Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Pobjednik ‘Večere za 5’ uskoro otvara burger bar u Gorici – ‘Kod Kugle’

Silvio Stefanović Kugla iz Velike Gorice, pobjednik RTL-ovog kulinarskog showa, otkrio nam je ponešto o iskustvu sa snimanja, budućim planovima, hobijima i kako njegov nadimak ipak nema veze s – frizurom..

Objavljeno

na

Kulinarske vještine našeg sugrađanina Silvia Stefanovića Kugle bile su dobro poznate u pojedinim krugovima i prije njegove pobjede u RTL-ovom kulinarskom showu ‘Večera za 5′. No, nakon što je njegov smoker meni pomeo konkurenciju i osvojio najviše bodova, prepoznaju ga gdje god se pojavio, a neznanci mu čestitaju na ulici.

– Mislio sam da neću pobijediti, jer bila je dobra ekipa, eto, otišlo je na moju stranu.Volim se natjecati, pa  volim i pobijediti, dobar je to osjećaj. Već sam to iskusio vozeći brdske auto utrke. Smoker koji sam radio u ‘Večeri za 5’ radim zadnjih deset godina, rijetko tko to radi. I meni je tako napravljeno meso najfinije, tko to nije jeo ne može skroz shvatiti o čemu se radi dok ne proba.. Počeo sam kuhati s 20 godina, kad sam počeo živjeti sam. Kuham sve! Od graha, gulaša, roštilja,ražnja..sve…- otkriva nam Silvio.

Foto: Silvio Stefanović Kugla/privatni album

Ovaj 46-godišnjak, koji je odrastao u centru Velike Gorice, gdje i danas živi, ali ne više sam nego s djevojkom Jelenom, radi kao djelatnik u osiguranju, a najveća strast mu ipak nije kuhača, nego – auto utrke, koje vozi već 16 godina, trenutno u zagrebačkom Auto i karting klubu Fly with Kolman.

Čitavo iskustvo mu je ostalo u dobrom sjećanju, a na show se prijavio na nagovor prijatelja, koji nisu sumnjali u njegovu pobjedu. Kako i bi, kad su im već dobro poznati Kuglini specijaliteti, bilo iz druženja s ekipom iz auto kluba ili iz nekog od goričkih lokala, gdje povremeno zadnjih deset godina sprema delicije.

– Nisam nikome govorio da sam pobijedio, svi su bili oduševljeni, i mama Verica i cura,  a ovi koji su već probali moj specijalitet ionako su mislili da ću pobijediti.. Gledao sam show sa svojim društvom, bilo je tu puno komentara, sve to na televiziji lijepo izgleda, ali uživo je ipak drugačije..Bilo je i prehladnih jela, pa I bezukusnih, to se moglo vidjeti po tanjurima, koliko su prazni ili nisu, tak da se vidjela razlika tko je kako to spremio..Iskreno, dobro iskustvo, ali i jako naporno..Puno snimanja, ponavljanja, ali zasad ne bih išao u neki novi TV show, osim ako bi bila riječ o nekom baš zanimljivom kulinarskom showu – kaže.

Foto: Silvio Stefanović Kugla/privatni album

A kakvo je bilo druženje s Jadrankom, Ines, Ružicom i Goranom?

– Sve je bilo okej, gospođe su bile malo starije, kandidati su bili okej, makar sam ja računao da ćemo biti sličnih godina, ali sve u svemu kandidati su bili odlični..Čujem se Goranom, on mi je super, komentirali smo nakon svake emisije…

Nagradu za osvojeno prvo mjesto u iznosu pet tisuća kuna potrošio je na slavlje s prijateljima i neke sitnice. Nekako se samo po sebi nametnulo pitanje, pa hoće li Kugla ponuditi smokerske delicije možda I u nekom svom restoranu?

– Nešto imam u planu.. otvorio bih jedan manji restoran u Velikoj Gorici i to u vrlo skoro vrijeme, vjerojatno na jesen, nešto tipa burger bar..Vjerojatno će se zvati ‘Kod Kugle’..to je 99 posto.. Dosta me ljudi sad zaustavlja po cesti koji me ni ne znaju, svi bi htjeli sad to probati, trebao bi za pol’ Gorice kuhati, to je svakako najbolja rekama- otkriva nam.

I neizbježno pitanje – je li nadimak Kugla doista zbog upečatljive frizure ili…?

-Nadimak Kugla mi je već 25 godina, pa recimo 50 posto ljudi u auto svijetu ne zna me po imenu nego po nadimku..Kad smo k’o mlađi dečki jurili motorima, znali su govoriti ‘brz je ko kugla’..Bila je to zezancija I tako je ostalo. Dosta ljudi misli da je to zbog moje frizure, ali ovo je prava priča – ispričao nam je Silvio Stefanović Kugla i riješio i taj ‘misterij’.

 

Priča iz kvarta

Vrane “osvojile” grad: U parku kod crkve pune krošnje gnijezda!

U Parku Plemenite općine turopoljske okuplja se velik broj vrana, što sve više smeta susjede, ali i prolaznike. Iz gradskih službi kažu kako je uklanjanje gnijezda već počelo, ali i da je vrane nemoguće potpuno otjerati. I zato treba znati živjeti s njima…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ima tome sad već više od dvije godine, park koji će mnogi Goričani bez razmišljanja prepoznati i pod sintagmom “najljepši park u gradu” dobio je novo ime. Prostor uz “goričku katedralu”, crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, uz Muzej Turopolja, u tradicionalnom centru grada, postao je Park Plemenite općine turopoljske.

Uz novi naziv, dobri stari “park kod crkve” sve je nametljivije dobivao i novi identitet. I nije to slučajno, gradska je vlast već neko vrijeme odlučna u želji da ovaj park ponovno učini mjestom okupljanja, a u tome se i uspjelo uređenjem prostora, prilagodbom za novu namjenu, a sve skupa, potpuno realno gledajući, izgleda kao dobra ideja.

Stara je priča kako Gorica nema “pravi” centar grada, bavili smo se i nedavno tom temom, a u tim malim, subjektivnim analizama ovo smo mjesto svrstali na poziciju broj tri. Iza “tuđmanca” i Galženice, koji ipak okupljaju nešto više Goričana u svakodnevnom životu, ali zato je “plemeniti park” poprište onih najvažnijih događanja u gradu.

Sve je počelo otvaranjem kafića i uređenjem prostora iza muzeja, a nastavljeno je u prvom redu kroz Advent u Gorici, ali i Gastro Turopolja i cijeli niz drugih sadržaja koji okupljaju ljude. U tom smislu, ovo je važna točka u životu svakog od nas, stanovnika ovoga grada, pa možda nije zgorega otkriti onima koji možda nisu primjetili: tamo ima vrana!

