Bilo je u nekim davnim vremenima i boljih, dinamičnijih načina za trošenje ovog termina, ali ove je subote navečer karta pala na nešto sasvim drukčije. Zavedeni teorijom da u životu uvijek treba isprobati nove stvari, ove smo subote navečer kliknuli na YouTube, upisali “HKS TV” i jednim klikom miša otputovali u Pulu, na utakmicu devetoga kola drugog razreda hrvatske košarke…

Košarkaši Gorice, naime, gostovali su u najvećem istarskom gradu, gdje ih je dočekao klub koji se zove KK Stoja. Isto ime nosi i omanji poluotok u Puli, a u ovom posebnoj prilici Goričane su domaćini dočekali kao posljednja momčad na tablici natjecanja koje službeno nosi ime Prva muška liga. Dočekali su Puležani goste iz Turopolja s određenim respektom, jer Miron Češkić doveo im je momčad koja je dobila tri posljednje utakmice, koja se s omjerom 6-2 drži u vrhu tablice, što je u usporedbi s njihovih 1-7 izgledalo svemirski.

Međutim, ispalo je da su se ove subote navečer bolje proveli – Puležani.

Već od samog početka moglo se i naslutiti da će biti tako. Stoja je odmah povela 7-0, u jednom trenutku bilo je i 11 razlike za domaćina, a na kraju prve četvrtine Gorica je ipak prišla na minus tri. Slična priča nastavljena je i u drugoj dionici, koju je Gorica okončala sa samo minus jedan, pa onda i u trećoj, koja je završila s dva poena viška za domaći sastav.

Gorica niti u jednom trenutku nije uspjela prijeći u vodstvo, preuzeti utakmicu u svoje ruke, no stalno je bila blizu. I očekivalo se da će iskustvo i kvaliteta konačno napraviti razliku u zadnjih deset minuta, ali od svega toga ipak – ćorak. Serijom 11-2 na otvaranju četvrte četvrine domaćin je otišao na sigurnu udaljenost i mirno priveo utakmicu kraj. I nanio Gorici treći poraz u prvenstvu te najmanje jednom gledatelju dao za razmisliti koliko se bolje moglo iskoristiti vrijeme uloženo u praćenje goričke patnje u Puli.

– Cijeli tjedan upozoravao sam igrače da je Stoja opasan protivnik i da ovo neće biti lagana utakmica. Došli smo u Pulu sa skraćenom rotacijom, jer je Jure Gunjina ozlijedio gležanj, a i Stoja je odigrala jako dobru utakmicu i zasluženo došla do pobjede. Na nama je da analiziramo naše pogreške i pokušamo sljedeći tjedan odraditi bolje – kazao je trener Češkić.

Uz sve ostale probleme, Goričani su ovoga puta i kriminalno loše gađali slobodna bacanja, pa je ispalo da su i oni (40%) i protivnik (42%) imali bolji postotak šuta za tricu nego naši košarkaši iz slobodnih bacanja (četiri od 11, što je 36 posto?!). Na kraju, Vito Porobić i Martin Klepo ubacili su po 16 koševa, dok su ubojice goričkih ambicija u žutom dresu Stoje bili stanoviti Aleksa Matić i Sandro Kordiš s 21, odnosno 20 poena.

U sljedećem kolu naši košarkaši opet gostuju, ovoga puta kod Samobora, za koji igra i Kruno Simon.

Velika kazaljka na zidnom satu već je prošla brojku 11, bio je to dovoljno pristojan trenutak za okrenuti broj kapetana Lukavca Marka Grdenića. Trebalo je pričekati barem do tad, jer ipak je večer ranije, možda i noć ranije, odrađena fešta povodom završetka jedne nogometne jeseni za pamćenje.

– Da, skupili smo se malo, proveselili se, iznajmili smo kuću u Buševcu i dobro proslavili kraj polusezone. Nisam ja predugo izdržao, jedva do iza ponoći, ali ovi mlađi su ostali i dalje, neki i do jutra. Znate kako to ide… – smije se Marko jutro poslije.

U subotu je Lukavec, u zadnjem kolu polusezone, gostovao na Vrapču. S druge strane bio je protivnik kojeg Lukavčani nisu uspjeli pobijediti u dosadašnja četiri pokušaja, ali ova lukavečka jesen mijenja i puno više od loših tradicija. Grozdek i Zenko u prvom, pa opet Grozdek u 73. minuti donijeli su vodstvo 3-0, koje je domaćin do kraja smanjio na konačnih 3-2.

