Moja godina je podijeljena na rođendane, Božić i fašnik. A to posljednje je posebno važno, za fašnik su ti to projekti koji traju dva, tri mjeseca. Prvo treba u glavi smisliti što i kako, a onda se kreće u izradu…, počinje svoju neobičnu priču Petra Petak.

Ona je teta u vrtiću Žirek, nesuđena umjetnica i, slobodno to možemo reći, kraljica Turopoljskog fašnika! Barem kad je riječ o izradi maski za svoju, ali i “svoju” djecu.

– Maske sam počela raditi doma, za kćer, prvo neke haljinice, a onda sam nekako povukla i cure na poslu. Tako da smo redovno svake godine s djecom na malom, a s kolegicama na velikom fašniku. Pa još popodne sa svojom djecom… Tako da sam taj fašnički vikend na licu mjesta od jutra do sutra, od petka do nedjelje – sa smiješkom priča Petra, koja gotovo da već drhti u iščekivanju ovogodišnjeg Turopoljskog fašnika, koji će se održati ovog vikenda.

Planovi su već tu, izrada najvećeg dijela maski već je završena, a sve to Petra, njezina djeca i kolege rade sa smiješkom. Uz temeljnu postavku da je praktički sve moguće izraditi vlastitim rukama.

– Super mi je što moja djeca više ne govore ‘mama, ajmo nešto kupiti’, puno češće kažu ‘ajmo nešto napraviti’. Evo, sinu Franku sam napravila parkiralište za autiće od kartona, pa spuštalicu za autiće… – pokazuje nam Petra svoje radove po cijelome stanu pa nastavlja:

– Naravno, neke stvari moraš i kupiti, ali puno toga i sami izradimo. I klinci u vrtiću mi se već smiju… Kad se nešto potrga, znaju da ću ja odmah uzeti vruće ljepilo i to srediti. I onda govore jedan drugome: ‘Eto vidite da se ništa ne mora kupiti, sve se može napraviti’. To mi je poseban gušt, naučiti djecu da se i svojim rukama može puno toga stvoriti – priča Petra.

Ona je svojim rukama posljednjih godina stvorila cijeli niz čudesnih i impresivnih maski. Čak i oni koji ne vole fašničke ludorije, maskiranja općenito, moraju ostati impresionirani kad ona krene…

– Moj najveći uspjeh? Hm… Pa evo, prošle godine sam bila Einstein. Par godina me držalo da radim perike od vune. Ispadne to jako fora, izgleda kao iz crtića… Kći Noa bila je i Dorothy iz Kanzasa, i krpena lutka, i Crvenkapica… S tim perikama je stvarno izgledalo kao da je lik došetao iz crtića. A ja sam prije dvije godine bila Petar Grašo, tad sam od vune radila bradu. Ode tu dosta vremena, oko perike ima sigurno dva tjedna posla. Prvo treba sašiti kapu, prošiti je na mašini, pa pomalo izvlačiti kosu, koju treba i iščešljavati… Da, traje dosta, ali to mi je baš gušt – priča nam Petra dok “običan” čovjek razmišlja kako majka dvoje djece sve to stigne, uspije uskladiti, kako sve to uspije izvesti.

– Naučila sam da google zna sve, kao i Pinterest. Otvoriš to i tražiš ideje. Sve radim nakon što klinci odu spavati. Znači, moje vrijeme za rad je iza 22 sata, pa sve do dva, tri ujutro, do kad već treba. Cure mi se znaju smijati na poslu, govoriti: ‘Nisi normalna, opet nisi spavala!’ Ali mene to psihički opušta. Nekome je fora izaći van, otići na kavu, a meni je ovo opuštanje… Tako koristim slobodno vrijeme. Sve radim u dnevnom boravku, na stolu, na podu, na malom stoliću… – upućuje nas Petra u svoj svijet, poseban i razigran.

Nije sve to ni jeftino, koliko god se puno toga svodi na recikliranje, korištenje materijala koji su za mnogi smeće. Za nju nisu, za nju su sirovina za izradu malih umjetničkih djela.

– Dugo sam sve te kartone skupljala okolo, nabavljala kutije, žicala, reciklirala, ali sad sam ih već počela i kupovati. Tako je ipak maska čvršća i kompaktnija. Točnije, muž mi ih je išao kupiti, toliko sam ga izludila da mi pronađe kartone da ih je na kraju odlučio kupiti, ha, ha.

