Sport

Panadić: Ćiro mi je jedanput rekao ‘Šine, ti si mi najveći zajeb u životu…’

Andrej Panadić učinio se idealnim sugovornikom na godišnjicu smrti Ćire Blaževića, ali bila je to i prilika da se s 54-godišnjim trenerom, trenutačno bez angažmana, pretresu i sve druge nogometne teme…

Objavljeno

prije 2 godine

8. veljače 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Prošla je prva godina od odlaska Ćire Blaževića, čovjeka poznatog po sintagmi “ako ikad umrem”, kojom je znao počinjati rečenice… Prije točno godinu dana dogodilo se i to, otišao je veliki Ćiro, a s njime i jedan poseban duh koji je zahvaljujući njegovu liku i djelu činio hrvatsku nogometnu stvarnost. I teško je i dalje shvatiti i prihvatiti da ga više nema, da je to bilo to od trenera svih trenera, a samim time ga se i lijepo sjetiti, odvrtiti film nekih prošlih vremena.

I baš zato, logičnim se činilo okrenuti broj Andreja Panadića (54) i dogovoriti kavu u njegovu omiljenom goričkom kafiću. I prisjetiti se Ćire, koji je imao snažan utjecaj na njegov nogometni put, ali i popričati o još koječemu…

– Ćiro je legenda! – počeo je svoje prisjećanje Andrej, koji je nakon velike i lijepe igračke karijere postao Ćirin kolega, trener koji traži svoj put na svoj način.

– Iskustva s njim su zaista sjajna. Znao me i psovati, i galamiti… Bio mi je u Dinamu i trener i predsjednik kluba, tako da anegdota ima mali milijun. Teško mi je nešto i izdvojiti, ali kad malo razmislim, mogu se sjetiti jedne situacije s treninga u Dinamu. Znate i sami da je Ćiro jako volio medije, tako je oduvijek bilo. I tako mi imamo jedan trening na Hitrec Kacijanu, radimo nekakva križanja sa završnicom, a ja kao stoper deset puta zaredom nabacivanjem pogodim igrača u trepavicu. I taman ulaze novinari na tribine, meni dolazi lopta, odskoči od grbe na terenu i pređe mi preko noge, a on krene galamiti, psovati… I sad ga ja u čudu gledam, odmahnem rukom, gunđam sebi u bradu da sam deset centaršuteva pogodio, a sad radi problem, i prolazim pokraj njega. Ćiro dođe do mene i šapne mi: “Šine, samo tako nastavi…” To je bio show za novinare. I obožavao sam taj njegov šmekerski karakter, to što je uvijek znao što reći u kojem trenutku – pričao je Panadić u jednom dahu pa nastavio:

– Obožavao sam s njim raditi jer je bio zaista nevjerojatan motivator. Zahvaljujući tim njegovim metodama, prije nekih utakmica znao sam se doslovno tresti od uzbuđenja i želje da utakmica što prije utakmica krene. Svega je tu bilo. Bacao je u zid one svoje falš satove, pa ti poslije donose cvijeće… A sve je često završavalo na njegovim “slasnim” psovkama. Mnogi su ga se i bojali, a oni koji nisu, jako su ga respektirali. Osobno, jako sam ga volio. Kad bismo se sreli, izljubio bi me kao sina.

Nakon njegova odlaska iz Dinama, više se nisu sretali u klubovima, a nisu ni u reprezentaciji. Vodila se u to doba polemika na tu temu, čudili su se mnogi zašto igrač velikog HSV-a, koji se u Ligi prvaka obračunava s tipovima kao što su David Trezeguet ili Giovanne Elber, nema mjesta u reprezentaciji. I trajalo je svih ovih godina mišljenje da se Panadić ljutio na Ćiru, da mu je zamjerao to ignoriranje.

– Ma kakvi, kakvo zamjeranje… – demantirat će to odmah Andrej.

