Dvanaest. Dugih i mučnih 12 utakmica trajao je tragični gostujući niz nogometaša Gorice. Još tamo početkom travnja prošle godine Goričani su uzeli bod kod Lokomotive, pa nakon toga nanizali gotovo nevjerojatnih 12 poraza na gostovanjima. Postali su pritom i prva momčad otkad je “lige 10” koja je izgubila sve gostujuće utakmice u jednoj polusezoni…

I to smo sad istaknuli posljednji put, jer taj je niz – završio! Nije 0-0 u Puli možda razlog za veliko slavlje, ali barem je Gorica došla do tog famoznog prvoga gostujućega boda, skinula i taj dio bremena s leđa, a usput i pokazala da se razvija kao momčad. Ovoga puta u prvom redu u defenzivnom smislu, jer napadački to nije izgledalo nimalo impresivno, ali u najavi proljeća se i govorilo o potrebi za pragmatičnošću, koja se ovdje ukazala u punom obliku.

Trener Mario Carević mnoge je iznenadio sastavom i formacijom s kojom je krenuo na Istru, a cilj je bio iznenaditi i protivnika. Ispred Banića su tako ovoga puta bila četvorica, i to u iznenađujućem sastavu. Uz Mikanovića i Krizmanića startali su, naime, Maloča i Leš, koji je zaigrao na lijevom boku, dok su stoperski dvojac bili Maloča i Krizmanić. Ozlijeđeni Bralić nije ni putovao u Pulu, a iz početne postave ispali su i Steenvoorden i Sikošek.

Poziciju “šestice”, u iščekivanju Prširova povratka, opet je zauzeo Gurlica, uz njega i Halilović, nešto ofenzivnije Elezi, a Ndockyt i Fiolić operirali su iza leđa jedinoga napadača Ante Ercega. No bilo je tako samo u prvih pola sata, sve dok zbog ozljede nije morao izaći Elezi, a njegovo mjesto popunio je Čuić.

Do njegova ulaska već je Ndockyt stigao loše primiti vrhunsko dugo dodavanje Mikanovića i upropastiti čistu priliku, a Puležani su ozbiljno prijetili preko Heistera. Za Goricu je do kraja poluvremena pokušao i Mikanović iz daljine, dok je puno opasnije bilo na drugoj strani, u finišu prvog dijela, kad je Banić uspio odbiti udarac Rozića glavom.

U nastavak su oba trenera krenula bez promjena, a samo otvaranje drugog dijela pripalo je Gorici. Čuić je poželio zabiti škaricama u 51. minuti, otišlo je pokraj gola, malo potom pucao je i Halilović, odbilo se od bloka malo iznad prečke… A onda je kontrolu nad utakmicom preuzeo domaćin. Nakon sat vremena igre Rozić gađa prečku, istog igrača dvije minute potom blokom je zaustavio Maloča, a još dvije minute kasnije opet Rozić. Već je i proslavio gol, lizalo je stativu i iz nekih kuteva se doista činilo da je lopta završila u mreži.

Svoju daleko najbolju priliku Gorica je kreirala u 78. minuti, kad je Halilović izvrsno proigrao Ndockyta. Kongoanac je išao sam na Majkića, pokušao ga prevariti udarcem vanjskom stranom kopačke, ali golman Istre to je uspio zaustaviti.

Uveo je Carević u nastavku i Pajazitija i Čaića, za posljednjih 20-ak minuta i Vrzića umjesto ozlijeđenog Ercega, ali ta šansa Ndockyta bila je i sve što je Gorica do kraja napadački ponudila. Više su do gola u samoj završnici željeli doći domaćini, koji su i prijetili preko Gague, odnosno Lisice, dok su Goričani u prvom redu čekali kraj. I prekid te crne serije, kako god se to dogodilo…

Na kraju se, eto, i dogodilo, uz statistiku koja kaže da je Istra pucala devet, a Gorica četiri puta, dok je omjer udaraca u okvir bio 3-1 u korist domaćina. Na strani Istre bio je i posjed, veći od 60 posto, a sve to će jasno reći kako je ovaj bod dobar ulov za našu momčad. S obzirom na prikazano, na sve okolnosti, očekivati više od toga bilo bi previše.

