Zagrebačka županija otvorila je javne natječaje ukupne vrijednosti 317.570 eura namijenjene udrugama iz područja poljoprivrede, lovstva i ribarstva, a prijave su moguće još danas i sutra, do 5. ožujka 2026. godine.

Za udruge u poljoprivredi i ruralnom razvoju osigurano je 105.000 eura, dok je za projekte u lovstvu predviđeno 160.000 eura za unapređenje infrastrukture u lovištima. Za ribarstvo je izdvojeno 60.000 eura, namijenjenih uređenju vodotoka i jezera, organizaciji manifestacija te izradi potrebne dokumentacije.

Na natječaje se mogu prijaviti udruge i savezi s područja Zagrebačke županije, a maksimalni iznosi potpora ovise o vrsti prijavitelja i programu te se kreću od 4.000 do 13.200 eura, odnosno do 12.500 eura za LAG-ove.

Više informacija možete naći ovdje.

Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.

Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.

– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.

– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…

I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.

– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.

Na posao se bacio vrlo ozbiljno.

– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:

– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…

A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.

– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…

Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.

– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.

Screenshot

Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.

– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.

– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.

Jedan dio posebno je impresivan.

– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!

Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.

– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:

– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.

Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…

– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.

Tu je i industrijski dodatak:

– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.

Ukratko, u selu se dobro živjelo.

– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.

Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.

– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!

Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.

– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:

– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.

Screenshot

Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.

– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…

Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.

– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.

Hvala, gospon Đuro!

Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze

Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.

– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.

Nogometaši NK Kurilovca večeras u 18 sati na stadionu Maksimir igraju četvrtfinalnu utakmicu Hrvatskog nogometnog kupa protiv GNK Dinama, što je najveći rezultat u povijesti kluba i jedan od značajnijih sportskih trenutaka za Veliku Goricu. Riječ je o susretu koji je privukao velik interes navijača pa se očekuje dolazak tisuća Velikogoričana u Zagreb, dio njih organizirano u pet navijačkih autobusa, a dio u vlastitom aranžmanu.

Podršku momčadi uoči utakmice uputio je i gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar, poručivši kako je sam plasman među osam najboljih već veliki uspjeh za klub i grad.

“Ovo je velik dan za Kurilovec i za cijelu Veliku Goricu. Ovakvi uspjesi pokazuju koliko sport znači za naše Velikogoričane i koliko kvalitetnog rada postoji u našim klubovima. Grad će i dalje snažno podupirati sport, jer ulaganje u sport znači ulaganje u našu djecu, u zdrave navike”, rekao je gradonačelnik.

Utakmica će imati i emotivan uvod jer će početni udarac izvest će Ivan Šćepina, bivši junior Kurilovca koji se oporavlja nakon teške nesreće iz 2024. godine, kada je stradao pri padu s krova pokušavajući dohvatiti loptu.

“Dečkima želim da na teren izađu hrabro i s vjerom u sebe. Neka uživaju u trenutku koji su zaslužili. Kako god utakmica završila, Kurilovec je već pobjednik”, zaključio je Ačkar.

Pomalo netipično, ali sasvim logično, u sjeni avanture NK Kurilovca na Maksimiru, za svoju se utakmicu četvrtfinala Kupa Hrvatske pripremaju i nogometaši Gorice. Točnije, pripremili su se, budući da nas nekoliko sati dijeli od početka utakmice koja Goricu može još jedanput odvesti u polufinale Kupa, gdje je dvaput već bila.

I to ovo gostovanje kod Varaždina čini posebno važnim, jer koliko god je fokus na prvenstvu i borbi za osiguravanje ostanka u ligi, ovo je prilika koju treba pokušati iskoristiti. Bez obzira na očekivani umor i potrošenost nakon nedjeljnoga gostovanja kod Dinama u Maksimiru.

– Nismo imali puno dana za pripremu, s obzirom na to da imamo samo dva dana između te dvije utakmice, Dinama i Varaždina, ali smo napravili teorijsku pripremu i na terenu što smo mogli, s obzirom na umor igrača koji su igrali protiv Dinama. Nadam se da ćemo skupiti snage i koncentracije i odigrati dobru utakmicu. To će biti ključno. Kup utakmice su varljive, igra se samo jedna utakmica i detalji će odlučivati – rekao je trener Mario Carević u najavi susreta.

