HOTNEWS
Plan za stadion! Istočna tribina se ruši, grade se tri nove, nestaje atletska staza
Tamo gdje je nekad bilo plodno polje, na kojem su kukuruz i pšenica rasli kao ludi, izrast će moderni europski stadion. Takav je barem plan čelnika HNK Gorice…
Kako mi se sviđaju reflektori? Ma super su, osvijetle mi cijelo dvorište, sad mi je k’o u Betlehemu, sa smiješkom nam govori Ivan Mišerić Pevi, legendarni predsjednik Radnika dok sjedimo uz kavu i razgovaramo o velikogoričkom gradskom stadionu jučer, danas i sutra.
Upravo je Pevi bio jedan od ključnih ljudi goričkog sporta u vrijeme dok se stadion gradio, a prošla su od tad više od tri desetljeća. Njegova obiteljska kuća odmah je pokraj stadiona, dolazak reflektora 31 i nešto godinu nakon što je stadion otvoren istovremeno mu je i veselje i besplatna rasvjeta.
– Dobro je to, jako dobro, baš lijepo izgleda. Ovo je jedan viši standard, koji će i koštati, ali objekt je dobio na vrijednosti – zadovoljan je učinjenim Pevi.
Čovjek je to koji je hodajuća enciklopedija goričkog sporta, nogometa prije svega, kao iz rukava baca datume, imena, sve važne detalje… Ljuti ga i dalje što više nema njegova Radnika, voljenog “djeteta”, kluba koji se prije devet godina ugasio, pritisnut dugovima, pa mjesto prepustio HNK Gorici. Uzruja se Pevi kad o tome govori, godine nisu ublažile razočaranje, ali to smo ipak morali ostaviti za neku drugu priliku, za neki drugi razgovor… I okrenuti se stadionu, objektu koji je dolaskom reflektora ušao u sasvim novu fazu svoga postojanja.
– Prije stadiona, tu je bilo pleško polje. Ljudi su se bavili poljoprivredom, najviše uzgojem kukuruza i pšenice, i bila je to izuzetno plodna zemlja. Nekad je tim područjem prolazila i Sava, što je vidljivo po šodericama na tom potezu – priča nam Pevi pa odmah nastavlja:
– Još sredinom sedamdesetih napravljen je urbanistički plan kojim je taj prostor uz Plešku ulicu predviđen prostor za sportsko-rekreacijski centar Velika Gorica. Zamisao je bila da se izgradi stadion s pomoćnim terenima, olimpijski bazen, dvorana, teniski tereni… Projekt je radio urbanistički institut Hrvatske, projektanti su bili bračni par Duška i Drago Bradić, svi idejni projekti bili su gotovi već tad, ali sljedećih desetak godina ništa se nije događalo.
Srećom, sredinom osamdesetih stigao je spasitelj zvan Univerzijada.
– Zagreb je 1985. dobio Univerzijadu, a u tu priču odmah se uključila i Velika Gorica. Otvorio se natječaj i mi iz sporta smo u dogovoru s ljudima iz vlasti odlučili pokušati konačno dobiti sportsko-rekreacijski centar. Osiguran je novac za sufinanciranje tog projekta, kandidirali smo se za izgradnju nogometnog stadiona i dvorane, a ta naša kandidatura je i prošla. Imali smo jake argumente, bili smo jedan od najsportskijih dijelova Zagreba, najbrojnije nogometno središte s 26 klubova, imali smo i već gotov projekt od deset godina ranije, ali naravno da smo morali i lobirati kod tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Mate Mikića. Srećom, i on je shvatio sve naše prednosti – govori Mišerić.
Međutim, najteži dio posla tek je slijedio, Turopoljci su se morali između sebe dogovoriti o nečemu toliko važnom. Točnije, o tome gdje će se stadion graditi. Iako je cijeli projekt za stadion na sadašnjoj lokaciji bio završen, nogometaši se nisu tek tako željeli maknuti iz Kolareve, s lokacije u središtu grada na kojem je Radnik bio desetljećima.
