Nakon domaćeg poraza od Stupnika u prvom kolu (1-2) nije se u Mraclinu rodila nikakva vrsta panike, nije to takva sredina, ali budući da je već tri dana poslije stigao i novi poraz, sad bi se već alarmi mogli početi paliti… Ne toliko zbog dva vezana poraza, jer na Grabi su se okupili ozbiljni ljudi koji nisu skloni dramatiziranju zbog jednog, dva ili tri loša rezultata, ali dojam koji je ostao teško može bilo koga ohrabriti. Panike i dalje nema, za nju nema razloga, ali zabrinutost definitivno raste.

Već nekoliko sezona Mraclin ima kadar koji je sposoban jako dobro gurati kroz 4. NL Središte, to se i pokazalo u prethodne dvije sezone, a ništa bitno nije se promijenilo ni ovoga ljeta. Otišla su samo dva igrača, bez kojih se može ići dalje, pogotovo kad znamo da je došlo i nekoliko novih igrača, među kojima su i ozbiljna pojačanja. I baš zato se očekivalo da će Mraclin nastaviti u sličnom ritmu, što se baš i nije dogodilo, ni po pitanju rezultata ni po pitanju igre.

Najveća promjena koja se dogodila ovog ljeta je ona trenerska, budući da je Marko Biljan odlučio prihvatiti ponudu iz ŽNK Gorice i tako ostavio upražnjeno mjesto na klupi. Potraga za njegovim nasljednikom potrajala je poprilično dugo, kriteriji koje su postavili Biljan, kao i Tomislav Škrinjarić i Damir Milanović prije njega, pokazali su se teško dostižnima za mnoge, a rang natjecanja bio je otežavajući faktor u razgovorima s trenerima koji imaju dokazanu kvalitetu.

Kao rješenje je na kraju isplivao Milan Marinić, 46-godišnjak koji je zbog poziva iz Mraclina napustio Kloštar i vratio se u turopoljski nogomet, u kojem je već bio vodeći Turopoljac iz Kuča. Marinić je odradio pripreme, posložio stvari po svome ukusu i na svoj način, ali početak njegova mandata nikako nije po planovima. Ni po njegovim, ni po klupskim planovima…

Nešto će se, dakle, tu morati mijenjati, pri čemu postoje najmanje dvije opcije. Prva je da se nešto promijeni u načinu rada, pa da se na taj način unaprijedi i igra i rezultati, a druga je da se promijeni trenera. Iz Mraclina se nitko ne oglašava po pitanju ove druge mogućnosti, iz kluba nema službenih informacija, ali kuloari su sve glasniji, s više strana može se doznati da je Marinićeva pozicija već nakon dva kola postala upitna. A kad kuloari krenu…

Naravno da bi u Mraclinu bili najsretniji da se ne moraju odlučiti na takav potez, na korak koji se kosi sa svime što znamo o tom klubu, ali u sportu uvijek postoje i iznimne situacije. Hoće li ova aktualna situacija biti jedna od takvih, doznat ćemo u danima pred nama.

Nogometašice Gorice krenule su u novu prvoligašku sezonu, s novim trenerom Marko Biljanom, s nekolicinom novih igračica, ali i s nesretnim porazom u prvome kolu. Na pomoćnom igralištu Gradskog stadiona cure su dočekale Osijek, dugogodišnjeg vladara hrvatskog ženskog nogometa, aktualnog osvajača Kupa, a na kraju se sve što se moglo okrenuti protiv njih i okrenulo protiv njih…

– Jako sam zadovoljan načinom na koji smo igrali, pogotovo nakon svih problema koje smo imali tijekom priprema, ali nedostajalo je prije svega malo sreće. Usuđujem se reći da smo izgubili utakmicu koju smo po svemu trebali dobiti, zato nam je teško pao ovakav poraz – kaže trener Biljan, koji je ŽNK Goricu uveo u najviši rang, a ovog ljeta se vratio na klupu.

I doista, Goričanke su odigrale jako dobru utakmicu, stvarale prilike i malo toga dozvoljavale protivnicama. Točnije, sve do kraja prvog poluvremena nisu Osječankama dopustile gotovo ništa, da bi prvi šok stigao u 42. minuti. Osijek je dobio korner, ubacivanje je završilo na drugoj stativi, a tamo je loptu zahvatila Marissa Di Genove, koja vjerojatno ni sama ne zna kako je zabila za 0-1…

Gorica se vratila u egal u 65. minuti, Andreja Šćukanec-Hopinski iskoristila je lijepo proigravanje Ene Pernar Curić i pogodila za 1-1, što je bila i više nego zaslužena nagrada za sve dotad prikazano. Nastavila je Gorica u sličnom ritmu sve do kraja, imale su naše nogometašice ukupno tri čista zicera, još najmanje tri dobra pokušaja, ali lopta nije htjela u gol.

