Sport

Panadić: Ćiro mi je jedanput rekao ‘Šine, ti si mi najveći zajeb u životu…’

Andrej Panadić učinio se idealnim sugovornikom na godišnjicu smrti Ćire Blaževića, ali bila je to i prilika da se s 54-godišnjim trenerom, trenutačno bez angažmana, pretresu i sve druge nogometne teme…

Objavljeno

prije 2 godine

8. veljače 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Prošla je prva godina od odlaska Ćire Blaževića, čovjeka poznatog po sintagmi “ako ikad umrem”, kojom je znao počinjati rečenice… Prije točno godinu dana dogodilo se i to, otišao je veliki Ćiro, a s njime i jedan poseban duh koji je zahvaljujući njegovu liku i djelu činio hrvatsku nogometnu stvarnost. I teško je i dalje shvatiti i prihvatiti da ga više nema, da je to bilo to od trenera svih trenera, a samim time ga se i lijepo sjetiti, odvrtiti film nekih prošlih vremena.

I baš zato, logičnim se činilo okrenuti broj Andreja Panadića (54) i dogovoriti kavu u njegovu omiljenom goričkom kafiću. I prisjetiti se Ćire, koji je imao snažan utjecaj na njegov nogometni put, ali i popričati o još koječemu…

– Ćiro je legenda! – počeo je svoje prisjećanje Andrej, koji je nakon velike i lijepe igračke karijere postao Ćirin kolega, trener koji traži svoj put na svoj način.

– Iskustva s njim su zaista sjajna. Znao me i psovati, i galamiti… Bio mi je u Dinamu i trener i predsjednik kluba, tako da anegdota ima mali milijun. Teško mi je nešto i izdvojiti, ali kad malo razmislim, mogu se sjetiti jedne situacije s treninga u Dinamu. Znate i sami da je Ćiro jako volio medije, tako je oduvijek bilo. I tako mi imamo jedan trening na Hitrec Kacijanu, radimo nekakva križanja sa završnicom, a ja kao stoper deset puta zaredom nabacivanjem pogodim igrača u trepavicu. I taman ulaze novinari na tribine, meni dolazi lopta, odskoči od grbe na terenu i pređe mi preko noge, a on krene galamiti, psovati… I sad ga ja u čudu gledam, odmahnem rukom, gunđam sebi u bradu da sam deset centaršuteva pogodio, a sad radi problem, i prolazim pokraj njega. Ćiro dođe do mene i šapne mi: “Šine, samo tako nastavi…” To je bio show za novinare. I obožavao sam taj njegov šmekerski karakter, to što je uvijek znao što reći u kojem trenutku – pričao je Panadić u jednom dahu pa nastavio:

– Obožavao sam s njim raditi jer je bio zaista nevjerojatan motivator. Zahvaljujući tim njegovim metodama, prije nekih utakmica znao sam se doslovno tresti od uzbuđenja i želje da utakmica što prije utakmica krene. Svega je tu bilo. Bacao je u zid one svoje falš satove, pa ti poslije donose cvijeće… A sve je često završavalo na njegovim “slasnim” psovkama. Mnogi su ga se i bojali, a oni koji nisu, jako su ga respektirali. Osobno, jako sam ga volio. Kad bismo se sreli, izljubio bi me kao sina.

Nakon njegova odlaska iz Dinama, više se nisu sretali u klubovima, a nisu ni u reprezentaciji. Vodila se u to doba polemika na tu temu, čudili su se mnogi zašto igrač velikog HSV-a, koji se u Ligi prvaka obračunava s tipovima kao što su David Trezeguet ili Giovanne Elber, nema mjesta u reprezentaciji. I trajalo je svih ovih godina mišljenje da se Panadić ljutio na Ćiru, da mu je zamjerao to ignoriranje.

– Ma kakvi, kakvo zamjeranje… – demantirat će to odmah Andrej.

