Povežite se s nama

Sport

Polet nakon četiri godine ponovno igra MŽNL

Objavljeno

na

U Buševcu se nakon četiri godine ponovno igra MŽNL koja je nakon 2011. godine kada je Polet ispao nakon poraza u posljednjem kolu u Glini izgubila službeni naziv 4 HNL, ali natjecateljski ostala u istom statusu. U već sada zaboravljenoj 2011. boje Poleta branili su  Domitrović, Đuračić, Sabljo, Kovačević, Sučić, Lovrić, Rožić I., Pobor, Mikulinec, Šimun Pavlica, Antunović, Šeić, Petravić….  Danas na Zvrniku stanuju neki novi klinci i Ivica Sučić koji je u posljednjih pet Poletovih sezona ostvario i konstantu u nastupima i epitet vođe ili možda bolje reći profesora u razredu. Trener Zoran Tomčić je odlično posložio orkestar, a Sučiću u dirigiranju na terenu asistiraju iskusni Ferenček i malo manje iskusan ali ne i manje vrijedan Zlodi koji je ujedno i daleko najbolji strijelac i Poleta i JŽNL u ovoj sezoni.

Neki novi klinci u Poletu danas su Bradić , Pejak , A. Gorinjac , Tičarić , Petrlin , Stuparić , Zagorec , F. Sovina,  Klasnić, Bobesić,  Anđelić, Robić, Mikulić, J. Sovina, Brajković, Šoić, Vlahovac… i oni su uz ranije spomenutu trojku i trenera Tomčića najzaslužniji za Poletov povratak na stare staze. Baš tih starih staza mnogi se u Buševcu još uvijek sjećaju, a III HNL kao i prijašnja natjecanja donijela su Poletu kvalitetne infrastrukturne uvjete koji se i danas koriste. Polet ima dugu tradiciju, a u više od 80 godina postojanja nogomet u Buševcu imao je lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. Povijest voli pisati debljim slovima sve ono što ostavlja trag, pa će tako i ova posljednja sezona u Poletovoj povijesti ostati podebljana. Uz imena koja se mijenjaju na čelu Poleta u posljednjih petnaestak godina jedno još uvijek odupire svim vjetrovima. Vjerojatno ćete pogoditi da se radi o za Polet ipak nezaobilaznom oružaru Nenadu Vlahovcu koji već punih 15 godina brine gotovo o svemu. Bio je tvorac jednog od najboljih travnjaka u Turopolju i okolici, a još uvijek baš taj teren za igru drži “na oku” i održava njegovu kvalitetu. Prošao je sve, od čistačice, trenera, nogometnog suca, a pred nekoliko godina jedna od glavnih sportskih zanimacija mu je bila i ona službenog klupskog spikera, a neki su baš tu njegovu vrlinu znali nazivati i glasnogovornikom kluba.

foto: arhiva NK Polet

foto: arhiva NK Polet

Mogli bismo reći da godine na Zvrniku lete gotovo brzinom svjetlosti, a neke povijesne utakmice ili igrači koji su prošli kroz taj Zvrnik u svojim nogometni stranicama i zapisima bi mogli upasti u neku od “Priča iz davnine”. Imena poput domaćih Nene Katulića, Leonarda Sovine, Igora, Josipa i Danijela Rožića, ili pak Gudičeka, Župetića, Beloše Fijana, Ćopića, Zalokera, Bibića, Novosela, Klakočera, Preleca, Klafurića, Sedmaka, Domirovića, Mesića,  Igora Hajduka, Josipa Maroševića, Ive i Franje Berkovića, Tomislava Talijanca i još mnogih drugih ne treba zaboraviti, jer baš neki od njih bili su uzor i motivacija nekim novim klincima koji su u današnjem Poletu krenuli baš njihovim stopama. Polet jučer, danas ili sutra nije potrebno uspoređivati, a Buševec je zasigurno okruženje i sredina kojoj treba vjerovati da će i u novoj sezoni stajati uz svoj klub. Kako i na koji način sve zajedno planira posložiti, što vidi kao prednost i u kojem segmentu treba zapeti popričali smo sa današnjim predsjednikom Poleta Stefanom Bobesićem.

Odluke u sportu nikad nisu bile lake

Što je presudilo u donošenju odluke o iskoraku u MŽNL nakon osvajanja naslova u JŽNL?

“Odluke nikad nisu lake niti se one jednostavno donose. U svim aspektima koje ćemo pretresti postojat će i “za” i “protiv” takvih odluka no u sportu je ipak mnogo lakše raditi iskorake. Imamo mladu i perspektivnu momčad, bili smo najmlađi u ligi i potpuno zasluženo osvojili naslov najboljeg. U sezoni u kojoj je mnogo toga bilo možda i teže nego u prethodnima, uspjeli smo na sportski način prijeći preko svih teškoća na koje smo nailazili, pa tko tada, na kraju svega ne bi ispratio ambiciju momčadi i trenera? Ja sam svjestan činjenice da mnogi naši pristaše možda u ovom trenutku razmišljaju da smo trebali ostati, ali nismo imali nikakvih prava da ne postupimo na ovaj način. Ako ne zbog ničeg drugog onda zbog naše djece i struke koja su ovaj rezultat sanjala i izborila i kojima će igranje u MŽNL biti ogromna nagrada i poticaj.”