Drugim riječima, Lukavec je uzeo nova tri boda, došao na ukupno 31, pet manje od vodeće Segeste, i okončao prvi dio prvenstva na diobi trećeg mjesta. U Vrapču se dogodila osma pobjeda ove sezone, a Lukavec ima i sedam remija, najviše u ligi, no još je i puno važnije da ima samo dva poraza, najmanje u ligi…

– Za seniore Lukavca igram od 16. godine, a ove jeseni navršio sam 35. Znači, tu sam zadnjih 19 godina, prošao sam cijeli put koji je klub u tom razdoblju prolazio i nemam nikakve dvojbe reći da je ovo što trenutačno imamo nogometno najbolje od svega što smo ikad imali! Ovo je ipak neka druga razina, dres Lukavca sad nose igrači koji su igrali i na najvišim razinama, a to se vidi i na rezultatima. Naravno da smo presretni i prezadovoljni, lijepo je stvarati povijesne trenutke za naš klub – govori Marko Grdenić, apsolutna legenda kluba s Lukavella.

Uz sve ostalo što donosi, ove jeseni donio je momčadi i jedan gol, i to vrijedan pobjede, tako da je izbor najljepšeg trenutka ove jeseni trajao jedva jednu sekundu.

– Apsolutno je taj trenutak onaj koji će se pamtiti. Igrali smo kod Ponikvi, baš mi je jako lijepo sjela, lijepo sam pogodio, a još je gol bio za pobjedu! Nisam se nauživao toga u karijeri, u ovih 19 godina u Lukavcu zabio sam možda desetak golova, tako da ću ovoga, prvog u trećoj ligi, svakako zapamtiti – kaže Marko.

Brat Marijan ponekad od starijeg Marka preuzme kapetansku traku

A pamti Marko i vrijeme kad je on kretao u seniorima Lukavca, sad već davne 2004. godine, ubrzo nakon selidbe sa starog igrališta na Lukavello. Od tih dana prošla su gotovo dva desetljeća, u klubu se promijenilo praktički sve. Odnosno, sve osim – zadnjeg veznog!

– Naravno da pamtim i te dane, zato i kažem da je ovo danas nešto posebno. Iako, jasno da se volim sjetiti i tog vremena, ere braće Borković, Mladena i Rajka, jer njihova generacija definitivno je obilježila jednu eru nogometa u Lukavcu. Međutim, bilo je to potpuno drugo vrijeme. I Lukavec je kao klub, svjestan sam i toga, tad imao potpuno drukčiji imidž, svi su Lukavčane smatrali nekakvim grubijanima, koji će te prvo istući a onda pobijediti, ali moramo biti svjesni da su i niže lige tad bile općenito puno “žešće” – priča Grdenić i nastavlja:

– U to doba bilo je i puno više domaćih igrača, na toj razini moglo je biti tako, a danas smo tu ja, moj brat Marijan, Hrvoje Humeljak i golman Nino Martin Luter. Ima, naravno, i dečki iz okolice, ima i onih koji su ovdje već toliko dugo da ih smatramo domaćima… Istina je da tu više možda nema toliko druženja, nije to baš kao nekad, ali to je i neizbježno, jer drukčija je i momčad. Tu je jako puno igrača koji su prošli ozbiljne klubove i visoke razine, pa su svojom kvalitetom nogometno podignuli klub na novu razinu. Adrian Zenko, recimo, iako ne samo on. Taj dečko doslovno drukčije udara loptu, doslovno vidiš da ne pripada ovdje, jer to je igrač koji je prošao i prvu ligu s Goricom, ali to što je on tu podiže i sve nas. Iskreno, kad vidiš koliko takav igrač daje na terenu, kako se ne štedi ni na trenutak, moraš i ti dati sve od sebe, ponekad i više nego što možeš.

Atmosfera u klubu i oko njega, vidi se to iz aviona, još je i na višoj razini od nogometa kojeg Lukavec igra. Vidi se to i po video sadržaju koji izlazi nakon svake pobjede. Pjesma “Kad dođem ja” od Vatrogasaca odavno je postala himna svlačionice, ali nikad se nije pjevala toliko intenzivno kao ove jeseni.

– U onim ranijim danima nakon pobjeda smo pjevali jednu tamburašku, tad nas je ipak bilo puno domaćih, a u jednom trenutku je Dario Janus, dečko koji je valjda 15 godina igrao za Lukavec, predložio da to malo moderniziramo. A budući da je on bio fan Vatrogasaca, modernizirao nas je s Vatrogascima, ha, ha… Čak je i malo forsirao u prvo vrijeme, ali na kraju se primilo i ostalo. Danas je cijela svlačionica oblijepljena papirima s isprintanim tekstom, a to su napravili novi igrači! Za one koji ne mogu zapamtiti tekst naš suigrač Mihovil Rašić je na poslu isprintao hrpu primjeraka i to donio na trening… Sad svi pjevaju – sa smiješkom priča Grdenić.

