Slike jednog dječaka kojeg na dočeku u Zagrebu grli Luka Modrić obišle su svijet, ali i prenijele važne poruke. Taj dječak naš je sugrađanin Petar Brcković. Na prvu običan dječak, ali on je daleko od običnog. Rođen je sa sindromom Down i još od trenutka kad su doznali da čekaju svoje peto dijete, za roditelje Brcković krenula je borba.

O Petru nam je pričala njegova majka Jasna. Prisjetila se liječnikovih riječi dok je Petar još bio u trbuhu.  „U ovom mozgu nema ništa, ovo je samo voda. Bit će biljka.“ Kako kaže, plakala je danima, borila se sama sa sobom. Čovjek si i bojiš se. Ali rekla je da će roditi to dijete, pa što bude. Na rođenju je imao teško oštećenje mozga, svi liječnici su rekli da će biti dobro ako bude mogao samostalno sjediti, no roditelji to nisu prihvatili, i krenuli su u borbu za svoje dijete.

„Vjerujem da su i ostala naša djeca u sebi imala jednu krizu, ali na van to nikad nisu pokazivala. Otvoreno smo s njima razgovarali, da moraju biti spremni na sve. Nismo im htjeli stavljati teret i obvezu. Petar je tretiran, ima problem, ali je osoba i mora znati red i tu nema popuštanja. Ako imaš hendikep to ne znači da imaš privilegije.“ – kaže mama Brcković.

Od vježbi do terapija sve su zajedno prolazili, ali nije bilo riječi o odustajanju, iako su krize postojale. Mjesecima se radilo, a pomaci su bili neznatni. „Prošli smo i program funkcionalnog učenja kojeg u Hrvatskoj nema, sat vremena vježbe koncentracije, i tu nema izgovora, bilo je jako teško, on je znao plakati i neće više. Ali nisam odustajala, znala sam da mu je teško, ali s time je stekao pažnju i koncentraciju i zbog toga danas nema nikakvih problema u školi.“

Anđeo ima svoje anđele – prijatelje iz razreda

Uključiti Petra u društvo, socijalizirati ga, bio je jedan od najvažnijih zadataka. Za početak upisali su ga u vrtić. „Sunčica“ je tek otvorena kad je Petar tamo krenuo s zdravom djecom, još je bio u pelenama, ali tamo su dobili svu stručnu pomoć, puno se radilo s njim. I uvijek je bio uključen u sve, nije bilo priredbe gdje nije imao barem jednu rečenicu za reći na pozornici. „Kad smo krenuli u vrtić, on još ništa nije govorio, brinula sam kako će biti, da li će se snaći, kako će ga djeca prihvatiti, no Jadranka je znala napraviti dobru ravnotežu između njega i druge djece, nije bilo problema, djeca su se s njim igrala, nisu ni primjetila da on ne može i ne zna govoriti. Jako lijepo iskustvo. Dali su si zaista puno truda oko njega.“ – otkriva mama Jasna.

A onda je došlo vrijeme da naš mali junak Petar krene u osnovnu školu. Nije ni to isprva teklo glatko, trebalo je kucati na mnoga vrata da bi im na kraju Osnovna škola Jurja Habdelića izašla u susret. Naravno, opet je tu bilo straha koji je uz pomoć učiteljice i ostale djece vrlo brzo prevladan.

„Učiteljica Nada Vidaković bila mu je velika podrška i znali smo da će mu ona uvijek biti zaštita, i da nju možemo računati. Opet, djeca su djeca kako će oni reagirati. Ipak, oni su se natjecali tko će sjediti pored njega, tko će mu pomagati, tko će mu izvaditi knjige iz torbe  jer se on tu  nije snalazio, odmah se pokazalo jedno zajedništvo i dječja ljubav koja  njemu puno znači.“ – radosno govori mama.

I tako, od prvog dana Petar nije imao traumu od škole, nije imao osjećaj da ga netko ne prihvaća, da ga netko ne želi, svako jutro se radosno budi i jedva čeka poći u školu. Do kraja četvrtog razreda, otkrila nam je mama,  to je bila jedna idila, bez stresa, bez napetosti, kao bajka. Na kraju godine bi radili fešte s cijelim razredom, tako da su se i na taj način bolje upoznali.

A onda je došao peti razred. Opet malo stresa, novi predmeti i profesori. I tu su opet imali sreće, razrednica Romana Špehar Krstić od prvog dana je otvorena, topla i baš majčinski raspoložena, također ga je stavila pod svoju zaštitu, iako nije bilo toliko potrebno jer su djeca stalno bdjela nad njim. Brcković otkriva kako je i sama obavila razgovore sa svakim profesorom posebno koju Petar ima problematiku, na koji način može učiti, odgovarati, kako mu približiti stvari. „Mi imamo knjige po prilagođenom programu. Petar po njima ne može učiti. Ja sam iz tog prilagođenog programa počela raditi program za njega. Prateći taj program, sve sam stavljala u slike, potkrijepila s par rečenica i doslovno radila nove knjige koje su pratile i redovni i prilagođeni program. Sad je to knjiga koju on može sam iščitati, pratiti i iz koje može učiti. Oni su vizualni tipovi, i jedino na taj način mogu razumjeti. “Profesori su im izašli u susret, mama je uvijek davala na uvid ako što treba promijeniti, i tako su i strahovi prestali. Ipak najveći problem bila je matematika. Petru je to apstraktno. Još do deset, petnaest. Ali sto, tisuća…Jednostavno ne ide. Profesorica iz matematike je sjajno reagirala rekavši: „Idemo ga naučiti što mu je potrebno, neka zna prepoznavati novčanice, neka se zna s time snalaziti, a hoće li on znati korijene, razlomke, nećemo ga mučiti.“  Tako su se orijentirali na to, pa Petar danas samostalno ide u trgovinu, Mc Donald’s, kino…

Na prvu se vidi da je Petar vrlo samostalan. U školi ima asistenta u nastavi, ne može postići neke intelektualne mogućnosti i vještine, ali kako mama kaže, to nije ni bitno, neka postigne što može.