– Imao je neke druge ideje, neke svoje izbore. Da, vjerujem da sam zaslužio više, ali nisam se nikad ljutio na njega zbog toga. Imao sam svoj put, njega sam se držao, a godinama poslije, kad smo se sreli, rekao mi je: “Šine, ti si mi najveći zajeb u životu! Oprosti mi zbog toga.” I tad sam mu rekao da mu ništa ne zamjeram. Kažem, vjerujem da sam zaslužio sam biti bliže reprezentacije, ali nisam tip koji će nekome nešto zamjerati. Zadovoljan sam svojom karijerom, pa igrao sam i tu Ligu prvaka, prošao dobre klubove.

Sasvim konkretno, kao igrač je nakon Dinama prošao njemačke klubove Chemnitzer, Uerdingen i HSV, zatim i austrijski Sturm, pa za kraj japansku Nagoyu Grampus. Trenersku priču započeo je nekoliko stotina metara od svoje kuće, u tadašnjem Radniku, pa prošao LASK iz Linza, pulsku Istru, slovensko Krško i Rudar Velenje, a posljednji angažman imao je prošle sezone u kosovskom Ferizaju. Od tad je bez posla, s dovoljno vremena za usavršavanje.

– Kako imam jako puno vremena, tako se jako puno educiram, radim na sebi, pratim trendove u nogometu… Svaki trenutak koristima za gledanje utakmica, u mom slučaju to znači četiri-pet utakmica dnevno. Moja žena ludi zbog toga, ali što da joj radim… Ona ima svoj kat, ja svoj, pa kad se iznerviram ili naljutim zbog nečega što vidim u svemu tome, znam od gore čuti uputu: “Andrej, mijenjaj program!” – sa smiješkom priča Andrej i dodaje:

– Radim na tome da nađem posao koji će me zadovoljiti kao trenera i čovjeka. To ne znači da se mora raditi o nekakvom velikom klubu, nego u prvom redu klub koji ima nekakvu ideju i strategiju, nekakav cilj i ambiciju.

Kosovska epizoda, kaže, ostala mu je u prekrasnom sjećanju.

– Na Kosovu je bilo sjajno, fantastično! Bio sam u Ferizaju, nekadašnjem Uroševcu, i napravili smo jako dobar posao. Za to što smo izveli trebalo je imati i znanja i sreće, ali i jako puno raditi. To je sredina u kojoj se malo drukčije gledalo na profesionalni nogomet, ali istovremeno je to i izuzetno talentirana nacija, iznimno srdačni ljudi, cijelo okruženje… Prihvatili su me zaista sjajno, radili smo jako dobro, no veliki je problem bio što sam klub preuzeo na posljednjem mjestu, a tamo mogu iz lige s deset klubova ispasti čak tri kluba. Dva ispadaju izravno, a treći od dna ide u kvalifikacije, u kojima smo i mi završili. Na kraju smo ispali u, recimo to tako, sumnjivim okolnostima, ali unatoč tome su ljudi iz kluba željeli da ostanem. Bili su jako zadovoljni, nudili su mi novi ugovor, znali su da smo radili dobar posao, ali odlučio sam vratiti se doma.

Između svega ostaloga, pažljivo prati i HNL.

– Naravno da pratim, pogledam gotovo svaku utakmicu, pogotovo moja dva kluba, Goricu i Dinamo – kaže Panadić.

Pa idemo onda na Goricu…

– Žao mi je zbog ovog trenutačnog pada, jer Gorica je imala sve u svojim rukama. Krenuli su u sezonu sjajno, ali važno je u svemu tome biti i realan u ciljevima. Sopić je prvo spasio klub od gotovo sigurnog ispadanja, posložio sve kako treba i dobro krenuo, otišao za boljom ponudom, ali i nakon toga je bilo jako dobro. Zašto je krenuo pad? Ima to vjerojatno veze i s ozljedama, jer širina je jako bitna, pogotovo kad se uspoređuješ s konkurentima za te visoke pozicije, ali u svakom slučaju se Gorica dovela u nezgodnu situaciju. Povezao si neke poraze, a sad imaš još dvije izuzetno teške utakmice, Rijeku pa Osijek – govori Andrej i odmah nastavlja:

– Situacija je nezahvalna, ali i dalje vjerujem da Gorica ima jako dobrih igrača, od ovih iskusnih, pa sve do mlađih. Maloču, Mrzljaka, Štigleca i ekipu znam i sresti na kavi, malo popričati, vidim da oni sve to drže pod kontrolom, a s druge strane tu su i igrači kao što su Pršir i Mitrović, po meni jako kvalitetni dečki. E sad, za što je to dovoljno, pogotovo kad krenu izostanci, drugo je pitanje. Gorica nema manevarski prostor kao drugi pretendenti na europska mjesta, a to se vidi i osjeti u situacijama poput ove. Ima tu puno pozitivnih stvari. Vidi se što se želi, što se radi, kakav se stil gradi, ali sve to ponekad i ne prolazi. Tako to ide u nogometu.

Kao ni ljudi iz kluba i oko njega, Andrej Panadić ne vidi razloga za paniku.

– Nema tu nikakve drame, Gorica se može držati na svom nivou, a ciljeve je ponekad možda i bolje “zamračiti”, držati ih za sebe. Priče o Europi su lijepe, ali ne treba letjeti. Nije slučajno da je Gorica u prvom dijelu sezone završila tamo gdje jest, nitko im ništa nije poklonio, ali nogomet je varljiv – svjestan je jedan od najvećih nogometaša koje je Turopolje ikad imalo.

A kad je već riječ o našem kraju, o okruženju, o pozornosti koju klub ima, pomalo će i iznenaditi razmišljanjem.

– Iskreno, nisam nezadovoljan. Prvo, medijski je klub jako dobro popraćen, pogotovo na ovoj našoj, lokalnoj razini. U smislu klupskog PR-a napravljen je ogroman iskorak, radi se jako dobro, ali ipak je teško očekivati da će Gorica puniti stadion iz kola u kolo. To je nemoguće. A opet, interes raste, vidim i čujem da se priča o Gorici sve više po kafićima, sve je više ima i u medijima, sve utakmice se prenose… Klub je jako dobro vođen od strane predsjednika i ljudi oko njega, organizacija je jako dobra i sviđa mi se kompletna slika kluba. Vjerujem da će se to i dalje dizati, to su ljudi s dobrom energijom, uključujući i sportskog direktora Brkljaču, kojem nije lako, ali vjerujem da će sve to skupa ići samo prema naprijed.

Dugo je Panadić bio uvjerljivo najbolji izdanak nogometnog Turopolja, bez praktički ikakve konkurencije, ali danas to više nije tako, jer danas imamo i Marcela Brozovića, i Antu Budimira… A to ga iznimno veseli.

– Ponosan sam na obojicu! Broz je naš Goričanin, ali nije prošao goričku nogometnu školu, dok je Ante druga priča. Njega sam i vodio sa sobom u austrijski LASK sa 17 godina, imao je tamo priliku igrati i protiv Real Madrida, a dok smo zajedno bili u Radniku, radio sam s njim individualno. Oduševljen sam načinom na koji Ante igra, njegovim srcem, pristupom. On nikad ne odustaje, a takva žrtva, toliki rad za druge, za momčad, danas se rijetko viđa – kaže Andrej pa se okreće novom uvjerljivo najuspješnijem nogometnom izdanku našega kraja.

– Uživam gledati Broza, on je baš veliki igrač, a to što je otišao u Saudijsku Arabiju smatram dobrim potezom. Dobio je ponudu koju je nemoguće odbiti, otišao u neki drugi nogometni svijet, ali za njega se ne moramo bojati, on će svoje uvijek isporučiti. I vjerujem da će se vratiti u Europu, opet otići u dobar klub, kao što vjerujem i da će mu karijera još dugo trajati.

Morali smo se, naravno, dotaknuti i njegova drugog kluba. U Dinamu se formirao kao igrač, iz Dinama je krenuo, Dinamo je uvijek nešto posebno. I logično da s posebnom pozornošću prati sve što se događa u klubu iz Maksimira.

