Povežite se s nama

Sport

Ponos, divljenje i mrvica tuge: Kako je naš Ante opet pokazao da je poseban…

Ante Budimir navršio je 32, ali u španjolskoj Osasuni dobio je novi četverogodišnji ugovor, koji će ga u Pamploni zadržati sve do 36. godine?! Malo igrača zasluži takvu čast, ali nas će malo i rastužiti odgoda njegova povratka kući, u Goricu…

Objavljeno

na

U trenucima dok nogometnu javnost u zemlji brine tko će napasti Tursku i Wales u novonastaloj situaciji, u kojoj je otpao Andrej Kramarić, oprostio se Marko Livaja, a s ozljedom se muči Bruno Petković, iz suncem obasjane Pamplone stižu vijesti o jednom napadaču koje na našoj, lokalnoj razini istovremeno izazivaju ponos, divljenje, ali i malu dozu tuge, možda i mini razočaranja. Ante Budimir, dečko s Ciblje, u naslovnoj je ulozi, a cijela priča ide ovako…

Dakle, naš Antiša potpisao je novi ugovor sa španjolskim prvoligašem Osasunom, čiji dres nosi od listopada 2020. godine. U međuvremenu je za klub iz regije Navarre odigrao 93 utakmice i zabio 28 golova, a navijači ga – nimalo iznenađujuće za takvog tipa – obožavaju. Jednako kao što ga obožavaju i ljudi iz kluba, koji su mu odlučili ponudili novi ugovor na četiri godine, iako su već cijele 32 u njegovu životnom kalendaru!

U prijevodu, u Osasuni žele da Budimir bude dio njihova kluba sve do ljeta 2027., iako će u trenutku isteka ugovora imati veteranskih 36 godina. I to je ono što oduševljava, impresionira, ostavlja bez dana i izaziva divljenje. Tamo u tuđini, kao stranac, zaslužio je takvo povjerenje i čast, a to ne mogu mnogi. To mogu, točnije, samo posebni sportaši. Ante Budimir, znate to već vjerojatno, definitivno spada u tu kategoriju.

– Ovo trenutačno je najbolji Budimir od njegova dolaska k nama. Ne govorim o golovima, nego o rješenjima koja nam daje, o dubini u igri i fizičkoj pripremljenosti – objasnio je odluku o novom ugovoru trener Osasune Jagoba Arrasate, pa dodatno opisao kako to ide kod Ante.

– Budući da je on pravi profesionalac, iznimno temeljit u svemu što radi, na kraju prošle sezone imao sam razgovor s njim. Zatražio je taj razgovor jer je htio čuti moje mišljenje. I prvo što sam mu rekao jest da ne možemo čekati do proljeća da počne zabijati – rekao je Arrasate, a Budimir ga je poslušao i ove sezone počeo trpati odmah, pokazavši da je razgovor kojeg je tražio definitivno imao smisla.

I da je riječ o nešto drukčijem nogometašu.

Ante Budimir u hrvatskom je dresu upisao 17 nastupa i postigao jedan gol… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Ante je, naime, nogometaš koji je svoju uspješnu nogometnu karijeru izgradio isključivo svojim rukama i nogama, svojim trudom, mukom i odricanjem. Čak ni u tadašnjem Radniku, u kojem je klinac rođen u Zenici počeo svoju nogometnu priču, nije spadao među najveće talente. Ali imao je ono nešto što ga izdvaja od drugih. Imao je mentalni sklop koji mu nije dozvoljavao da odustane, koji ga je tjerao naprijed, preko svih prepreka koje su putem nailazile.

On nije lansiran u visine preko nekog od velikih hrvatskih klubova, nije išao putem kojim su išli mnogi prije i poslije njega nego – svojim putem. Iz Radnika je kao 17-godišnjak otišao pokušati u austrijski LASK, pa se vratio kući. Radnik je prerastao u Goricu, Ante je blistao u trećoj ligi, pa postao prvi igrač u povijesti Gorice za kojeg je plaćena odšteta. Zaprešićki Inter platio je 20 tisuća eura, a zauzvrat dobio 18 golova u 66 utakmica.