– Postalo je već nemoguće koliko ih ima. Na svakom drvetu je po nekoliko gnijezda, ima ih sve više i više, a to se jako dobro može i čuti i vidjeti – požalio mi se Darko, punokrvni Goričanin u srednjim pedesetima, doma baš tamo, u blizini parka.

Vrane, za početak, nisu potpuno bezopasne životinje. Nešto će po zlu u komunikaciji ljudi i vrana poći samo u iznimnim situacijama, ali i to je dovoljno snažna spoznaja da čovjeku ne bude svejedno. Vrane su izrazito zaštitnički nastrojene prema svojim mladima, tu znaju biti vrlo opasne, pa u svakodnevnom životu definitivno treba malo pripaziti…

– Nije ugodno biti okružen vranama, naravno da nije, pogotovo kad se zna što se priča o vranama, bez obzira što su to samo narodna vjerovanja, ali nije problem samo u tom osjećaju. Jako puno grakću, jako su glasne, a kako ih je sve više, sve više i smetaju – govori Darko pa dodaje:

– A još su i cijeli park prekrile izmetom…

Dobro, nije baš iskoristio konstrukciju “prekrile izmetom”, malo smo to uspristojili, ali nema dvojbe da ljudima sve skupa već opasno ide na živce. Poslao je Darko i par fotki, da ostane zabilježeno kako je to izgledalo u “doba vrana” u Velikoj Gorici. Koje će, svesrdno se nada cijelo susjedstvo, uskoro završiti.

– Znam da su im ranije vatrogasci skidali gnijezda, jer one odlaze dalje kad nemaju gnijezdo. Ako su gnijezda tu, neće ni vrane odlaziti… Ne znam zašto se opet takvo nešto ne napravi – pita se prijatelj Darko, koji je propustio detalj da je uklanjanje već počelo.

Kako doznajemo iz gradskih službi, prošlog tjedna uklonjena su prva gnijezda, što je zapravo već i standardna procedura. Svake godine u određenim intervalima se uklanjaju gnijezda, počevši upravo od razdoblja kad zima prelazi u proljeće. Budući da se vrane gnijezde u vrhovima krošnji, na visini između 15 i 20 metara, za to je potrebna i posebna oprema, odnosno posebno visoke ljestve, za ovakve se akcije angažiraju posebni izvođači. Nisu to vatrogasci, kako se moglo učiniti, nego privatna tvrtka koja to redovito obavlja, a nastavit će s time i u mjesecima koji slijede.

I dok će susjedi s oduševljenjem pozdraviti svaku takvu akciju, suprotno mišljenje imat će uvijek aktivne udruge za zaštitu životinja. Nije to nimalo iznenađujuće, ali treba istaknuti da se sve događa na temelju važećih zakona i propisa, točnije u skladu s Temeljnim programom zaštite divljači. Ovdje nije riječ o istrebljenju vrana, nego samo o pokušaju njihova preseljenja, što u potpunosti zapravo nije ni moguće.

Naime, iako se gnijezda iz najljepšega goričkog parka uklanjanju, a istovremeno se pojavljuju nova. I tako u krug. U prijevodu, vrane su u parku, tamo će i ostati, nadamo se samo u manjem broju. Ne samo zbog susjeda, nego i zbog brojnih prolaznika, zbog ljudi koji će se okupljati na manifestacijama koje slijede…

Drugim riječima, nije loše doznati nešto više o tim živopisnim pticama i njihovim odnosima s okolinom.

Za početak, u Europi, pa tako i Hrvatskoj, zastupljene su dvije vrste vrana, crna i siva vrana, a obje se opisuju kao “inteligentne i bučne ptice”. Osim u vrijeme kad se gnijezde, žive u manjim jatima koja se u sumrak okupljaju u velika jata ukoliko imaju zajednička stabla na kojima spavaju. Kao što u ovom našem slučaju imaju…

Kao dodatno pojašnjenje poslužit će i podatak da im vrijeme parenja počinje u ožujku, što je doba godine kad se još intenzivnije okupljaju u velikim jatima. Što je, ujedno, i doba godine u kojem smo trenutačno. I potrajat će do lipnja, a sve to uključivat će i branjenje teritorija, što će donijeti i još veću buku.

Upravo je taj period izlijetanja ptića, nakon što se odsjedi pet tjedana na jajima, pa prođe još pet prije nego polete, razdoblje kad su vrane i najagresivnije. Prema drugim vranama, ali i ljudima, njihovim psima i svim ostalim životinjama u kojima roditeljski par prepozna potencijalnu prijetnju.

Odrasle vrane na prijetnje reagiraju glasnim oglašavanjem i niskim nadlijetanjem, a može doći i do fizičkog kontakta u kojem kljunom i kandžama pokušavaju otjerati čovjeka ili životinju od njihova ptića. Potencijalne ozljede kod ljudi, pogotovo one ozbiljne, uglavnom ne nastaju zbog oštrih kandži ili kljuna vrane, već zbog panične reakcije koja se događa…

Iz udruga koje se bave divljim pticama kažu kako je u ovakvim situacijama ključno zadržati smirenost i udaljiti se od mjesta susreta s vranom, a time i od vjerojatne lokacije mladog ptića kojeg odrasla ptica štiti. Tijekom ostatka godine, u periodu kada nemaju mlade ptiće, situacije poput ovih krajnje su neuobičajene jer su vrane navikle na suživot s ljudima i ne doživljavaju ih kao prijetnju.

Vrane, inače, žive do 13 godina, i to u monogamiji. Par vrana ostaje zajedno do kraja života, a zajedno i traže hranu, pri čemu u obzir dolazi – baš sve. Pojest će i strivnu, i jaja drugih vrsta, i mlade ptice… Ukratko, teško je vjerovati da su posebno omiljene i u svijetu ptica.

Ako se iz biologije prebacimo u mitologiju, opet su vrane opake. Neki narodi vjerovali su da vrane mogu čak i predvidjeti budućnost. Vjeruje se i da vrana grakće na određene dane iz određenih razloga.

Ako, recimo, čujete vranu u ponedjeljak, to bi trebalo značiti da će vas se poremetiti nekakvi planovi, uz objašnjenje da vas vrana opominje da budete oprezniji u svemu što radi. Utorkom će, kažu, graktati kako bi vam najavile novo poznanstvo, novi posao ili novu ljubav, a srijedom će zagraktati ako žele najaviti neke pozitivne promjene u vašem životu. Pogotovo ujutro, to je navodno još veća fora.

Ni četvrtak nije, uvjeravaju nas priče iz davnina, baš neki dan za graktanje vrana, jer tim danom ono znači da će se nešto izjaloviti u životu čovjeka kojega graktanje živcira baš u četvrtak. Čujete li, pak, vrane u petak, to znači da bi, ako to već ne činite, trebalo bolje obratiti pažnju na odluke koje donosite.

