Sport

Pad Dinama, 38 godina ranije: Kako su Keber i dečki živjeli s navijačima…

Mladen Župetić Keber (64), legenda velikogoričkog Radnika, prisjeća se veljače 1982., kad je na igralištu u Kolarevoj pao veliki Dinamo s Ćirom Blaževićem, ali i vremena kad je igrao u Dinamo, vozio suigrače u Mini Morrisu, pa kako je zavodio u Lomnici…

Objavljeno

prije 4 godine

27. svibnja 2020.

Objavio/la

Marko Vidalina

To da jedan gorički klub pobijedi zagrebački Dinamo nije stvar koja se događa baš svaki dan. Dogodila se u subotu, u prijateljskoj utakmici, nakon sedam uzastopnih neuspješnih pokušaja, Gorica je pobijedila 3-2 na Maksimiru i – svidjela se.

Dogodilo se to, isto to, i 38 i nešto godina ranije. Bio je 17. veljače 1982., vrijeme je to kad se klub zvao Radnik, a u Maksimiru se slagala momčad za legendu. I tad je utakmica bila prijateljska, uoči nastavka prvenstva, koje je Dinamo završio osvajanjem titule. Ćiro je svoje igrače doveo u staru Kolarevu i, naravno, izgubio 3-2.

– Rekao mi je Ćiro nakon te utakmice: ‘Ti si moja bola. Moraš se vratiti u Dinamo!’. Međutim, dva tjedna poslije u Dinamu je završio Deželić, koji je zabio treći gol na toj utakmici. I danas opravdano sumnjam da se Ćiro zabunio, da je želio dovesti mene, a doveo njega – kroz smijeh se te utakmice prisjeća velikan turopoljskog nogometa, dečko iz Rakarja, Mladen Župetić zvani Keber.

– Iskreno, bilo je tu dodatno motiva, itekako. Ipak su s druge strane bili moji prijatelji, dojučerašnji suigrači, baš sam ih želio pobijediti. I eto, uspio sam. Rekao sam svojim dečkima iz Radnika: ‘Dečki, nisu oni ništa bolji od nas, samo mogu više trčati’, i svi smo hrabro izašli na noge Dinamu. A nakon što smo ih pobijedili, još dugo u noć smo se družili svi zajedno – proširuje uspomenu gospon Župetić, danas vitalni 64-godišnjak.

On je zabio prvi gol, Stević drugi, Dinamo je izjednačio, da bi Deželić pogodio za pobjedu… Bilo je, kažu izvještaji, oko tri tisuće ljudi oko igrališta u Kolarevoj.

– To je bilo nešto posebno. Često se priča o toj čaroliji Kolareve, a ona je doista i postojala. Drugačiji je osjećaj igrati u toj atmosferi, pred nekoliko tisuća ljudi natiskanih na teren, nego ovako kao danas, uz atletsku stazu… Bio sam prvi kapetan koji je predvodio Radnik na novom stadionu, nakon Univerzijade, i odmah mi je bilo jasno da je to potpuno drukčija priča. Bilo bi sjajno kad bi se barem to moglo danas napraviti, približiti tribine terenu – kaže Keber.

Hitar kao metak u protivničkoj polovici, sjajan već kao klinac, brzo je primijećen od strane ljudi iz Dinama.

– Legendarni Zorko Srebrić me vidio i pozvao u Dinamo. Igrao sam na Kvarnerskoj rivijeri, zabio par golova i priključio se onom čuvenom ‘malom Ajaxu’, mladoj momčadi Dinama. Debitirao sam za prvu momčad protiv OFK Beograda, posebno pamtim kako sam zabijao Partizanu, a ukupno sam u Maksimiru proveo tri i pol godine. Bilo je to sjajno vrijeme, na treninge sam svojim Mini Morrisom vozio Vlaka, Tucaka i Čedu Jovićevića, družio se s Mlinarićem, Deverićem, Zajecom… A opet, uvijek je glavni za zafrkanciju bio Cico Kranjčar, on je bio vođa izvan terena – prisjeća se Keber svojih slavnih dana.

Na utakmicama Radnika bilo je između tri i četiri tisuće gledatelja

Imao je u to vrijeme u Dinamu, kako kaže, “direktorsku plaću”.