A onda je stigla ta kobna 92. minuta…

Opet korner za Osijek, pri čemu se dogodio kiks u obrani. Diana Bieliakova ostala je sama kao duh na vrhu peterca i glavom pogodila za konačnih 2-1. Iz drugog pokušaja Osijeka na utakmici uopće, iz drugog prekida, puno više sretno nego spretno. Nije pomoglo ni to što je Pernar Curić u završnici dobila dva žuta, odnosno crveni karton, pa je cijela priča završila kao veliki peh.

– Moramo ovo zaboraviti i krenuti dalje. Vjerujem u ovu ekipu, cure jako dobro rade i vjerujem da bismo uz pojačanje ili dva mogli ući u borbu i za više pozicije na tablici. Ovo je jedan od onih poraza koji se ne događaju često, zato ga je bilo toliko teško prihvatiti, no imamo još dovoljno vremena za skupljanje bodova i ja sam optimist – kaže trener Biljan.

Nove igračice, za koje ćemo se nadati da će biti pojačanja, polako i stižu. Nova igračica Gorice ovih će dana postati jedna reprezentativka Irana, u dolasku je i jedna igračica iz Finske, a moguće je da u narednom periodu dođe i još poneko pojačanje. Kad se sve to posloži, imat će Biljan još jače argumente za optimizam, a koliku on podlogu ima u ovom trenutku doznat ćemo već u drugom kolu.

Goričanke će prvo gostovanje odraditi u Maksimiru, protivnik će biti ekipa Dinama, predvođena našim Stefanom Rajićem, bivšim trenerom Gorice. U prvom kolu Dinamo je bio ekstremno uvjerljiv na gostovanju kod novog prvoligaša Istre 1961, u Puli je završilo 11-0, no to neće previše uplašiti naše djevojke. One će na maksimirski teren broj 7 istrčati svjesne da znaju i mogu, a bude li tu i još malo neophodne sreće, možemo se nadati dobrim vijestima.

Pet i pol godina prošlo je između završetka prve i početka druge ere Marijana Čabraje u HNK Gorici. Prvi put u Turopolje je rođeni Istrijan posavskih korijena došao uoči prve prvoligaške sezone, kroz Goricu je uspio izboriti povratak u Dinamo, čiju je omladinsku školu prošao, a u kasno proljeće ove godine ponovno se pojavio na stadionu na kojem je proživio najljepše trenutke svoje dosadašnje karijere.

Čabi je danas 28-godišnjak, iskusan igrač koji je puno toga prošao u razdoblju između dvije Gorice. I životno i nogometno.

– Nakon svega što sam prošao, nakon nekih teških trenutaka koji su ostali iza mene, vjerovao sam da je povratak u Goricu najbolji put za mene. Trebao sam pomoć i jako mi je drago što su ljudi iz Gorice pristali ponuditi mi šansu i pomoći mi da se vratim na stare staze, a nadam se i vjerujem da ću i ja moći pomoći klubu – rekao je Čabraja gostujući u novom nastavku serijala “Studio Gorica”.

Prisjetio se tom prilikom svog prvog mandata u Gorici, ljudi i događaja koji su obilježili to razdoblje, prepričao je i sve što mu se događalo u razdoblju u kojem nije bio dio Gorice, gdje je bio i što je radio, a dotaknuo se i planova za budućnost. U opuštenom razgovoru na kauču klupskog studija vratio se i na svoje nogometne početke, otkrio tko su mu omiljeni suigrači, ali i protivnički igrači s kojima je imao najviše problema.

Čabi je opet doma, svoj na svome…

Udarnik je čudo! Ženski rukometni klub Udarnik, naravno, o njemu je riječ, jedinom klubu koji i dalje nosi to ime, klubu kojeg je najlakše opisati upravo s ove tri riječi iz prve rečenice…

Udarnik živi, radi i funkcionira u skromnim uvjetima. Udarnik raspolaže s financijskim sredstvima s kojima je teško pokriti i osnovne potrebe. U Udarnikovu svijetu vješta improvizacija i luda energija, koja često graniči i s fanatizmom, nadoknađuju sve objektivne minuse u odnosu na neke druge, često i puno manje sredine. I Udarnik je, svemu tome unatoč, iznimno uspješan.