– Da, postojale su te dvije ideje i iz Univerzijade su nam rekli: ‘Vi u Gorici odlučite koju ćete odabrati!’ Mi iz nogometa željeli smo da se stadion gradi na mjestu na kojem je i bio, u Kolarevoj, tamo gdje su danas zgrade s kućnim brojem od 4 do 8. Bio bi to stadion koji bi izvana bio u staklu, s poslovnim prostorima s vanjske strane. Od pučkog učilišta, prema policiji i robnoj kući. Tu bi bilo dovoljno mjesta za glavno i pomoćno igralište, s tribinama za 6000 gledatelja – prepričava Pevi u jednom dahu pa ide dalje:
– To je isprva i prihvaćeno, ali ne može to proći bez vlasti… Urbanisti su tražili da se napusti stara lokacija i da se ide na prostor predviđen za sport. To su bile žestoke borbe, nismo se željeli odreći Kolareve, a iz Univerzijade su nam čak i zaprijetili: ‘Ili se odlučite što ćete, ili nećete dobiti ništa!’ Na kraju je pao dogovor da se ide na novu lokaciju, a da će rukometaši i košarkaši s betonca prijeći u dvoranu. U Kolarevoj je bila i kuglana, u prvo vrijeme s ručnim postavljanjem čunjeva, a kasnije i automatskim, pa smo tražili da se na stadionu napravi i kuglana. Pod tim smo uvjetima pristali na novu lokaciju.
Početak gradnje zapadne tribine izgledao je ovako…
Želio je Pevi još nešto ovdje dodati…
– Univerzijada je u projekt ušla s trećinom sredstava, jednu trećinu osigurao je Grad, a jednu trećinu Radnik. I to se mora znati, da je Radnik ostao bez terena u samom centru grada i zauzvrat dobio stadion!
Famozna “prva lopata” dogodila se iste te 1985., nije bilo vremena za čekanje.
– Sjećam se te prve lopate, kako ne… – kaže nam Pevi pa uzima svoju monografiju “NK Radnik”, lista i dolazi do fotografije na kojoj poznato društvo u dresovima stoji na raskopanoj zemlji.
– Evo, pogledaj, to je centar igrališta, ovo igrači stoje okolo – pokazuje jednu od fotografija pa prelazi na drugu.
– A ovo je, vidiš početak gradnje zapadne tribine – upućuje nas Pevi dok pokazuje nešto što nimalo ne nalikuje ovome što danas imamo.
Bila je to, kaže Pevi, totalna sinergija gradskih vlasti i ljudi iz goričkog sporta, svi su radili zajedno, kao jedan, i posao je dovršen na vrijeme. Konkretno, prva utakmica odigrana je u rano ljeto 1987.
– Otvorenje stadiona bilo je 30. lipnja 1987. godine, Radnik je igrao protiv studentske reprezentacije Jugoslavije. Na utakmici je bilo 10.000 gledatelja! – pamti svaki detalj Mišerić, u čemu mu pomažu i fotografije nevjerojatne gužve na stadionu kao podsjetnik na vrijeme kad su tribine “stajanje” bile normalna stvar, pa je i ljudi stalo puno više nego ikad poslije.
Na Univerzijadi je pet utakmica odigrano u Velikoj Gorici, počevši s visokih 6-0 SSSR-a protiv Brazila, pred 8.000 gledatelja. A kad je parada prošla, Velikoj Gorici ostao je stadion.
– Naravno da su igrači brzo prihvatili novu lokaciju, ipak su tu bili neusporedivo bolji uvjeti. U Kolarevoj smo imali dvije male svlačionice s jednom kupaonicom, voda se grijala u kotlu… A ovdje si imao sve uvjete. Lako se bilo naviknuti na bolje – ističe Pevi, svjestan da navijačima, ljubiteljima nogometa, nije bilo toliko jednostavno prihvatiti promjenu.
– Puno se pričalo o toj dislociranosti, ali ja kažem da ništa nije daleko ako se na vrijeme krene. Pa od vodotornja imaš desetak minuta hoda do stadiona… Iako razumijem to, ljudi su bili naviknuti na Kolarevu, tamo se uvijek nešto događalo, na stadionu su bile čim se spuste iz okolnih zgrada, svirao je jukebox, radila kuglana, bilo je živo, ljudi su se družili…
Međutim, došlo je novo vrijeme, nogomet se te 1987. i definitivno preselio iz Kolareve na stadion “na kraju grada”. Dvadeset i koju godinu poslije i Radnik je otišao u povijest, a na stadion se uselio redizajnirani gradski klub, danas vrlo aktualna HNK Gorica. Ta je priča svoje prve stranice ispisala 2009. godine. Vrijeme i okolnosti učinile su svoje u međuvremenu.
Igrači Radnika na centru današnjeg igrališta, na koje su preselili 1987.
– Kad smo krenuli, stanje na stadionu bilo je, rekao bih, korektno i uredno, ali nažalost s uvjetima na razini niželigaških natjecanja. Tereni su bili neodržavani, nije se ulagalo u infrastrukturu, tek se održavalo postojeće stanje, koje je bivalo sve gore. Glavni teren je za vrijeme kiša postajao močvara, prvi pomoćni je bio jako loš, a drugi neupotrebljiv – opisuje te prve dane predsjednik Gorice Nenad Črnko.