– To bi danas bilo, recimo, oko 20.000 kuna. Na mjesec dana otišao sam na Tuškanac, počeo izlaziti u Karaku i odjednom nisam imao prebijene pare! Sve ode za čas kad tako živiš. Odmah sam se vratio doma, u Rakarje, i odlučio tu sagraditi kuću. Zato sam i imao nešto veću plaću, jer nisam uzeo stan kao neki drugi igrači – priča nam Župetić.

Trener Dinama u to je vrijeme bio Mirko Bazić, potom i Rudi Belin, a Keber je teško dolazio do mjesta u udarnoj postavi. I poželio je otići u drugome smjeru.

– Sve sam dogovorio da odem u Graz, u Austriju, ali tad je vrijedilo ono pravilo da se ne može van prije 28. godine. Zato sam morao postati amater i otišao sam u Segestu. Međutim, kad smo ušli u drugu ligu, automatski smo postali poluprofesionalci i opet nisam mogao van! Tad sam se vratio u Radnik, želio sam igrati kao amater i zatim otići u inozemstvo, ali na kraju nisam otišao nigdje… Oženio sam se, dobio dijete i ostao u Radniku do kraja karijere – kaže Keber.

Suprugu je, priča dalje, upoznao na zabavi u Lomnici, pozvao je na ples, pristala je, a kasnije iste večeri dobila i pusu… Više na zabave nije imao potrebe ići.

– Kad sam vozio Mini Morrisa, mislim da su sve ženske htjele na vožnju, ha, ha… Ali ja sam imao svoju djevojku i to je bilo to. Išao sam i dalje na zabave, vozio ekipu, ali ja sam uvijek išao doma u 22 sata. Uostalom, dok sam bio u Dinamu, imali smo i kontrole, znali su nam dolaziti doma u provjeru. Nema toga, ne vjerujem nikome tko je tvrdio da može cijelu noć piti, a onda drugi dan igrati utakmicu. Dobro, možda ima i takvih, znam i ja priče o Baki Sliškoviću i takvima, ali to je onda valjda do genetike. Ja to nisam mogao – otvoreno je Keber, koji govori bez zadrške, prepun energije, baš kao nekad na igralištu, gore u vrhu napada…

Nogometno romantične bile su te osamdesete u Velikoj Gorici, u posljednjim godinama Kolareve, a kad su Keber i dečki iz centra grada preselili na novi stadion, počela je i jedna nova era. Ona je završila 2009., odlaskom Radnika u povijest, koju je počela stvarati HNK Gorica, danas uspješan prvoligaš.

– Odem povremeno na utakmice, ne mogu baš reći da sam redovan, ali odem. Živim blizu stadiona, čak i čujem kad padne gol, pa se znam zaletiti i na drugo poluvrijeme. I sviđa mi se kako klub funkcionira, vidi se da to Črnko jako dobro vodi, ali… – zastao je Keber, no odmah je bilo jasno da slijedi nastavak.

– Savjetovao bih mu da se malo više u klubu posvete omladinskoj školi. I našoj djeci, tu iz Turopolja. Znam da smo dio Europe, da se igrače mora dovoditi, kupovati i prodavati, ali ne smijemo zaboraviti na ovaj kraj. Uvijek je bilo igrača i u Vukovini, i u Kobiliću, i u Lukavcu… Evo, u naše vrijeme je devet igrača od prvih 11 Radnika bio iz Rakarja. I dvojica s Plesa. Znam, drugo je ovo vrijeme, ali važno je na to misliti, jer i toliki broj domaćih igrača sigurno je dio one čarolije koja je postajala na Kolarevoj.

Nogomet danas Keber prati i gleda, ali puno je više u jednom drugom sportu.

– Imam 40 goluba pismonoša, treniram ih i vodim na natjecanja! To me baš opušta, uživam zapaliti roštilj u dvorištu i dočekivati svoje golube na povratku u kaveze. Stalno treniramo, radimo na kondiciji, dobivaju i posebnu prehranu, miješa se desetak vrsta hrane, dodaju minerali… I svakog vikenda negdje putujemo, družimo se, natječemo i uživamo – završava priču Mladen Župetić.