– Moramo imati na umu da se tu dogodilo jako puno promjena, i to u kratkom razdoblju, u zadnjih pola godine ili godinu dana. Kad je tako, teško može baš sve klapati. Mijenja se struktura kluba, ima puno previranja u vođenju, a dok god je tako, to se preslikava i na teren. Igrači nisu imuni na sve te stvari, imaju i oni svoje strahove i brige, sve to su jako delikantne stvari. I onda se uvlači nesigurnost, gubi se samopouzdanje… S druge strane, promijenila su se tri trenera u posljednje vrijeme, svatko ima svoj stil, svoju ideju i viziju, mijenjaju se tu i uloge igrača, a sve je to jako bitno – zaključio je Panada.

Kad se diktafon ugasio, odradili smo i neke druge teme, dotaknuli se života u Japanu, samim time i Dinamove zvijezde u usponu Takura Kaneka, prevrtjeli sjećanja na velikog Ivicu Osima, pretresli promjene koje donosi novo nogometno vrijeme, razloge zbog kojih je toliko malo kao trener radio u hrvatskom nogometu… Pa shvatili da je vrijeme za rastanak, uz želju da što prije treniranje zamjeni educiranje. Priliku strpljivo čeka, zaslužio je da je i dočeka.

Sport

Kobre prebrze za Mraclin

Objavljeno

prije 2 sata

30. travnja 2026.

Objavio/la

Vitomir Štuban

Mraclin je dobro otvorio susret i već u 2. minuti imao veliku priliku preko Kaurina, ali gostujući vratar Đurđek sjajno reagira. Kobre ubrzo kažnjavaju promašaj – Husnjak u 3. minuti preciznim udarcem donosi vodstvo 0:1. Domaći su do kraja prvog dijela imali još nekoliko izglednih prilika za izjednačenje, no nisu bili dovoljno učinkoviti.
U nastavku utakmice dominiraju gosti – Čakarun u 57. minuti povećava na 0:2, a Kelava u 73. minuti praktički rješava pitanje pobjednika pogotkom za 0:3.
Mraclin je do počasnog pogotka stigao u samoj završnici kada Hajduk koristi asistenciju Marjanovića za konačnih 1:3.
Kobre su zasluženo slavile, dok Mraclin nakon loših proljetnih igara mora što prije uhvatiti bolju formu jer pogled na ljestvicu ne ostavlja mnogo prostora za mir.

IV. NL SREDIŠTE ZAGRB – B , 24. kolo

MRACLIN – KOBRE SAMOBOR 1:3

Stadion Nova graba. Gledatelja 50.
Sudac: Matija Ptičar (Repušnica). Pomoćnice: Kristina Borojević i Veronika Muraja.

Strijelci: 0:1 – Husnjak (3), 0:2 – Čakarun (57), 0:3 – Kelava (73), 1:3 – Hajduk (90).

MRACLIN: Matejčić, Marjanović, Smolković (od 46. Tokić), J. Domitrović, Rajić, Đurašić (od 72. Jančić), Brdek, Matić, Krilić, Kaurin (od 46. Hajduk), I. Kos. Trener: Marko Pancirov.

KOBRE SAMOBOR: Đurđek, Brakus, Ašanin, Husjak (od 74. Kerman), Golubić, Čakarun, Mihaljević (od 80. Čučić), Makarun (od 67. Houdek), Kelava, Bašić, Kesić. Trener: Željko Štulec.

Nastavite čitati

Sport

Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’

Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…

Objavljeno

prije 12 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.

U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.

“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.

Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.

Nastavite čitati

Moja županija

Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’

Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!

Objavljeno

prije 12 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.

– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…

Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.

U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.

– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.

I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.

– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.

Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.

– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.

Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.

– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.

Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.

– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…

Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.

– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.

Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.

Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.

– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.

Nastavite čitati

Sport

Cijeli svijet gleda prema Amerikama, a Goričani čekaju – Euro!

