Sport

Panadić: Ćiro mi je jedanput rekao ‘Šine, ti si mi najveći zajeb u životu…’

Andrej Panadić učinio se idealnim sugovornikom na godišnjicu smrti Ćire Blaževića, ali bila je to i prilika da se s 54-godišnjim trenerom, trenutačno bez angažmana, pretresu i sve druge nogometne teme…

Objavljeno

prije 2 godine

8. veljače 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Prošla je prva godina od odlaska Ćire Blaževića, čovjeka poznatog po sintagmi “ako ikad umrem”, kojom je znao počinjati rečenice… Prije točno godinu dana dogodilo se i to, otišao je veliki Ćiro, a s njime i jedan poseban duh koji je zahvaljujući njegovu liku i djelu činio hrvatsku nogometnu stvarnost. I teško je i dalje shvatiti i prihvatiti da ga više nema, da je to bilo to od trenera svih trenera, a samim time ga se i lijepo sjetiti, odvrtiti film nekih prošlih vremena.

I baš zato, logičnim se činilo okrenuti broj Andreja Panadića (54) i dogovoriti kavu u njegovu omiljenom goričkom kafiću. I prisjetiti se Ćire, koji je imao snažan utjecaj na njegov nogometni put, ali i popričati o još koječemu…

– Ćiro je legenda! – počeo je svoje prisjećanje Andrej, koji je nakon velike i lijepe igračke karijere postao Ćirin kolega, trener koji traži svoj put na svoj način.

– Iskustva s njim su zaista sjajna. Znao me i psovati, i galamiti… Bio mi je u Dinamu i trener i predsjednik kluba, tako da anegdota ima mali milijun. Teško mi je nešto i izdvojiti, ali kad malo razmislim, mogu se sjetiti jedne situacije s treninga u Dinamu. Znate i sami da je Ćiro jako volio medije, tako je oduvijek bilo. I tako mi imamo jedan trening na Hitrec Kacijanu, radimo nekakva križanja sa završnicom, a ja kao stoper deset puta zaredom nabacivanjem pogodim igrača u trepavicu. I taman ulaze novinari na tribine, meni dolazi lopta, odskoči od grbe na terenu i pređe mi preko noge, a on krene galamiti, psovati… I sad ga ja u čudu gledam, odmahnem rukom, gunđam sebi u bradu da sam deset centaršuteva pogodio, a sad radi problem, i prolazim pokraj njega. Ćiro dođe do mene i šapne mi: “Šine, samo tako nastavi…” To je bio show za novinare. I obožavao sam taj njegov šmekerski karakter, to što je uvijek znao što reći u kojem trenutku – pričao je Panadić u jednom dahu pa nastavio:

– Obožavao sam s njim raditi jer je bio zaista nevjerojatan motivator. Zahvaljujući tim njegovim metodama, prije nekih utakmica znao sam se doslovno tresti od uzbuđenja i želje da utakmica što prije utakmica krene. Svega je tu bilo. Bacao je u zid one svoje falš satove, pa ti poslije donose cvijeće… A sve je često završavalo na njegovim “slasnim” psovkama. Mnogi su ga se i bojali, a oni koji nisu, jako su ga respektirali. Osobno, jako sam ga volio. Kad bismo se sreli, izljubio bi me kao sina.

Nakon njegova odlaska iz Dinama, više se nisu sretali u klubovima, a nisu ni u reprezentaciji. Vodila se u to doba polemika na tu temu, čudili su se mnogi zašto igrač velikog HSV-a, koji se u Ligi prvaka obračunava s tipovima kao što su David Trezeguet ili Giovanne Elber, nema mjesta u reprezentaciji. I trajalo je svih ovih godina mišljenje da se Panadić ljutio na Ćiru, da mu je zamjerao to ignoriranje.

– Ma kakvi, kakvo zamjeranje… – demantirat će to odmah Andrej.

– Imao je neke druge ideje, neke svoje izbore. Da, vjerujem da sam zaslužio više, ali nisam se nikad ljutio na njega zbog toga. Imao sam svoj put, njega sam se držao, a godinama poslije, kad smo se sreli, rekao mi je: “Šine, ti si mi najveći zajeb u životu! Oprosti mi zbog toga.” I tad sam mu rekao da mu ništa ne zamjeram. Kažem, vjerujem da sam zaslužio sam biti bliže reprezentacije, ali nisam tip koji će nekome nešto zamjerati. Zadovoljan sam svojom karijerom, pa igrao sam i tu Ligu prvaka, prošao dobre klubove.