– Nismo imali računala, jedan zajednički ured koristili smo svi za sve i prvo smo tražili način kako sve prilagoditi da bude najfunkcionalnije, pa nakon toga zatvarati financijsku konstrukciju i tražiti sponzore za uređenje. Imali smo strpljenja i sve radili korak po korak, bez ‘divljanja’ na loše uvjete, kako sam tad svima govorio. I danas se ponosimo sa svime što možemo pokazati javnosti – dodaje Črnko.
Kako je rastao klub, tako je sve ljepše obrise dobivao i stadion.
– U početku su nam pomagali Frischeis i Croatia osiguranje, uz njihovu pomoć mnogo smo sponzorskog novca ulagali u infrastrukturu, malo po malo budila se i Ustanova, počela nas pratiti. Malo po malo, zadovoljavanjem kakvih-takvih uvjeta, uzimali smo organizacije svakakvih utakmica pod pokroviteljstvom HNS-a i za organizaciju dobivali financijske potpore koje smo opet ulagali u infrastrukturu. Malo po malo dogurali smo do organizacije Eura U-17, kad smo i najviše zaradili, ali i nakon čega smo najviše uložili u stadion. Odrekli smo se tužbe prema HNS-u i nagodbom dogovorili iznos kojeg smo se odrekli u korist terena sa umjetnom travom i uspjeli dobiti obrise reprezentativnog objekta – ponosan je predsjednik našeg prvoligaša.
Reflektori su poseban dio priče, o njima se pričalo godinama, sanjali smo tu rasvjetu na stadionu, ali velik je to izdatak, pa je opet bilo potrebno puno strpljenja.
– O rasvjeti smo pričali svaki puta kad su se stvarale naznake ulaska u prvu ligu, no nakon kvalifikacija s Cibalijom prije dvije godine postali smo svjesni da jednostavno moramo krenuti u taj zahvat. Već u siječnju ove godine krenuli smo u izmjene projekata prema novim standardima da bi grad na rebalansu osigurao kredit. Na ljeto, kad je Gorica postala prvoligaš, krenuli su radovi. Investicija je vrijedna ukupno nešto više od 7,3 milijuna kuna bez PDV-a i bez obzira na sve prijepore vjerujem da su sad svi oduševljeni vrijednošću koju je rasvjeta donijela u Veliku Goricu – rekao je Črnko i nastavio:
– Najvažnije od svega je to da nam tu rasvjetu nikad nitko neće odnijeti i da ona zauvijek ostaje tu. Postojala je i opcija s reflektorima sa stadiona Kamen Ingrada u Velikoj, u jednom trenutku bilo je vrlo izgledno da će se to i dogoditi, ali načelnik općine Velika i općinsko vijeće izigrali su dogovor. I iako sam u to vrijeme bio razočaran, osjećao se izigrano, zapravo su nam učinili uslugu. Tamo bi kupili staru rasvjetu upitne kvalitete, a s transportom, demontažom i montažom prošli bismo neznatno jeftinije i vjerojatno bismo već prve godine morali ulagati velik novac u održavanje. Ovako je ispalo najbolje moguće, danas se možemo ponositi možda i najboljom rasvjetom u državi, a nadam se da će Velika Gorica zahvaljujući toj investiciji nogometno i dalje rasti.
A kad je riječ o tome, o budućnosti, dolazi do kolizije prošlosti i sadašnjosti.
– Još kad se stadion gradio, željeli smo napraviti pravi nogometni stadion, s atletskom stazom oko pomoćnog terena, kako bi publika bila puno bliže, a ugođaj bio puno bolji – kaže Pevi Mišerić, a upravo o tome Nenad Črnko govori kad je riječ o planovima za naredno razdoblje.
Iako, ne samo o tome…
– Znam da će zvučati nestvarno, ali imamo ludi plan koji želimo ostvariti u sljedeće dvije godine. Želimo izgraditi pravi nogometni stadion, bez atletske staze, s europskim komforom za gledatelje i vrhunskim uvjetima za momčad i klub. Posljednjih dana ovu ideju brusim sa Nikom, potrošili smo hrpe papira u crtanjima i mislim da imamo vrlo izglednu ideju na stabilnoj konstrukciji za pravi nogometni kamp s nogometnim stadionom za desetak tisuća mjesta i UEFA komforom – otkriva Črnko i nastavlja:
– Trenutno smo u razvoju idejnog projekta, za početak bismo krenuli u izgradnju još jednog hibridnog trenažnog terena s vrhunskom atletskom stazom, kao i ostalom infrastrukturom za sve potrebe atletičara. Novi teren sagradili bismo uz ova dva postojeća trenažna, s rasvjetom i tribinom za tristotinjak gledatelja, i taj teren bi koristili isključivo naši seniori i atletičari za treninge i natjecanja.