Prošle godine izradila je, po želji sina Franka, napravila Munjevitog Jurića od kartona, koji je cijelu obitelj odveo na izlet.

– Da, s Munjevitim Jurićem je Franko pobijedio na fašniku u Supernovi, a nagrada je bila put u Legoland za cijelu obitelj. Mom suprugu Željku do tad je sve to s maskama pomalo išlo na živce, pogotovo zato što je u vrijeme fašnika morao preuzimati dobar dio kućanskih obaveza, ali kad je Franko dobio tu nagradu, odjedanput mu je sve to postalo fora. Pa sad i sam pita što mi treba za fašnik, gdje sve moramo ići… – smije se Petra.

I kao dijete se voljela maskirati, a kad je dobila svoju djecu, imala je vrlo jasan cilj.

– Kako sam uvijek zazirala od bilo kakvih javnih nastupa, čak i kad bih odgovarala u školi, pred razredom, nikako nisam željela da se dogodi i mojoj djeci. Željela sam da izgube taj strah, a najbolji način je izaći pred ljude s maskom. Kći Noa krenula je na fašnik već s dvije godine, prve i druge godine bila je sramežljiva, a poslije je počela i sama forsirati. Danas više nema problem ako je u centru pažnje, što mi je jako važno, da je dijete slobodno. Tako je bilo i sa sinom Frankom, on je bio puno sramežljiviji, a sad je to već potpuno drukčije – tvrdi Petra.

Istim vrijednostima, kad je riječ o fašniku, ući i svoju djecu doma, i svoju djecu u vrtiću.

– Nikada djecu nisam motivirala time da bi trebali pobijediti, niti sam ja natjecateljski tip. Bez obzira na skromne nagrade na Turopoljskom fašniku, oni uvijek dobiju nagradu od mame i tate. S klincima u vrtiću sakupljamo plastične boce i za njih dobijemo povratnu naknadu koju stavljamo u kasicu, koju smo, naravno, zajedno izradili, i za nastup na Fašniku dogovor je da ćemo poslije skupa na sladoled ili pizzu sa novcem koji su sakupili. Ima djece koju roditelji i odgojitelji motiviraju pobjedom pa djeca budu razočarana i plaču ako ne pobijede, što je tužno. Ja djecu učim da budu sretni samim time što su bili toliko hrabri i odlučili stati pred tolike ljude i izvesti svoju točku – objašnjava Petra.

11.02.2018. Velika Gorica – Mali fašnik. Foto: David Jolić/Cityportal.hr

A opet, naravno da je lijepo i pobijediti. Što se njezinoj djeci, velikim dijelom zahvaljujući njezinom trudu, često događa.

– Pa da. Noa je pobijedila nekih pet, šest puta, Franko dvaput… Uvijek dobiju medalju, budu među najboljima. Prošle godine pobijedili smo i s našim predškolcima. Napravili smo veliki vremenski stroj. Tata, koji radi s metalom, napravio mi je željezni okvir s kotačima, a ja sam ostalo napravila od kartona, uključujući i zupčanik koji je pokretao sat. Kazaljke su išle unatrag, jer ipak putujemo kroz vrijeme… Imali smo i ogromnu cijev, za koju smo roditelje tražili da nam donesu sav materijal koji imaju, iz toga su izlazile kuglice… Ove godine će djeca biti veseli mornari. U izradi je brod od kartona od dva metra, koji radimo u vrtiću. Djeca su oduševljena… Zamišljeno je da dolazimo brodom, pa nađu kartu s blagom i traže blago po pozornici, a blago su zapravo instrumenti. Od kartona sam izradila violinu i harmoniku… – nabraja Petra i doista se učini da svim tim čudima nema kraja.

– Ali stvarno volim raditi takve stvari! Još od osnovne škole. Išla sam u Kumičić i došla na likovnu grupu kod Mire Vilus. To bi trajalo sat vremena, a ja bi s još nekoliko cura znala ostati i cijelu popodnevnu smjenu… Da, oduzme to puno vremena, potroši se i novca, ali ne žalim. Djeca uživaju, ja uživam… I poanta nije samo maskiranje nego izrada rekvizita i kostima, nego to što sve radimo zajednički – završila je svoju priču simpatična Petra.