Ponedjeljak je u Velikoj Gorici osvanuo sunčan i topao, u najboljem jesenskom izdanju, a sve skupa još je ljepše izgledalo gledajući na stvari iz nogometne perspektive. Dva dana nakon povijesne pobjede protiv Dinama, nakon večeri za pamćenje, pomoćno igralište Gradskog stadiona i dalje je mirovalo, jer general Jeličić odredio je dva dana predaha za svoje trupe, a dojmovi su se i dalje zbrajali. I evocirale uspomene na preokret svih preokreta, na pobjedu koju smo čekali dugo i predugo.

Pobjeda protiv Dinama, već gotovo cijela dva desetljeća najboljega kluba u državi, ostat će zapisana u velikogoričkoj sportskoj povijesti, a u toj će priči na posebno mjesto doći i njezini junaci. U tu kategoriju, doduše, spadaju svi, jer svatko je ovom prilikom odradio svoj dio posla na najvišoj mogućoj razini, ali detalji su ti koji čine razliku. Nekoliko njih načinilo je razliku i ovoga puta, a mi smo ih odabrali četiri, kao posvetu četvrtome mjestu na tablici, europskoj poziciji koju Gorica drži nakon trećine prvenstva…

1) JUNAK KOJI JE TO ZASLUŽIO BITI

U trenucima kad je stigao u Veliku Goricu, a bilo je to u zimu prošle godine, Ante Matej Jurić otvorio je mala vrata. Bez velike pompe, bez osobitih očekivanja goričke nogometne javnosti, u statusu mladog i većini potpuno anonimnog igrača, u tom trenutku 19-godišnji Slavonac krenuo je u svoju borbu. Koja se odmah pretvorila u jednu malu osobnu dramu…

Stigao je iz Belišća, trećeligaša u čijem je dresu te jeseni zabio impresivnih 15 golova, iz kluba u kojem su na silu željeli napadača s dva imena ostaviti u svojim redovima još barem jednu polusezonu. Pregovori su trajali, bilo je tu svega i svačega, a na kraju od dogovora nije bilo ništa. Pa je mladi Jurić stigao u Veliku Goricu – trenirati. Do kraja sezone nije mogao biti registriran i preostalo mu je jedino na treninzima pokazivati da će se od sljedećeg ljeta na njega moći računati.

Svjedoci kažu da je trenirao žestoko, da se nije štedio ni u jednom trenutku, ali morala ga je frustrirati situacija u kojoj se našao. Treniraš, ne igraš, treniraš… U “grupu TNT” upao je zbog više sile i trebalo je to istrpjeti. U nježnim nogometnim godinama, u fazi kad je očekivao dodatni iskorak, došlo je do zastoja, što bi mnoge pokolebalo, usporilo. Antu Mateja Jurića nije. Izdržao je sve to, odigrao poneku prijateljsku utakmicu i dočekao ljeto.

I krenula je sezona, krenula je i njegova borba za minute u kadru trenera Toplaka, potom i njegova nasljednika Angelovskog, a sve oko njega bilo je prepuno frustracija. Porazi su se nizali, prostora za mladog igrača u toj situaciji nije bilo previše, a kad je do njega konačno došlo, kad su se stvari konačno krenule mijenjati, dogodio se onaj užasni lom ruke. I nova pauza, ovoga puta drukčija, ali još više frustrirajuća.

Gotovo cijelo ono euforično proljeće otišlo je u nepovrat, povratak je uslijedio tek početkom nove sezone, pri čemu je povez na ruci bio obavezan modni dodatak. Trebalo se riješiti straha od nekog novog pada na ruku, trebalo je vratiti izgubljeno samopouzdanje, trebalo je i probiti psihološku barijeru prvim golom u dresu Gorice… U prijateljskim utakmicama u tome je i uspjevao, a u onim “pravim” blokada je trajala sve do jedne posebne utakmice.

Hajduk je 17. dana mjeseca rujna pao u Velikoj Gorici velikim dijelom zahvaljujući i njemu, junaku iz 92. minute. Prvi gol došao je u pravi čas, sad je i šira javnost čula za njegovo ime, a on je mogao zaboraviti na ruku, Belišće, izgubljeno vrijeme… I uživati.

Jedan mjesec i četiri dana poslije, dogodilo se opet. Ponovno na velikoj sceni, ovoga puta u sudaru s Dinamo, Ante Matej Jurić prometnuo se u junaka. I u najboljeg igrača kola, u strijelca o kojem se priča. Sad već jako puno ljudi znaju tko je “mali” Jurić, eno njegove fotke i na naslovnici Sporskih, u svim vijestima… A on je, potpuno zasluženo nakon svega, nastavio uživati.