 Kakva je situacija sa igračkim kadrom, ima li dolazaka i da li je netko napustio redove Poleta?

“Svi igrači i trener su ostali na okupu i to je u ovom trenutku najvažnije. Stigao je Dominik Mršić iz Mraclina, a radimo na tome da igrački kadar ojačamo sa dva do tri kvalitetna mlada igrača kako bismo pojačali malo i konkurenciju na klupi, ali i kako bi imali što više igrača koji podjednako mogu participirati u novom zahtjevnijem natjecanju. Financijski smo stabilni, imamo nekih sitnih zaostataka koje rješavamo u hodu i do početka priprema ćemo se u potpunosti orijentirati na osiguranje financijske stabilnosti kluba za novu sezonu u čemu ćemo uvjeren sam i uspjeti.”

Za novu sezonu potrebno gotovo 500.000 Kn

Što je sa proračunom i selekcijama mladeži u novoj sezoni?

foto: Inspire 1

foto: Inspire 1

“Očekujemo da će nam za slijedeću sezonu u novom stupnju natjecanja biti potrebno nešto više od 450.000 Kn. Ne očekujemo preveliki pomak proračunskih sredstava, ali smatramo i od zajednice očekujemo otprilike 180.000 na razini godine, sa kojima ćemo pokriti održavanje na infrastrukturi, te rad sa mladima, stručni rad u seniorima i službene osobe, kotizacije, prijevoz i sportsku opremu. Ostalo do potrebnog iznosa zatvarat ćemo sami i smatram da smo u stanju sve skupa iznijeti na svojim leđima. U novu sezonu idemo sa tri selekcije mladeži i to mlađim i starijim pionirima i juniorima koje će voditi Stjepan Kovačić i Mario Stuparić, a njima bi trebao asistirati i netko od mlađih budućih trenerskih potencijala u našem gradu.”

Koliko članova ima Upravni odbor i kakav je odaziv?

“Na papiru nas ima petnaestak, a u praksi ta brojka spada na nekolicinu u tjednim aktivnostima kluba. Ljudi imaju svojih obaveza i sve manje ih zanima volonterizam. Nije to slučaj samo u Buševcu. Najveći teret nosimo sigurno ja kao predsjednik i tajnik Vedran Katulić koji odrađuje sve administrativno-tehničke probleme. Ostali se uključuju već prema aktivnostima što je i normalno, ali kad zapne svi su tu i uvijek se na njih može računati.”

Grad pomaže malim klubovima

Sportski dom je dobio svoje nove i konačne vizure. Kakvi su daljnji planovi i tko će sve koristiti ove prostorije?

foto: arhiva NK Polet

foto: arhiva NK Polet

“Poletov dom je zahvaljujući proračunskim sredstvima grada Velike Gorice ima svoje konačne vizure i u cijelosti je funkcionalan. Prostore ovog objekta ne koriste samo nogometaši, već i šahisti, a u ovim prostorijama održavaju se i međunarodni šahovski turniri. Imali smo ideju napraviti teretanu, čak smo imali i neka vlastita sredstva no došlo je do smanjenja proračuna za sport u ovoj godini koje smo i mi osjetili i ta sredstva smo morali preusmjeriti u sredstva koja su osiguravala natjecanje i preživljavanje. No, to ne znači da teretane ovdje u budućnosti neće biti, a možda uspijemo povezati i neki fitness centar. Gore nam je još potrebno grijanje i uopće ne sumnjam da će nam grad i dalje pomagati i u nekim budućim proračunima osigurati nova sredstva za dovršetak grijanja na katu. Buševec je sigurno potentna sredina što dokazuje na svim poljima, počevši od kulture, sporta, vatrogastva ili nekih drugih segmenata društvenog života. Polako se u život kluba uključuju i roditelji i uvjeren sam da su sve to i pretpostavke za dugoročniju stabilnost kluba u novom stupnju natjecanja kojoj svi zajedno težimo” – ispričao nam je Stefan Bobesić, predsjednik NK Polet.

Da, teško je u ovom trenutku poželjeti nešto više u sportu od dugoročne stabilnosti. Uvjeti i okruženje u kojima Polet djeluje ne samo da su oduvijek bili razlog za optimizam, već su i jamčili iznimno kvalitetnu sportsku promociju i mjesta i regije, a u konačnici to je u prepoznavanju mnogih osiguravalo i dugoročnu stabilnost kluba. Baš tim željama i jednim velikim sretno u novoj nogometnoj sezoni, oprostili smo se od čelnog čovjeka Poleta uvjereni da će klub i ove godine imati što reći na nogometnom travnjaku.

 galerija fotogradija:

[Best_Wordpress_Gallery id=”11″ gal_title=”NK Polet 2015″]

Sport

Baka, deda, tata pa – Niko! Rimac junior došao je odrastati u Goricu

Niko Rimac (19) novi je igrač KK Gorice, talentirani bek stigao je na posudbu iz prvoligaša Dubrave i u našem će klubu pokušati razviti svoj talent, koji je zapisan u genima ove košarkaške dinastije…

Objavljeno

na

Objavio/la

Neke bake najbolje kuhaju, neke kupuju najbolje poklone, neke čuvaju djecu i uspješnije od roditelja… A neke bake daju ime nacionalnim sportskim natjecanjima! Jedan od njih, jedan od rijetkih, zove se Niko Rimac.