Zapadna tribina trebala bi postati manja, a istočna veća, glavna… Photo: Igor Šoban/PIXSELL
Na tome se, naravno, ne bi stalo.
– Druga faza obuhvatila bi potpuno nove natkrivene tri tribine sadašnjeg stadiona, istok, sjever i jug, uz sami teren. Vrlo je važno spomenuti da bi se postojeća rasvjeta idealno uklopila u taj plan, a nakon zatvaranja cjeline posljednja faza bila bi rekonstrukcija zapadne tribine. Plan je kroz razne investicijske fondove i partnere osigurati možda i više od 70% sredstava, pa bi udio proračunskih sredstava u ovom zahvatu iznosio maksimalno 30%, odnosno nešto više od ovogodišnjeg ulaganja u rasvjetu – prenosi Črnko planove čiji je idejni začetnik dopredsjednik kluba Mindaugas Nikoličius, poznatiji kao Niko.
– Plan je realan i ostvariv. Najvažnije je to što ćemo za početak od Grada tražiti logističku potporu i osiguranje potrebne dokumentacije, a ono što će u budućnosti donijeti možemo mjeriti sa projektom nacionalnog stadiona. Za grad bi to bio kapitalan sportski objekt, a vrijednosti koje bi on donio u budućnosti su nemjerljive – uvjeren je Črnko.
I to je činjenica koju je teško pobiti argumentima, iako je logično da će opet krenuti priče o troškovima, o isplativosti ulaganja… No bude li po planu, sve uloženo će se itekako isplatiti.
– Zasad smo tek na početku, tek smo počeli razgovarati, vidjet ćemo koje su nam sve opcije – kaže Mindaugas Nikoličius, gorički Litavac koji također na jedan neobičan način povezuje prošlost i sadašnjost.
Naime, prva službena utakmica na našem stadionu, već spomenuta pobjeda SSSR-a 6-0 protiv Brazila, počivala je upravo na Litavcima. Naime, momčad SSSR-a činili su igrači Žalgirisa iz Kaunasa, kluba u kojem je i naš Niko proveo dio svoje karijere. Doista, neobična je ta veza daleke Litve i Velike Gorice…
Tek ćemo vidjeti koliko su realni ovi iznimno ambiciozni planovi ljudi iz kluba. Prva opcija bila je izgradnja sjeverne tribine za gostujuće navijače, kako bi domaći mogli ispuniti i istočnu i zapadnu, ali uvijek je bolje gledati širu sliku. Nacrti za cijeli projekt novog stadiona s popratnim sadržajima postoje još od 2012. godine, ali oni bi svakako išli na modifikaciju, dodatnu prilagodbu. Pa kad se izradi idejno rješenje, kad se ustanovi koliko se može dobiti iz europskih fondova, iz FIFA-inih fondova, možda i iz HNS-a, sve će dobiti puno ozbiljnije obrise. A zasad ćemo maštati. I sanjati europski stadion u Velikoj Gorici!
HOTNEWS
CITY POTRAGA Kako smo Santi iz Nepala pomogli naći izgubljene dokumente!
Jutros smo imali ulogu detektiva. I uspjeli smo!
HOTNEWS
EKSKLUZIVNO Šandor iz New Delhija: Broncu posvećujem svojoj trudnoj supruzi i sinu!
Hrvatski bacač diska i paraolimpijac Velimir Šandor osvojio je jučer prvu medalju za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu.
Velikogoričanin Velimir Šandor, član Para Atletskog Kluba Uspon osvojio je brončanu medalju u bacanju diska F52 trećeg dana WPA Svjetskog prvenstva New Delhiju, hicem od 18.09 metara iz druge serije.
Iz daleke Indije se javio u program City radija dan nakon velikog uspjeha kako bi nam ispričao dojmove.
-Pozdrav iz New Delhija! Presretan sam, preponosan i na sebe i trenera, na cijeli tim, koji je godinama uz mene. Deset godina sam u vrhu i osvajamo medalje, tako d vjerujem da možemo i do L.A-ja! Sad se vraćam doma, svojoj trudnoj supruzi kojoj posvećujem medalju, kao i svom sinu koji nam stiže početkom 11. mjeseca. Jedva čekam vratiti se doma i biti s njima – rekao nam je ponosni Šandor, a cijela ekipa City radija i City portala velikim pljeskom i vriskom uputila mu je čestitke i sreću s obitelji i na svjetskim natjecanjima.
Foto: Reuters
♥Ponosni smo!
Inače, Velimirova medalja prva je hrvatska medalja na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu, a ukupno četvrta medalja sa svjetskih prvenstava.
U Indiju je stigao kao aktualni svjetski doprvak obzirom da je u japanskom Kobeu 2024. godine osvojio srebrnu medalju.