Gorica u Varaždin putuje s određenim kadrovskim izazovima. Ozljede i umor nakon gustog rasporeda traže dodatnu prilagodbu.

– Imamo nekih problema. Fiolić i Duraković već duže vrijeme nisu s nama, ozlijeđeni su. Imamo i igrače koji su igrali protiv Dinama i žale se na umor, tako da smo primorani rotirati. Vidjet ćemo još s kojim ćemo igračima početi utakmicu. Imamo puno važnih igrača koji su načeti i ne želim ih zbog jedne utakmice izgubiti na duži period, a s druge strane imamo ogromnu želju proći u polufinale.

Unatoč izazovima, ambicija je jasna: plasman među četiri najbolje momčadi Kupa.

– Kad igraš polufinale, pogotovo ako te pomazi malo ždrijeb, možeš vrlo lako ući u finale. Igrati finale Kupa bilo koje države stvarno je privilegija. Siguran sam da će oni koji počnu i oni koji uđu s klupe biti maksimalno motivirani i spremni. Nadam se dobrom rezultatu, odnosno prolasku.

Prošle sezone Gorica je prošla upravo Varaždince u osmini finala, i to u Varaždinu, tad su za to bili potrebni penali, da bi ispali u četvrtfinalu od Slaven Belupa. Evo nove prilike…

Bit će to, najkraće rečeno, filmska priča. Mali klub iz nekadašnjeg sela, a danas kvarta u Velikoj Gorici, ušao je u 78. godinu svoga postojanja, a nikad prije nije igrao utakmicu koja je imala i približno ovakvu težinu. Realno gledajući, teško je vjerovati da će je više ikad i igrati. Dakle, već po tim temeljnim kriterijima ovo je dan za povijest, utakmica za povijest. Ne samo NK Kurilovca, nego kompletnog velikogoričkog sporta.

Ako je išta tinjajući problem VG sporta, to je definitivno problem publike, pozornosti i emocije prema našim klubovima. Ovaj slučaj, utakmica na koju će ići više od tisuću navijača jednog niželigaškoga kluba, ruši sve takve argumente i čini cijeli događaj posebnim, drukčijim, romantičnim, prekrasnim…

Bit će to utakmica koju će do kraja života pamtiti i teta Zdenka, i teta Kata, i Bašo, i Fićo, a kamoli trener Senad, njegovi igrači i svi oni koji su desetljećima oko kluba. Bit će to utakmica koju će dugo pamtiti i svi ti navijači okupljeni na maksimirskom jugu, na gostujućoj tribini stadiona koji će uskoro biti srušen i tako otići u povijest. Bit će to događaj koji će pratiti cijela Hrvatska, željna vidjeti kako će se prezentirati klub iz četvrtog ranga natjecanja na jednom od dva najveća stadiona u državi.

I pritom će rezultat biti manje važan.

Bit će ovo čisti užitak za sve koji svakog vikenda na aplikacijama pogledaju kako je Kurilovec prošao protiv Ponikvi, Gaj Mača ili Odranskog Obreža, a poseban dodatak bit će i Ivan Šćepina, koji će izvesti početni udarac. I dobiti pljesak Bad Blue Boysa, a pogotovo kurilovečkih kibica, svih onih klinaca, muškaraca, djevojaka, baka i djedova koji odluče ove srijede poslijepodne svjedočiti povijesti velikogoričkog sporta.

Naravno da će se svi kojima je Kurilovec i velikogorički sport pri srcu nadati da se tu može nešto i napraviti, pogotovo ako Dinamo doista istrči s dijelom juniora u prvih 11, kao što je najavljeno, ali ponovit ćemo još jedanput… Ovdje je rezultat sporedan, ovdje je doživljaj ključan. Taj spoj amatera – ljudi koji voze taksi, rade kao kipari, bankari ili trgovci na benzinskoj – i skupo plaćenih Dinamovih zvijezda, zapravo je ono što čini samu srž sporta.

I zato, idemo svi zajedno uživati u onome što slijedi od 18 sati. Neka uživaju dečki na terenu, a mi na tribinama sigurno hoćemo…

Ajmo dečki iz srca Turopolja…