Dovoljno da ga uzme Lokomotiva, u kojoj je dodao 17 komada u 30 nastupa u jedinoj sezoni na Kajzerici. Ni Dinamo ni Hajduk nisu reagirali, ali zato jest njemački drugoligaš St. Pauli. Tamo nije sve išlo po planu, u 19 nastupa nije zabio niti jedan gol, ali nije posustao. Preselio je u talijansku Serie B, u mali Crotone, u kojem je opet zablistao. I odveo taj klub do povijesnog prvog ulaska u Serie A sa 16 golova u 40 nastupa.

Donijelo mu je to prvi zvučan transfer u karijeri, u slavnu Sampdoriju, ali i tamo je došlo do kratkog zastoja. Pa se vratio u Crotone, opet igrao i zabijao, a time i izborio novi zvučan transfer, ovoga puta u španjolsku Mallorcu. I opet je bio sjajan, opet je zabijao, pomogao u promociji u Primeru, pa se tamo dokazao, a 18 golova poslije stigla je ponuda iz Osasune.

Ante je u Pamplonu otišao i u njoj ostao. U dobrom klubu, u gradu idealnom za život, s diplomom s Ekonomskog fakulteta u rukama, s ogromnom dozom životne i sportske mirnoće, koja u njegovu slučaju oduvijek fascinira. I sa svjetskom broncom iz Katara u džepu, naravno, jer to je detalj koji će mu definitivno obilježiti karijeru.

Međutim, nakon Katara ga u reprezentaciji više nije bilo. Izbornik Dalić odlučio se za neke druge igrače, ponudio je priliku mlađima, a on se nije naljutio. Rastužio možda, ali nije tip koji neće shvatiti i prihvatiti takve stvari. Odabrao je, ponovno, drukčiji put.

– Pomoglo mu je to što više nije u reprezentaciji, što je odradio jako dobre pripreme, što se ne opterećuje odlaskom na Svjetsko prvenstvo, kao što je bio slučaj prošle jeseni. I zbog svega toga je ovo najbolji Budimir otkad smo ovdje – govori trener Arrasate.

S brončanom medaljom iz Katara oko vrata Ante je s Brozovićem uživao u dočeku u svom gradu… Foto: Petra Škrinjarić/Citpyortal.hr

Na dočeku za njega i Marcela Brozovića nakon Katara, tamo uz Muzej Turopolja, dotaknuli smo se u jednom trenutku i detalja zbog kojeg cijela ova priča s novim ugovorom u Osasuni, iz naših sebičnih razloga, ipak nije toliko savršena. Pitali smo ga kad će se vratiti kući, u svoju Goricu…

– Jednog dana to bih volio, ali zasad još nije trenutak – rekao je s blagim smiješkom, takvim da smo se ponadali da će se zaista dogoditi.

Uostalom, nikad nije krio da ga srce vuče kući.

– Uvijek me zanima kako će završiti moja Gorica. To je moj klub. I ako bih se ikad vraćao kući, u HNL, želio bih igrati tamo gdje mi je dom. U mojoj Gorici. Živim pet minuta od stadiona. U Osasuni igra dosta igrača iz njihove omladinske škole. Ti klinci žive za taj klub i za dres koji nose. Kad vidite takav odnos prema klubu, onda i sami poželite igrati za klub koji nosite u srcu. Za mene, to je Gorica – govorio je Ante u trenucima kad mu je karijera dosegla vrhunac.

Bila je to najljepša moguća glazba za velikogoričke nogometne uši, bilo je prekrasno čuti takvo razmišljanje, koliko god je bilo jasno da se to neće dogoditi baš tako brzo. Ante je i dalje igrač za najviše razine, za najbolje svjetske lige, pa smo brojali godine, maštali kad bi se to moglo dogoditi. Kad navrši 34, možda 35, tako smo nekako “planirali” u navijačkim razgovorima…

Ante Budimir bio je igrač Gorice u prvoj sezoni u kojoj je klub krenuo pod tim imenom i grbom… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Bude li sve po aktualnom planu, taj će se “plan” ipak izjaloviti. Ako bude prilike da odradi tek potpisani ugovor do kraja, dakle, imat će 36, pa su se navijači Gorice nakon vijesti iz Pamplone možda i malo razočarali. Iako ga je lako razumijeti, iako ništa vezano uz Antu Budimira ne može izazivati pravo, istinsko razočaranje. Uostalom, ni s 36 neće biti kasno, profesionalac poput njega i u tim godinama itekako može biti dovoljno dobar da se vrati kući na sezonu ili dvije, zabije poneki gol, pomogne mlađima, prenese svoje vrijednosti na nove generacije.