Njegova je baka, naime, Ružica Meglaj Rimac, ponajbolja košarkašica u hrvatskoj povijesti, čije ime nosi ženski košarkaški kup. Njegov je djed čuveni trener Matan Rimac, u davnim vremenima sjajan igrač Lokomotive i kasnije Cibone. Njegov je stric Davor Rimac, NCAA prvak iz 1994. s Arkansasom, a njegov otac je Slaven Rimac, proslavljeni košarkaš, reprezentativac, a danas uspješan trener…

Iz te i takve loze, eto, stiže Niko Rimac, koji je od ovog četvrtka igrač KK Gorice! Tek mu je 19 godina, a u tijeku je već treća sezona u koju je ušao kao prvotimac KK Dubrave, člana elitnog ranga hrvatske košarke. Kako u svom klubu nije mogao pronaći dovoljno prostora i minuta, cijela ova košarkaška obitelj zajednički je donijela odluku da je najpametnije preseliti se upravo u Goricu. Niko dolazi na posudbu, bit će tu do kraja sezone, a plan je da svojim igrama pomogne našem klubu, ali i sebi.

U sustavu trenera Damira Cicija Miljkovića dobit će puno više prostora za razvijanje svoga talenta, koji definitivno postoji. Stilom igre će na trenutke podsjetiti na tatu Slavena, tu je i mekana ruka, i osjećaj za igru, a u ovoj fazi košarkaškog razvoja najvažnije mu je da – igra. Kad to već nije moguće u prvom, bit će moguće u drugom rangu, u kojem Goričani gledaju isključivo prema vrhu. Početak sezone, unatoč tome, nije bio idealan, Gorica je nakon tri kola na omjeru 1-2, a upravo bi Niko Rimac mogao pomoći po pitanju boljih rezultata u budućnosti.

Svi detalji oko njegova dolaska u Turopolje su riješeni, Rimac junior već se priključio svojim novim suigračima, među kojima bi se ovih dana moglo naći i još jedno novo lice. Kako se može neslužbeno doznati, u finišu su pregovori s jednim igračem na centarskoj poziciji, koji također dolazi iz jednog prvoligaškoga kluba, a ta bi dva osvježenja zaista mogla donijeti jako puno Cicijevoj momčadi.

Niko Rimac debitirat će za Goricu već u petak, kad u našu dvoranu stižu Vrijednosnice Osijek. Pogađate, na dresu će biti broj 6, kojeg pamtimo i s leđa njegova tate Slavena…

Nastavite čitati

Sport

Čudesna priča iz Gorice: ‘Treniramo triput tjedno, a imamo 25 pobjeda zaredom!’

Odbojkašice HOK Gorice čudesan niz od maksimalne 22 pobjede u prošloj sezoni nadogradile su s nove tri na početku nove sezone, a o tajnama uspjeha priča nam dopredsjednica kluba Diana Breko. Ima tu i Azene, i infrastrukture, i planova…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nekako u tišini, u zavjetrini, u sportskom životu našega grada događa se jedna gotovo nevjerojatna priča o uspjehu, odrastanju, strasti i – pobjedama. Priča je to koja dolazi iz odbojke, glavne role u njoj drže djevojke iz HOK Gorice, a radni naslov mogao bi biti “Naš savršeni niz”. Seniorke HOK Gorice, naime, u nizu su od 25 uzastopnih pobjeda u prvenstvenim utakmicama! Cijela prošla sezona prošla je u apsolutno pobjedničkom ritmu, bez ijednog pogrešnog koraka, a nastavilo se i ove sezone u istom tom ritmu.

I naravno da svaka takva priča u našem gradu vraća uspomene na neka prošla vremena, na doba kad je nikad prežaljena Azena žarila i palila hrvatskom odbojkom. Postoji najmanje nekoliko poveznica između tog romantičnog i ovog današnjeg, ponovno uspješnog odbojkaškog razdoblja, a jedna od najsnažnijih je Diana Breko. Nekoć Diana Reščić, ponajbolja tehničarka u državi, danas je pod novim prezimenom u novoj ulozi. Dopredsjednica je HOK Gorice, kluba kojeg je pokrenula zajedno s predsjednicom Katarinom Ćosić, i ima razloga uživati u trenutku.

– Prije tri godine, u vrijeme kad smo igrali 1. B ligu, ostali smo bez dvije-tri igračice iz seniorskog pogona, koje su otišle u Mladost. Budući da smo mi pogon koji isključivo radi sa svojom djecom, koju pokušavamo dovesti do seniorki, takav udarac bilo je teško podnijeti i ispali smo u niži rang. Tu godinu iskoristili smo za razvoj mlađih igračica, s planom da one dođu do razine na kojoj sad jesu – započela je Diana i dodala:

– Prošlu cijelu sezonu odigrali smo tako bez ijednog poraza, nisam sigurna jedino jesmo li izgubili jedan ili dva seta. Vratili smo se u rang više, u koji cijela ta naša generacija i pripada, a tu u prva tri kola imamo tri pobjede. I sve to s ekipom u kojoj samo dvije ili tri cure nisu iz Velike Gorice. To su djeca koja su kod nas odrastala, curice kojima smo prvi put vezale tenisice… A to je, kako mi gledamo na stvari, najveća vrijednost našega kluba.