Sport

Put do sreće vodi preko Gorice: Jedan brani Hrvatsku, drugi osvaja Ameriku!

Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski, dva bivša golmana HNK Gorice, gotovo istovremeno doživjeli su najljepše trenutku svojih karijera: Kale je proglašen najboljim golmanom MLS-a, a Kota je stao na gol hrvatske reprezentacije

Objavljeno

prije 31 minuta

22. studenoga 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

U jednom si trenutku pod prečkom koja je ponekad u prošlosti znala biti i pogrešne visine, na travnjaku stadiona izgrađenog 1987., s vizurom koja vraća u neka prošla vremena, pred nekoliko stotina navijača, među kojima navijaju samo Bobi i njih još nekoliko… Prohladna je jesenska večer, igraš protiv nekakvog Slaven Belupa, braniš gol Gorice – sanjaš.

U drugom si trenutku već pod svjetlima najblještavijih nogometnih pozornica, na vrhuncu svoje karijere, barem trenutačnom, i shvaćaš da snovi ponekad zaista mogu postati stvarnost. I da je stvarno moguće preko jedne male, skromne Gorice, doći do, recimo, dresa hrvatske reprezentacije. Ili, možemo reći i to, do titule najboljega golmana u cijeloj velikoj i moćnoj Americi!

Snovi su se ovih dana, otprilike u isto vrijeme, ostvarili dvojici ljudi koji će se pronaći u ovom malom uvodu. Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski kolege su po poziciji, obojica su golmani, obojica su došla u HNK Goricu oživjeti svoje karijere, dati im novi zamah, da bi se u nekom trenutku, netko ranije a netko kasnije, otisnuli na put prema vrhu. Na kojem se, shvatili ste, upravo nalaze. Kota je bio hrvatska “jedinica” protiv Škotske, a Kale je najbolji golman MLS-a. A ovo su njihove priče…

Rijeka: Susret između HNK Rijeka i HNK Gorica u 1. kolu HT Prve lige 28.07.2018., stadion HNK Rijeka, Rijeka – Hrvatski Telekom Prva liga, 01. kolo, HNK Rijeka – HNK Gorica. Kristijan Kahlina.
Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Kad je Kristijan Kahlina tog ranog rujna 2016. došao u Goricu, zatekao je klub iz vrha druge lige. Sezonu ranije Gorica je završila na četvrtome mjestu, pod vodstvom Damira Milinovića, i planirao se napad na prvu ligu. Takvo nešto savršeno je odgovaralo 24-godišnjem golmanu koji dotad nije uspio pronaći svoj put nakon odlaska iz Dinamove akademije. Prošao je kroz Vinogradar i Lučko, sezonu ranije proveo u slovenskom Koperu, i znao je da je u ključnom trenutku karijere. Denuncirao je Tonija Šuškovića, koji je do tad držao “jedinicu”, i krenuo prema ostvarenju snova.

Manje od dvije godine poslije, sad s Ivanom Prelecom na čelu, slavio je ulazak u prvu ligu, koju je toliko želio.

– Nikad nikoga nisam imao iza sebe, sve sam zaradio sam, i pitanje je bih li ikad dobio priliku u prvoj ligi da se sam u nju nisam uveo – znao je reći Kale u brojnim razgovorima u doba kad je bio vođa goričke svlačionice, ali i golman koji je radio ozbiljnu razliku.

Nevjerojatan profesionalac, čovjek za kojeg su suigrači govori “to ti je Robocap, čovjek se ne može ni ozlijediti, samo pritegne šaraf i evo ga na treningu”, tip koji je golmanske treninge odrađivao čak i sa slomljenim prstom, s langetom… I istinska legenda našega kluba, kapetan za primjer, što je prepoznao i Valdas Dambaruskas. Kad je ponajbolji trener kojeg je Gorica ikad imala odlazio u bugarski Ludogorec, sa sobom je poveo i svoga kapetana iz Gorice.

– Zadovoljan sam tim razdobljem. Skupio sam 36 nastupa te sezone, branio sam i u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali u međuvremenu je Valdas otišao, u klub su doveli novoga golmana, i ja sam shvatio da je vrijeme za odlazak – pričao je Kahlina o toj epizodi.