Gospodarstvo
Prvi u Hrvatskoj: VS centar Štarkelj otvorio prodajni salon Jawa motocikala!
U multifunkcionalnom prostoru od 900 m² donosi dio gotovo stoljetne tradicije i strasti brenda Jawa u Hrvatsku
VS centar Štarkelj otvorio je vrata modernog, multifunkcionalanog prostora na 900 m², u kojem je smješten prvi prodajni salon Jawa motocikala u Hrvatskoj veličine 60 m², a čime je postao ekskluzivni uvoznik i predstavnik Jawa motocikala za Hrvatsku.
Na adresi Jankovićeva ulica 26 u Mičevcu u ponudi je 8 modela, među kojima se posebno ističu:
- Perak i Bobber, namijenjeni mlađim generacijama vozača
- Jawa 350 CL, pravi klasik i hommage nekadašnjoj legendi
- te Jawa 400 Geeny, moderan urbani naked
Motocikli Jawa predstavljaju povijest koja traje gotovo stotinu godina, o tradiciji koja je oblikovala generacije vozača, i o legendi koja je uvijek bila simbol slobode, izdržljivosti i duha avanture.
Svečanom otvorenju prisustvovali su Milan Prochazka, komercijalni direktor za prodaju Jawa motora za EU, Sanja Erbida i Stevica Lukić, predstavnici Jawe za Sloveniju, kao i Neven Karas zamjenik gradonačelnika Grada Velike Gorice, te direktor i vlasnik VS-centra Štarkelj – Fran Štarkelj.
„VS- centru Štarkelj izuzetna je čast što može tu legendu dovesti ovdje, u Hrvatsku. Biti ekskluzivni uvoznik znači veliku odgovornost, ali i ogromnu priliku – da spojimo bogatu tradiciju marke Jawa s ljubavlju i strašću koju hrvatski motoristi već dugo gaje prema vožnji i slobodi.“– ističu iz VS centra Štarkelj čija vizija nije samo prodavati motocikle, već i graditi zajednicu.
„Stojimo na početku jednog novog puta. I taj put ne gradimo sami već uz pomoć partnera, prijatelja, vjernih suradnika i, naravno, kupaca i korisnika– ljudi zbog kojih sve ovo i radimo. Želimo da ovaj prodajni centar postane mjesto susreta – mjesto gdje ćete pronaći ne samo motore, već i prijatelje, savjete, podršku i inspiraciju za nove avanture. Želimo biti dio priče na dva kotača.„ – poručio je vlasnik Fran Štarkelj.
Inače, Marka Jawa postoji od 1929. godine, kada je malo tko mogao predvidjeti da će ta marka ostaviti toliko dubok trag u svijetu motociklizma. Jawa je osvojila srca milijuna vozača širom svijeta – od Europe pa sve do Azije, Afrike i Južne Amerike.
Kada vozite Jawu, ne vozite samo stroj. Vozite strast, slobodu i san – vozite tradiciju dugu gotovo jedno stoljeće.
Jawa u Hrvatskoj je sinonim za kvalitetu, pouzdanost i užitak vožnje, koju krasi provjerena tehnologija, povoljne i pristupačne cijene te dvogodišnje jamstvo, što ove motocikle čini izuzetno atraktivnim izborom za hrvatsko tržište.
To su motorkotači koji pričaju priče: o putovanjima, o slobodi, o prijateljstvu, i o nezaboravnim trenucima na cesti…a od sada ih možete naći u neposrednoj blizini Velike Gorice, na dohvat ruke, za sve željne posebnog doživljaja vožnje ove legende na dva kotača.
FOTO: VS Centar Štarkelj
HOTNEWS
Otvara se „malo drugačija“ rođendaonica! Slikanje neonskim bojama, gliter party i šminkanje
M@A je posebna dječja rođendaonica koja donosi potpuno drugačiji doživljaj proslave
Početkom listopada Velika Gorica dobiva novo, šareno mjesto za proslavu dječjih i teen rođendana s jedinstvenim proslavama, uz puno boja i stvaralaštva.
M@A rođendaonica na Trgu kralja Petra Krešimira IV broj 11, nije samo prostor za tortu i balone – ona je mjesto gdje mašta, kreativnost i zabava dolaze zajedno – posebno je istaknula vlasnica Marijana Turković, koja nam je dala da zavirimo u njen mali svijet s velikom misijom: da se svaki slavljenik osjeća posebno!
U startu smo se uvjerili da će to zaista biti lako jer nudi brojne maštovite sadržaje po željama i uz stručno vodstvo, a Marijana dodaje kako su spremni za ispunjavanje svih zahtjeva malih slavljenika.