Posljednja pobjeda u nizu bila je ona izborena u gradskom derbiju s OK Velikom Goricom, drugim goričkim klubom.

– Gradski derbi bio je prava utakmica za pogledati! Jako lijepa utakmica, popunjene tribine, s nekih dvjestotinjak gledatelja, što je jako puno s obzirom na popularnost odbojke kod nas već dugi niz godine. A derbi je bio super. Igrala se lijepa odbojka, a mi smo pokazali zrelost i odlučnost, pa je nama pripala pobjedi i trenutačni status prve ekipe u gradu. A to je uvijek lijepo – sa smiješkom kaže Diana.

Riječ je o trećem rangu natjecanja, daleko je to još od razine na kojoj je nekoć bila Azena, ali cure idu polako, korak po korak.

– Krenule smo 2013. godine. Sjedile smo na kavi Zrinka Zuanović, Katarina i ja, i nešto smo pričale… Taman je Azena bila pred raspadom i kroz to naše ćakulanje došli smo do toga da ne bi bilo loše osnovati klub i krenuti raditi s mladima. U nekih pola sata odlučile smo da idemo u to i krenule smo. Katarina je odradila najveći dio oko papirologije i počeli smo okupljati djecu i trenirati. Taj broj brzo je rastao, ukazala se potreba i za novim trenerima, pa smo uključili naše cure iz Azene: Ines Rendulić, Sandru Bašić, Unu Bogović… Za njih smo znale što su učile, koje vrijednosti su usvojile u ono naše doba. Primarna nam je želja da treneri koji dolaze slijede ono što smo mi prepoznale kao važno, ono kako mi želimo da naš klub izgleda. A to je briga za svakog člana, za roditelje, pri čemu rezultat nije uvijek u fokusu. Ni nama u vrijeme Azene rezultat nije bio imperativ – govori Diana.

Velikogoričani su brzo prepoznali dobar i kvalitetan rad s djecom.

– Od početka je to lijepo krenulo, jer za djevojčice od prvog do četvrtog razreda u Velikoj Gorici tad nije bilo velikog izbora sportskih aktivnosti. Kao da su ljudi jedva dočekali da se pojavi neka nova opcija. OK Velika Gorica tad je već postojala, ali mlađe dobne kategorije nisu imale formirane kao što imaju danas, tako da mi s brojem djece nikad nismo imali problema. Stalno se krećemo oko brojke od 150 članova, a imamo i četiri zaposlenika na puno radno vrijeme. Kažu nam mnogi da smo zbog toga jako hrabre, budući da mi četiri mjesečne plaće isplaćujemo do 15. u mjesecu, jer to je primarni izvor prihoda za te ljude. I na to smo ponosne – ističe.

Klub je posložen na najbolji mogući način s obzirom na okolnosti u kojima živi i djeluje, koje utječu i na sve buduće ambicije.

– Svakom klubu u nekom periodu sportskog razvoja, ako pričamo o seniorima, potreban je netko koga ćeš dovesti sa strane. Nemamo mi toliki pogon ni mogućnosti proizvoditi igračice kao na traci, igračice koje će puniti sve rupe koje u nekom trenutku nastaju. To ne može ni Mladost, koja ima prekrasne uvjete za rad, a nama najveću prepreku po pitanju većih sportskih ambicija predstavlja sportska infrastruktura – otvoreno kaže Diana.

Jako je puno klubova u našem gradu, jako puno potreba, a prostora i vremena nikad dovoljno.

– I nama dvjema koje vodimo klub, koje smo bivše sportašice, trebalo je vremena da shvatimo da neke stvari nisu u našoj moći. I da ih moramo prihvatiti takve kakve jesu. Nama seniorke treniraju tri puta tjedno, jednako kao i djevojčice od sedam godina?! A sve zato što želimo u terminima koje smo dobili na raspolaganje svima dati podjednako za iznos članarine koju roditelji plaćaju. Mislim da je tužno i žalosno da seniorke treniraju tri puta tjedno, i to u Šćitarjevu, a rekla bih i da je nevjerojatno da u tim okolnostima imaju 25 pobjeda zaredom – priča Diana i nastavlja:

– Termine za trening imamo u Gradskoj dvorani, u Novom Čiču, u Velikoj Mlaki, u OŠ Eugena Kvaternika i u Šćitarjevu… Imamo i taj problem da se termini u raznim dvoranama preklapaju, zbog čega moramo u klubu imati 90 lopti, a svaka stoji između 80 i 90 eura. Zato kažem, infrastruktura nam čini najveći problem ako pričamo o nekim budućim ciljevima, koje bismo mi vrlo rado sebi postavile u sportskom smislu.

Barem dio tih i takvih problema trebala bi riješiti balon dvorana koja samo što nije gotova.