Sasvim konkretno, kao igrač je nakon Dinama prošao njemačke klubove Chemnitzer, Uerdingen i HSV, zatim i austrijski Sturm, pa za kraj japansku Nagoyu Grampus. Trenersku priču započeo je nekoliko stotina metara od svoje kuće, u tadašnjem Radniku, pa prošao LASK iz Linza, pulsku Istru, slovensko Krško i Rudar Velenje, a posljednji angažman imao je prošle sezone u kosovskom Ferizaju. Od tad je bez posla, s dovoljno vremena za usavršavanje.

– Kako imam jako puno vremena, tako se jako puno educiram, radim na sebi, pratim trendove u nogometu… Svaki trenutak koristima za gledanje utakmica, u mom slučaju to znači četiri-pet utakmica dnevno. Moja žena ludi zbog toga, ali što da joj radim… Ona ima svoj kat, ja svoj, pa kad se iznerviram ili naljutim zbog nečega što vidim u svemu tome, znam od gore čuti uputu: “Andrej, mijenjaj program!” – sa smiješkom priča Andrej i dodaje:

– Radim na tome da nađem posao koji će me zadovoljiti kao trenera i čovjeka. To ne znači da se mora raditi o nekakvom velikom klubu, nego u prvom redu klub koji ima nekakvu ideju i strategiju, nekakav cilj i ambiciju.

Kosovska epizoda, kaže, ostala mu je u prekrasnom sjećanju.

– Na Kosovu je bilo sjajno, fantastično! Bio sam u Ferizaju, nekadašnjem Uroševcu, i napravili smo jako dobar posao. Za to što smo izveli trebalo je imati i znanja i sreće, ali i jako puno raditi. To je sredina u kojoj se malo drukčije gledalo na profesionalni nogomet, ali istovremeno je to i izuzetno talentirana nacija, iznimno srdačni ljudi, cijelo okruženje… Prihvatili su me zaista sjajno, radili smo jako dobro, no veliki je problem bio što sam klub preuzeo na posljednjem mjestu, a tamo mogu iz lige s deset klubova ispasti čak tri kluba. Dva ispadaju izravno, a treći od dna ide u kvalifikacije, u kojima smo i mi završili. Na kraju smo ispali u, recimo to tako, sumnjivim okolnostima, ali unatoč tome su ljudi iz kluba željeli da ostanem. Bili su jako zadovoljni, nudili su mi novi ugovor, znali su da smo radili dobar posao, ali odlučio sam vratiti se doma.

Između svega ostaloga, pažljivo prati i HNL.

– Naravno da pratim, pogledam gotovo svaku utakmicu, pogotovo moja dva kluba, Goricu i Dinamo – kaže Panadić.

Pa idemo onda na Goricu…

– Žao mi je zbog ovog trenutačnog pada, jer Gorica je imala sve u svojim rukama. Krenuli su u sezonu sjajno, ali važno je u svemu tome biti i realan u ciljevima. Sopić je prvo spasio klub od gotovo sigurnog ispadanja, posložio sve kako treba i dobro krenuo, otišao za boljom ponudom, ali i nakon toga je bilo jako dobro. Zašto je krenuo pad? Ima to vjerojatno veze i s ozljedama, jer širina je jako bitna, pogotovo kad se uspoređuješ s konkurentima za te visoke pozicije, ali u svakom slučaju se Gorica dovela u nezgodnu situaciju. Povezao si neke poraze, a sad imaš još dvije izuzetno teške utakmice, Rijeku pa Osijek – govori Andrej i odmah nastavlja:

– Situacija je nezahvalna, ali i dalje vjerujem da Gorica ima jako dobrih igrača, od ovih iskusnih, pa sve do mlađih. Maloču, Mrzljaka, Štigleca i ekipu znam i sresti na kavi, malo popričati, vidim da oni sve to drže pod kontrolom, a s druge strane tu su i igrači kao što su Pršir i Mitrović, po meni jako kvalitetni dečki. E sad, za što je to dovoljno, pogotovo kad krenu izostanci, drugo je pitanje. Gorica nema manevarski prostor kao drugi pretendenti na europska mjesta, a to se vidi i osjeti u situacijama poput ove. Ima tu puno pozitivnih stvari. Vidi se što se želi, što se radi, kakav se stil gradi, ali sve to ponekad i ne prolazi. Tako to ide u nogometu.

Kao ni ljudi iz kluba i oko njega, Andrej Panadić ne vidi razloga za paniku.

– Nema tu nikakve drame, Gorica se može držati na svom nivou, a ciljeve je ponekad možda i bolje “zamračiti”, držati ih za sebe. Priče o Europi su lijepe, ali ne treba letjeti. Nije slučajno da je Gorica u prvom dijelu sezone završila tamo gdje jest, nitko im ništa nije poklonio, ali nogomet je varljiv – svjestan je jedan od najvećih nogometaša koje je Turopolje ikad imalo.