Gorica je tako u proljeće krenula s dva boda iz dvije utakmice, bez pobjede, ali i bez poraza, a sljedeće kolo donijet će novi velik izazov. U Veliku Goricu stiže Osijek, tjedan poslije ide se u Maksimir, a onda dolazi Šibenik…

Cijela Hrvatska ovih je dana uz briljantne hrvatske rukometaše, nacija se ponovno okupila oko sporta koji nam je donio toliko veselja, a u svemu tome traže se i poneki dodatni razlozi za sreću, zadovoljstvo i ponos. Tako je Đakovo ponosno na svog Domagoja Duvnjaka, njegov Senj na Ivana Pešića, u Split je ovih dana faca Marin Šipić…

A svoje adute imamo i mi! Nema u ovoj našoj reprezentaciji Velikogoričana, ali poveznice koje postoje poprilično su snažne. I višestruke.

Naime, bivši igrači Gorice su dvojica hrvatskih reprezentativaca, Zvonimir Srna i Luka Lovre Klarica. Momci iz Metkovića, odnosno Zadra, u Veliku Goricu stigli su u ljeto 2020. godine, u sklopu suradnje HRK Gorice i RK Zagreba, koji je slao svoje mlade igrače na posudbu u naš klub. Bilo je u toj skupini još nekoliko igrača, uključujući i bivšeg reprezentativca Paola Kraljevića, a prvi je svoju goričku epizodu završio Zvone Srna.

Nepuna dva mjeseca sezone odigrao je za Goricu junak posljednje dvije pobjede, protiv Mađara i Francuza, no splet okolnosti doveo je do brzog rastanka. Srna je u Gorici pokazao da može i zna, Zagreb se našao u problemima s ozljedama i odlučeno je da se Srna vrati u redove prvaka države.

U Gorici je do kraja sezone 2020./21. ostao Klarica, trenutačno naša treća opcija na desnom vanjskom. Odradio je izvrsnu sezonu, ostavio fenomenalan dojam, pa i danas u našem klubu obojicu pamte samo po dobrome.

– Obojica su jako dobri dečki, već u toj dobi veliki profesionalci, a iz tog vremena mogao bih ih opisati i kao razigrane dječake. Napredovali su kroz Goricu, skupljali seniorsko iskustvo i naravno da smo sretni, zadovoljni i ponosni kad vidimo da su danas važni aduti reprezentacije. Gorica je sigurno bila važan korak na tom njihovom putu, stepenica koju su očito morali proći da bi došli do razine na kojoj su u ovom trenutku – govori Hrvoje Pekera, tajnik Gorice.

Međutim, Srna i Klarica nisu i jedine poveznice Gorice i reprezentacije koja će u nedjelju ganjati svjetsko zlato. Tu je, naime, i trener Matej Mišković, koji itekako ima svoje prste u ovom uspjehu hrvatskog rukometa.

– Imao sam 20 godina kad sam se teško ozlijedio i rekli su mi da neću više moći igrati rukomet. U tim godinama, kad toliko voliš rukomet, teško ti netko može objasniti da u životu ima i drugih opcija. Bio sam i student KIF-a, morao sam i faks zamrznuti na dvije godine… Za dečka tih godina stvarno jako teško razdoblje, jer sve što si imao do tad, naglo je stalo. Nisam vidio nikakav izlaz, a tu su mi roditelji bili najveća podrška. U jednom trenutku dosta je tog sažalijevanja, odveo me u lokalni klub, RK Polet iz Brckovljana, s idejom da budem trener. Meni je to u tom trenutku bilo užasno daleko, samo sam razmišljao što smisliti da se vratim na teren, da opet zaigram… – ispričao je Mišković uvodno.

– Čisto da ispoštujem oca, otišao sam na taj prvi trening i tako je to krenulo. Vidio sam tu dječicu, klince koji su se tek počeli baviti rukometom, a među njima je bio i Dominik Kuzmanović.

U tom trenutku čudesni mladi golman naše reprezentacije radio je prve rukometne korake, s vrlo jasnom idejom.