– Voljela bih reći da hoće, ali bojim se da neće. Ta dvorana bit će za mlađe dobne kategorije, u njoj se ništa od natjecanja ne može igrati, budući da nema odgovarajuće gabarite. Puno je nas klubova, opet će biti navala na termine… A nama termin u 18 sati ne znači ništa, jer djeca su poslijepodne u školi. I tu ne mislim samo na nas, isto vrijedi za sve klubove, i zato se bojim da će ovo biti čista improvizacija. S druge strane, veselimo se školi u Kurilovcu, to će donijeti puno više prostora za sve.

Ukratko, teško je objasniti kako je moguće da ekipa koja trenira triput tjedno niže pobjede jednu za drugom…

– Naša je sreća što sve cure koje su u seniorskoj ekipi, kao i mi ostali u klubu, žive odbojku. Većina njih svoje obaveze na fakultetima slaže po odbojci, slobodne aktivnosti podređuju odbojci… Dio njih su i licencirani suci, pa nakon svoje utakmice ostaju suditi mlađim kategorijama. Svi žive za to, zajedno s trenerom Lukom Bišćanom, koji je već dugi niz godina s nama. U drugom mjesecu je na prijedlog nas iz HOK Gorice postao tajnik Županijskog odbojkaškog saveza, svoj posao radi odgovorno, vrijedan je i marljiv, i s njim i s trenerom mlađih kategorija Davorom Labašom super komunikaciju i odnos, a to je recept za ovakav uspjeh – zaključila je Dinama Breko dio razgovora o 25 pobjeda u nizu.

A onda se prebacila na ono što se događalo prije 25 godina. Uvijek se lijepo sjetiti slavnih dana Azene, vremena kad je ženska odbojka u serijama punila tribine “bakarića”, kad je grad s užitkom pratio Sennu Ušić, Bernardu Buđu, Ines Rendulić, Sandru Bašić, Unu Bogović, sestre Marinu i Margaretu Novosel… I Dianu Reščić.

– Da, uvijek se lijepo sjetiti toga. Bili su to prekrasni dani s Azenom, ali i s reprezentacijom. Bile smo kadetske prvakinje Europe, Senna je bila najbolja igračica, a ja sam proglašena najboljom tehničarkom, a to smo bile i godinu kasnije na Svjetskom prvenstvu – prisjeća se Diana.

– Na samom početku oformila se školska ekipa koju je pokrenula Snježana Ušić. Kroz godinu dana osnovan je klub i sve te cure prešle su u Azenu. Tu se negdje Kumičićem proširio glas da je klub osnovan, da traže nove djevojčice. Ja sam u to vrijeme igrala nogomet, na kvartu sam znala igrati i s Antom Budimirom i Nindžom Dvornekovićem, a čak sam otišla i na Radnik. Igrala se prijateljska utakmica, ja sam ušla i zabila dva gola! Maca Maradona zvala me da idem u Dinamo, ali tad sam se već počela baviti i odbojkom. Došla sam u jednom trenutku do našeg Brace, trenera, s idejom da bi se ja ipak radije bavila nogometom. Samo me pogledao i rekao: “Diana, molim te nemoj”. I to je bilo gotovo. Braco je tako rekao i ja o nogometu više nikad nisam ni razmišljala – prepričala je Diana, prebacivši se tako na posebno emotivnu temu.

Vladimir Janković Braco, legendarni trener Azene iz tih samih početaka, doktor odbojke, nekoć i prvak Europe s talijanskom Modenom, preminuo je krajem rujna.

– Braco je sve godine našeg odrastanja bio s nama. Bilo to fizički, preko telefona ili bilo preko bilježnica koje nam je dao u početku našega rada u klubu… Uvijek je bio uz nas, i kad smo bile djeca i u ovoj posljednjoj fazi. Kad pričamo o tim prvim danima, teško mi je sve to uopće objasniti… Njegove odluke nikad se nisu preispitivale. Nemali broj puta ja sam zbog svog dragog Brace i plakala, bila tužna, ali nikad nisam preispitivala njegovu odluku, znala sam da postoji razlog zašto sam na klupi, zašto ne igram. Danas točno znam da je imao razlog da to bude tako – opisuje omiljenog trenera Diana.

– Bio je toliko brižan prema nama… Pazi, to se događa u godinama kad se mi formiramo kao djevojčice, kad roditelji postaju manje važni u našem razvoju, kad čak i veći autoritet svima nama postaje trener. Kad bi on rekao da staviš kapu, nije bilo dileme hoćeš li je staviti. Ako kaže da banana mora biti u torbi za nakon treninga, uopće nije bilo priče o tome hoće li je biti ili ne. Ako pričamo o trenerskom dijelu, o znanju, mi smo mu apsolutno vjerovale. Čovjek je bio prvak Europe, a došao je u jedan mali klub, u jednu osnovnu školu, učiti sve nas osnovama. Koliko trebaš biti skroman da se spustiš na tu razinu, koliko moraš imati strpljenja za nas, curice koje traže puno, puno ponavljanja, odgajanja… A on je, zajedno sa Snježanom, Bakom i Dedom, odradio vrhunski. I tu ne mislim na znanje koje nam je prenio, puno više na vrijednosti koje nam je usadio. I koje mi danas pokušavamo prenijeti na nove generacije, djecu koja dolaze u naš klub.

