Tog petka navečer, desetog dana mjeseca studenog, u glavi Merveila Ndockyta vrtio se cijeli koloplet slika. Nepuna tri mjeseca ranije umrla mu je sestra, s kojom je bio iznimno vezan, već dva dana poslije odigrao je možda i najbolju utakmicu u karijeri, zablistao s dva komada Slaven Belupu na domaćem terenu, pa nastavio igrati fantastičnu jesen. Kao nagrada, stigao je i poziv u reprezentaciju Konga, prvi put nakon 0-ho-ho godina, važan i posebno drag.
Međutim, prije nego što je trebao sjesti na let za rodni mu Brazzeville, glavni grad njegove domovine, kako bi se priključio suigračima u reprezentaciji, trebalo je odraditi još i otvaranje kola. Protivnik je opet bio Slaven Belupo, opet se igralo doma, a jedino o čemu Merveil Ndockyt te večeri nije razmišljalo bilo je to da će mu ovo biti posljednja utakmica uoči duge i teške stanke. A upravo to se, nažalost, dogodilo…
Na putu prema domovini dugom više od pet i pol tisuća kilometara, koji je uključivao nekoliko predsjedanja, na terenu razigrani, a u iščekivanju nestrpljivi Ndockyt pošteno se umorio. Puno sjedenja, veliki napor… I prvi trening praktički odmah nakon što je sletio. Željan dokazivanja, maksimalno motiviran, krenuo je jako, pa u jednom trenutku osjetio da nešto nije u redu. Odmah je prekinuo trening, malo potom shvatio da od nastupa za reprezentaciju neće biti ništa.
Dijagnoza liječnika nakon odrađenih pregleda zazvučala je alarmantno i donijela je gomilu neizvjesnosti – upala pubične kosti. Postoje u nogometu i teže ozljede, ali malo ih je ovako “zeznutih”. Jedina pomoć je čekanje da se upala smiri i postepeni ulazak u trening, pri čemu je rok za povratak nogometu praktički nemoguće predvidjeti. I u ovom slučaju moglo se samo “lupati”, pa se tako i činilo. Ndockyt se trebao vratiti i do priprema, i do početka proljetnog dijela prvenstva, i do ožujka, i do svibnja…
Pokušao je u jednom trenutku ući u puni trening, pridružio se momčadi, ali već na prvom treningu prijavio je da bol traje i dalje. I da ipak još ne može. Nakon svega što je dotad prošao, nakon bolova koje je podnosio i napornih terapija koje je prolazio, moralo je biti frustrirajuće što uporno ne ide… I što ga je ozljeda odvojila od terena u jednoj od najboljih sezona u karijeri, u trenutku kad je bio najbolji igrač Gorice. Što se jako dobro vidjelo u trenucima kad ga nije bilo.
Došao je tako i kraj sezone, prošlo je i vrijeme odmora, Ndockyt se pojavio na pripremama, ali oprez je i dalje bio na snazi. Prvu polovicu od ukupno šest tjedana priprema odradio je u svome ritmu, pripremajući se za pravi povratak, koji se dogodio u ponedjeljak. Odradio je cijeli tjedan, a onda doznao da će u prijateljskoj utakmici protiv mađarskog Budafokija biti u prvih 11.
Točno 253 dana nakon one utakmice protiv Slaven Belupa, odigrane još 10. studenog prošle godine, točno na njegov 26. rođendan. Gorička “osmica” konačno je izašla iz Pevecova skladišta i rastrčala se igralištem u Čatežu. I nije to izgledalo loše, dobio je 45 minuta i pokazao da je klasa i dalje neosporna, ali i da će mu trebati neko vrijeme za ulazak u puni ritam. Vidjelo se to i kod pogreške za prvi gol Mađara, ali generalno je Ndockyt odigrao dobru utakmicu.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
I, što je daleko najvažnije u ovoj priči, puno važnije od ružnog poraza 0-3, ništa ga ne boli! Podnio je sve napore, pokazao da je sve bliže “pravom” povratku, a time i značajno ojačao kadar koji na raspolaganju ima Rajko Vidović. Bude li Ndockyt barem približno na razini na kojoj je bio prije ozljede, Gorica će dobiti jako puno, i to u svakom smislu. Na terenu, na kojem vižljasti Kongoanac može raditi razliku, na kojem doprinosi i u defenzivi i u ofenzivi, važan je i zbog svlačionice, u kojoj je jako puno promjena.
On nije nametljiv, neće biti jedan od onih koji će zagalamiti i postaviti se kao lider, ali istovremeno ima važnu ulogu. Merveil je uvijek nasmijan, uvijek pozitivan, a to lako postane zarazno. Bio je takav i cijelo ovo vrijeme, dok mu je bilo najteže, kakav će tek biti sada, kad se vratio na teren, kad se razlozi za osmijehe multipliciraju…
Pojačanja iz unutarnjih rezervi uvijek su najbolja, sasvim sigurno najpovoljnija, ali povratak Ndockyta, kao ni dolasci Šlogara i Kolara, neće promijeniti stav trenera Vidovića. Pojačanja su potrebna, njih još dva ili tri, na desnom boku, na “šestici” i na krilu, što će potvrditi i ishod ogleda s mađarskim drugoligašem (0-3).
Koji nikome nije dobro sjeo, ali nije ni mogao previše pokvariti jedan stvarno sretan rođendan…
Dobrodošao natrag, Doki!