Tiho i skromno, onako kako i priča, odmah po završetku povijesne utakmice koju je riješio, poručio je kako se odmah okreće novim izazovima. I novim prilikama. Sve barijere su probijene, godine su i dalje mlade, a potencijal – ogroman. Bude li sve po planu, nastavi li Ante i dalje jednako raditi, a nema razloga da tako ne bude, mogla bi Gorica u tjednima i mjesecima pred nama dobiti ozbiljno pojačanje iz unutarnjih redova.

Bravo, mali!

2) NITKO KAO BANE…

U pričama o strijelcima, asistentima i svim ostalim sudionicima velike subotnje večeri, nekako je ispod radara prošlo ono što je odradio Ivan Banić. Izludio je Dinamove ofenzivce, išao i glavom na loptu, branio i ono što mnogi golmani ne bi bili u stanju, napravio sve što je u njegovoj moći da zasluži čistu desetku. A opet, spletom okolnosti kao da nije dobio zasluženu količinu priznanja i čestitki za ono što je dao za ovu povijesnu pobjedu.

Ivan Banić zvani Bane takav je lik. Neće se previše nametati, neće sam sebe isticati, ali će fajterski i frajerski odraditi posao. Uostalom, ništa mu u njegovoj nogometnoj priči nije poklonjeno, za sve se morao krvavo izboriti, što i ovu njegovu priču čini još posebnijom, još ljepšom. Puno, jako puno strpljenja, gomila rada, prolivenog znoja i teški trenuci ostali su iza njega na putu koji ga je doveo do ovdje gdje je danas. Do statusa ponajboljega golmana u hrvatskom klupskom nogometu!

Bane to danas definitivno jest i zato ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa. Došao je u Gorici još u proljeće 2020. godine, u vrijeme kad je bilo tko s rukavicama na rukama morao pristati na to da će manje čuvati mrežu, a puno više – čuvati leđa. Kristijan Kahlina u tom je trenutku bio kapetan, apsolutno nedodirljiv, a Bane je bio spreman na čekanje.

Potrajalo je to sve do zime, kad je Kahlina otišao za Valdasom u Ludogorec, a Banić konačno zgrabio “jedinicu”. I držao je do kraja sezone, da bi na ljeto u klub stigao Dominik Kotarski. I opet je Banić, nakon što je startao u sezonu, morao prepustiti mjesto među stativama nekome drugome. Kotarski je branio sjajno, otklonio svaku mogućnost da dođe nova šansa za strpljivog Sinjanina koji je postao nestrpljiv. I na zimu je odlučio odustati od čekanja i otići na posudbu.

Proljeće 2022. tako je proveo u ljubljanskoj Olimpiji, branio dobro, nametnuo se u jednoj neobičnoj sredini, da bi nekoliko mjeseci kasnije došao poziv iz Velike Gorice: “Bane, vrati se, trebaš nam!” Kotarski je ostvario transfer u PAOK, otvorilo se mjesto i Banić se vratio na poznato mjesto, spreman za novo dokazivanje. Međutim, dogodila se jesen iz noćnih mora, potonuće na dno tablice, u čemu nije bilo njegove velike krivice, ali svejedno je platio cijenu. U proljetnom dijelu sezone stigao je Božo Radošević i ubrzo je Banić opet morao na klupu.

Nije u tim trenucima bio ni sretan ni zadovoljan, ali šutio je i radio zbog dobrobiti momčadi. I čekao šansu. Opet. Ona je i stigla, trener Sopić vratio ga je na gol, da bi 1. svibnja ove godine stigla nova razina peha. Suigrač Vojtko naletio je na njega u završnici ogled s Lokomotivom, Banić je izgubio svijest, šokirao sve prisutne na stadionu i završio na prisilnom odmoru.

Vratio se i nakon toga, izborio se s glavoboljama i svim strahovima koji su posljedično postojali, pa se ukazao u najboljem izdanju. Cijele ove sezone brani fantastično, definitivno se prometnuo u sami golmanski vrh u svijetu HNL-a, kojeg je oduševio i onim hrabrim napadačkim izletom u Osijeku… Dogodila mu se u prošlom kolu i pogreška, nije dobro reagirao u remiju s Lokomotivom, ali odgovor je stigao već protiv Dinama. Zaboravio je na kiks, okrenuo se onome što slijedi, vjerovao u sebe i – oduševio!

Bravo, Bane!