Rođendaonice su popularna mjesta za proslave rođendana s prijateljima i možemo reći da ponude u gradu ne nedostaje. No, vi ste se odlučili ponuditi nešto inovativno i drugačije?
Dugo smo razmišljali o otvaranju rođendaonice za curice 6+ i veće jer rođendaonice za takvu dob nisu česte, a postoji puno kreativnih načina da se i djeca te dobi zabave i na poseban način proslave svoj rođendan. Tako sam stvorila ideju o likovno, kreativnim rođendanima. Smatram da su kod nas rođendani posebni jer imamo u ponudi kreativne teme i da će svako dijete kod nas pronaći ono što mu se sviđa, a mi ćemo dati sve od sebe da to tako zaista i bude. Ideja je jako puno i to ćemo postepeno dodavati. Tako za tinejdžerice, a i one malo manje imamo party gdje se uče osnovne tehnike šminkanja i to prirodnog, imamo izradu sjajila, sjenila, krema za tijelo, highlightera koja se radi od prirodnih sastojaka za djecu), a za one manje također izradu kozmetike, slikanje na platnu, izrada nakita, rukotvorina, personaliziranih privjesaka, oslikavanje tekstila, glitter partyja koji uključuje oslikavanje lica, dječji make up i šljokice. Također imamo i kreativne radionice slikanja, izrade nakita, radova s vunom, od listopada i slikanje pod neonskim svjetlom. Djeca su danas preopterećena digitalnim sadržajima, a mi sa svojim radionicama želimo djeci pokazati druge zabavne sadržaje. Dodatna ponuda su sokići i grickalice i torta koja ide po dogovoru, te polaroidni aparat gdje opet djeca izrađuju taj album sa slikama i ukrašavaju ga. I sve što djeca naprave od svojih radova, nose kući, a svaka proslava traje dva sata.
Tematske proslave oduševljavaju najmlađe. Što mogu očekivati od vašeg tima? Kako se posvećujete pripremi i realizaciji?
Na našim tematskim rođendanima brinemo o svemu-od pripreme do realizacije, kako bi slavlje bilo nezaboravno. Kao odgojitelj s iskustvom već unaprijed razmišljam kako uz sve ponuđene programe dodatno obogatiti ponudu kako bi razvijali i poticali likovno stvaralaštvo, spoznaju o novim tehnikama i gradili samopouzdanje kod djece. Posebnost je radionica izrade prirodne kozmetike koju vodi kolegica odgojitelj koja je uz to i formulator izrade prirodne kozmetike, s dugogodišnjim iskustvom i puno ljubavi prema svom radu. Djeca kroz zabavan i kreativan program sama izrađuju kozmetiku od 100% prirodnih sastojaka (sjenila za oči, sjajila za usne, highlighter) a svoje unikatne proizvode nose kući. Ideja nam je i održavati radionice o njezi problematične kože i izradu krema za iste.
Spomenuli ste „šljašteće“ partyje. Što sve slavljenika i goste očekuje?
Na našem šljaštećem partiju slavljenika i goste očekuje prava čarolija sjaja, zabave i šminke, što djevojčice stvarno vole. Imamo i mini natjecanje najkreativnijeg look-a, photosession s rekvizitima. Brinemo za svaki detalj da bi rođendan bio jedinstven, veseo i nezaboravan.
Jesu li zamišljeni više za djevojčice? Vidimo da glitera, šminke i boja ne nedostaje.
Pa trenutno smo se bazirali više na djevojčice, što ne znači da u budućnosti i za dječake ne napravimo neke teme za proslavu rođendana.
Tinejđeri su posebna priča. Čime ste se „naoružali“ za njihove proslave?
Za njihove proslave osmislili smo aktivnosti koje ih inspiriraju i zabavljaju. Nudimo osnove tehnike šminkanja, svaka djevojčica ima svoje kisove i svoju šminku. Izradu rukotvorina i nakita, a sve u duhu kreativnosti ,druženja i dobre zabave. Svaka proslava je prilagođena njihovom uzrastu, željama i interesu, jer znamo koliko im je važno da se izraze na svoj način. Tako u dogovoru s njima, ovisno o njihovim željama napravit ćemo im proslavu kakvu oni žele.
Slikanje neonskim bojama pod ultraljubičastim svijetlom
Naglasak je na feštanje uz puno kreative, a sve što ste nam ispričali budi želju da se i mi odrasli odlučimo na jedan takav party koji nas vraća u dane kad smo bili djeca! No, kad smo to spomenuli, je li u planu možda i ponuda za „veliku“ publiku?
