Kako mi se sviđaju reflektori? Ma super su, osvijetle mi cijelo dvorište, sad mi je k’o u Betlehemu, sa smiješkom nam govori Ivan Mišerić Pevi, legendarni predsjednik Radnika dok sjedimo uz kavu i razgovaramo o velikogoričkom gradskom stadionu jučer, danas i sutra.

Upravo je Pevi bio jedan od ključnih ljudi goričkog sporta u vrijeme dok se stadion gradio, a prošla su od tad više od tri desetljeća. Njegova obiteljska kuća odmah je pokraj stadiona, dolazak reflektora 31 i nešto godinu nakon što je stadion otvoren istovremeno mu je i veselje i besplatna rasvjeta.

– Dobro je to, jako dobro, baš lijepo izgleda. Ovo je jedan viši standard, koji će i koštati, ali objekt je dobio na vrijednosti – zadovoljan je učinjenim Pevi.

Čovjek je to koji je hodajuća enciklopedija goričkog sporta, nogometa prije svega, kao iz rukava baca datume, imena, sve važne detalje… Ljuti ga i dalje što više nema njegova Radnika, voljenog “djeteta”, kluba koji se prije devet godina ugasio, pritisnut dugovima, pa mjesto prepustio HNK Gorici. Uzruja se Pevi kad o tome govori, godine nisu ublažile razočaranje, ali to smo ipak morali ostaviti za neku drugu priliku, za neki drugi razgovor… I okrenuti se stadionu, objektu koji je dolaskom reflektora ušao u sasvim novu fazu svoga postojanja.

– Prije stadiona, tu je bilo pleško polje. Ljudi su se bavili poljoprivredom, najviše uzgojem kukuruza i pšenice, i bila je to izuzetno plodna zemlja. Nekad je tim područjem prolazila i Sava, što je vidljivo po šodericama na tom potezu – priča nam Pevi pa odmah nastavlja:

– Još sredinom sedamdesetih napravljen je urbanistički plan kojim je taj prostor uz Plešku ulicu predviđen prostor za sportsko-rekreacijski centar Velika Gorica. Zamisao je bila da se izgradi stadion s pomoćnim terenima, olimpijski bazen, dvorana, teniski tereni… Projekt je radio urbanistički institut Hrvatske, projektanti su bili bračni par Duška i Drago Bradić, svi idejni projekti bili su gotovi već tad, ali sljedećih desetak godina ništa se nije događalo.

Srećom, sredinom osamdesetih stigao je spasitelj zvan Univerzijada.

– Zagreb je 1985. dobio Univerzijadu, a u tu priču odmah se uključila i Velika Gorica. Otvorio se natječaj i mi iz sporta smo u dogovoru s ljudima iz vlasti odlučili pokušati konačno dobiti sportsko-rekreacijski centar. Osiguran je novac za sufinanciranje tog projekta, kandidirali smo se za izgradnju nogometnog stadiona i dvorane, a ta naša kandidatura je i prošla. Imali smo jake argumente, bili smo jedan od najsportskijih dijelova Zagreba, najbrojnije nogometno središte s 26 klubova, imali smo i već gotov projekt od deset godina ranije, ali naravno da smo morali i lobirati kod tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Mate Mikića. Srećom, i on je shvatio sve naše prednosti – govori Mišerić.

Međutim, najteži dio posla tek je slijedio, Turopoljci su se morali između sebe dogovoriti o nečemu toliko važnom. Točnije, o tome gdje će se stadion graditi. Iako je cijeli projekt za stadion na sadašnjoj lokaciji bio završen, nogometaši se nisu tek tako željeli maknuti iz Kolareve, s lokacije u središtu grada na kojem je Radnik bio desetljećima.