– Imao je neke druge ideje, neke svoje izbore. Da, vjerujem da sam zaslužio više, ali nisam se nikad ljutio na njega zbog toga. Imao sam svoj put, njega sam se držao, a godinama poslije, kad smo se sreli, rekao mi je: “Šine, ti si mi najveći zajeb u životu! Oprosti mi zbog toga.” I tad sam mu rekao da mu ništa ne zamjeram. Kažem, vjerujem da sam zaslužio sam biti bliže reprezentacije, ali nisam tip koji će nekome nešto zamjerati. Zadovoljan sam svojom karijerom, pa igrao sam i tu Ligu prvaka, prošao dobre klubove.

Sasvim konkretno, kao igrač je nakon Dinama prošao njemačke klubove Chemnitzer, Uerdingen i HSV, zatim i austrijski Sturm, pa za kraj japansku Nagoyu Grampus. Trenersku priču započeo je nekoliko stotina metara od svoje kuće, u tadašnjem Radniku, pa prošao LASK iz Linza, pulsku Istru, slovensko Krško i Rudar Velenje, a posljednji angažman imao je prošle sezone u kosovskom Ferizaju. Od tad je bez posla, s dovoljno vremena za usavršavanje.

– Kako imam jako puno vremena, tako se jako puno educiram, radim na sebi, pratim trendove u nogometu… Svaki trenutak koristima za gledanje utakmica, u mom slučaju to znači četiri-pet utakmica dnevno. Moja žena ludi zbog toga, ali što da joj radim… Ona ima svoj kat, ja svoj, pa kad se iznerviram ili naljutim zbog nečega što vidim u svemu tome, znam od gore čuti uputu: “Andrej, mijenjaj program!” – sa smiješkom priča Andrej i dodaje:

– Radim na tome da nađem posao koji će me zadovoljiti kao trenera i čovjeka. To ne znači da se mora raditi o nekakvom velikom klubu, nego u prvom redu klub koji ima nekakvu ideju i strategiju, nekakav cilj i ambiciju.

Kosovska epizoda, kaže, ostala mu je u prekrasnom sjećanju.

– Na Kosovu je bilo sjajno, fantastično! Bio sam u Ferizaju, nekadašnjem Uroševcu, i napravili smo jako dobar posao. Za to što smo izveli trebalo je imati i znanja i sreće, ali i jako puno raditi. To je sredina u kojoj se malo drukčije gledalo na profesionalni nogomet, ali istovremeno je to i izuzetno talentirana nacija, iznimno srdačni ljudi, cijelo okruženje… Prihvatili su me zaista sjajno, radili smo jako dobro, no veliki je problem bio što sam klub preuzeo na posljednjem mjestu, a tamo mogu iz lige s deset klubova ispasti čak tri kluba. Dva ispadaju izravno, a treći od dna ide u kvalifikacije, u kojima smo i mi završili. Na kraju smo ispali u, recimo to tako, sumnjivim okolnostima, ali unatoč tome su ljudi iz kluba željeli da ostanem. Bili su jako zadovoljni, nudili su mi novi ugovor, znali su da smo radili dobar posao, ali odlučio sam vratiti se doma.

Između svega ostaloga, pažljivo prati i HNL.

– Naravno da pratim, pogledam gotovo svaku utakmicu, pogotovo moja dva kluba, Goricu i Dinamo – kaže Panadić.

Pa idemo onda na Goricu…

– Žao mi je zbog ovog trenutačnog pada, jer Gorica je imala sve u svojim rukama. Krenuli su u sezonu sjajno, ali važno je u svemu tome biti i realan u ciljevima. Sopić je prvo spasio klub od gotovo sigurnog ispadanja, posložio sve kako treba i dobro krenuo, otišao za boljom ponudom, ali i nakon toga je bilo jako dobro. Zašto je krenuo pad? Ima to vjerojatno veze i s ozljedama, jer širina je jako bitna, pogotovo kad se uspoređuješ s konkurentima za te visoke pozicije, ali u svakom slučaju se Gorica dovela u nezgodnu situaciju. Povezao si neke poraze, a sad imaš još dvije izuzetno teške utakmice, Rijeku pa Osijek – govori Andrej i odmah nastavlja:

– Situacija je nezahvalna, ali i dalje vjerujem da Gorica ima jako dobrih igrača, od ovih iskusnih, pa sve do mlađih. Maloču, Mrzljaka, Štigleca i ekipu znam i sresti na kavi, malo popričati, vidim da oni sve to drže pod kontrolom, a s druge strane tu su i igrači kao što su Pršir i Mitrović, po meni jako kvalitetni dečki. E sad, za što je to dovoljno, pogotovo kad krenu izostanci, drugo je pitanje. Gorica nema manevarski prostor kao drugi pretendenti na europska mjesta, a to se vidi i osjeti u situacijama poput ove. Ima tu puno pozitivnih stvari. Vidi se što se želi, što se radi, kakav se stil gradi, ali sve to ponekad i ne prolazi. Tako to ide u nogometu.

Kao ni ljudi iz kluba i oko njega, Andrej Panadić ne vidi razloga za paniku.

– Nema tu nikakve drame, Gorica se može držati na svom nivou, a ciljeve je ponekad možda i bolje “zamračiti”, držati ih za sebe. Priče o Europi su lijepe, ali ne treba letjeti. Nije slučajno da je Gorica u prvom dijelu sezone završila tamo gdje jest, nitko im ništa nije poklonio, ali nogomet je varljiv – svjestan je jedan od najvećih nogometaša koje je Turopolje ikad imalo.

A kad je već riječ o našem kraju, o okruženju, o pozornosti koju klub ima, pomalo će i iznenaditi razmišljanjem.

– Iskreno, nisam nezadovoljan. Prvo, medijski je klub jako dobro popraćen, pogotovo na ovoj našoj, lokalnoj razini. U smislu klupskog PR-a napravljen je ogroman iskorak, radi se jako dobro, ali ipak je teško očekivati da će Gorica puniti stadion iz kola u kolo. To je nemoguće. A opet, interes raste, vidim i čujem da se priča o Gorici sve više po kafićima, sve je više ima i u medijima, sve utakmice se prenose… Klub je jako dobro vođen od strane predsjednika i ljudi oko njega, organizacija je jako dobra i sviđa mi se kompletna slika kluba. Vjerujem da će se to i dalje dizati, to su ljudi s dobrom energijom, uključujući i sportskog direktora Brkljaču, kojem nije lako, ali vjerujem da će sve to skupa ići samo prema naprijed.

Dugo je Panadić bio uvjerljivo najbolji izdanak nogometnog Turopolja, bez praktički ikakve konkurencije, ali danas to više nije tako, jer danas imamo i Marcela Brozovića, i Antu Budimira… A to ga iznimno veseli.

– Ponosan sam na obojicu! Broz je naš Goričanin, ali nije prošao goričku nogometnu školu, dok je Ante druga priča. Njega sam i vodio sa sobom u austrijski LASK sa 17 godina, imao je tamo priliku igrati i protiv Real Madrida, a dok smo zajedno bili u Radniku, radio sam s njim individualno. Oduševljen sam načinom na koji Ante igra, njegovim srcem, pristupom. On nikad ne odustaje, a takva žrtva, toliki rad za druge, za momčad, danas se rijetko viđa – kaže Andrej pa se okreće novom uvjerljivo najuspješnijem nogometnom izdanku našega kraja.

– Uživam gledati Broza, on je baš veliki igrač, a to što je otišao u Saudijsku Arabiju smatram dobrim potezom. Dobio je ponudu koju je nemoguće odbiti, otišao u neki drugi nogometni svijet, ali za njega se ne moramo bojati, on će svoje uvijek isporučiti. I vjerujem da će se vratiti u Europu, opet otići u dobar klub, kao što vjerujem i da će mu karijera još dugo trajati.

Morali smo se, naravno, dotaknuti i njegova drugog kluba. U Dinamu se formirao kao igrač, iz Dinama je krenuo, Dinamo je uvijek nešto posebno. I logično da s posebnom pozornošću prati sve što se događa u klubu iz Maksimira.