Vrijeme je sad za predah, i od nogometa i od Vatrogasaca, imat će kapetan Lukavca više vremena za suprugu i tromjesečnu kćerkicu, ali naravno da je pogled već usmjeren prema proljeću.

– Nekakav dogovor u klubu je da ćemo, ako to bude moguće, ići i na prvo mjesto. Nema imperativa, naravno, ali na nama je da napravimo sve da završimo prvi, pa nakon toga što bude. Osobno, mislim da je ova razina za Lukavec potpuno primjerena, da bi eventualni ulazak u viši rang bio prezahtjevan, da bi tražio puno promjena, ali zašto ne držati opcije otvorenima… Što se nas na terenu tiče, uživamo u situaciji u kojoj ulaziš u svaku utakmicu s mišlju da možeš i nadigrati i pobijediti protivnika. I u prvom redu želimo da tako bude i na proljeće, da zadržimo taj osjećaj – zaključio je nedjeljeni jutarnji razgovor Marko.

Ili, valjda će se i to primiti jednako kao pjesma Vatrogasaca, lukavečki Francesco Totti.

Hrabri vatrogasci povrh svih nedaća s kojima se bore za kraj radne godine ponovno nesebično pomažu. I ove godine Vatrogasci grada Zagreba organizirali su 11. Humanitarnu vatrogasnu utrku stepenicama za Udrugu Kolibrići.

Javnu vatrogasnu postrojbu Velika Gorica predstavljao je Danijel Moharić, koji se s 583 vatrogasaca iz cijele Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Slovačke, Poljske, Austrije i Češke u punoj opremi za strukturne požare penjao na 31. kat zgrade VMD.

Danijel je uspio proći svih 666 stepenica i završio na 4. mjestu u kategoriji M30. Kako ističu iz goričke JVP bila je to ujedno i zadnja utrka za ovu godinu koja se boduje u Vatrogasnoj trkačkoj ligi.

– Dok svi bježimo od opasnosti dima i vatre, vatrogasci hrabro ulaze u građevine koje gore kako bi nam pomogli, za što je potrebno biti fizički i psihički spreman. Kroz ovu humanitarnu utrku stepenicama vatrogasci žele provjeriti svoju spremnost trčeći na vrh poslovne zgrade koja ima 31 etažu, promovirati vatrogastvo, ukazati na opasnosti s kojima se svakodnevno susreću, a uz sve to pomoći onima kojima je to potrebno – ističu organizatori.

‘Planjke – vugli – cifre’ nova je izložba koja će biti postavljena u Muzeju Turopolja. Riječ je o dokumentiranju drvene arhitekture Turopolja, starije i nove građe u dijalogu, a izložba je rezultat projekta ‘Ruralno graditeljstvo na području Turopolja’ pod vodstvom više kustosice dokumentaristice Maje Ergović iz goričkog muzeja te profesorice Sanje Lončar s Filozofskog fakulteta. Projekt je proveden tijekom  2022. i 2023. godine.

– Izložba se sastoji od dvije cjeline, a publici će predstaviti bogatu graditeljsku baštinu Turopolja. U prvoj tematskoj cjelini govori se o kontinuitetu dokumentiranja drvene arhitekture na području Turopolja, Posavine, Pokuplja i Vukomeričkih gorica, dok se u drugoj cjelini predstavljaju alati i tehnike izrade drvenih kuća i ukrasa, povezivanje procesa dokumentiranja i dokumentacije o drvenoj arhitekturi sa srednjoškolskim i visokim obrazovanjem, video materijal i edukativni sadržaj za posjetitelje – ističu iz Muzeja Turopolja.

Kako bi izložba zaživjela, autoricama izložbe pomogli su i Hrvoje Tomić sa zagrebačkog Geodetskog fakultet i majstori Goran Selanac i Marijan Dragičević iz sisačke Strukovne škole te majstor Pepo Cvetković.

Izložba se otvara u srijedu, 7. prosinca u 18 sati.

Iz ZET-a obavještavaju putnike autobusnih linija 309 (Velika Gorica – Sasi), 321 (Velika Gorica – Strmec Bukevski) i 335 (Velika Gorica – Pleso – Donja Lomnica) da će od sutra, 4. prosinca, prometovati izmijenjenim trasama.

Naime, zatvara se za promet Šetalište Franje Lučića kroz koju ove linije voze do svojeg odredišta. Tako će s terminala u Velikoj Gorici voziti ravno do raskrižja kod Robne kuće i potom skrenuti desno u Ulicu kralja Zovonimira, potom će proć kroz Rakarsku i onda nastavit po redovnoj trasi.

U povratku prema terminalu autobusi će prometovati svojim uobičajenim trasama, a autobusno stajalište Šetalište Franje Lučića biti će privremeno ukinuto.

Naslovna fotografija: Ilustracija