Ok, ok, zvuči malo nategnuto, najblaže rečeno, pa nećemo prenositi što se priča o suboti i nedjelji, ali koliko su drukčije od ostalih ptica govori samo to što se našao netko tko će smisliti sve te pričice o vranama, za koje je dokazano jedino da je – iznimno inteligentna. Vrane imaju najveći mozak u odnosu na tijelo od svih ptica, a i svojim djelima pokazuju da se koriste logikom. Kao, primjerice, kad bace orah na cestu, pričekaju da ga automobili pregaze, a onda se ležerno posluže…

Vrane imaju čak i “sprovode”, način na koji se u opraštaju od uginulih, ističu se po još puno toga, pa tako i po tome da se s njima, uz sve ne toliko privlačne detalje, može i sprijateljiti. Postoje upute i o tome, koje između ostaloga kažu da je to najlakše ako se stalno pojavljuješ jednako odjeven, jer tako lakše prepoznavaju lica, što su također navodno u stanju…

Sve u svemu, vrane nisu negativke. Vrsta je to sa svojim specifičnostima, nije idealna za suživot s ljudima, ali one s ljudima žive. U ovom konkretnom slučaju, s ljudima koji žive u Velikoj Gorici.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Lada Rojc, prva dama VAR-a u Hrvata: ‘Imam svoj cilj i od njega neću odustati!’

Poznajemo je kao bivšu sutkinju, kao profesoricu zemljopisa iz OŠ Eugena Kumičića, kao FIFA instruktoricu za suđenje, a odnedavno je Lada Rojc i predsjednica povjerenstva za analizu “Slučaja VAR”. I bit će to do ljeta, pa nastaviti svojim putem…

Objavljeno

na

Objavio/la

Uzbudljivih je i sadržajnih mjesec i nešto dana je iza Velikogoričanke Lade Rojc, FIFA instruktorice za suđenje, bivše uspješne pomoćne sutkinje, donedavno i profesorice zemljopisa u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, a odnedavno i – predsjednice Povjerenstva za suđenje, VAR i analize situacija!

Do osnivanja novog, neovisnog povjerenstva došlo je kao odgovor na slučaju “curenja” snimki iz VAR sobe, što će i biti zadaća Lade kao predsjednice, te Darka Čeferina, čovjeka iz UEFA-e, i Mira Grgića, bivšeg FIFA pomoćnog suca.

– Kad se sve to počelo događati, kontaktirali su me iz Saveza. Ideja je da povjerenstvo revidira VAR klipove. Miro Grgić, bivši FIFA pomoćni sudac iz Osijeka, Darko Čeferin, bivši FIFA sudac iz Slovenije, i ja okupljat ćemo se, analizirati materijal i podnositi izvješće izvršnom odboru HNS-a – rekla je Lada Rojc, koja na ovu temu zapravo i može reći samo ovo što je rekla…

Materijali su tu, pregledavanje i analiziranje je krenulo, a predsjednicu povjerenstva posebno veseli jedan detalj.

– Dobro je što je ovo novo tijelo, što nikome nisam uzela mjesto. Dogovor je da ovaj zadatak odradimo do ljeta, paćemo vidjeti… – zaključila je ovaj dio priče Lada.

Sudačka instruktorica FIFA-e za muški i ženski nogomet je od 2017., a instruktorica suđenja je i u HNS-u. U procese VAR protokola i korištenja tehnologije u suđenju uključena je praktički od samog početka.

– U VAR-u sam od 2019. Spremali smo se za žensko seniorsko Svjetsko prvenstvo te godine u Francuskoj, a u to doba VAR je svima bio novost. Nogometaši su krenuli ranije zbog SP-a u Rusiji, to je prvo veliko natjecanje na kojem je korišten VAR, pa smo i mi koristili iskustva sudaca iz Rusije i educirali sutkinje kroz 40-ak dana u Dohi. Od početka sam bila i u VAR sobi, a nakon toga se više ništa nije događalo bez VAR-a. Radim s VAR instruktorima, komuniciram s VAR sucima, a tako upijaš, hoćeš-nećeš… – kaže instruktorica Rojc.

Uz sve to, mjesto predsjednice ovakvog povjerenstva svakako zaslužuje i statusom u FIFA-i, odnosno svjetskoj sudačkoj organizaciji. Surađuje sa samom elitom svjetskog suđenja, što je činila i krajem veljače.

– Bila sam na godišnjem seminaru FIFA instruktora za suđenje u Dubaiju. Imali smo najnoviji materijal, s kojim svake godine educiramo druge instruktore, pa oni to šire dalje u svojim federacijama. Seminar je trajao četiri dana, pozvana su 33 instruktora, među kojima je bilo sedam žena. Bila sam jedina iz Hrvatske, a uz Srbina Radojčića, koji je VAR instruktor, jedina i iz ovog dijela Europe – pojašnjava svoj status Lada.

Društvo joj je u Dubaiju pravio i šef svjetskih sudaca, legendarni Pierluigi Collina.

– Znali smo se susretati i ranije, jer svaka utakmica na velikim natjecanjima posebno se analizira i sucima se daje povratna informacija. Te sastanke imali smo s Collinom, on i moja šefica su ih vodili, tako da smo se dosta i družili. To je super inteligentan čovjek, što se jako dobro može vidjeti u načinu na koji objašnjava situacije na terenu i u nogometu općenito na tim našim seminarima. Uvijek uzima u obzir širi kontekst, uvijek te iznenadi nečim, uvijek možeš naučiti nešto novo. Zabavan je, simpatičan, iako ne priča puno. Vodi pravi sportski život, sportska je i prehrana, nisam ga u životu vidjela sa čašom vina u ruci… Sve u svemu, vrlo ugodan čovjek. A što se suđenja tiče, mislim da i dalje nitko nije došao do njegove razine profesionalizma i načina pripreme za utakmicu – govori Lada.

Osim s Collinom, u Dubaiju je surađivala i s njegovim prvim suradnikom Massimom Busaccom, glavnim instruktorom Jorgeom Lariondom iz Urugvaja, a bili su tu i ruski sudac Valentin Ivanov, izopćen iz ruskog nogometa zbog neslaganja s Putinom, pa vodi suce u Dohi, kao i Turčin Cakir, koji vodi suce u Gruziji, Milorad Mažić iz Srbije, koji je glavni za suđenje u Rusiji…

– Mogu samo reći da nisu ti ljudi slučajno sudili finale Lige prvaka. To su face, u najpozitivnijem smislu.

I cijelo to društvo imalo je svoju dnevnu rutinu, kroz koju su postavljali pravila i određivali naputke za sve suce na svijetu. Među njima i naša Lada.