– Oduvijek je taj dečko htio sam braniti. Vrlo specifično za klince, taj mali čovječuljak je samo htio da mu se puca, čak i kad bi trening završio. Doslovno sam ga morao tjerati iz dvorane, tako da se odmah vidjelo o kakvom se djetetu radi, s koliko ljubavi i žara se posvećuje rukometu. Iz te perspektive, ne iznenađuje me sve ovo što mu se događa, jer znam koliko je živio za ovo, koliko je sanjao i vjerovao u uspjeh – ističe Mišković pa dalje prepričava:

– On je od malih nogu bio profesionalac. Čovjek koji nije pitao zašto, kako… Dođe na trening i odradi svoje. Maksimalno daje sebe u sve to i ne sumnja u to što radi. Sjećam se da je na nekim utakmicama znao doslovno braniti i plakati zato što su mu pucali visoko. Mi smo mu s klupe stalno pokušavali objasniti da nema veze što je sada niži, ali nije podnosio da mu se visoko puca… Bilo je tu i frustracija i suza. Stoji na golu, brani, suze idu, ali nema veze.

Već te prve godine stigao je i čudesan rezultat.

– Mi smo se nešto kao krenuli igrati rukometa, a na kraju te sezone uspjeli smo čak biti prvaci Hrvatske! To je došlo kao nagrada, a tu smo i prepoznali o kakvoj se generaciji radi, o kakvim klincima, donijeli smo odluku da se cijela ta generacija prebaci u RK Dugo Selo – govori Mišković i nastavlja:

– Do tad smo trenirali u dvorani koja nije imala rukometne gabarite, često smo bili i vani, po hladnoćama, u jaknama, čak i u rukavicama kojima bi se rezali prsti… Bilo je tu svega. Jako zanimljivo, čak i komično kad se danas sjetim, ali to je bila takva ludost da nismo imali dvojbe da moramo toj djeci dati mogućnost da se razvijaju dalje. U Dugo Selo smo prebacili cijelu tu generaciju i mene kao trenera, a u klubu nas je dočekalo još kvalitetnih mladih igrača, od Patrika Hršaka, pa Zlatka Raužana i Fabijana Grubišića, danas ozbiljnih prvoligaških igrača…

Ta ekipa osvojila je još četiri naslova prvaka države, uzela bi i peti da nije bilo korone, pa kasnije formirala i seniorsku momčad. Ubrzo je Dominik Kuzmanović potpisao za Nexe, kasnije i za njemački Gummersbach, a Mišković je otišao prema Varaždinu, pa od proljeća prošle godine i Gorici.

– U kontaktu smo stalno, on je isto iz Brckovljana, čak smo i obiteljski povezani kumstvom, godinama se znam s njegovim ocem, bio mi je suradnik u toj njihovoj generaciji… Mogu reći da smo gotovo kao jedna obitelj.

S posebnom emocijom trener Gorice će pratiti finale u nedjelju, gledati kako mali Dominik traži ostvarenje snova.

– Kad smo znali pričati o nekim njegovim idejama, shvatio sam da je to momak koji se ne boji sanjati. Recimo, i on se, kao i ja, uvijek divio Kielu, sanjao da će braniti u Lanxess Areni. Pa se dogodila ona utakmica s 25 obrana za reprezentaciju upravo u toj dvorani, pa mu ja samo kažem: “Eto, vidiš da je moguće…” Uvijek mu ponavljam, nema ništa loše u snovima – zaključio je Mišković.

Cijelih 175 dana prošlo je od posljednjega gostovanja Gorice na pulskoj Aldo Drosini, stadionu na koji će naši nogometaši istrčati i u ovoga petka u 17 sati. Prevedeno u češće korištene vremenske termine, od tog 10. kolovoza prošlo je više od pet i pol mjeseci, taman dovoljno da se u HNK Gorici promjeni – praktički sve! Priča se o tome puno posljednjih dana, jer stigla su čak devetorica novih igrača u zimskom prijelaznom roku, šestorica su startala na otvaranju sezone…

U svemu tome, upravo će usporedba između dva gostovanja u Puli najbolje dočarati koliko su te promjene zapravo duboke i značajne. U toj utakmici drugoga kola prvenstva, u porazu Gorice 2-1, golom Petrusenka u 89. minuti, trener naše momčadi bio je Rajko Vidović. Koji je danas, naravno, u Šibeniku, a te je ljetne večeri na teren poslao Radoševića, Krizmanića, Maloču, Leša, Štigleca, Pršira, Skrbina, Kapulicu, Majstorovića, Šlogara i Kolara.