A dotad, u svakoj utakmici njegove Osasune, kad ga već reprezentacija više ne treba, navijat ćemo za njega svim srcem. I sanjati trenutak povratka. Pa makar i s 36. Neka i tad, ako mu bude dosta tuđine, s njegova stadiona, pet minuta od doma, stigne vijest: “Ante Budimir novi je igrač Gorice!” Kako bi to bilo lijepo…

Jer, nikad nije kasno za takve majstore, za dobre ljude i igrače poput njega. Sretno dalje, Antiša, čekamo te!

Sport

Peh za početak, Dinamo nova šansa, pojačanja iz inozemstva u dolasku

Nogometašice Gorice nesretno su poražene 2-1 od Osijeka u prvom kolu nove sezone Magenta lige, a prvo gostovanje u sezoni donosi ogled s Dinamom. Nove igračice stižu, kadar se širi, optimizam raste…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nogometašice Gorice krenule su u novu prvoligašku sezonu, s novim trenerom Marko Biljanom, s nekolicinom novih igračica, ali i s nesretnim porazom u prvome kolu. Na pomoćnom igralištu Gradskog stadiona cure su dočekale Osijek, dugogodišnjeg vladara hrvatskog ženskog nogometa, aktualnog osvajača Kupa, a na kraju se sve što se moglo okrenuti protiv njih i okrenulo protiv njih…

– Jako sam zadovoljan načinom na koji smo igrali, pogotovo nakon svih problema koje smo imali tijekom priprema, ali nedostajalo je prije svega malo sreće. Usuđujem se reći da smo izgubili utakmicu koju smo po svemu trebali dobiti, zato nam je teško pao ovakav poraz – kaže trener Biljan, koji je ŽNK Goricu uveo u najviši rang, a ovog ljeta se vratio na klupu.

I doista, Goričanke su odigrale jako dobru utakmicu, stvarale prilike i malo toga dozvoljavale protivnicama. Točnije, sve do kraja prvog poluvremena nisu Osječankama dopustile gotovo ništa, da bi prvi šok stigao u 42. minuti. Osijek je dobio korner, ubacivanje je završilo na drugoj stativi, a tamo je loptu zahvatila Marissa Di Genove, koja vjerojatno ni sama ne zna kako je zabila za 0-1…

Gorica se vratila u egal u 65. minuti, Andreja Šćukanec-Hopinski iskoristila je lijepo proigravanje Ene Pernar Curić i pogodila za 1-1, što je bila i više nego zaslužena nagrada za sve dotad prikazano. Nastavila je Gorica u sličnom ritmu sve do kraja, imale su naše nogometašice ukupno tri čista zicera, još najmanje tri dobra pokušaja, ali lopta nije htjela u gol.

A onda je stigla ta kobna 92. minuta…

Opet korner za Osijek, pri čemu se dogodio kiks u obrani. Diana Bieliakova ostala je sama kao duh na vrhu peterca i glavom pogodila za konačnih 2-1. Iz drugog pokušaja Osijeka na utakmici uopće, iz drugog prekida, puno više sretno nego spretno. Nije pomoglo ni to što je Pernar Curić u završnici dobila dva žuta, odnosno crveni karton, pa je cijela priča završila kao veliki peh.

– Moramo ovo zaboraviti i krenuti dalje. Vjerujem u ovu ekipu, cure jako dobro rade i vjerujem da bismo uz pojačanje ili dva mogli ući u borbu i za više pozicije na tablici. Ovo je jedan od onih poraza koji se ne događaju često, zato ga je bilo toliko teško prihvatiti, no imamo još dovoljno vremena za skupljanje bodova i ja sam optimist – kaže trener Biljan.