– Da, postojale su te dvije ideje i iz Univerzijade su nam rekli: ‘Vi u Gorici odlučite koju ćete odabrati!’ Mi iz nogometa željeli smo da se stadion gradi na mjestu na kojem je i bio, u Kolarevoj, tamo gdje su danas zgrade s kućnim brojem od 4 do 8. Bio bi to stadion koji bi izvana bio u staklu, s poslovnim prostorima s vanjske strane. Od pučkog učilišta, prema policiji i robnoj kući. Tu bi bilo dovoljno mjesta za glavno i pomoćno igralište, s tribinama za 6000 gledatelja – prepričava Pevi u jednom dahu pa ide dalje:

– To je isprva i prihvaćeno, ali ne može to proći bez vlasti… Urbanisti su tražili da se napusti stara lokacija i da se ide na prostor predviđen za sport. To su bile žestoke borbe, nismo se željeli odreći Kolareve, a iz Univerzijade su nam čak i zaprijetili: ‘Ili se odlučite što ćete, ili nećete dobiti ništa!’ Na kraju je pao dogovor da se ide na novu lokaciju, a da će rukometaši i košarkaši s betonca prijeći u dvoranu. U Kolarevoj je bila i kuglana, u prvo vrijeme s ručnim postavljanjem čunjeva, a kasnije i automatskim, pa smo tražili da se na stadionu napravi i kuglana. Pod tim smo uvjetima pristali na novu lokaciju.

Početak gradnje zapadne tribine izgledao je ovako…

Želio je Pevi još nešto ovdje dodati…

– Univerzijada je u projekt ušla s trećinom sredstava, jednu trećinu osigurao je Grad, a jednu trećinu Radnik. I to se mora znati, da je Radnik ostao bez terena u samom centru grada i zauzvrat dobio stadion!

Famozna “prva lopata” dogodila se iste te 1985., nije bilo vremena za čekanje.

– Sjećam se te prve lopate, kako ne… – kaže nam Pevi pa uzima svoju monografiju “NK Radnik”, lista i dolazi do fotografije na kojoj poznato društvo u dresovima stoji na raskopanoj zemlji.

– Evo, pogledaj, to je centar igrališta, ovo igrači stoje okolo – pokazuje jednu od fotografija pa prelazi na drugu.

– A ovo je, vidiš početak gradnje zapadne tribine – upućuje nas Pevi dok pokazuje nešto što nimalo ne nalikuje ovome što danas imamo.

Bila je to, kaže Pevi, totalna sinergija gradskih vlasti i ljudi iz goričkog sporta, svi su radili zajedno, kao jedan, i posao je dovršen na vrijeme. Konkretno, prva utakmica odigrana je u rano ljeto 1987.

– Otvorenje stadiona bilo je 30. lipnja 1987. godine, Radnik je igrao protiv studentske reprezentacije Jugoslavije. Na utakmici je bilo 10.000 gledatelja! – pamti svaki detalj Mišerić, u čemu mu pomažu i fotografije nevjerojatne gužve na stadionu kao podsjetnik na vrijeme kad su tribine “stajanje” bile normalna stvar, pa je i ljudi stalo puno više nego ikad poslije.

Na Univerzijadi je pet utakmica odigrano u Velikoj Gorici, počevši s visokih 6-0 SSSR-a protiv Brazila, pred 8.000 gledatelja. A kad je parada prošla, Velikoj Gorici ostao je stadion.

– Naravno da su igrači brzo prihvatili novu lokaciju, ipak su tu bili neusporedivo bolji uvjeti. U Kolarevoj smo imali dvije male svlačionice s jednom kupaonicom, voda se grijala u kotlu… A ovdje si imao sve uvjete. Lako se bilo naviknuti na bolje – ističe Pevi, svjestan da navijačima, ljubiteljima nogometa, nije bilo toliko jednostavno prihvatiti promjenu.

– Puno se pričalo o toj dislociranosti, ali ja kažem da ništa nije daleko ako se na vrijeme krene. Pa od vodotornja imaš desetak minuta hoda do stadiona… Iako razumijem to, ljudi su bili naviknuti na Kolarevu, tamo se uvijek nešto događalo, na stadionu su bile čim se spuste iz okolnih zgrada, svirao je jukebox, radila kuglana, bilo je živo, ljudi su se družili…

Međutim, došlo je novo vrijeme, nogomet se te 1987. i definitivno preselio iz Kolareve na stadion “na kraju grada”. Dvadeset i koju godinu poslije i Radnik je otišao u povijest, a na stadion se uselio redizajnirani gradski klub, danas vrlo aktualna HNK Gorica. Ta je priča svoje prve stranice ispisala 2009. godine. Vrijeme i okolnosti učinile su svoje u međuvremenu.