Naravno, u listopadu imat ćemo radionicu paint and wine za odrasle, koje uključuje sve materijale za slikanje, vođenje kroz kreativni proces i čaša dobrog vina (tko ne želi vino imamo i sok 😊) tako da će se svi koji dođu osjećati kao pravi umjetnici a sve je pokrijepljeno dobrom zabavom i smijehom. Točan termin bit će objavljen na našem instagram i fb profilu. Također, nudimo i za odrasle proslavu rođendana paint and wine.
M@A rođendaonica s prvim danom mjeseca listopada slavljenicima će pružiti drugačije, inovativno i veselo iskustvo proslave, a nikako ne propustite i akciju tijekom listopada: -10 %!
Pratite ih na društvenim mrežama kako bi unaprijed dobili predodžbu kako je zamišljen najljepši dan u godini za vašeg slavljenika ili slavljenicu.
HOTNEWS
Umro je veliki Braco Janković: Odlazak čovjeka koji je stvorio “onu našu” Azenu…
Vladimir Braco Janković, profesor odbojke i jedan od najomiljenijih ljudi u hrvatskom sportu, tvorac čuvene generacije naše Azene, preminuo je u 84. godini
Kasne devedesete, sami počeci jednog novog sportskog projekta u našem gradu, dvorana Osnovne škole Eugena Kumičića, na okupu djevojčice od 12-13 godina, curice iz šestih, sedmih i osmih razreda na svojim sportskim počecima… Odbojkaški klub Azena, životno djelo legendarnog Dede Azenića, ali i njegove kćeri Snježane, koja je do tog trenutka vodila te djevojčice, došao je u novu fazu. I odlučio pozvati u pomoć majstora zanata…
Čim je Vladimir Janković, poznatiji kao Braco, ušao u dvoranu, kemija se rodila. Čovjek koji je već tad bio istinska legenda hrvatske odbojke, nekoć reprezentativac Jugoslavije, a zatim i osvajač Kupa prvaka s talijanskom Modenom, izbornik, profesor doktor odbojke, omiljeni profesor s Kineziološkog fakulteta, odlučio je krenuti od nule u “tamo nekoj” Velikoj Gorici. Nekoliko godina poslije, prof. dr. sc. Braco Janković potpisao se na uspjeh koji se u sportskim krugovima nazivao “Čudo iz Velike Gorice”.
S tim djevojčicama, iz jedne naše škole, radio je ozbiljan posao, predano i profesionalno, s toplinom i ogromnom stručnošću istovremeno, pa i ne čudi što je tu generaciju dogurao sve do samoga vrha. Ta je generacija, s Bracom na čelu, izborila ulazak u prvu ligu, u kojoj se jako brzo i jako dobro snašla, pa smo tih godina imali drugu najbolju odbojkašku ekipu u državi, finalista prvenstva i Kupa, hrvatskog predstavnika u Europi… Nije svih tih godina Braco bio tu, ali on je definitivno i neupitno najzaslužniji za odrastanje generacije u kojoj su bile Senna Ušić, Diana Reščić, Ines Rendulić, Bernarda Buđa, Una Bogović, Petra Burić, Katarina Brnada, Sandra Bašić, sestre Novosel…
Bilo je to vrijeme kad je ženska odbojka punila tribine “bakarića”, kad su te cure gotovo bile zvijezde u našem gradu, kad je Braco dirigirao uz teren, a Deda na tribinama.
Od ovog su tmurnog četvrtka, nažalost, ponovno zajedno, gore iznad oblaka. Braco Janković, čovjek koji je obilježio jednu eru u povijesti velikogoričkog sporta, preminuo je u 84. godini života…
Mi ćemo ga, dakle, pamtiti po onome što je radio u našem gradu, s našim curama, ali Braco Janković je zapravo u svakom smislu velikan hrvatske odbojke. O tome će najviše reći tekst objavljen na stranicama odbojkaškog saveza.
“U četvrtak, 25. rujna, prestalo je kucati srce najvećeg odbojkaškog erudita kojeg je Hrvatska ikada imala. Umro je Vladimir Braco Janković, odbojkaš, izv. prof. dr. sc., rođen 7. svibnja 1941. godine u Vukovaru. Nenadoknadiv je to gubitak koji naša odbojkaška obitelj nikada neće moći nadomjestiti, odlazak tako velikog stručnjaka ostavlja ogromnu prazninu. Generacijama i generacijama odbojkaša on je bio prijatelj, učitelj i mentor, zbog njega su zavoljeli ovaj sport, od njega crpili znanje. Koje je on nesebično očinski davao svima koji su se htjeli educirati. Blagi pedagog građanskih manira svima će ostati u neizbrisivom sjećanju…
Vladimir Braco Janković rođen je 7. svibnja 1941. godine u Vukovaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Visokoj školi za fizičku kulturu diplomirao je 1965. godine, a 1968. izabran za asistenta na predmetu odbojka. Poslijediplomski studij upisuje na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu 1972. godine, titulu magistra znanosti stječe 1976. a iste godine je izabran i u znanstveno zvanje znanstveni asistent.