Nove igračice, za koje ćemo se nadati da će biti pojačanja, polako i stižu. Nova igračica Gorice ovih će dana postati jedna reprezentativka Irana, u dolasku je i jedna igračica iz Finske, a moguće je da u narednom periodu dođe i još poneko pojačanje. Kad se sve to posloži, imat će Biljan još jače argumente za optimizam, a koliku on podlogu ima u ovom trenutku doznat ćemo već u drugom kolu.

Goričanke će prvo gostovanje odraditi u Maksimiru, protivnik će biti ekipa Dinama, predvođena našim Stefanom Rajićem, bivšim trenerom Gorice. U prvom kolu Dinamo je bio ekstremno uvjerljiv na gostovanju kod novog prvoligaša Istre 1961, u Puli je završilo 11-0, no to neće previše uplašiti naše djevojke. One će na maksimirski teren broj 7 istrčati svjesne da znaju i mogu, a bude li tu i još malo neophodne sreće, možemo se nadati dobrim vijestima.

Nastavite čitati

Sport

Svoj na svome: ‘Gorica je pomogla meni, nadam se da ću i ja pomoći njoj…’

Marijan Čabraja vratio se u HNK Goricu pet i pol godina nakon odlaska iz našega kluba, pa u prvom reprezentativnoj stanki pronašao i malo vremena da sjedne na kauč i za “Studio Gorica” ispriča svoju priču…

Objavljeno

na

Pet i pol godina prošlo je između završetka prve i početka druge ere Marijana Čabraje u HNK Gorici. Prvi put u Turopolje je rođeni Istrijan posavskih korijena došao uoči prve prvoligaške sezone, kroz Goricu je uspio izboriti povratak u Dinamo, čiju je omladinsku školu prošao, a u kasno proljeće ove godine ponovno se pojavio na stadionu na kojem je proživio najljepše trenutke svoje dosadašnje karijere.

Čabi je danas 28-godišnjak, iskusan igrač koji je puno toga prošao u razdoblju između dvije Gorice. I životno i nogometno.

– Nakon svega što sam prošao, nakon nekih teških trenutaka koji su ostali iza mene, vjerovao sam da je povratak u Goricu najbolji put za mene. Trebao sam pomoć i jako mi je drago što su ljudi iz Gorice pristali ponuditi mi šansu i pomoći mi da se vratim na stare staze, a nadam se i vjerujem da ću i ja moći pomoći klubu – rekao je Čabraja gostujući u novom nastavku serijala “Studio Gorica”.

Prisjetio se tom prilikom svog prvog mandata u Gorici, ljudi i događaja koji su obilježili to razdoblje, prepričao je i sve što mu se događalo u razdoblju u kojem nije bio dio Gorice, gdje je bio i što je radio, a dotaknuo se i planova za budućnost. U opuštenom razgovoru na kauču klupskog studija vratio se i na svoje nogometne početke, otkrio tko su mu omiljeni suigrači, ali i protivnički igrači s kojima je imao najviše problema.

Čabi je opet doma, svoj na svome…

Nastavite čitati

Sport

Neka sam ista k’o stari moj… Luana Bigec Sabljak u reprezentaciji Hrvatske!

Mlađekadetska reprezentacija Hrvatske, generacija mladih rukometašica rođenih 2011. godine, ima svoje prvo okupljanje, a na njemu će biti i igračica Udarnika, koja će tako nastaviti niz vrijedan ponosa…

Objavljeno

na

Objavio/la

Udarnik je čudo! Ženski rukometni klub Udarnik, naravno, o njemu je riječ, jedinom klubu koji i dalje nosi to ime, klubu kojeg je najlakše opisati upravo s ove tri riječi iz prve rečenice…

Udarnik živi, radi i funkcionira u skromnim uvjetima. Udarnik raspolaže s financijskim sredstvima s kojima je teško pokriti i osnovne potrebe. U Udarnikovu svijetu vješta improvizacija i luda energija, koja često graniči i s fanatizmom, nadoknađuju sve objektivne minuse u odnosu na neke druge, često i puno manje sredine. I Udarnik je, svemu tome unatoč, iznimno uspješan.