– Svaki dan bismo ujutro imali trening na terenu, s igračima i sucima, a poslijepodne predavanja. Svaki dan obrađuje se neka tema. Gledaju se klipovi i analizira se. Danas pričamo o prekršajima, sutra o igranju rukom, pa o team managmentu, pozicioniranju… Prolazi se kroz prezentacije i otvara se diskusija, a kroz to se uči instruktore zašto je pojedina odluka takva kakva jest – govori Lada, pa ističe ključnu stvar:

– Ne možeš ti misliti da je nešto prekršaj, moraš znati zašto je nešto prekršaj. Naravno, puno je tu faktora uključeno, ali najvažnije je da u suđenju ne smije biti uključeno osobno mišljenje.

Da bi se pomoglo da tako i bude, trebao je poslužiti VAR, odnosno tehnologija u nogometu. Što je, reći će jedni, sjajna stvar, dok će drugi kontrirati s tezom o ubijanjun određenog dijela emocija…

– Ubijanje emocija? Pitajte Irce što misle o tome! Poznajem suca Martina Hansena, koji je sudio utakmicu između Francuske i Irske, kad je Henry zabio gol rukom i izbacio Irce sa SP-a. On bi sve na svijetu dao da je tad imao VAR, da se mogao spasiti – odgovara Rojc i nastavlja:

– Po meni je VAR nužan. To je vrlo dobar način da se nogomet očisti od pogrešaka koje se na terenu neminovno događaju. Sudac ne može sve vidjeti, čak i da je najbolje moguće pozicioniran, ovakva vrsta pomoći uvijek mu dobro dođe. Ali mi na VAR gledamo kao na padobran. Dobro je što je i prva i zadnja odluka na glavnom sucu, no u posljednjem se razdoblju može primjetiti, ne samo u Hrvatskoj nego općenito, da se suci previše oslanjaju na VAR. Poanta je da moraju suditi utakmicu kao da VAR ne postoji. A kad zatreba, zajedno će doći do onoga što je najvažnije, pravedne i čiste odluke na terenu. To koliko će sve skupa trajati ne ovisi samo o sucima, nego i o momentu, okolnostima, tehnici. I koliko god trajala, najvažnija je pravedna odluka na terenu. I točka.

A takvu je odluku, svjesna je i sama, najteže donijeti kad je u pitanju igranje rukom.

– Ruka je uvijek bila i uvijek će biti problem, to je najteži dio u suđenju. Stvari su jasno postavljene, ali previše je tu specifičnih situacija, onih koje su 50-50… Iako neki to zagovaraju, nije mi fer da svaki dodir s rukom mora biti ruka, jer tako ćeš dobiti to da igrači stvarno trče i skaču kao pingvini. Ruka je uvijek kad postoji dodatni pokret, proširenje tijela igrača, pogotovo ako se to događa ispred gola.

Problem se često pojavi i u individualnoj percepciji sudaca, odnosno onome čemu suce uče s vrha nogometne organizacije.

– Važan pojam tu je linija intervencije. Kod odluka kao što je ruka ili nije ruka, suci moraju ići u istom smjeru. Sve skupa kreće od FIFA-e, pa dalje prema konfederacijama. FIFA određuje što je kažnjiva ruka i toga bi se svi trebali držati. Svi suci moraju se educirati na isti način.

A u timu koji će ih educirati je i Lada.

– Ta priča s Povjerenstvom odigrala se jako brzo, pristala sam, ali i odmah jasno dala do znanja da su moji ciljevi i prioriteti vezani u prvom redu za FIFA-u. Poklopilo se da sam do ljeta u Hrvatskoj, da nemamo nikakve obaveze što se tiče putovanja, pa mogu preuzeti tu ulogu i pokušati ispuniti očekivanja. Vjerujem da kroz sve to mogu i utjecati na razvoj ženskog nogometa, što bih zaista voljela. To me privuklo, uvijek je lakše djelovati iznutra, ali… – zastala je Lada i poentirala za kraj:

– Rekla sam odmah ljudima u savezu da mi je cilj biti prva ženska instruktorica na muškom Svjetskom prvenstvu 2026. godine u Sjevernoj Americi! Na tome radim. Što će biti, ne mogu sad reći, ali znam da neću odustati od svoga cilja!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Kapetan nam je kipar! ‘Želio me Sopić, a onda me ozljeda odvela u kiparstvo…’

Stjepan Završki nosi kapetansku traku u NK Kurilovcu, ali nogometu se u svakodnevnom ritmu može posvetiti tek nakon što odradi smjenu u kiparskom ateljeu. Iako će sam reći “ja nisam kipar”, ipak je najčvršća poveznica kiparstva i nogometa…

Objavljeno

na

Objavio/la

Kao mali sam obožavao gledati crtić o ptici Dodo, u jednom trenutku sestra me prozvala Dodo i tako je ostalo. Nitko me ne zove Stjepan…, odradio je kapetan NK Kurilovca Stjepan Dodo Završki kratko predstavljanje na početku razgovora s povodom.

Kojim povodom? Pa, recimo, da objasni kakve veze ima nogomet s kiparstvom!

– Evo, uskoro će se navršiti otkad osam godina otkad radim u ateljeu akademskog kipara Hrvoja Dumančića. Njegov sam asistent, tako da volim reći da nisam kipar, ali se bavim kiparstvom. Ipak nisam završio akademiju, ne želim na taj način umanjivati vrijednost onih koji su se školovali za to – gotovo se brani Dodo objašnjavajući ovu čudnu vezu.

Kapetan Kurilovca, igrač Kurilovca već u drugome mandatu, nije ni Kurilovčanin ni Velikogoričanin ni Turopoljac. Ne, on je jedino i isključivo…

– Čistokrvni Zagorec! Dolazim iz Sv. Križa Začretja. Poznati smo po shopping centru, po kleti Kozjak, Vuglec bregu i dobroj kapljici, a ja zapravo živim u selu Donja Pačetina, pokraj Sv. Križa. Ime mjesta je malo neobično, ljudima često i smiješno, a ja uvijek kažem da ima tamo patkica, ali ima to selo i svoju priču. Moj djed, recimo, bio je jedan od osnivača puhačkog orkestra Pačetanci, koji je čak neko vrijeme bio službeni orkestar grada Zagreba – educira nas Završki.

U rodnom kraju počeo je i s nogometom.

– Počeo sam igrati s pet godina, u Jedinstvu iz Sv. Križa Začretje, otišao u Tondach, pa se vratio doma igrati za seniore za 16 godina. Međutim, želio sam nešto više pokušati napraviti u nogometu i zato sam ubrzo prihvatio poziv Kurilovca. Za početak sam bio s juniorima, a onda se i priključio seniorima. I odmah odigrao sjajnu sezonu, zabio pet golova kao stoper, nekoliko puta bio igrač utakmice… Tu su me i mnogi počeli pratiti, pa je došla ponuda iz profesionalnog nogometa, od vinkovačke Cibalije – priča Dodo.

U to je vrijeme Cibalia igrala drugu ligu, borila se za ulazak u prvu.