Doktorsku disertaciju obranio je 1985. godine a dvije godine kasnije na Fakultetu za fizičku kulturu Izabran je u znanstveno zvanje znanstveni suradnik iz područja kineziologije. Iste godine slijedi izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta na predmetu Odbojka. Na istoj ustanovi izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora 2003. godine. Na Kineziološkom fakultetu radi do odlaska u mirovinu, 2005. godine, iako njegov nemirni duh niti tada ne miruje. Odbojka je bila njegov život i posvetio joj se do posljednjih dana…
Autor je tri knjige, jednog poglavlja u knjizi te 25 znanstvenih i stručnih radova.
Pored znanstveno-nastavnog rada na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu imao je vrlo dugu i bogatu igračku i trenersku karijeru. Kao odbojkaš nastupao je za Borovo, Vukovar, Mladost, Spem Faenzu i Modriču, a za reprezentaciju bivše države igrao je 135 puta.
Bio je glavni trener u mnogim domaćim klubovima: Mladosti, Sisku, Novom Zagrebu, Azeni i Zagrebu, ali i u inozemstvu. Kao glavni trener vodio je uspješno Trieste, Novo Mesto, Padovu, Modenu s kojom je osvojio Kup europskih prvaka, Bresciu, Pančevo te Hot Volley Wien.
Na reprezentativnoj razini bio je trener reprezentacija SFRJ, Slovenije i Hrvatske.
Nesebičnim nastavničkim, predavačkim i organizacijskim angažmanom kroz edukaciju na Kineziološkom fakultetu, Višoj trenerskoj školi, brojnim seminarima i konferencijama sudjelovao je u formiranju generacija odbojkaških trenera koji svoj posao rade u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta. Titulom predavača najviše razine (docenta) počastio ga je FIPAV (Talijanski odbojkaški savez). Odlukom HOO-a proglašen je ambasadorom Hrvatskog olimpijskog odbora.
U Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta primio je državnu nagradu za sport Franjo Bučar… Foto: Igor Kralj/PIXSELL
U znak priznanja za dugogodišnji i uspješan rad Savez pedagoga fizičke kulture Hrvatske dodijelio mu je 1996. godine Zlatnu značku pedagoga fizičke kulture, a 2002. godine dobija i Trofej Sportskog saveza Grada Zagreba za životno djelo. Godine 2005. dobija priznanje HOO-a za životno djelo „Matija Ljubek“, a 2015. godine državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”, najviše priznanje koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značaja za razvoj sporta u RH. Tri godine potom prima i nagradu “Franjo Bučar” za životno djelo.
Prošle godine, 2024. predsjednik RH Zoran Milanović odlikovao ga je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara, ordenom koji se dodjeljuje za osobit doprinos razvoju hrvatskog sporta te ostvarene vrhunske sportske rezultate na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima.
Dragi naš i dobri Braco, neka ti je laka hrvatska zemlja”, objavili su iz HOS-a.
Posljednji put u Velikoj Gorici susreli smo ga proljetos, na Gradskom stadionu, gdje je pratio unuka, malog nogometaša. Razgovor je i ovoga puta, kao i svakom ranijom prilikom, bio iznimno ugodan, srdačan, jer Braco drukčije nije ni znao. Uvijek se volio sjetiti dana provedenih u našem gradu, sa svojim curama iz tog vremena povremeno je bio i u kontaktu, pamtio je sve i jednu, od prve do zadnje…Uostalom, i viđali su se na Memorijalnom turniru Antun Azenić Deda, na koji je volio svraćati, jer poziv je od Diane i Katarine uvijek stizao.
Došlo je, eto, vrijeme da se Braco pridruži Dedi, Baki i Snježani, ljudima s kojima je u to doba dijelio dane i noći, sreće i tuge. Tamo gore, iznad oblaka, okupilo se ozbiljno odbojkaško društvo, nema već odavno ni Azene, ali ostale su uspomene. I djela, naravno…
-
Prirodaprije 5 danaU potrazi za “šumskim mesom”: Gljivar hobist iz Dubranca s vrelom znanja o moći gljiva
-
Vijestiprije 4 danaHEP najavio isključenja struje u dva naselja idući tjedan! Pogledajte je li vaša ulica na popisu
-
Vijestiprije 5 danaVelikogorički restoran Mon Ami ponovno među 100 najboljih u Hrvatskoj
-
Sportprije 4 danaKurilovec pao u Zaprešiću uz incident: Žestoka svađa, (pre)teške riječi i uvrede!