Seniorke su već godinama redovan član gornjeg doma druge lige, ali ovo nije priča o seniorkama. Ovo je priča o mlađim kategorijama, o radu s mladim rukometašicama koji ovaj klub izdvaja od drugih. Čak i na trećini dvorane, s premalim brojem treninga, u Udarniku uspijevaju gotovo svake godine s barem jednom selekcijom doći do državne završnice. Što je samo po sebi vrijedno dubokog naklona…

A onda se na sve to naslone i – reprezentativke! Do jučer je to bila Luna Gojak, koja je sa svojom generacijom osvojila povijesno srebro na Europskom prvenstvu u Crnoj Gori ovoga ljeta, što je u najvećoj mjeri njezina zasluga i njezin uspjeh, ali naravno da ogromne zasluge idu i ljudima iz kluba, trenerima koji su radili s njom sve ove godine, sve dok ovog ljeta nije odlučila otići u Ivanić. U velikoj mjeri, pretpostavit ćemo, i zbog uvjeta za rad koje imaju jedan, odnosno drugi klub.

Međutim, i nakon Lune, i bez Lune, Udarnik opet ima reprezentativku!

“Sezona još nije ni počela, a već ispisujemo novu povijesnu stranicu našeg kluba! Tijekom turnira u Čakovcu stigla nam je sjajna vijest, Hrvatski rukometni savez obavijestio nas je da je naša igračica Luana Bigec Sabljak pozvana u reprezentaciju Hrvatske!”, s neskrivenim ponosom objavili su iz ŽRK Udarnika.

“Izbornik mlađe kadetske ženske reprezentacije, Nenad Smiljanec, objavio je popis igračica za prvo okupljanje ove generacije, a među njima je i ime naše Luane! Ovo je veliko priznanje za naš klub, sve članove, našu trenericu, cijelu ekipu, a ponajviše za Luanin trud, rad i predanost.

Prve čestitke već su obavljene u Čakovcu, ali ovom prilikom još jednom čestitamo Luani i njezinim roditeljima! Ponosi smo na tebe, Luana… Vjerujemo u tebe i tek smo na početku!”, stoji u nastavku objave.

Prvo je to okupljanje reprezentacije u generaciji igračica rođenih 2011. godine, što će reći da je Luana 14-godišnjakinja. Na popisu izbornika Smiljaneca našle su se 22 djevojke, a Luana nije samo jedina predstavnica Udarnika i Velika Gorice, nego i jedina igračica iz Zagrebačke županije na tom popisu. Što će samo dodatno objasniti koliko je ovo velika stvar, koliko je ovo veliki uspjeh za Luana i za klub…

I za njezine roditelje, naravno, kao što su naznačili i iz kluba. A tu se možda krije i dio tajne uspjeha, u genetici koja je prava sportska. Luanin otac Saša Sabljak, naime, također je bio hrvatski reprezentativac, a u nastavku karijere prometnuo se u svojevrsnu legendu turopoljskog nogometa. U kockastom je tata Sale bio od kadeta sve do U-21 reprezentacije, godinama je bio u stožeru prve momčadi HNK Gorice, čiji je bio i prvi kapetan u klupskoj povijesti, a danas je prvi suradnik Krunoslava Rendulića.

Nema dvojbe da tatini savjeti mogu pomoći, da Luana nakon svega neće poletjeti, nego će znati da je ovo samo novi i dodatni poticaj da u budućnosti radi još više, jače i bolje. Potencijal je tu, nadogradnja slijedi. U uvjetima, nadamo se, kudikamo boljim nego što su bili dosad, za što će se prostor otvoriti kad se konačno završi balon dvorana, koja je po nekim najavama trebala već biti završena…

Nastavite čitati

Sport

Od Gorice do Amerike: ‘Ovo je velika promjena, ali i veliki izazov!’

Karlo Dragojević donedavno je bio košarkaš Gorice, a od ovog ljeta preselio se u SAD, gdje će svoj košarkaši put nastaviti na Western Iowa Tech Community College, gdje će i igrati i studirati

Objavljeno

na

Javljam se iz “Zemlje slobodnih i doma hrabrih”. Mislim da još nisam svjestan gdje sam, javio se dolasku u SAD Karlo Dragojević, donedavno košarkaš Gorice, a po novome američki student.

Za nastavak svoga školovanja Karlo je odabrao Western Iowa Tech Community College. Time je ostvario svoju dugogodišnju želju upisavši koledž, na kojem će uz stjecanje novih znanja, nastaviti graditi i svoj košarkaški put, koji je započeo u Gorici, gdje je tijekom prošle sezone bio i član seniorske momčadi.