– Moramo imati na umu da se tu dogodilo jako puno promjena, i to u kratkom razdoblju, u zadnjih pola godine ili godinu dana. Kad je tako, teško može baš sve klapati. Mijenja se struktura kluba, ima puno previranja u vođenju, a dok god je tako, to se preslikava i na teren. Igrači nisu imuni na sve te stvari, imaju i oni svoje strahove i brige, sve to su jako delikantne stvari. I onda se uvlači nesigurnost, gubi se samopouzdanje… S druge strane, promijenila su se tri trenera u posljednje vrijeme, svatko ima svoj stil, svoju ideju i viziju, mijenjaju se tu i uloge igrača, a sve je to jako bitno – zaključio je Panada.

Kad se diktafon ugasio, odradili smo i neke druge teme, dotaknuli se života u Japanu, samim time i Dinamove zvijezde u usponu Takura Kaneka, prevrtjeli sjećanja na velikog Ivicu Osima, pretresli promjene koje donosi novo nogometno vrijeme, razloge zbog kojih je toliko malo kao trener radio u hrvatskom nogometu… Pa shvatili da je vrijeme za rastanak, uz želju da što prije treniranje zamjeni educiranje. Priliku strpljivo čeka, zaslužio je da je i dočeka.

Sport

Mraclin uvjerljiv protiv Metalca, Ivan Kos – Čapa proslavio jubilej asistencijom i pogotkom

Objavljeno

prije 8 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Vitomir Štuban

Prije početka susreta domaća uprava prigodnim je dresom s brojem 200 nagradila Ivana Kosa za dvjestoti nastup u dresu Mraclina, a iskusni napadač jubilej je obilježio asistencijom i pogotkom. Nogometaši Mraclina ostvarili su važnu pobjedu u borbi za bijeg iz donjeg dijela tablice svladavši na Novoj grabi Metalac iz Siska rezultatom 3:0. Domaćini su do prednosti stigli u 34. minuti kada je nakon ubačaja Frana Krilića s desne strane glavom precizan bio Dominik Smolković. Mraclin je i u nastavku bio bolja momčad, a vodstvo je povećano u 52. minuti. Ivan Kos probio je desni bok gostiju i ubacio u peterac gdje je Igor Hajduk na drugoj vratnici pospremio loptu u mrežu za 2:0. Točku na zasluženu pobjedu stavio je upravo slavljenik Ivan Kos u 70. minuti. Nakon kornera i nekoliko odbijanaca lopta je stigla do domaćeg napadača koji je s četrnaest metara preciznim prizemnim udarcem pogodio iza leđa vratara Blagojevića. Ovom pobjedom Mraclin je dva kola prije kraja napravio važan korak prema očuvanju četvrtoligaškog statusa.

IV. NL SREDIŠTE ZAGREB – B, 28. kolo

MRACLIN – METALAC (S) 3:0

Stadion Nova graba. Gledatelja 70.
Sudac: Juraj Mikšec (Vrbovec). Pomoćnici: Luka Bradašić (Novska) i Veronika Muraja (Rajić).

STRIJELCI: 1:0 – Smolković (34), 2:0 – Hajduk (52), 3:0 – I. Kos (70).

MRACLIN: Matejčić (od 78. Zagorac), Marjanović, J. Domitrović, Rajić, Brdek, Smolković (od 60. Matić), Borovac, Tokić, Krilić, Hajduk, I. Kos (od 83. Hodalin). Trener: Marko Pancirov.

METALAC (S): Blagojević, Čajani, Acel, Matić (od 53. Pupić), Bičanić, Ayuba, Kesse (od 53. Perić), Brlečić, Krištopović, Knežević (od 57. Bekonjić), Vincelj (od 53. Brlić). Trener: Dalibor Sanader.

Nastavite čitati

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

prije 19 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

prije 21 sat

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

prije 1 dan

24. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu u organizaciji Sportskog plesnog kluba VEGA u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici otvoren je jučer (subota, 23.05.2026.) kvalifikacijama u 10 sati i finalnim nastupima od 18 sati.