– Potpisao sam na dvije godine, ali ostao sam godinu i pol. Prva sezona bila je sjajna, borili smo se za prvo mjesto, plaće su bile redovne… A u drugoj se sve raspalo. Plaće su kasnile, znao sam biti potpuno bez novca, a bilo mi je neugodno tražiti roditelja da pošalju. I nije mi problem priznati da sam doslovno znao biti gladan, događalo se i to…

Upravo u to vrijeme brutalno je ubijena i njegova menadžerica Sanja Hap, što mu je dodatno otežalo nogometni put.

– Je, taj događaj je značajno utjecao na nastavak moje karijere, to definitivno… Kad sam otišao iz Cibalije, prešao sam u Vrapče, odigrao odličnu prvu sezonu, otvorila se opcija i za Dinamo II, jer htio me tadašnji trener Željko Sopić, ali tu su počeli moji problemi s ozljedom – započinje novu fazu svoga puta Dodo.

– Upalila mi se pubična kost, a to je ozljeda zbog koje i vrhunski igrači pauziraju po godinu dana. Ja sam pauzirao godinu i pol, a baš u tom razdoblju krenula je i moja priča s kiparstvom.

Sa prilično zamućenim pogledom prema nogometnoj budućnosti, bez love u džepu, bilo mu je jasno da mora naći posao. Kako je završio Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i obuću u Zaboku, prijavio se na posao kod akademskog kipara. On i još 120 ljudi.

– Bio sam kod najboljeg prijatelja u stanu na Črnomercu i s njegovog maila poslao sam prijavu za posao na kojem su se tražili studenti. Iako nisam bio student… Nakon dva dana čovjek mi se javio i pozvao me na razgovor. Od 120 prijavljenih, na razgovore je zvao dvadeset ljudi, a ja sam jedini dobio posao. Došao sam pred njega s velikim samopouzdanjem, osjetio sam i dobru energiju, pa smo se brzo povezali. I već drugi dan došao sam raditi – prisjeća se kapetan Udarnika.

Kao klinac je želio biti kuhar, godinama je vjerovao da će biti profesionalni nogometaš, a na kraju je završio u ateljeu.

– Jedini sam zaposleni, pa sam često sam u ateljeu. Znam što trebam retuširati, šmirglati i oblikovati. I znam što ne smijem raditi, a to su detalji, na kojima uvijek radi šef. Tako funkcioniramo, ja radim samo dio posla. Naravno da bih znao i sam napraviti skulpturu, neke sam već i radio, ali o samostalnom poslu trenutačno ni ne razmišljam. Uigrao sam se u kombinaciji sa šefom i trenutačno se ovako jako dobro osjećam. Super surađujem sa šefom, a uz to imam i nogomet! – govori Dodo.

Iako se to nameće samo po sebi, njegova prva skulptura nije bila ptica Dodo.

– Ne, prvi rad mi je bio prikaz Josipa i Marije s Isusom u naručju. Naravno da to i dalje čuvam kod kuće u Zagorju, to je ipak nešto posebno.

I ispada tako da kapetan Kurilovca baš i nema nogometne idole. Kakav Luka Modrić, ima tu i većih frajera…

– Ivan Meštrović! Šef mi je puno govorio o njemu, proučavao sam ga i sam, a često ljudi i uspoređuju rad moga šefa s Meštrovićem. Da, mogu reći da mi je on idol – sa smiješkom kaže Dodo.

Smiješak se na licu pojavi i nakon što odgovori na pitanje što najviše rade.

– Konjske skulpture! Da, zvuči čudno, ali radimo gotovo isključivo konje. Iako, povezali smo se i s nekim crkvama, pa radimo i neke sakralne stvari… I uvijek s prirodnim materijalima, najviše s glinom, ali i s broncom, zlatom, srebrom, aluminijem – nabraja Dodo.

Osim što je kapetan, Završki je i trener limača Kurilovca, a dolazak proljeća znači i sve veći fokus na nogomet. U prva četiri kola Kurilovec je ostao neporažen, ima jednu pobjedu i tri remija, te drži deseto mjesto na tablici u ovom trenutku.

– Dobro smo radili tijekom priprema i vjerujem u dobro proljeće. Imamo dobru atmosferu i energiju u klubu, a ja u svemu skupa uživam!

Nastavite čitati

Gospodarstvo

Saša i njegov Bike Craft: Ljubav, mehanika, sjaj u očima i – podrška vašem biciklu!

U radnji s dušom, smještenoj na ulasku u Ulicu Nikole Šopa, Saša Lisec te dočekuje sa širokim osmijehom, naramkom korisnih savjeta i vještinama koje izazivaju reakcije kao što su „Isuse, pa ovo je novi bicikl“… A sve je počelo kad je jedan volan zamijenio drugim

Objavljeno

na

Objavio/la

Tamo gdje svakoga dana prozuji gomila automobila, odmah preko puta velikog parkirališta trgovačkog centra Spar, na adresi Nikole Šopa broj 3, svoj dom pronašli su – bicikli! Točnije, dvokotačni ljubimci na toj su adresi pronašli mjesto gdje će dobiti servis, ali i njegu, po jednu dozu ljubavi, nježnosti, topline…

Sve to smješteno je u nekoliko desetaka kvadrata simpatičnog prostora, na čijim vratima stoji natpis “Bike Craft: Servis i njega bicikala”, a odmah iza tih vrata dočekat će te nasmiješeno lice glavnog i odgovornog u ovoj priči. Saša Lisec pokrenuo je posao u ljeto prošle godine, a ovih dana, zajedno s proljetnim temperaturama, krenula je i gužva u njegovoj radnji.

– Ovo je sezonski posao, počinje baš u ovo doba, u ožujku, a traje sve tamo do listopada – objašnjava nam Saša za početak druženja u mjestu na kojem se najbolje osjeća.

U nekim prošlim vremenima Goričani su ga možda znali kao jednog od organizatora Tour de Tura, instruktora u autoškoli, bio je nakon toga i profesionalni vozač, proputovao gotovo cijelu Europu, pa onda odlučio jedan volan zamijeniti drugim. Zapravo, odlučio se vratiti volanu bicikla, za kojim je proveo djetinjstvo, jureći po Gorici na svom BMX-u.

– Rekreativno sam trenirao boks i biciklizmom sam se počeo baviti kao nadopunom za boksačke treninge, da bi si pojačao kardiovaskularni sustav znajući da je biciklizam izvrstan za jačanje srca, krvnih žila i pluća. Kroz neko vrijeme, shvatio sam tu ljepotu slobode kretanja. Puno toga obiđeš, a još se i super osjećaš nakon što završi trening, kad udare dopamin i endorfin. I tako je krenulo… – vraća se Saša na početak svoje biciklističke avanture koja traje.

I nije se zaustavio samo na vožnji, jer brzo su se tu uključili i neki drugi afiniteti.

