Sport

Ponos, divljenje i mrvica tuge: Kako je naš Ante opet pokazao da je poseban…

Ante Budimir navršio je 32, ali u španjolskoj Osasuni dobio je novi četverogodišnji ugovor, koji će ga u Pamploni zadržati sve do 36. godine?! Malo igrača zasluži takvu čast, ali nas će malo i rastužiti odgoda njegova povratka kući, u Goricu…

Objavljeno

prije 3 godine

11. listopada 2023.

Objavio/la

Marko Vidalina

U trenucima dok nogometnu javnost u zemlji brine tko će napasti Tursku i Wales u novonastaloj situaciji, u kojoj je otpao Andrej Kramarić, oprostio se Marko Livaja, a s ozljedom se muči Bruno Petković, iz suncem obasjane Pamplone stižu vijesti o jednom napadaču koje na našoj, lokalnoj razini istovremeno izazivaju ponos, divljenje, ali i malu dozu tuge, možda i mini razočaranja. Ante Budimir, dečko s Ciblje, u naslovnoj je ulozi, a cijela priča ide ovako…

Dakle, naš Antiša potpisao je novi ugovor sa španjolskim prvoligašem Osasunom, čiji dres nosi od listopada 2020. godine. U međuvremenu je za klub iz regije Navarre odigrao 93 utakmice i zabio 28 golova, a navijači ga – nimalo iznenađujuće za takvog tipa – obožavaju. Jednako kao što ga obožavaju i ljudi iz kluba, koji su mu odlučili ponudili novi ugovor na četiri godine, iako su već cijele 32 u njegovu životnom kalendaru!

U prijevodu, u Osasuni žele da Budimir bude dio njihova kluba sve do ljeta 2027., iako će u trenutku isteka ugovora imati veteranskih 36 godina. I to je ono što oduševljava, impresionira, ostavlja bez dana i izaziva divljenje. Tamo u tuđini, kao stranac, zaslužio je takvo povjerenje i čast, a to ne mogu mnogi. To mogu, točnije, samo posebni sportaši. Ante Budimir, znate to već vjerojatno, definitivno spada u tu kategoriju.

– Ovo trenutačno je najbolji Budimir od njegova dolaska k nama. Ne govorim o golovima, nego o rješenjima koja nam daje, o dubini u igri i fizičkoj pripremljenosti – objasnio je odluku o novom ugovoru trener Osasune Jagoba Arrasate, pa dodatno opisao kako to ide kod Ante.

– Budući da je on pravi profesionalac, iznimno temeljit u svemu što radi, na kraju prošle sezone imao sam razgovor s njim. Zatražio je taj razgovor jer je htio čuti moje mišljenje. I prvo što sam mu rekao jest da ne možemo čekati do proljeća da počne zabijati – rekao je Arrasate, a Budimir ga je poslušao i ove sezone počeo trpati odmah, pokazavši da je razgovor kojeg je tražio definitivno imao smisla.

I da je riječ o nešto drukčijem nogometašu.

Ante Budimir u hrvatskom je dresu upisao 17 nastupa i postigao jedan gol… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Ante je, naime, nogometaš koji je svoju uspješnu nogometnu karijeru izgradio isključivo svojim rukama i nogama, svojim trudom, mukom i odricanjem. Čak ni u tadašnjem Radniku, u kojem je klinac rođen u Zenici počeo svoju nogometnu priču, nije spadao među najveće talente. Ali imao je ono nešto što ga izdvaja od drugih. Imao je mentalni sklop koji mu nije dozvoljavao da odustane, koji ga je tjerao naprijed, preko svih prepreka koje su putem nailazile.

On nije lansiran u visine preko nekog od velikih hrvatskih klubova, nije išao putem kojim su išli mnogi prije i poslije njega nego – svojim putem. Iz Radnika je kao 17-godišnjak otišao pokušati u austrijski LASK, pa se vratio kući. Radnik je prerastao u Goricu, Ante je blistao u trećoj ligi, pa postao prvi igrač u povijesti Gorice za kojeg je plaćena odšteta. Zaprešićki Inter platio je 20 tisuća eura, a zauzvrat dobio 18 golova u 66 utakmica.

Dovoljno da ga uzme Lokomotiva, u kojoj je dodao 17 komada u 30 nastupa u jedinoj sezoni na Kajzerici. Ni Dinamo ni Hajduk nisu reagirali, ali zato jest njemački drugoligaš St. Pauli. Tamo nije sve išlo po planu, u 19 nastupa nije zabio niti jedan gol, ali nije posustao. Preselio je u talijansku Serie B, u mali Crotone, u kojem je opet zablistao. I odveo taj klub do povijesnog prvog ulaska u Serie A sa 16 golova u 40 nastupa.