„Ono što je najvažnije za našu djecu je da znaju živjeti u svijetu –  da se znaju ponašati u dućanu, doći u kino, kazalište, ponašati se na ulici, autobusu, a hoće li znati razlomke, neke stvari iz kemije i fizike to je najmanje bitno.“

Petar s prijateljima izviđačima /foto: FB Turopoljska udruga skauta Tur

Pratiti Petrov tempo izuzetno je zahtjevno, prepun je aktivnosti

Petar jako voli školu, pa kad je bolestan i ne može ići na nastavu jako je tužan. Ali. Ne ide Petar samo u školu. I zato ono da je on sve samo ne običan dječak, jer unatoč sindromu Down, Petar je aktivan izviđač u Turopoljskoj udruzi skauta „Tur“ o kojoj mama priča s oduševljenjem, a i Petar nam je sve potvrdio. „S njima imamo divna iskustva, već dvije godine ide sam na logorovanje. Bojala sam se, ali oni su rekli da znaju da on to može. Bodrili su ga u svemu, zahvaljujući izviđačima napredovao je u mnogim stvarima. Ima nove prijatelje, pa je radio čvor, učilo se paliti vatru, kako se slaže šator. Sve je to pokazivao doma, i svi smo to morali vidjeti. Pa tu su pjesme, i unatoč slabom fondu riječi podijelio je to s nama. Izviđači su mu drugi dom.“

Petar je i pravi sportaš. Nekada je bio dio VG Limača, tamo se također odlično snalazio, djeca su ga bodrila i poticala. Za njegovu motoriku to je bio odličan način vježbe. A kada je „limače“ prerastao vratio se judu. Trenira u Judo klubu Pinky i već ima žuti pojas. „Povremeno idemo na plivanje i jahanje, on i skija, osvojio je nekoliko medalja, samostalan je u tome. Sam ide na vučnicu i sve zna sam namijestiti. Jako dobro pliva i vozi bicikl.“ – kaže mama, a Petar mi objašnjava kako sam stavi masku i dihalicu i kako sam pliva do bove, a na plaži ga čekaju obitelj i cijela ekipa.

Možete ovog veselog dječaka vidjeti i kao ministranta u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije.

Petar otkriva da planira ići i na fakultet, zna da treba puno učiti, kaže da će raditi u obiteljskoj tvrtki, a kad se zaposli onda će se, dodaje, i oženiti. Mama je sretna i ponosna, kaže kako imaju samo pozitivna iskustva i da se to mora znati, te da to mora biti poticaj drugima, ima onih koji se boje, koji nemaju spoznaje, a ovakvi svijetli primjeri mogu pomoći mnogima.

Petar je član i Judo kluba Pinky/foto: JK Pinky

Lijepo je biti slavan, bogat, imati vlast i moć, ali u svemu treba biti čovjek

A otkud u cijeloj priči ljubav prema nogometu? Obitelj Brcković prati utakmice, ali nisu od onih koji sad idu po stadionima i navijaju. Čak se u kući puno i nije pričalo o nogometu, pa ni o Luki Modriću. Otkud je Petar baš njega izvukao još ni danas ne znaju. Jednog dana došao je kući s posterom i zalijepio ga kod kreveta. I Luka, i Luka. Koji Luka? Modrić. Postao mu je idol, gledao je tekme. „Svaku večer prije spavanja imamo našu molitvu, on bi stavio ruku na Luku i rekao:“ Luka ja tebe volim. Ja k tebi u Madrid. Ja avionom sam. Luka ti moj frend.“ Sve slike gdje bi ga našao moralo se skupljati i rezati. Dres samo Lukin, a nakon Svjetskog prvenstva htio je u Zagreb vidjeti Luku. Nije se on nadao da će to biti takva gužva, bio je sav uzbuđen. Uporno je ponavljao da ga želi vidjeti i otići k njemu. To su čuli dečki u blizini, jedan od njih poveo ga je i rekao mu da će ga vidjeti. Tata Mladen se u svemu nije snašao i izgubio ga je iz vida, ulovila ga panika, ne poznaje dečka, kud su otišli.“ – prepričava mama Jasna.

Kako je to izgledalo te večeri svi znamo. Cijeli svijet zna. Petar u zagrljaju svog idola. Kad je došao kući, pričao je samo o Luki, nije htio skinuti dres. „Ja vidio Luku. Luka moj frend. Ja sam bio s Lukom. On će doći ovdje na pivo. Luka grlio, ja ga volim, volim.“ – govorio je Petar.

„On je dobio što je želio, za čime je čeznuo. Bila je to iskrena želja u njegovom srcu već godinama. I ostvarila se. Njemu to puno znači. Nitko nije očekivao da će ga Luka dići na binu, to je nešto posebno, Luka ga je držao u zagrljaju cijelo vrijeme.“ – kaže mama Jasna, te nastavlja: „Stvar je puno dublja nego smo svjesni. Poslana je velika poruka. Lijepo je biti slavan, bogat, imati vlast i moć, ali u svemu treba biti čovjek. Imati otvoreno srce, znati prihvatiti onog tko je drugačiji. A to su dečki pokazali. Luka. Predivno je što je nogometaš, što je napravio čuda na prvenstvu, ali prije svega je čovjek.“

I zato svi trebamo naučiti nešto od našeg Petra. Kada si dobar i imaš dobre namjere, kad imaš otvoreno srce i kada si raspoložen za lijepe stvari one se dogode, kad-tad.