3) JELA TIME

Znat će ljubitelji nogometa o čemu je riječ kad se spomene fraza “Fergie Time”. Nastalo je to u poslovično kreativnim engleskim medijima, u doba kad je slavna generacija Manchester Uniteda harala Otokom, a na trenutke i Europom. Beckham, Giggs, Scholes i društvo – za one koji ne znaju – odbijali su odustati i kad je bilo najteže, pa su cijeli niz utakmica dobivali u samim završnicama, u sudačkoj nadoknadi, u trenucima kad je protivnik posustajao, gubio koncentraciju. Kad je uzorak postao dovoljno dobar, rodila se i ta fraza, taj mit nazvan “Fergie Time”…

Puno godina poslije, na lokaciji puno kilometara udaljenoj od Kazališta snova, počela se rađati i hrvatska, turopoljska verzija te fraze. Hajduk je pao u 92. minuti, kad su svi mislili da je gotovo, da će svakome pripasti po bod. Kad je na isti, odnosno vrlo sličan način, pa još i zahvaljujući istom strijelcu, u 92. minuti pao i Dinamo, uzorak je i u ovoj našoj priči odjedanput posao dovoljno dobar. I nastao je “Jela Time”, vrijeme trenera Jeličića i njegovih igrača.

I ova skupina ljudi odbija odustati, i ovi momci vjeruju do posljednje sekunde, a to im se na ovaj način i vraća. Uz dozu sreće, neizostavnu u cijeloj ovoj priči, Gorica je u “Jela vremenu” postala bogatija za vrijedna četiri boda, ali i za spoznaju kako je upravo ovakav pristup najbolji mogući. Nije kraj dok Goričani ne kažu da je kraj… Bilo je tako protiv Hajduka, bilo je tako i protiv Dinama, a bilo je tako i protiv Lokomotive, kad je Sven Blummel zabio za pobjedu na otvaranju sudačke nadoknade. Nažalost, do pobjede Gorica nije i došla, zahvaljujući onom famoznom povlačenju linija, nakon kojega je netko odlučio da je Nizozemac bio u zaleđu. Koje, kako je cijela država mogla lijepo vidjeti, nije postojalo.

Imamo, dakle, termin “Jela Time”, imamo bodove na kontu, a da ne bi sve ostalo samo na zgodnim paralelama i mogućim slučajnostima, treba u svemu ovome spomenuti još detalj ili dva. Prvo, treba znati i uvesti svježe igrače u pravom trenutku, jer u sva tri slučaja zabijali su igrači koji su ulazili s klupe. Drugo, treba znati i pripremiti momčad tako da u završnici dominira, da ima dovoljno snage, da tvoji igrači budu za pola koraka brži i bliži lopti u tim završnim trenucima, kad zbog umora koncentracija popušta. I zato ne smijemo ovdje zaobići ni kondicijskog trenera Krešu Šoša, glavnog i odgovornog za to područje. Sjetit ćete se možda, prošle sezone u ovo vrijeme, kad se njegovo znanje puno manje koristilo, Gorica je u završnicama utakmica golove primala…

4) GORICA UZ GORIČANE

Kiši unatoč, u uvjetima koji se ne mogu ni izbliza nazvati idealnim, na tribine Gradskog stadiona došlo je više od pet tisuća ljudi. Dobar dio njih, doduše, bio je srcem i dušom uz gostujuću momčad, što i nije posebno neobično. Velika Gorica oduvijek je bila grad u kojem se Dinamo voli, u kojem se za Dinamo navija, a to je stvar koju je teško preko noći promijeniti. I nakon pet i nešto goričkih prvoligaških godina, i dalje ima jako puno onih koji će u sudaru kluba iz njihova grada i njihova Dinama navijati za – Dinamo.

Velikogoričana je i ovoga puta, kao i svaki dosad, bilo i na gostujućoj tribini, gorička frakcija BBB-a nadaleko je poznata u modrim navijačkim krugovima, postoji tu snažna tradicija, navijačka povijest… Čak će i na kavama po goričkim kafićima u danima nakon utakmice biti situacija da se žali i očajava zbog poraza Dinama, da se o tome priča kudikamo više nego o pobjedi Gorice, a i svaka šetnja našim gradom ponudit će seriju grafita i murala posvećenih klubu iz susjedne nam metropole.

A opet, čini se da se stvari i po tom pitanju polako mijenjaju. Može se zadnja dva dana u goričkim kafićima naići i na situacije da se navijači Gorice naslađuju u društvu prijatelja dinamovaca, a i reakcije na stadionu rekle su ponešto o tome. HNK Gorica malim koracima, možda i premalim, ali nećemo sad cjepidlačiti, postaje sve važnija ljudima u ovom gradu. I sve više njih će oduševljeno skočiti nakon što Jurić probije Nevistića, sve manje je onih koji će u tom trenutku pasti u očaj. Puno je i onih kojima je “svejedno tko će dobiti kad igraju Gorica i Dinamo”, ali i to je koračić prema onome što bismo željeli jednoga dana dobiti. Grad koji će većinski biti za svoju Goricu, a tek onda za Dinamo.

Kako se čini, na dobrom smo putu…