– Kako sam oduvijek volio šarafiti, počeo sam servise na svom biciklu raditi sam, a vrlo brzo su mi i frendovi počeli dovoziti svoje bicikle. Kroz sve to počeli su me zanimati svi ti industrijski standardi, pogotovo kod starih “specijalki”, u koje sam se zaljubio. U svemu tome jako mi je zanimljiva i važna povijest, način na koji je tehnologija napredovala, pa sam kupio alate i počeo restaurirati stare “specke”. Tu je krenuo prvi ozbiljan posao, krenulo se i nešto dodatno za kruh zarađivati – prepričava Lisec.

Kako su prijatelji polako počeli dovoziti i nove bicikle, Saša je učio nove standarde, kupovao nove alate…

– To radim i danas, i to konstantno. Ulažem u znanje, ali i u alate. S biciklima vam je isto kao u auto industriji. Svaki proizvođač štiti sebe, zbog “after salea”, odnosno post prodaje, pa svatko izmišlja vlastite standarde, tako da je tu jako puno specifičnih detalja na svakom biciklu – objašnjava Saša, koji nije baš odmah odlučio sam krenuti u biznis.

Umjesto toga, krenuo je drugim putem. Prošao je kroz nekoliko servisa za bicikle kao djelatnik, učio i od starog Fumića u Vlaškoj, u kultnoj radnji nekadašnjeg biciklističkog olimpijca, upoznao se sa svim fazama poslovanja, koračao prema odluci koja je realizirana u lipnju prošle godine.

– Na svakom od tih poslova nešto sam naučio. Kod majstora Fumića sam dobio uvid u pravo pravcato obrništvo, u sljedećoj firmi bavio sam se i marketingom, u onoj sljedećoj radio kao servisni savjetnik, pa kroz to skužio psihologiju biciklista, shvatio da ljudi vole svoj bicikl i da vole znati što se događa s njihovim biciklom, zašto je došlo do nekoga kvara i kako smo ga riješili – priča Lisec i nastavlja:

– Promatrajući sve skupa, vidio sam da u bike shopovima često dolazi do hoh pristupa klijentu nakon nekakvog pitanja, u smislu “pa kako ti to ne znaš..” A meni je logično da ne znamo svi sve. Ti si tu da prodaš svoju uslugu, da prodaš rješenje njegova problema. Pa zato i postojiš! Imajući to na umu, poželio sam otvoriti nešto svoje.

Poželio i otvorio. Baš onako kako je htio. Odradio je još i školovanje na Institutu za menadžment, smjestio se u malen, ali izrazito ugodan prostor i stvari postavio na svoj način.

– Zašto se “Bike Craft” tako zove? Po meni, to sugerira obrtništvo, artizanstvo, prirodan pristup radu. Zašto servis i njega bicikala? Time sam želio implicirati da volim bicikle, da volim ljudima rješavati probleme, a najviše volim reakciju klijenta kad dođe po bicikl i kaže “Isuse, što je ovo, novi bicikl?!” E, to volim!

Iako je bio prisutan tijekom cijelog razgovora, tu se negdje sjaj u očima još malo pojačao.

– Znate kako moderne mehaničare zezaju da su monteri, da na novim autima dijelove ne popravljaju nego mijenjaju? E, tako i je i u biciklizmu, dosta toga ne da se popravljati. I baš zato ja guštam u tim starim biciklima, jer oni daju važnost cerebralnoj aktivnosti. Ja moram upregnuti mozak da bi otkrio odnose snaga, osi, da bi shvatio gdje je problem i pronašao rješenje – strastveno opisuje Saša i nastavlja:

– Da ne bude zabune, volim ja i nove bicikle, tu isto guštam. Pa nema ništa ljepše od toga kad ti netko dođe s biciklom od deset tisuća eura, koji gore ima pogonsku grupu Campagnolo…

Campagnolo je, objasnio nam je i to, najstariji proizvođač komponenti za bicikle, prvenstveno kotača, mjenjača, pogonskih sklopova i kočnica. Otišli smo tom prilikom i u povijest, doznali ponešto o Tulliju Campagnolu, instituciji biciklizma i biciklističke industrije, a onda se ipak vratili u sadašnjost. U mjesec ožujak godine 2024., na početak nove biciklističke sezone.

– Otkad sam otvorio, uspio sam se dobro pozicionirati, barem za prvu godinu. Sad kad je opet granulo sunce, vidim da ima rezultata i od usmene predaje, i od ulaganja u marketing. Uložio sam u stranicu, u komunikaciju na društvenim mrežama, a u to ću i dalje ulagati. Uostalom, u marketingu kažu da si “od uložena dva dolara jedan sigurno bacio u vjetar, samo ne znaš koji”. To je strahovito bitno, jer ne znaš iz koje uličice će ti netko doći – kaže Saša i nastavlja:

– Ne stajem samo na ulaganju u edukaciju i alate. Naime, Bike Craft priča nije interesantna samo korisnicima, nego i proizvođačima. Da, oduvijek sam volio podržavati lokalnu proizvodnju, pa sam tako sad u razgovorima s dvije domaće firme koje se bave proizvodnjom bicikala i sportske opreme; Batronik Technology iz Lomnice, koja proizvodi baterije, gotove setove za nadogradnju bicikala u električne i same bicikle, te Chelichana iz Karlovca, koja se bavi proizvodnjom “custom” bicikala od titana i egzotičnih legura čelika. Uskoro će potencijalni kupac u Bike Craftu moći napraviti “bike fitting” i naručiti si bicikl po vlastitim preferencama, odnosno specifikacijama. Radim i na tome da u ponudi imam Seasucker Bike Racks, krovne nosače bicikala specifične po svojoj ekstra brzoj i ekstra lakoj montaži i demontaži.

Terminologija je to koju će bolje razumjeti biciklisti nego oni koji će to tek postati, ali razlike zapravo nema.

– Tko god dođe ovdje, u moju radnju, kakav god bicikl imao, ne radim nikakvu razliku. Popravljam, odnosno servisiram, gotovo sve; od najjeftinijih pa sve do najsofisticiranijih. Nerijetko se u servisu nađu komponente poput, recimo, Shimano Alfine i Nexus planetarnih mjenjača, koje su vlasnici, kako kažu, do sad vozili u Sloveniju ili Austriju na servis. Često održavam vrlo skupe natjecateljske kotače od karbona, proizvođača Campagnolo, Fulcrum, Roval, Zipp, DT Swiss… Ukratko, tu sam da riješim nečiji problem, kakav god on bio. Pristup mi je takav, dosta sam otvoren i prijateljski nastrojen, a ljudi to vole, taj topli pristup. Kad ti netko misli ostaviti novce, zauzvrat očekuje poštovanje, a ja to ljudima pokušavam i dati. Zamislio sam sve ovo kroz taj “boutique” pristup klijentu, a to se pokazuje dobrom odlukom. Ljudima ću uvijek rado objasniti kako se koristi bicikl, na koliko se bara pumpaju gume, koliko je važna kilaža vozača, kako se čisti lanac… Hrpa je tu detalja, a to se ljudima sviđa – dodaje.