– Prvi dojmovi su i više nego pozitivni, a naročito mi se sviđa život u kampusu. Posebno mi se sviđa to što se ovdje stavlja naglasak na individualan pristup studentu. Sve je bazirano na stjecanju opće naobrazbe i širenju osnovnog znanja općenito. Sve ovo mi je velika promjena i veliki izazov – kaže Karlo, koji je u SAD stigao 23. kolovoza.

– Imam motivaciju i visoke ciljeve kojima težim. Uvjeti su mi odlični. Trener mi je top. Svoju ljestvicu nakon što sam stigao ovdje samo podižem. Pozdrav svima u klubu, svim dečkima s kojima sam trenirao i igrao, a poseban pozdrav trenerici Idi i treneru Haniju – za kraj je poručio Karlo Dragojević.

Nastavite čitati

Sport

Gorica i dalje u gostima?! Travnjak još nije postavljen, a termin se bliži…

Iz struke kažu da su novom travnjaku potrebna barem tri tjedna da “odleži” nakon što bude postavljen, a do utakmice protiv Slaven Belupa, koja bi se trebala igrati na Gradskom stadionu, još je 19 dana

Objavljeno

na

Objavio/la

Iza nogometaše Gorice je pet gostovanja, na kojima su prikupili pet bodova, a pred njima je još jedno, i to ono na Maksimiru, kod Dinama. Od starta sezone, odnosno čak i puno ranije od toga, bilo je jasno da će tako izgledati gorički raspored, budući da je u tijeku zamjena travnjaka na glavnom terenu Gradskog stadiona. Šest gostovanja zaredom, pa devet utakmica doma zaredom… Tako je to trebalo izgledati.

Trebalo, ali možda i neće izgledati baš točno tako. Točnije, sve je izglednije da to neće izgledati baš tako. Naime, ušli smo već i u rujan, evo nas u njegovu drugom danu, a travnjak još nije postavljen. I, prema svemu sudeći, neće biti biti u sljedećih dva, tri ili četiri dana. Posla je još puno, svašta su treba odraditi, a odigravanje utakmice protiv Slaven Belupa samim time postalo je i više nego upitno. Bilo bi upitno i da je travnjak postavljen jučer, a kamoli ovako.

Novi travnjak, naime, trebao bi “odležati” najmanje tri tjedna nakon što bude postavljen, a i to je minimum minimuma. Upućeni kažu da je idealno da “odleži” mjesec dana, jer u suprotnom postoji mogućnost da se počne odvajati od podloge, što bi bilo prilično loše s obzirom na ulaganja, na važnost ovog projekta. Budući da će Gorica i Slaven Belupo igrati 21. rujna u 17 sati, teško je u ovom trenutku zamisliti da je moguće da se ta utakmica odigra u Velikoj Gorici.

Puno je realnije da opet dođe do dogovora sa suparnikom, da Goričani odigraju i sedmu uzastopnu utakmicu u gostima, no tu i dalje nije kraj komplikacijama. Naime, tjedan dana poslije na novom bi travnjaku trebali igrati Gorica i Osijek, koji je tražio zamjenu domaćinstva zato što se na Opus Areni – mijenja travnjak! Iz Gorice su na tu zamjenu pristali, ali ne bude li travnjak na našem stadionu bio gotovo u roku od dva do tri dana, što baš i nije realno, i ta će utakmica doći u pitanje. Ne bude li se moglo igrati na Gradskom stadionu, trebat će pronaći “rezervno” rješenje, pri čemu ponovna zamjena domaćinstva očito nije opcija.

Iz kluba još nema službenih informacija, utrka s vremenom traje, ali iz ove perspektive ne izgleda nemoguće da Gorica i Osijek tu utakmicu odigraju, recimo, u Zaprešiću.

U svakom slučaju, završit ćemo tako, najvažnije je da se posao s novim travnjakom napravi, bez obzira na to kad će biti gotov. I, naravno, da se posao napravi kako treba, po svim pravilima struke.

Nastavite čitati

Reporter 452 - 28.08.2025.

Facebook

Izdvojeno