Na posljednjem ispraćaju imala je i poseban zadatak.

– Držala sam govor na njegovu sprovodu, a kad sam ga pisala, poantu sam pronašla u sljedećem… Svi smo mi imali svoje obitelji kod kuće, ali mi u klubu bili smo jedna posebna zajednica, koja je živjela unutar onih zidova dvorane u Kumičiću. Živjeli smo kao jedna velika obitelj, pogotovo s obzirom na to da smo imali i Baku i Dedu, i Snježanu, i Bracu, i djecu… Prekrasna priča, obitelj po svim kriterijima.

Cure iz te generacije bliske su i danas.

– U kontaktu smo koliko nam dnevne obaveze dozvole. Većina nas ima djecu, uglavnom curice, tako da već slažemo ekipu za budućnost, ha, ha. Kad se uspijemo dogovoriti da se nađemo, ne treba nam puno vremena da se vrati energija iz 1999.! Nema tu puno uvodu, kao da samo nastavljamo ono što je počelo tada. Bili smo nedavno zajedno vani, to je bio show, a u klubu su nam djeca Ines Rendulić, Monike Jusup, Une Bogović, nećakinja Sandre Bašić… Ako se i ne vidimo privatno, srećemo se na utakmicama tih djevojčica – kaže Diana, sigurna da će se opet okupiti i na Memorijalu Antun Azenić Deda.

– Ove godine čeka nas osmo izdanje, planiramo opet napraviti turnir koji će trajati dva dana. Mogli bismo ga raditi i na tri dana, jer klubovi se već i sami pozivaju, javljaju da žele sudjelovati. Pitanje je samo termina u dvorani, nadam se da ćemo dobiti ta dva dana, da okupimo deset ekipa. Jedino o čemu razmišljamo je mjesto radnje. Za početak se nadamo da Gradska dvorana neće curiti, kao što je bilo prošle godine, pa smo se morali prebaciti u “bakarić”. I to nas je poljuljalo, jer atmosfera te dvorane ipak je drukčija, posebna. Svi koji su došli, koji su vezani za ondašnju Azenu, komentirali su da im je tamo ljepše, intimnije, da se bolje osjećaju. Tamo je Azena ostvarivala svoje pobjede, tamo je Sven predvodio navijače, tamo su se događali najveći uspjesi naše generacije.

Tamo su se zbližili i njihovi roditelji, koji su prijatelji i danas, toliko godina poslije.

Kako smo mi između sebe postale prava obitelj, povezali su se i naši roditelji, koji su sve to proživljavali s posebnom emocijom. Nažalost, danas su vremena drukčija, i što se tiče roditelja, ali i djece, koja ne provode vrijeme skupa kao mi nekad. Ines, Beba i ja bismo nakon treninga u “bakariću” prošetale do “ribice”, tamo bi kupile Tip-top i nakon nekih pola sata, kad bi ispričale sve što smo si imale za reći, otišle kući. I sutra sve ispočetka… Nažalost, toga danas fali – završila je svoju priču Diana.

Priču o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u kojoj će te nove, drukčije generacije planirati kako ponoviti ono što su radile Didi, Senna, Ines, Beba, Una i ekipa. Za početak, bilo bi lijepo da što prije dobiju uvjete za uzlet. Dvoranu za odbojku, kakva je izgrađena u Zaprešiću, zasad možemo samo sanjati, ali pomacima prema naprijed treba se nadati. Pa će pomaka biti i u rezultatima…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Kamp raste iz dana u dan: Gradi se u petoj brzini, obrisi sve jasniji…

Radovi na kampu HNS-a napreduju jako dobro, radi se vrlo intenzivno, pa se uz Aveniju Pape Ivana Pavla II. već jasno vide kako će otprilike izgledati upravna zgrada, gdje će biti tribina malog stadiona…

Objavljeno

na

Već neko vrijeme znamo da ćemo u našem gradu dobiti kamp Hrvatskog nogometnog saveza, zahvaljujući projekcijama i vizualizacijama znamo otprilike i kako bi sve skupa trebalo izgledati, a sad konačno imamo i pravi, stvarni dojam o budućem kampu za najbolje mlade nogometaše u državi. Naime, na nekadašnjoj livadi smještenoj na sjecištu zaobilaznice i Avenije Pape Ivana Pavla II. svakog se dana sve ljepše i bolje mogu vidjeti obrisi budućeg objekta.