Sljedeći korak na njegovu putu ponudio je let preko oceana, Kale je rado prihvatio poziv iz Charlotte FC i otišao u MLS, ligu u kojoj danas igraju i tipovi kao što su Leo Messi, Sergio Busquets… I u kojoj brane tipovi kao što je, recimo, Hugo Lloris, dugi niz godina golman moćne francuske reprezentacije. U takvoj je ligi, u toj konkurenciji, Kahlina proglašen najboljim golmanom godine.

– Hvala svim mojim suigračima na velikoj potpori. Ova nagrada je ujedno i velika odgovornost jer moram pokazati da ona nije došla kao plod sreće. Nadam se da ću nastaviti i u budućnosti s kvalitetnim predstavama braniti boje Charlotte FC-a – rekao je Kale nakon što je doznao da je ovogodišnji laureat u ovom izboru.

Miljenik je navijača svoga kluba, koji nekoliko puta do posljednjeg mjesta napune stadion kapaciteta 75.000 mjesta, sa suprugom Nikolinom podiže kćerkicu i sa 32 godine – uživa.

A usput se često sjeti kluba i grada u kojem je zablistao. U kontaktu je s bivšim suigračima, znao ih je i hrabriti u teškim trenucima, a nedavno je poslao i opremu za golmanske treninge, kao prijateljski poklon.

– Goricu nikad neću zaboraviti. Gorica mi je promijenila karijeru, ona je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – kaže Kale.

Dominik Kotarski uspio se izboriti za transfer iz Gorice kroz samo 28 nastupa… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Dominik Kotarski, s druge strane, neće emitirati takve emocije. Dečko iz Bedekovčine tako se nekako postavio od prvog dana svog dolaska u Goricu. On je došao odraditi posao, profesionalno i kvalitetno, a to je i učinio. Bez puno priče, bez filozofije, brzo i lako.

I oduvijek je bio takav. Talentiran, posvećen radu, maksimalno ozbiljan, nogometaš koji ne spada pod uhodane stereotipe. Rano se oženio, kao da je općenito nešto ranije odrastao, a s takvim karakteristikama nije posrnuo ni kad je bilo teško. Bio je još tinejdžer kad je odlučio napustiti Dinamo i prihvatiti poziv iz nizozemskog velikana Ajaxa. Nije bilo lako izboriti se za priliku, koliko god je bio strpljiv, pa je odabrao drugi put.

I stigao na posudbu u Goricu. Predsjednik Črnko je prepoznao šansu, ugradio je u ugovor o posudbi opciju otkupa za milijun eura, što se u startu činilo vrlo ambicioznim. A onda se, kad je stigla ponuda od dva milijuna eura, pokazalo jako pametnim! Bio je 28 puta na golu Gorice, ostavio iza sebe neke jako pamtljive partije i vrlo brzo postao zanimljiv tržištu. Najuporniji i najkonkretniji je bio grčki PAOK, uz zaradu od čistih milijun eura za klub…

U Grčkoj brani sjajno, toliko dobro da je i izbornik Dalić odlučio dati mu šansu u situaciji kad je Livaković odrađivao suspenziju zbog crvenoga kartona. Posao je i ovoga puta odradio, pogađate, profesionalno i kvalitetno, pokazavši da može ozbiljno konkurirati i za “jedinicu” reprezentacije. E, tako to izgleda kad ostvariš snove.

Kale i Kota moraju biti i pokazatelj kako svoj posao radi dugogodišnji trener golmana u HNK Gorici Siniša Klafurić, legenda turopoljskog nogometa, a sasvim sigurno mogu biti primjeri za Ivana Banića, Karla Žigera i svakog sljedećega golmana koji dođe u Goricu, klub koji ih voli lansirati u visine…

Nastavite čitati

Moja županija

‘Sretni smo što imamo tradiciju sporta u gradu. A i Kosteliće smo prisvojili…’

Igor Mužina je dopredsjednik županijske sportske zajednice, predsjednik županijskog košarkaškog saveza i trećeligaša KK Ivanića, a ujedno je i tajnik sportske zajednice u Ivanić Gradu. Gostovao je u novom izdanju serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

prije 3 sata

22. studenoga 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Iz kvantitativnih razloga, u strahu da nešto ne bismo propustili, na početku novog izdanja serijala “Sport Zagrebačke županije” prepustili smo Igoru Mužini da sam nabroji svoje funkcije.