Seniorke su već godinama redovan član gornjeg doma druge lige, ali ovo nije priča o seniorkama. Ovo je priča o mlađim kategorijama, o radu s mladim rukometašicama koji ovaj klub izdvaja od drugih. Čak i na trećini dvorane, s premalim brojem treninga, u Udarniku uspijevaju gotovo svake godine s barem jednom selekcijom doći do državne završnice. Što je samo po sebi vrijedno dubokog naklona…

A onda se na sve to naslone i – reprezentativke! Do jučer je to bila Luna Gojak, koja je sa svojom generacijom osvojila povijesno srebro na Europskom prvenstvu u Crnoj Gori ovoga ljeta, što je u najvećoj mjeri njezina zasluga i njezin uspjeh, ali naravno da ogromne zasluge idu i ljudima iz kluba, trenerima koji su radili s njom sve ove godine, sve dok ovog ljeta nije odlučila otići u Ivanić. U velikoj mjeri, pretpostavit ćemo, i zbog uvjeta za rad koje imaju jedan, odnosno drugi klub.

Međutim, i nakon Lune, i bez Lune, Udarnik opet ima reprezentativku!

“Sezona još nije ni počela, a već ispisujemo novu povijesnu stranicu našeg kluba! Tijekom turnira u Čakovcu stigla nam je sjajna vijest, Hrvatski rukometni savez obavijestio nas je da je naša igračica Luana Bigec Sabljak pozvana u reprezentaciju Hrvatske!”, s neskrivenim ponosom objavili su iz ŽRK Udarnika.

“Izbornik mlađe kadetske ženske reprezentacije, Nenad Smiljanec, objavio je popis igračica za prvo okupljanje ove generacije, a među njima je i ime naše Luane! Ovo je veliko priznanje za naš klub, sve članove, našu trenericu, cijelu ekipu, a ponajviše za Luanin trud, rad i predanost.

Prve čestitke već su obavljene u Čakovcu, ali ovom prilikom još jednom čestitamo Luani i njezinim roditeljima! Ponosi smo na tebe, Luana… Vjerujemo u tebe i tek smo na početku!”, stoji u nastavku objave.

Prvo je to okupljanje reprezentacije u generaciji igračica rođenih 2011. godine, što će reći da je Luana 14-godišnjakinja. Na popisu izbornika Smiljaneca našle su se 22 djevojke, a Luana nije samo jedina predstavnica Udarnika i Velika Gorice, nego i jedina igračica iz Zagrebačke županije na tom popisu. Što će samo dodatno objasniti koliko je ovo velika stvar, koliko je ovo veliki uspjeh za Luana i za klub…

I za njezine roditelje, naravno, kao što su naznačili i iz kluba. A tu se možda krije i dio tajne uspjeha, u genetici koja je prava sportska. Luanin otac Saša Sabljak, naime, također je bio hrvatski reprezentativac, a u nastavku karijere prometnuo se u svojevrsnu legendu turopoljskog nogometa. U kockastom je tata Sale bio od kadeta sve do U-21 reprezentacije, godinama je bio u stožeru prve momčadi HNK Gorice, čiji je bio i prvi kapetan u klupskoj povijesti, a danas je prvi suradnik Krunoslava Rendulića.

Nema dvojbe da tatini savjeti mogu pomoći, da Luana nakon svega neće poletjeti, nego će znati da je ovo samo novi i dodatni poticaj da u budućnosti radi još više, jače i bolje. Potencijal je tu, nadogradnja slijedi. U uvjetima, nadamo se, kudikamo boljim nego što su bili dosad, za što će se prostor otvoriti kad se konačno završi balon dvorana, koja je po nekim najavama trebala već biti završena…

Javljam se iz “Zemlje slobodnih i doma hrabrih”. Mislim da još nisam svjestan gdje sam, javio se dolasku u SAD Karlo Dragojević, donedavno košarkaš Gorice, a po novome američki student.

Za nastavak svoga školovanja Karlo je odabrao Western Iowa Tech Community College. Time je ostvario svoju dugogodišnju želju upisavši koledž, na kojem će uz stjecanje novih znanja, nastaviti graditi i svoj košarkaški put, koji je započeo u Gorici, gdje je tijekom prošle sezone bio i član seniorske momčadi.

– Prvi dojmovi su i više nego pozitivni, a naročito mi se sviđa život u kampusu. Posebno mi se sviđa to što se ovdje stavlja naglasak na individualan pristup studentu. Sve je bazirano na stjecanju opće naobrazbe i širenju osnovnog znanja općenito. Sve ovo mi je velika promjena i veliki izazov – kaže Karlo, koji je u SAD stigao 23. kolovoza.

– Imam motivaciju i visoke ciljeve kojima težim. Uvjeti su mi odlični. Trener mi je top. Svoju ljestvicu nakon što sam stigao ovdje samo podižem. Pozdrav svima u klubu, svim dečkima s kojima sam trenirao i igrao, a poseban pozdrav trenerici Idi i treneru Haniju – za kraj je poručio Karlo Dragojević.