Donijelo mu je to prvi zvučan transfer u karijeri, u slavnu Sampdoriju, ali i tamo je došlo do kratkog zastoja. Pa se vratio u Crotone, opet igrao i zabijao, a time i izborio novi zvučan transfer, ovoga puta u španjolsku Mallorcu. I opet je bio sjajan, opet je zabijao, pomogao u promociji u Primeru, pa se tamo dokazao, a 18 golova poslije stigla je ponuda iz Osasune.

Ante je u Pamplonu otišao i u njoj ostao. U dobrom klubu, u gradu idealnom za život, s diplomom s Ekonomskog fakulteta u rukama, s ogromnom dozom životne i sportske mirnoće, koja u njegovu slučaju oduvijek fascinira. I sa svjetskom broncom iz Katara u džepu, naravno, jer to je detalj koji će mu definitivno obilježiti karijeru.

Međutim, nakon Katara ga u reprezentaciji više nije bilo. Izbornik Dalić odlučio se za neke druge igrače, ponudio je priliku mlađima, a on se nije naljutio. Rastužio možda, ali nije tip koji neće shvatiti i prihvatiti takve stvari. Odabrao je, ponovno, drukčiji put.

– Pomoglo mu je to što više nije u reprezentaciji, što je odradio jako dobre pripreme, što se ne opterećuje odlaskom na Svjetsko prvenstvo, kao što je bio slučaj prošle jeseni. I zbog svega toga je ovo najbolji Budimir otkad smo ovdje – govori trener Arrasate.

S brončanom medaljom iz Katara oko vrata Ante je s Brozovićem uživao u dočeku u svom gradu… Foto: Petra Škrinjarić/Citpyortal.hr

Na dočeku za njega i Marcela Brozovića nakon Katara, tamo uz Muzej Turopolja, dotaknuli smo se u jednom trenutku i detalja zbog kojeg cijela ova priča s novim ugovorom u Osasuni, iz naših sebičnih razloga, ipak nije toliko savršena. Pitali smo ga kad će se vratiti kući, u svoju Goricu…

– Jednog dana to bih volio, ali zasad još nije trenutak – rekao je s blagim smiješkom, takvim da smo se ponadali da će se zaista dogoditi.

Uostalom, nikad nije krio da ga srce vuče kući.

– Uvijek me zanima kako će završiti moja Gorica. To je moj klub. I ako bih se ikad vraćao kući, u HNL, želio bih igrati tamo gdje mi je dom. U mojoj Gorici. Živim pet minuta od stadiona. U Osasuni igra dosta igrača iz njihove omladinske škole. Ti klinci žive za taj klub i za dres koji nose. Kad vidite takav odnos prema klubu, onda i sami poželite igrati za klub koji nosite u srcu. Za mene, to je Gorica – govorio je Ante u trenucima kad mu je karijera dosegla vrhunac.

Bila je to najljepša moguća glazba za velikogoričke nogometne uši, bilo je prekrasno čuti takvo razmišljanje, koliko god je bilo jasno da se to neće dogoditi baš tako brzo. Ante je i dalje igrač za najviše razine, za najbolje svjetske lige, pa smo brojali godine, maštali kad bi se to moglo dogoditi. Kad navrši 34, možda 35, tako smo nekako “planirali” u navijačkim razgovorima…

Ante Budimir bio je igrač Gorice u prvoj sezoni u kojoj je klub krenuo pod tim imenom i grbom… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Bude li sve po aktualnom planu, taj će se “plan” ipak izjaloviti. Ako bude prilike da odradi tek potpisani ugovor do kraja, dakle, imat će 36, pa su se navijači Gorice nakon vijesti iz Pamplone možda i malo razočarali. Iako ga je lako razumijeti, iako ništa vezano uz Antu Budimira ne može izazivati pravo, istinsko razočaranje. Uostalom, ni s 36 neće biti kasno, profesionalac poput njega i u tim godinama itekako može biti dovoljno dobar da se vrati kući na sezonu ili dvije, zabije poneki gol, pomogne mlađima, prenese svoje vrijednosti na nove generacije.

A dotad, u svakoj utakmici njegove Osasune, kad ga već reprezentacija više ne treba, navijat ćemo za njega svim srcem. I sanjati trenutak povratka. Pa makar i s 36. Neka i tad, ako mu bude dosta tuđine, s njegova stadiona, pet minuta od doma, stigne vijest: “Ante Budimir novi je igrač Gorice!” Kako bi to bilo lijepo…

Jer, nikad nije kasno za takve majstore, za dobre ljude i igrače poput njega. Sretno dalje, Antiša, čekamo te!

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

prije 1 sat

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

prije 4 sata

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

prije 7 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu u organizaciji Sportskog plesnog kluba VEGA u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici otvoren je jučer (subota, 23.05.2026.) kvalifikacijama u 10 sati i finalnim nastupima od 18 sati.