Pet i pol mjeseci poslije, svi su ovi igrači i dalje u kadru, svi su igrači Gorice, ali lako je moguće da na prvom sljedećem gostovanju u Puli starta – samo jedan! Bude li sve identično kao u prvom kolu protiv Varaždina, a pretpostavit ćemo da će biti tako nekako, jedini igrač koji bi povezivao te dvije startne postave, unutar iste sezone, bio bi Krešo Krizmanić. Momak koji ionako povezuje sve što se u novijoj povijesti kluba povezati može u toj je utakmici bio desni bek, a sad bi trebao biti lijevi stoper, što će reći da čak i kod te jedine konstante imamo bitnu promjenu…

Uoči drugog i posljednjega gostovanja na Drosini ove sezone Radošević i Pršir su ozlijeđeni i trenutačno izvan kadra, ovi ostali svoju će šansu čekati na klupi ili završiti na tribini, a na terenu bi mogla biti postava koja je i otvorila proljeće. Protiv Varaždina krenuli su Banić, Bralić, Steenvoorden, Krizmanić, Mikanović, Sikošek, Elezi, Gurlica, Fiolić, Erceg i Čuić, desetorica novih i “vječni” Krizma, pa nije nemoguće da tako bude i ovoga puta.

U tom kolovoškom porazu s klupe su ulazili Ndockyt, Čaić, Matković, Vrzić i Majić, novi igrač mostarskog Zrinjskog, u konkurenciji za nastup i ovoga će puta biti prva četvorica, pri čemu najveće šanse za start ima Ndockyt, eventualno mladi Vrzić…

– Svjesni smo težine ove utakmice, znamo koliko se Gorica pojačala tijekom prijelaznog roka, koliko je kvalitetnih igrača stiglo – priznao je i trener Istre Gonzalo Garcia.

Srećom po Goricu, ovoga puta Ante Erceg će biti na našoj, a ne na njegovoj strani, bit će to posebna utakmica za eksplozivnog napadača čudesne energije, a mi ćemo vjerovati da će povući Goričane prema velikoj i važnoj pobjedi. Pa da se prekine onaj crni niz kojeg više nećemo ni spominjati…

Zagrebačka županija u prošloj godini osigurala je financijsku podršku za 70 projekta udruga, a natječaj za ovu godinu vrijedan je 380 tisuća eura.

U obzir dolaze programi ili projekti koje udruga ili druga neprofitna organizacija provodi za osobe s prebivalištem na području županije, a njegovo provođenje može trajati od 1. siječnja do 31. prosinca ove godine. Riječ je primjerice o programima zdravstvenog, socijalnog i humanitarnog karaktera, projekte zaštite od nasilja u obitelji te programe i projekte u području brige za umirovljenike i osobe starije životne dobi.

Prijavitelji s područja Zagrebačke županije moraju imati osigurane organizacijske kapacitete i ljudske resurse za provedbu prijavljenih programa kao i javne ovlasti za pružanje socijalnih usluga.

Za pojedini program ili projekt može biti odobrena potpora u iznosu od najmanje 700 eura do najviše 55.000 eura, a moguće je prijaviti samo jedan projekt ili program.

Upute i potrebni obrasci dostupni su na web stranici Zagrebačke županije, a rok za prijave je 28. veljače.

Udruga invalida rada Zagreba uz sufinanciranje Ljekarni Zagrebačke županije do 02. travnja na Gradskom bazenu organizira rekreacijsko plivanje za osobe s invaliditetom s područja grada Velike Gorice.

Nakon već odrađenih termina u siječnju, raspored programa „Hop u H2O“ za veljaču i ožujak ima četiri nova termina, i to svake srijede od 11 do 12 sati uz obavezne prijave pozivom na broj telefona Udruge invalida rada Zagreba – 01/4876-301, ili dolaskom osobno u udrugu. Travanjski termin za rekreacijsko plivanje je 02. travnja.