I trajalo bi sve to skupa tko zna do kad – prošli smo u međuvremenu i sve vrste materijala od kojih se rade bicikli, koje su prednosti i mane titana i aluminija, doznali zašto bicikli od deset tisuća eura koštaju deset tisuća eura – da se nije trebalo vratiti poslu. I krenuti sređivati bicikle za novu velikogoričku biciklističku sezonu.

– Velika Gorica je po mnogo toga specifična sredina, pa je tako nekako i u biciklizmu. Tu prije svega mislim na povezanost sa Zagrebom, jer praktički svi gorički biciklisti vezani su uz zagrebačke klubove i zagrebačke terene. Kod nas zapravo ni nema kluba u pravom smislu – ističe Saša, pa nastavlja:

– Puno toga nam uvjetuje Europa. Moramo mijenjati određene standarde pristupa stvarima, htjeli mi to ili ne. U zadnjih petnaestak godina došlo je do ekspanzije biciklizma, u Europi, ali i u Hrvatskoj. U samoj Velikoj Gorici dosta toga je napravljeno posljednjih godina u tom smislu, vidimo da praktički sve nove ceste imaju i odvojen dio za bicikliste. I to je jako dobro, jer to nije samo pitanje kulture života, nego i sigurnosti. Treba nam sve to, treba nam i staza prema Čiču, i rekreativna zona… – smatra Saša.

A sve to treba nam i za biciklizam i za vožnju bicikla. A tu, ako niste znali, postoji bitna razlika.

– Vožnja bicikla je kad odeš do dućana, a biciklizam je sportska grana koja ima svoje specifičnosti. Treba znati disati, treba znati kakav bicikl voziš, za kakvu namjenu, treba znati i koje mišiće koristiti. Ti čak i tijekom vožnje možeš pozicijom sjedenja odlučiti hoćeš li koristiti, odnosno umarati, srce ili noge… – educirao nas je još malo Saša, pa sa smiješkom zaključio:

– Sve to se može naučiti kod mene u “Bike Craftu”!

Novi bicikl već je stizao na servis i njegu, sezona života na dva kotača se pošteno zahuktava…

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Đuka na liniji Šank – Teren – Šank! ‘Naručivali su mi kavu i tijekom utakmice…’

Jurica Kovačić zvani Đuka srednji je od trojice sinova Franje Kovačića zvanog Pevec. Najstariji brat Marko vodi Caffe VAR na Gradskom stadionu, u kojem radi i Jurica, istovremeno igrač Dugog Sela. Koje je u ponedjeljak gostovalo par metara od kafića…

Objavljeno

na

Objavio/la

Caffe VAR, kafić sa možda i najboljim imenom na svijetu, posebno je mjesto. S posebnim duhom, pravim nogometnim, jer s nogometom je isprepleten do maksimuma. Lociran na samo nekoliko metara od pomoćnog igrališta na Gradskom stadionu, onog koji je rezerviran isključivo za treninge prve momčadi, drukčiji ni ne može biti, ali ne prestaju poveznice na lokaciji. O ne, baš naprotiv…

Prije preuređenja, tadašnju “kolibicu” držao je Franjo Kovačić, u narodu poznatiji kao Pevec. Klupski ekonom od prvih dana, jedinstven po svim parametrima, fakin s brega, dobričina i veseljak, ponekad i psiholog igračima, sa specifičnim izričajem i oštrim jezikom. Takav kakav je, odgojio je sa suprugom Božicom trojicu sinova. Najstarijeg Marka, kapetana NK Bune, koji je preuzeo preuređeni, prošireni i puno funkcionalniji Caffe VAR, najmlađeg Luku, također igrača NK Bune, i srednjeg Juricu, koji je ovoga puta i tema našte priče.

Svježe oženjeni Jurica već dvije godine praktički svakodnevno radi kao konobar u kafiću kojeg vodi stariji brat, uredno skuha malu s toplim i igračima Gorice, prije ili nakon treninga. a nakon šihte juri na – trening. On je, priznat će to i preostala dvojica, najbolji nogometaš iz “dinastije Pevec”. Trenutačno je igrač Dugog Sela, igra jedinstveni treći rang hrvatskog nogometa, igra jako dobro, a ponekad i, pazite sad, dogovara utakmice!

A kad je već tako, zašto je ne bi dogovorio par metara od šanka za kojim je svaki dan? Pa da može skinuti pregaču, navući dres i kopačke pa zaigrati protiv ekipe kojoj inače kuha kavu…

– Da, ispalo je da sam ja dogovarao, malo su me i uzeli u đir u svlačionici što sam si doveo utakmicu u kafić, ali ovako ide priča. Nindža me nazvao i pitao hoćemo li odigrati prijateljsku utakmicu, budući da su tražili protivnika za dan nakon Rijeke. Odmah je to propalo jer smo mi u subotu i nedjelju trebali igrati dvije utakmice u Medulinu. Kako je otpala ta u subotu, zvao sam Nindžu nazad, pitao jel stoji i dalje ponuda, i pao je dogovor – prepričava Đuka, kako zovu Juricu Kovačića.

Kod Pršira i Kapulice se odmah osjeti da su klasa više…, prepričava Jurica iskustva s travnjaka… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Našao se tako i vlastitom zaslugom u neobičnoj situaciji. Na teren u kojega gleda svaki dan, na kojem je godinama i igrao u omladinskim kategorijama Gorice, istrčao je s brojem 17 na dresu Dugog Sela, a druge strane bili su Pršir, Kapulica, Blummel, Raspopović…

– Lijepo je bilo vratiti se. Da, možda i malo čudno, neobičan je osjećaj igrati tu, protiv ljudi koje viđaš svaki dan, ali baš mi je drago da smo organizirali tu utakmicu, malo odigrali… Dobro je to i za naše mlađe igrače, da osjete višu razinu nogometa, jer velika je to razlika. Pogotovo Pršir i Kapulica, oni baš odskaču, osjeti se da su kvaliteta više – vrti dojmove Jurica.

– Izgubili smo 4-0 na kraju, ali nije to bilo loše. Uvijek su za nas bolje ovakve utakmice nego nekakve protiv niželigaša. Najveća je razlika u tome što te ovdje protivnik kazni za neke pogreške koje u našem rangu prolaze bez posljedica, a kroz to se najbolje i uči.

Osim nogometa, na terenu je neizbježno bilo i zabave.