Tijekom ljetnih mjeseci trajali su pripremni radovi, nakon njih i takozvani zemljani radovi, oni koji se ne mogu vidjeti sa ceste, okom prosječnog znatiželjnika, a činilo se da ni ritam radova nije baš u petoj brzini. S dolaskom jeseni to se promijenilo, gužva na gradilištu je ozbiljna i svakodnevna, a takav je i napredak. Uzdigle su se tako visoko iznad zemlje dvije građevine, prva bliže cesti, druga odmah do nje, a lijepo se može vidjeti i gdje će doći tereni…

Ta prva građevina, bliža cesti, zauzima impresivnih 1800 kvadrata, vidi se već i da će arhitektonsko rješenje biti prilično atraktivno, a u njoj će se smjestiti novo administrativno sjedište HNS-a. Bit će tu dovoljno prostora za ogroman broj ureda, poneku dvoranu za sastanke i još puno toga. Cijela unutrašnjost osmišljena je i isplanirana u dogovoru s djelatnicima, u skladu s njihovim potrebama, pa će biti jako zanimljivo vidjeti kako će sve to izgledati na kraju. Zasad je jasno da su gabariti zgrade zaista ozbiljni, da će upravna zgrada imati prizemlje i jedan kat, neće ići previše u visinu, pa su velike šanse da sve skupa bude – jako lijepo.

Usporedno s upravnom zgradom, gradi se i tribina malog stadiona u sklopu kampa, na kojem će svoje utakmice igrati razne selekcije. Na tribinama će se moći smjestiti 1500 gledatelja, u ispod nje bit će smještene svlačionice, kao i VAR soba, odnosno prostor koji će služiti za treniranje i pripremanje VAR sudaca.

U sljedećoj fazi gradit će se i veliki skladišni prostor, koji će biti lociran praktički u Rakarju, na krajnjem dijelu zemljišta predviđenog za kamp, a u međuvremenu će se raditi i na pripremi terena. U prvoj fazi u planu su tri terena, dok će prostor predviđen za četvrti biti iskorišten za nastavak radova, budući da su dio projekta i dvorana te medicinski centar. Sve to doći će na red kad se kraju privedu aktualni radovi, a dosadašnji ritam nudi veliku mogućnost da će rokovi biti ispoštivani.

Podsjetimo, plan je da kamp bude u funkciji sredinom 2027. godine, odnosno dvije godine nakon što su radovi krenuli.

Nastavite čitati

Sport

Rapsodija na Rudešu! Goričkih šest lakih komada za četvrtfinale Kupa

Nogometaši Gorice pobijedili su Rudeš 6-0 u osmini finala Kupa i tako došli do druge najuvjerljivije gostujuće pobjede u povijesti kluba. Zabijalo je šest različitih igrača, a svi zajedno sad se okreću Lokomotivi

Objavljeno

na

Objavio/la

Nije tajna, strepnja je postojala. Gorica je nakon četiri uzastopna poraza na domaćem terenu, u situaciji koju je lako nazvati kriznom, u utakmici osmine finala gostovala kod Rudeša. Kod vodeće momčadi druge lige, kod društva u kojem je i nekoliko ozbiljnih, iskusnih igrača, kao i cijeli niz zanimljivih mlađih igrača, i sve to u vrlo nezgodnom trenutku. Zbog svega toga imali smo se zašto bojati ove utakmice, a nije lako bilo ni treneru Careviću, jer eventualni novi posrtaj značajno bi produbio krizu…

Međutim, završilo je – fenomenalno! Prekrasno, raskošno, uspješno, raspucano…

Poput melema na ranu došlo je tih šest lopti u mreži Rudeša, protivnika kojeg će ovakav ishod učiniti i pomalo neozbiljnim, ali puno je točnije reći da je Gorica odigrala utakmicu za čistu peticu. Od početka ozbiljni, angažirani, agresivni, gladni dokazivanja da vrijede puno više nego što sugeriraju rezultati u posljednje vrijeme, Goričani su put prema pobjedi krenuli popločavati već od treće minute.

Trontelj je ubacio s desne strane, Čuić propustio, a Domagoj Pavičić pogodio je za 1-0 već u ranoj fazi i time usmjerio utakmicu u pravome smjeru. Nastavak je slijedio u 34. minuti, nakon nogometne bravure majstora zanata Jurice Pršira. Poigrao se Jura s obranom domaćina, povaljao travnjak na Rudešu nekolicinom igrača pa dao povratnu za strijelca Antu Kavelja. Već do poluvremena bilo je i 3-0, jer kooprodukcija Vrzića i Pavičića dovela je do lagane realizacije Ikera Poza u 43. minuti.

Na poluvremenu je Carević izvukao iz igre Pršira i Poza, uveo Bakića i mladog Stjepana Kučiša, a Gorica je nastavila po starome. U 55. minuti Filip Čuić realizirao je jedanaesterac kojeg je skrivio stoper Ljevar, koji je igrao rukom. Pomoglo je Gorici i što je domaći igrač Domagoj Đurković dobio crveni karton u 77. minuti, da bi već u 80. stigao i peti gol. Trontelj je ovoga puta asistent, a Ognjen Bakić glavom je loptu poslao u malu mrežicu. Još ljepši bio je šesti gol, kojeg je u posljednjim sekundama sudačke nadoknade zabio Medin Gashi. Izašao je sam na golmana i “šukerovski” ga prebacio za konačnih 6-0.

Na kratak put kući Goričani su tako krenuli sretni i zadovoljni, s velikom dozom olakšanja, ali i svjesni da vrlo brzo slijedi i novi, puno teži, a rekli bismo i puno važniji izazov. U ponedjeljak na Gradski stadion stiže Lokomotiva, bilo bi i jako lijepo i jako važno zaustaviti crni niz u prvenstvu. Rapsodija na Rudešu morala bi pomoći i po pitanju samopouzdanja, koje se potrošilo u ta četiri posljednja poraza, a to je možda i najveći dobitak iz svega ovoga.