Igrači Radnika na centru današnjeg igrališta, na koje su preselili 1987.

– Kad smo krenuli, stanje na stadionu bilo je, rekao bih, korektno i uredno, ali nažalost s uvjetima na razini niželigaških natjecanja. Tereni su bili neodržavani, nije se ulagalo u infrastrukturu, tek se održavalo postojeće stanje, koje je bivalo sve gore. Glavni teren je za vrijeme kiša postajao močvara, prvi pomoćni je bio jako loš, a drugi neupotrebljiv – opisuje te prve dane predsjednik Gorice Nenad Črnko.

– Nismo imali računala, jedan zajednički ured koristili smo svi za sve i prvo smo tražili način kako sve prilagoditi da bude najfunkcionalnije, pa nakon toga zatvarati financijsku konstrukciju i tražiti sponzore za uređenje. Imali smo strpljenja i sve radili korak po korak, bez ‘divljanja’ na loše uvjete, kako sam tad svima govorio. I danas se ponosimo sa svime što možemo pokazati javnosti – dodaje Črnko.

Kako je rastao klub, tako je sve ljepše obrise dobivao i stadion.

– U početku su nam pomagali Frischeis i Croatia osiguranje, uz njihovu pomoć mnogo smo sponzorskog novca ulagali u infrastrukturu, malo po malo budila se i Ustanova, počela nas pratiti. Malo po malo, zadovoljavanjem kakvih-takvih uvjeta, uzimali smo organizacije svakakvih utakmica pod pokroviteljstvom HNS-a i za organizaciju dobivali financijske potpore koje smo opet ulagali u infrastrukturu. Malo po malo dogurali smo do organizacije Eura U-17, kad smo i najviše zaradili, ali i nakon čega smo najviše uložili u stadion. Odrekli smo se tužbe prema HNS-u i nagodbom dogovorili iznos kojeg smo se odrekli u korist terena sa umjetnom travom i uspjeli dobiti obrise reprezentativnog objekta – ponosan je predsjednik našeg prvoligaša.

Reflektori su poseban dio priče, o njima se pričalo godinama, sanjali smo tu rasvjetu na stadionu, ali velik je to izdatak, pa je opet bilo potrebno puno strpljenja.

– O rasvjeti smo pričali svaki puta kad su se stvarale naznake ulaska u prvu ligu, no nakon kvalifikacija s Cibalijom prije dvije godine postali smo svjesni da jednostavno moramo krenuti u taj zahvat. Već u siječnju ove godine krenuli smo u izmjene projekata prema novim standardima da bi grad na rebalansu osigurao kredit. Na ljeto, kad je Gorica postala prvoligaš, krenuli su radovi. Investicija je vrijedna ukupno nešto više od 7,3 milijuna kuna bez PDV-a i bez obzira na sve prijepore vjerujem da su sad svi oduševljeni vrijednošću koju je rasvjeta donijela u Veliku Goricu – rekao je Črnko i nastavio:

– Najvažnije od svega je to da nam tu rasvjetu nikad nitko neće odnijeti i da ona zauvijek ostaje tu. Postojala je i opcija s reflektorima sa stadiona Kamen Ingrada u Velikoj, u jednom trenutku bilo je vrlo izgledno da će se to i dogoditi, ali načelnik općine Velika i općinsko vijeće izigrali su dogovor. I iako sam u to vrijeme bio razočaran, osjećao se izigrano, zapravo su nam učinili uslugu. Tamo bi kupili staru rasvjetu upitne kvalitete, a s transportom, demontažom i montažom prošli bismo neznatno jeftinije i vjerojatno bismo već prve godine morali ulagati velik novac u održavanje. Ovako je ispalo najbolje moguće, danas se možemo ponositi možda i najboljom rasvjetom u državi, a nadam se da će Velika Gorica zahvaljujući toj investiciji nogometno i dalje rasti.

A kad je riječ o tome, o budućnosti, dolazi do kolizije prošlosti i sadašnjosti.

– Još kad se stadion gradio, željeli smo napraviti pravi nogometni stadion, s atletskom stazom oko pomoćnog terena, kako bi publika bila puno bliže, a ugođaj bio puno bolji – kaže Pevi Mišerić, a upravo o tome Nenad Črnko govori kad je riječ o planovima za naredno razdoblje.

