Započeo je preventivni program ranog otkrivanja zloćudnih tumora kože za čije je provođenje i u ovoj godini sredstva osigurala Zagrebačka županija. Program je za stanovnike županije besplatan a provode ga dermatovenerolozi iz Specijalne bolnice Naftalan u prostorijama Ljekarni Zagrebačke županije.

– Ovime želimo pregledati što veći broj građana i provjeriti jesu li promjene na koži dobroćudne ili je riječ o kancerogenim promjenama. Tijekom proteklih godina pronašli smo podosta „zločestih“ tumora na koži, među ostalim i melanoma, tako da je novac uložen u ovaj program nemjerljiv s onime što možemo preventivno učiniti za stanovnike Zagrebačke županije. Također, lani je na preglede došlo 270 osoba više u odnosu na 2023. godinu, što pokazuje da program funkcionira i da postoji svijest o brizi za vlastito zdravlje – istaknuo je  dermatolog iz Specijalne bolnice Naftalan, Pero Vržogić, podsjetivši da redoviti pregledi kože s ciljem otkrivanja zloćudnih tumora kože u što ranijem stadiju bolesti, otvaraju mogućnost potpunog izlječenja.

Telefonske rezervacije termina za preglede ranog otkrivanja melanoma su obvezne, a kontakti su ovdje.

Dodajmo da su tijekom 2024. godine u sklopu ovog programa pregledane 643 osobe, a na daljnju obradu zbog sumnje na karcinom kože upućeno ih je 116.

Raspored pregleda:

Općina Pokupsko je objavila kako su u tijeku radovi na proširenju prometnice prema Gladovcu Pokupskom, koja je prvotno sanirana 2023. godine kada je dobila i zaštitnu ogradu. No, naknadno je utvrđeno da je prometnica preuska za mimoilaženje vozila.

–Takvo suženje predstavljalo je problem na dijelu ceste s velikim uzdužnim nagibom, odnosno na uzbrdici i nizbrdici gdje je zbog nedovoljne širine ceste mimoilaženje bilo otežano posebice u zimskom periodu – objasnio je načelnik Općine Pokupsko Božidar Škrinjarić.

Foto: ŽUC

Kako je riječ o županijskoj cesti, nadležnost je na Županijskoj upravi za ceste koja je pronašla rješenje.

–Radnici Županijskih cesta Zagrebačke županije postavljaju cijevi u postojeći jarak kako bi se omogućilo daljnje otjecanje oborinske vode, nakon čega će biti moguće cestu proširiti. Ova kritična točka bila je opasna prilikom mimoilaženja vozila i nepreglednosti, tako da će se ovime osigurati kvalitetnije prometno rješenje po pitanju sigurnosti vozača – objasnio je Zvonko Marinić iz Odjela za građenje i izvanredno održavanje županijskih i lokalnih cesta.

Nakon malo “sporijeg” ulaska u nastavak sezone, nakon dva poraza na gostovanjima u Zagrebu, prvo od Trešnjevke ZG, a zatim i druge ekipe Lokomotive, rukometašice Udarnika došle su na svoju radnu temperaturu. Prva proljetna pobjeda dogodila se u domaćem srazu s Umagom (29-25), prva gostujuća u Pisarovini, kod Jamnice (28-25), a konačna potvrda dobre forme stigla je ovog vikenda.

U Gradsku dvoranu stigle su rukometašice Karlovca, ekipa s dna tablice, i Udarnik je tu svakako bio favorit. Nije izgledalo idealno na samom otvaranju, jer Karlovac je poveo 3-0, no već na otvaranju 15. minute semafor je govorio da je plus četiri za djevojke koje vodi Ljiljana Ivaci. Rezultat je rastao sve do kraja, a rekordnih 15 razlike bilo je u 54. minuti.

– Bilo je dobro, cure su odigrale stvarno dobru utakmicu i bez problema došle do treće pobjede zaredom, što nam je jako važno u situaciji u kojoj se nalazimo – kaže trenerica Ivaci, pa pojašnjava:

– Doslovno se krpamo, mučimo se s ozljedama, a sad nam je otpala i Megi Jurić… Borimo se, radimo najbolje što možemo, ali činjenica je da imamo ukupno devet seniorki, među kojima su i dvije cure koje nemaju puno iskustva. Pokrivamo se s mlađim igračicama, otvorili smo im puno prostora, a slijedom svega toga moramo biti svjesni realnosti i po pitanju rezultata.

Rezultati kažu da je Udarnik trenutačno četvrta ekipa prvenstva 2. HRL, sa 19 bodova iz 16 utakmica, cijelih 11 manje od vodećih Sesveta.

– Opstanak smo osigurali, a to je uvijek primarni cilj. Voljeli bismo svakako zadržati ovo četvrto mjesto, što bi u ovim okolnostima bilo veliki uspjeh. Cure rade, napreduju, ali imaju još jako puno prostora i vjerujem da na ovim temeljima možemo graditi ekipu za sljedeće sezone, možda i za napad na nešto više ciljeve – nada se trenerica Ljiljana.

Veliki će pomak u svim takvim planovima donijeti dovršetak balon dvorane, čije je postavljanje u tijeku. Otvorit će to dodatan prostor za rad s mladim igračicama, a u tome su u Udarniku posebno dobri. U kombinaciji s ovih nekoliko iskusnijih djevojaka, poput Bernarde Mostarlić, koja je zabila čak 15 komada protiv Karlovca (?!), postoje vrlo snažni razlozi za optimizam.

– Želimo do kraja sezone biti što bolji, uzeti što više bodova, pa da u što boljoj formi dočekamo završnicu sezone, u kojoj nas očekuju utakmice protiv najjačih ekipa, Ivanića i Sesveta – završila je Ljiljana Ivaci.

U prvom licu: Ana Katulić

Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.

Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.

No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.

Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.

Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.

Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…

Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.

Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.

Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.

Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.

Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.

U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.

Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul

Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.

Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.

Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.

Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.

Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.

U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.

Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?

Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.

Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.

To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!

“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.

I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.