Krajem svibnja i početkom lipnja na Euru U-17 naš će prvoligaš imati trojicu predstavnika, a najmanje jednog trebali bismo imati i na Euru U-19, koji će se igrati krajem lipnja i početkom srpnja

Objavljeno

prije 12 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Do početka Svjetskog prvenstva broji se sitno, u geopolitički izazovnim vremenima čeka nas povijesni Mundijal, na kojem će prvi put nastupiti 48 reprezentacija, neobični će biti i termini utakmica, pa svijet nogometa s nestrpljenjem čeka da sve skupa konačno krene. A svi mi, naravno, vjerujemo i nadamo se da Hrvatska može ponovno biti dobar, barem na tragu onoga kakva je bila na posljednja dva prvenstva…

A dok se sve to događa, u debeloj sjeni traju pripreme za neka druga prvenstva koja uključenima “život znače”: od 25. svibnja do 7. lipnja u Estoniji će se igrati Europsko prvenstvo U-17, a nešto više od mjesec dana kasnije, između 28. lipnja i 11. srpnja, svoj će Euro igrati reprezentacije do 19 godina. I oba ta turnira bit će važna i za velikogorički nogomet, budući da će HNK Gorica, kako trenutačno stvari stoje, imati svoje predstavnike na oba ta turnira.

Posebno snažan gorički pečat ima U-17 selekcija, koju vodi izbornik Marijan Budimir. Selekcija je to koja je u prvoj rundi kvalifikacija iza sebe ostavila i vršnjake iz Nizozemske, da bi u onoj drugoj izborila prvo mjesto u konkurenciji Irske, Poljske i Slovačke. Važnu ulogu na tom putu imali su igrači Gorice Juraj Frigan, Mihael Kelava i Lovro Lojen, a dio ciklusa u tom je društvu proveo i još jedan njihov klupski igrač, Francis Chinedu Echue. Uz njih trojicu, odnosno četvoricu, tu je i Lovro Trupčević, dečko iz Šćitarjeva koji je preko Mladosti iz Obrezine već kao sedmogodišnjak otišao u Dinamu, čiji igrač je i danas.

Lovro je u ovom društvu poseban jer je jedini u punom smislu “naš”, budući da je Kelava iz Donje Stubice, Frigan iz Zeline, a Lojen sa zagrebačke Peščenice. Međutim, logično je da će baš njih trojica biti u fokusu iz perspektive našega kluba, koji na ovim klincima gradi budućnost. Lovro Lojen posebna je priča, s obzirom na to da je jedan od rijetkih u “klasi 2009” koji je godinu mlađi, rođen u srpnju 2010. Unatoč tome, Lovro je neupitni prvi golman ove selekcije, u kojoj svoje mjesto uspješno pronalazi i Frigan, iako često to mora činiti i na pozicijama koje mu nisu omiljene. Važnu ulogu tu će imati i Kelava, iako u posljednjoj rundi kvalifikacija nije imalo preveliku minutažu.

Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, sva trojica Goričana, baš kao i Trupčević, trebali bi biti na popisu izbornika Budimira za Euro koji će biti iznimno izazovan. Na njemu će se pojaviti samo osam selekcija, a Hrvatska je u skupini s Belgijom, Španjolskom i domaćinom Estonijom. Otvaranje je 25. svibnja protiv Belgije, tri dana poslije igrat će se u Tallinnu protiv Estonije, a još tri dana poslije protiv Španjolske.

Mjesec dana kasnije u Walesu će svoj Euro igrati U-19 reprezentacija, koju vodi izbornik Siniša Oreščanin, a njezin dio je naš Luka Vrzić. Ova će selekcija biti u skupini sa Srbijom, Italijom i Ukrajinom, a Vrza će se od prvog dana priprema boriti za što bolji status. U kvalifikacijama je i zabijao golove, imao ozbiljne partiture, ali dojam je da zasad nije zaradio puno povjerenje izbornika. U kadru bi svakako trebao biti, a za minute na terenu predstoji mu borba…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Meštrica petardom do sedme proljetne pobjede

Objavljeno

prije 18 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Meštrica je u 24. kolu Jedinstvene 1.ŽNL pobijedila momčad Pušće rezultatom 5:0, hattrickom Nikole Šebeka i s dva gola Antona Gašija. Bila je to sedma pobjeda Meštrice u devet utakmica proljetne polusezone.