– Je, bilo je dobacivanja, pogotovo baš Pršir i Kapulica. Čak mi je Blummel naručio kavu u jednom trenutku, ha, ha… Ma bilo je baš dobro, uživao sam u svakom trenutku. Nije mi to bila obična utakmica, zezaš se tu i s protivničkim igračima, i trenerima. I ovi moju su me “ložili”, pričali u svlačionici da se zbog mene ne smiju osramotiti, kad sam si već organizirao utakmicu. Znaš već, klasično ruganje… – kroz smijeh priča Đuka.

Gledao ga je i dobro promatrao uz teren i sportski direktor Mario Brkljača. Prijelazni rok u samom je finišu…

– Ma kakvi, nemaju oni para za mene. Uostalom, morao bih burazu dati otkaz, a to ne ide tek tako, ha, ha.

A kad je s nogometom završilo, trebalo se vratiti u uobičajni film. Jer, kad je utakmica završila, Đuka se stigao otišurati, popiti kavu i – nazad na posao. Opet pregača, opet mala s toplim, a u to doba dana već i štošta drugo…

– Pa da, odmah sam išao u smjenu, ali nije mi to ništa neobično. Znalo se događati da bude ovdje i po cijeli dan, kad nema tko. Netko me zamjeni na dva sata, da odem na trening, i nazad na posao. Tako da nije problem – kaže srednji brat Kovačić.

Odrastao je na ovom stadionu, proveo ovdje trećinu života kao igrač svih kategorija prvo Radnika, a onda i HNK Gorice, i danas je stalno tu, a ispalo je da je nogomet ovdje posljednji put igrao u prvoj prvoligaškoj sezoni Gorice, kao igrač Kustošije.

– Počeo sam u Buni, na našem Wembleyu, još kao limač sam igrao za sve moguće selekcije, pa otišao u Udarnik na godinu dana i u mlađim pionirima došao u Goricu. Prošao sam sve selekcije, igrao za pionire, kadete, juniore i na kraju dvije i pol sezone za seniore. Igrao sam drugu ligu kod Ilije Lončarevića i Samira Toplaka, u početku sam čak i dosta igrao… – prisjeća se Đuka tih goričkih dana.

– Debitirao sam za prvu momčad kod Toplaka, u utakmici protiv Šibenika, a kod Ilije sam kao ofenzivni vezni završio na desnom beku! Hrvoje Jančetić u tom je trenutku bio jedini desni bek, ozljedio se i Ilija me pitao mogu li to pokriti. Rekao sam da mogu, dao mi je priliku, igrao sam dobro, čak me i zavolio, ali kad se Jana vratio, naravno da je on igrao. Budući da me Ilija vidio samo na toj poziciji, kasnije sam igrao puno manje i odlučio otići.

Za Udarnik je Đuka igrao i prije i poslije dugogodišnje ere na Gradskom stadionu

A otišao je tamo odakle je i došao. U jesen 2014. svoje je talente preselio na Udarnik.

– Nisam dugo ostao u Kurilovcu, nakon polusezone sam otišao u Maksimir, u treću ligu, bio sam tamo i kapetan, pa se dvije godine poslije opet vratio u Udarnik. Gorenc je bio predsjednik, Žica direktor, Udarnik je ušao u treću ligu… Nakon te sezone otišao sam u Kustošiju, u drugu ligu, odigrao top sezone pa otišao u Litvu. Damir Žutić i ja bili smo jednu polusezonu u Atlantasu iz Klapeide, nogometno je to bilo malo drukčije iskustvo, ali eto, imam i tu epizodu u inozemstvu – vrti fim Đuka.

Vratio se u Hrvatsku kroz tad vrlo ambiciozni Vinogradar, no sve je zaustavila tragedija.

– U Vinogradaru je bilo top, ostao bi tamo sto godina, ali sve se raspalo nakon što je umro predsjednik Rubinić. U utorak sam se s njim dogovorio produženje suradnje, da idemo dalje skupa, a subotu čovjek umre… I odmah je bilo jasno da se sve mijenja, pa su svi igrači otišli, uključujući i mene. Prvo u Petrinju, pa u Zagorec, a onda kratko i u Rudeš, gdje mi je trener bio Dinko Jeličić!

U prijevodu, i bivšem treneru danas kuha kavu. Što ti je život nogometaša…

– Prepoznao me odmah, čim je prvi put došao. Gledao me u čudu, pita ‘Što radiš ovdje?’, a ja rekoh ‘A radim…’, ha, ha… Lijepo smo popričali, Dinko je super lik – kaže Jurica.

Jurica Kovačić igrač je Dugog Sela od ljeta 2021. godine… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Zadnje dvije i pol godine Đuka je igrač Dugog Sela, u najboljim je nogometnim godinama, na ljeto će navršiti 30, a u svemu skupa uživa.

– Super mi je u Dugom Selu! Rijekost je vidjeti tako dobro organiziran klub u ovom rangu natjecanja, svakak čast ljudima koji sve to vode i drže sve pod kontrolom. Tu plaća ne kasni ni dan, ljudi imaju fan shop koji im donosi novac na ovoj razini, odmah uz klupski kafić, stadion je jako lijep, odemo i na pripreme… Za tu razinu, stvarno teško može biti bolje.

Dugoselska nogometna jesen nije bila posebno uspješna, Đuku i prijatelje čeka borba za ostanak, ali optimizam je na nivou.

– Malo smo podbacili jesenas, ali vjerujem da će sve završiti dobro. Već u prvih pet kola čeka nas puno važnih utakmica i ako bude pravi, već tu možemo riješiti puno toga. Imamo dobru momčad, ali dobra je i ovo liga. Ima jako dobrih momčadi, a dosta toga govore i kup utakmice. Nas je Lokomotiva u punom sastavu dobila 1-0, Karlovac je bio dobar protiv Osijeka… Šteta što tu mi nemamo neki klub, recimo Kurilovec, jer liga je pogotovo dobra za mlade igrače. Sljedeće sezone će četiri mlađa od 21 godine morati početi i završiti utakmicu… – zaključuje polako priču Đuka.

– Nogomet mislim igrati dokle god mogu! Igra mi se, dobro se osejećam, uživam u svemu tome i neću prestati sve dok ne budem morao…

I sve to što je iza njega, kao i sve što tek dolazi, postaje nevažno kad dođe ljeto. I kad krene Breška liga.

– O da, od toga nema ništa veće! Breška liga na vrhu, pa Olimpijske igre, pa svjetsko u nogometu, pa onda dalje… Bio sam lani najbolji strijelac, ali moja Kozjača još ni jednom nije uspjela osvojiti. Najbolji smo do sad bili četvrti, a ako to jednom uspijemo, mogu slobodno odmah okačiti kopačke o klin, ha, ha…

E, tu je morao doći kraj. Netko je povikao “konobar” tamo iz kuta, sa stola ispod dresa litavskog Atlantasa s brojem 19 i natpisom Kovačić, pa je diktafon mogao otići na “off”.

A Đuka za šank.

Nastavite čitati

Reporter 436 - 11.04.2024.

Facebook

Izdvojeno