Iako, ne samo o tome…

– Znam da će zvučati nestvarno, ali imamo ludi plan koji želimo ostvariti u sljedeće dvije godine. Želimo izgraditi pravi nogometni stadion, bez atletske staze, s europskim komforom za gledatelje i vrhunskim uvjetima za momčad i klub. Posljednjih dana ovu ideju brusim sa Nikom, potrošili smo hrpe papira u crtanjima i mislim da imamo vrlo izglednu ideju na stabilnoj konstrukciji za pravi nogometni kamp s nogometnim stadionom za desetak tisuća mjesta i UEFA komforom – otkriva Črnko i nastavlja:

– Trenutno smo u razvoju idejnog projekta, za početak bismo krenuli u izgradnju još jednog hibridnog trenažnog terena s vrhunskom atletskom stazom, kao i ostalom infrastrukturom za sve potrebe atletičara. Novi teren sagradili bismo uz ova dva postojeća trenažna, s rasvjetom i tribinom za tristotinjak gledatelja, i taj teren bi koristili isključivo naši seniori i atletičari za treninge i natjecanja.

Zapadna tribina trebala bi postati manja, a istočna veća, glavna… Photo: Igor Šoban/PIXSELL

Na tome se, naravno, ne bi stalo.

– Druga faza obuhvatila bi potpuno nove natkrivene tri tribine sadašnjeg stadiona, istok, sjever i jug, uz sami teren. Vrlo je važno spomenuti da bi se postojeća rasvjeta idealno uklopila u taj plan, a nakon zatvaranja cjeline posljednja faza bila bi rekonstrukcija zapadne tribine. Plan je kroz razne investicijske fondove i partnere osigurati možda i više od 70% sredstava, pa bi udio proračunskih sredstava u ovom zahvatu iznosio maksimalno 30%, odnosno nešto više od ovogodišnjeg ulaganja u rasvjetu – prenosi Črnko planove čiji je idejni začetnik dopredsjednik kluba Mindaugas Nikoličius, poznatiji kao Niko.

– Plan je realan i ostvariv. Najvažnije je to što ćemo za početak od Grada tražiti logističku potporu i osiguranje potrebne dokumentacije, a ono što će u budućnosti donijeti možemo mjeriti sa projektom nacionalnog stadiona. Za grad bi to bio kapitalan sportski objekt, a vrijednosti koje bi on donio u budućnosti su nemjerljive – uvjeren je Črnko.

I to je činjenica koju je teško pobiti argumentima, iako je logično da će opet krenuti priče o troškovima, o isplativosti ulaganja… No bude li po planu, sve uloženo će se itekako isplatiti.

– Zasad smo tek na početku, tek smo počeli razgovarati, vidjet ćemo koje su nam sve opcije – kaže Mindaugas Nikoličius, gorički Litavac koji također na jedan neobičan način povezuje prošlost i sadašnjost.

Naime, prva službena utakmica na našem stadionu, već spomenuta pobjeda SSSR-a 6-0 protiv Brazila, počivala je upravo na Litavcima. Naime, momčad SSSR-a činili su igrači Žalgirisa iz Kaunasa, kluba u kojem je i naš Niko proveo dio svoje karijere. Doista, neobična je ta veza daleke Litve i Velike Gorice…

Tek ćemo vidjeti koliko su realni ovi iznimno ambiciozni planovi ljudi iz kluba. Prva opcija bila je izgradnja sjeverne tribine za gostujuće navijače, kako bi domaći mogli ispuniti i istočnu i zapadnu, ali uvijek je bolje gledati širu sliku. Nacrti za cijeli projekt novog stadiona s popratnim sadržajima postoje još od 2012. godine, ali oni bi svakako išli na modifikaciju, dodatnu prilagodbu. Pa kad se izradi idejno rješenje, kad se ustanovi koliko se može dobiti iz europskih fondova, iz FIFA-inih fondova, možda i iz HNS-a, sve će dobiti puno ozbiljnije obrise. A zasad ćemo maštati. I sanjati europski stadion u Velikoj Gorici!