A kad je već riječ o našem kraju, o okruženju, o pozornosti koju klub ima, pomalo će i iznenaditi razmišljanjem.

– Iskreno, nisam nezadovoljan. Prvo, medijski je klub jako dobro popraćen, pogotovo na ovoj našoj, lokalnoj razini. U smislu klupskog PR-a napravljen je ogroman iskorak, radi se jako dobro, ali ipak je teško očekivati da će Gorica puniti stadion iz kola u kolo. To je nemoguće. A opet, interes raste, vidim i čujem da se priča o Gorici sve više po kafićima, sve je više ima i u medijima, sve utakmice se prenose… Klub je jako dobro vođen od strane predsjednika i ljudi oko njega, organizacija je jako dobra i sviđa mi se kompletna slika kluba. Vjerujem da će se to i dalje dizati, to su ljudi s dobrom energijom, uključujući i sportskog direktora Brkljaču, kojem nije lako, ali vjerujem da će sve to skupa ići samo prema naprijed.

Dugo je Panadić bio uvjerljivo najbolji izdanak nogometnog Turopolja, bez praktički ikakve konkurencije, ali danas to više nije tako, jer danas imamo i Marcela Brozovića, i Antu Budimira… A to ga iznimno veseli.

– Ponosan sam na obojicu! Broz je naš Goričanin, ali nije prošao goričku nogometnu školu, dok je Ante druga priča. Njega sam i vodio sa sobom u austrijski LASK sa 17 godina, imao je tamo priliku igrati i protiv Real Madrida, a dok smo zajedno bili u Radniku, radio sam s njim individualno. Oduševljen sam načinom na koji Ante igra, njegovim srcem, pristupom. On nikad ne odustaje, a takva žrtva, toliki rad za druge, za momčad, danas se rijetko viđa – kaže Andrej pa se okreće novom uvjerljivo najuspješnijem nogometnom izdanku našega kraja.

– Uživam gledati Broza, on je baš veliki igrač, a to što je otišao u Saudijsku Arabiju smatram dobrim potezom. Dobio je ponudu koju je nemoguće odbiti, otišao u neki drugi nogometni svijet, ali za njega se ne moramo bojati, on će svoje uvijek isporučiti. I vjerujem da će se vratiti u Europu, opet otići u dobar klub, kao što vjerujem i da će mu karijera još dugo trajati.

Morali smo se, naravno, dotaknuti i njegova drugog kluba. U Dinamu se formirao kao igrač, iz Dinama je krenuo, Dinamo je uvijek nešto posebno. I logično da s posebnom pozornošću prati sve što se događa u klubu iz Maksimira.

– Moramo imati na umu da se tu dogodilo jako puno promjena, i to u kratkom razdoblju, u zadnjih pola godine ili godinu dana. Kad je tako, teško može baš sve klapati. Mijenja se struktura kluba, ima puno previranja u vođenju, a dok god je tako, to se preslikava i na teren. Igrači nisu imuni na sve te stvari, imaju i oni svoje strahove i brige, sve to su jako delikantne stvari. I onda se uvlači nesigurnost, gubi se samopouzdanje… S druge strane, promijenila su se tri trenera u posljednje vrijeme, svatko ima svoj stil, svoju ideju i viziju, mijenjaju se tu i uloge igrača, a sve je to jako bitno – zaključio je Panada.

Kad se diktafon ugasio, odradili smo i neke druge teme, dotaknuli se života u Japanu, samim time i Dinamove zvijezde u usponu Takura Kaneka, prevrtjeli sjećanja na velikog Ivicu Osima, pretresli promjene koje donosi novo nogometno vrijeme, razloge zbog kojih je toliko malo kao trener radio u hrvatskom nogometu… Pa shvatili da je vrijeme za rastanak, uz želju da što prije treniranje zamjeni educiranje. Priliku strpljivo čeka, zaslužio je da je i dočeka.

Sport

FOTO HRK Gorica – Uspješno završen program ”Loptom preko granice”

Objavljeno

prije 2 dana

23. prosinca 2025.

Objavio/la

David Jolić

Mladi rukometaši HRK Gorica u dobi od 11 do 17 godina uspješno su proveli program „Loptom preko granice“, u sklopu kojeg su od 19. do 21. prosinca nastupili na međunarodnom rukometnom turniru u Velenju (Republika Slovenija). Projekt je sufinanciran od Ministarstva turizma i sporta, a njegov cilj bio je omogućiti djeci i mladima međunarodno sportsko iskustvo, potaknuti razvoj socijalnih i timskih vještina te promicati vrijednosti sporta i fair playa.