RUDEŠ – GORICA 0-6
STRIJELCI: 0-1 Pavičić (3), 0-2 Kavelj (34), 0-3 Pozo (43), 0-4 Čuić (55-11m), 0-5 Bakić (80), 0-6 Gashi (90+2)
RUDEŠ: Barbić – Tomečak, Đorić (od 46. Đurković), Ljevar, Cvetko – Srbljinović (od 61. Xavi), Vukmanović (od 46. Krušlin) – Abdurahimi, Peroš, Orešković (od 71. Araujo) – Eriugo (od 46. Korač)
GORICA: Matijaš – Filipović (od 61. Josić), Leš, Čabraja – Trontelj, Pozo (od 46. Bakić), Pavičić, Vrzić (od 76. Duraković) – Pršir (od 46. Kučiš), Kavelj – Čuić (od 61. Gashi)

Nastavite čitati

Sport

Ozbiljan izazov srijedom: Može li se crni niz zaustaviti u Rudešu?

Nogometaši Gorice u srijedu u 13 sati gostuju kod Rudeša u osmini finala Kupa Hrvatske, u utakmici u kojoj će pokušati zaustaviti negativan rezultatski niz

Objavljeno

na

Objavio/la

Točno mjesec i pol dana prošlo je od posljednjega gostovanja nogometaša Gorice, tog 14. rujna gostovalo se u obližnjem Zagrebu, da bi nakon toga uslijedilo pet uzastopnih domaćih ogleda. Jednu pobjedu i četiri uzastopna poraza kasnije, Gorica ponovno ide u goste u Zagreb, ali na drugi kraj grada. Sredinom rujna ispisivala se povijest, jer tog je dana na Maksimiru pao Dinamu, a krajem listopada došli smo do situacije da se mora – spašavati stvar!

Goričani, naime, u srijedu od 13 sati kreću u svoj ogled osmine finala Kupa Hrvatske protiv Rudeša, trenutačno vodećega kluba drugog ranga hrvatskog nogometa. Rudešani su u dobroj formi, naglašeno su ambiciozni po pitanju pokušaja povratka u HNL-u, a motivacija će im biti ogromna u sudaru s klubom koji dolazi iz tog društva. Sve to neće ići u prilog Gorici u ovom i ovakvom trenutku, iz čega jasno proizlazi zaključak da ove srijede Goricu čeka jako ozbiljan izazov.

Bio bi i još malo ozbiljniji da je u kadru Rudeša zdravi i spremni Kristijan Lovrić, no najbolji strijelac u povijesti našega kluba trenutačno je ozlijeđen i utakmicu će pratiti samo kao navijač. Unatoč tome, bit će na terenu jako puno “nagaznih mina”, igrača na koje će trebati obratiti posebnu pozornost, pri čemu je više nego jasno da u ovom trenutku razloga za bilo kakvo podcjenjivanje nema ni u naznakama. Gorica će morati odigrati utakmicu na ozbiljnoj razini želi li odraditi posao i osigurati sljedeću fazu.

Osim četvrtfinala, pobjedom će Goričani kupiti i malo mira uoči ogleda sljedećega kola prvenstva, u kojem na Gradskom stadionu gostuje Lokomotiva. Međutim, da bi do pobjede došli, morat će nogometaši Marija Carevića pokazati kudikamo više nego što su pokazivali u posljednjih mjesec i osam dana, koliko je prošlo od posljednje pobjede. Vrlo brzo borba za “europska” mjesta pretvorena je u poziciju u donjem dijelu tablice i valjalo bi pod hitno podići razinu forme.

Svjestan je toga, naravno i sam trener Carević. Trener koji u hrvatskom nogometu poveže četiri poraza automatski je pod povećalom, a ništa drukčije nije ni sa Carevićem. Poraze je nizao protiv većih i bogatijih Osijeka, Rijeke i Hajduka, tu se ugurao i jako dobri Varaždin, pa se snaga protivnika djelomično može uzeti kao olakotna okolnost, ali nakon svega toga Rudeš je gotovo pa utakmica istine.

Nije poznato kako i u kojem smjeru razmišlja novi vlasnik kluba Ilija Karamatić i njegovi suradnici, ne znamo puno ni o njihovim vizijama i planovima, ali logično je pretpostaviti da bi eventualni neuspjeh u ovom susretu doveo do ozbiljnih razgovora. Kao što bi eventualna pobjeda, na koju bi se onda možda nadovezala ona protiv Lokomotive, dovela do smirivanja situacije i povratka u ritam u kojem smo bili ne tako davno.

Zanimljivo će biti vidjeti i koliko će Carević mijenjati po pitanju sastava, koliko će promjena raditi, ali sve nekako daje naslutiti da će na teren ići najjače moguće snage. Uz nadu da će dečki držati plana pod radnim nazivom “Rudeš, ispal budeš”.

Nastavite čitati

Reporter 454 - 23.10.2025.

Facebook

Izdvojeno