo pomoćno igralište s rasvjetom, igralište s umjetnom travom, imamo i malu dvoranu s umjetnom travom na katu… Imamo, ukratko, sve uvjete da ostvarimo ciljeve koji su postavljeni pred nas – istaknuo je trener Turopoljca pa nastavio:

– Predsjednik je Danijel Zagorac, sportski direktor je Franjo Berković, koji drži sve konce u rukama, ali ima tu još jako puno vrijednih ljudi koji su praktički svaki dan u klubu, vrijedno rade. Evo, jedan primjer… Igrali smo protiv Kloštra taman nakon velikog nevremena i na igralištu je ujutro bio potop! Činilo se da je nemoguće da se utakmica odigra. Međutim, oni su svi već od ranog jutra bili na terenu, bušili rupe, vadili potopne pumpe, što li već… I osigurali su da se poslijepodne može normalno odigrati utakmica. To je jako dobar pokazatelj koliko vole klub, koliko im je stalo da se ta utakmica odigra.

Jedan od takvih, zaljubljenih u svoje selo i svoj klub, bio je i Zlatan Sever, kolega novinar, ali prije svega nogometni fanatik. Napustio nas je u veljači ove godine…

– Puno je emocija kad se priča o njemu. To je bio jedan divan čovjek, koji je baš jako volio i selo i klub. Svakodnevno je bio u klubu, a cijelom tom svijetu amaterskog nogometa dao je neku novu dimenziju svojim pisanjem i radom. Kad su novi igrači dolazili u klub, s njegove strane imali su tretman kao da dolaze u Manchester United! Ti dečki bili su oduševljeni, o njima se pisalo, slikalo ih se… Predivan odnos prema svima nama i naravno da nam strašno nedostaje. I nikad ga nećemo zaboraviti – kaže Žitnik.

Sljedeće godine navršit će se okruglih 30 godina njegova djelovanja u turopoljskom nogometu, pa će nedovoljno upućeni pretpostaviti da je riječ o domaćem čovjeku, no Stiven Žitnik ipak je naturalizirani Turopoljac.

– Ja sam pravi Zagrepčan. Odrastao sam na Trešnjevki i Knežiji, po zanimanju sam ekonomist, a u Veliku Goricu doselio sam se 1994. godine. Otac sam dvoje djece, a imam i jednog unuka, mog Petra – predstavlja se za početak Stiven, pa se okreće svojim ranijim nogometnim danima.

– Rodna kuća mi je točno između dva nogometna igrališta, NK Trešnjevke i NK Save na Gredicama, pa sam igračku karijeru vezao za ta dva kluba. Do 21. godine sam bio u Trešnjevki, pa do kraja karijere u Savi. Uz to, tu je i desetak Kutija šibica, koju su u to vrijeme igrali doslovno svi. Bilo je to ono romantično vrijeme, kad su na Kutiji igrale kvartovske momčadi, bez novca, samo iz gušta. Jednom sam i osvojio Kutiju, a bio sam i na EP-u u malom nogometu 1995. u Zaragozi, gdje smo postali europski prvaci. Dvije godine poslije, u talijanskom Bolzanu, osvojili smo broncu – otkrio je za kraj detalje iz svoje nogometne biografije Žitnik.

Sad je na redu odmor od nogometa, za ovu godinu je gotovo, ali brzo će doći i pripreme, pa onda i nastavak prvenstva… U kojem će europski prvak Žitnik i njegov Turopoljac od kraja veljače krenuti u nemoguću misiju – lov na Inker.

Iza članova Karate kluba Velika Gorica još je jedan turnir. U subotu 25. studenog nastupili su na Kupu Osijeka koji je bio četvrti bodovni turnir za Europsko prvenstvo koje će se održati iduće godine u veljači u Gruziji.

Sedam goričkih karataša nastupilo je u 10 kategorija, a osvojili su ukupno devet medalja od kojih su četiri zlatne i pet bronci.

Najuspješnija natjecateljica je bila Katja Braica osvojivši zlato u kadetkinjama i broncu u starijem uzrastu juniorki. Uz Katju, do najvišeg postolja su se još popele Ema Jukić, Lucija Kirinić i Ema Filković.

No, iz kluba ističu kako su najbitnije medalje ovog bodovnog turnira bila zlata Eme Filković i Lucije Kirinić.

– Lucija je trenutno vodeća na hrvatskom rankingu u kategoriji juniorka do 48 kilograma, a Ema do 66 kilograma. S ovim nastupom potvrdile su zlato i prvu poziciju, ali još im je preostao turnir u Veneciji koji će se održati u prosincu te će definirati putnike na Europsko prvenstvo – ističu iz Karate kluba.

Spomenimo i brončane osvajače, a to su Ema Jukić, Noel Jeromić, Nikola Huzjak i Matea Kordić.

Narednog vikenda kadetkinje i juniorke bruse formu na pripremama reprezentacije u Sv. Martinu, dok mlađi članovi kluba nastupaju na prvenstvu Zagrebačke županije koje će se održati 2. prosinca u Ivanić Gradu.

Parasportski savez Grada Velike Gorice surađuje sa Hrvatskim paraolimpijskim odborom i povodom Dana osoba s invaliditetom (03. prosinca) organiziran je susret učenika Gimnazije Velika Gorica (GVG) s Velimirom Šandorom, proslavljenim velikogoričkim paraolimpijcem. Susret je upriličen danas (utorak, 28.11.2023.) u maloj zbornici Gimnazije.

Velimira i predstavnike Parasportskog saveza Velike Gorice kratkim govorom pozdravila je Brankica Žugaj, ravnateljica GVG-a. Nazočnim učenicima i predstavnicima medija kratko se obratila i Josipa Nuić, trenerica u velikogoričkom Parasportskom savezu.

Velimir Šandor je zatim ispričao svoju životnu priču, prije i nakon kobnog udesa te vezanost za invalidska kolica. Njegov životni pristup je optimističan, život mu je u zadnjem desetljeću ispunjen (profesionalnim) sportom i podijeljen je na olimpijske cikluse, koji u pravilu traju četiri godine. Nakon brončane i srebrne paraolimpijske medalje u bacanju diska, Velimir vjeruje da  bi se na paraolimpijskim igrama u Parizu 2024. mogao okititi i zlatnom medaljom.

Cilj projekta “Školski rendezvous s Paraolimpijcima” je u razdoblju do Pariza posjetiti 100 srednjih škola u Republici Hrvatskoj te u svakoj školi održati program u trajanju od jednog školskog sata uz gostovanje nekog od vrhunskih paraolimpijaca/ki ili parasportaša/ica, koji će održati motivacijski govor te podijeliti s učenicima svoju sportsku i životnu priču.

Galerija fotografija