– Glavni tajnik sportske zajednice grada Ivanić Grada, predsjednik Košarkaškog saveza Zagrebačke županije, ujedno i predsjednik KK Ivanića, te dopredsjednik Zajednice sportskih udruga i saveza Zagrebačke županije – predstavio se sportu posvećeni Mužina, nastavljajući s predstavljanjem svoga Ivanić Grada.

– Ivanić je ugodno mjesto za život, a grad i gradska sportska priča razvijaju se zajedno. Blizu smo Zagrebu, a nudimo ležeran život pun sadržaja, pogotovo u sportskom smislu. Grad ulaže jako puno u sportsku infrastrukturu, počevši od našeg čuvenog Sportskog parka Zelenjak, koji iz godine u godinu raste u smislu ponude našim građanima. Obuhvaća nogometni stadion, teren s umjetnom travom, teniske terene, restorane i kafiće, dječji park… Imamo i dio koji zovemo Amfiteatrum, nastao na propalom pokušaju građenja bazena. Tu su tijekom ljeta kazališne predstave, stand up komedija, kino na otvorenom, koncerti… Puno toga se događa u Zelenjaku, uz koji prolazi i šetnica uz rijeku Lonju, tako da je to baš jedan ambijent koji svi koji dođu sa strane ističu kao ogromnu zelenu oazu usred grada – ističe Mužina.

U gradu s nešto više od 13.000 stanovnika imaju 17 klubova iz 17 sportova, vrijedi nepisano načelo “jedan sport, jedan klub”. I svi ti sportaši rade u jako dobrim uvjetima, jer infrastruktura postoji, a o raspolaganju njome odlučuju sami.

– Imamo specifičan način upravljanja sportskim objektima. Sportska zajednica, osim što se bavi sportom i sportskim klubovima, bavi se i upravljanjem objektima. Uz park Zelenjak imamo i veliku školsku dvoranu, koja je do 15 sati na raspolaganju školi, a nakon toga klubovima. Uz to, imamo manju dvoranu u školi na Posavskim Bregima, otvara se dvorana i u OŠ Graberje Ivanečko, a u nekom sljedećem periodu u planu je u Zelenjaku staviti balon na teren rukometnih dimenzija, da dobijemo još prostora u zimskim mjesecima. Tu ćemo dobiti puno više prostora za treninge rukometnih klubova, jer kod nas je rukomet jako popularan i jedna dvorana rukometnih dimenzija je premalo. Ostali sportovi imaju već sad dobre uvjete – zadovoljno konstatira Mužina.

Najbolja sportašica Ivanić Grada prošle godine dolazi iz streljaštva, najbolji sportaš iz kickboxinga, a to puno govori i o najvećim uspjesima sporta u Ivaniću.

– Imamo sreću što imamo tradiciju sporta. Tu su i obiteljske linije, od djedova i očeva sve do djece, na to se ponosimo i pokušavamo održati masovnost. Imamo konstantnu brojku sportaša, oko tisuću, od čega je 90 posto djece. Voljeli bismo da je ta brojka veća, ali u tom smislu imamo konstantu i očito na to ne možemo previše utjecati – svjestan je Mužina.

Šira sportska javnost na prvu će povezivat sport u Ivanić Gradu s onom famoznom pobjedom Naftaša protiv Dinama s Eduardom i ekipom, ali poveznica je snažna i s rukometom.

– U povijesnim knjigama stoji da se u našem gradu prvo počeo igrati nogomet, 1919. osnovan je prvi nogometni klub, a već dvadesetih godina igrao se i rukomet, u to doba na dimenzijama nogometnog terena. Prve su krenule cure, tako da smo već obilježili stotinu godina rukometa u gradu. Iako, prvi klubovi osnovani su tek pedesetih godina – kaže pa nastavlja nabrajati lokalne junake.

– Biciklist Stjepan Grgac je u doba prije drugog svjetskog rata osvajao etape na Tour de Franceu, a njemu u čast imamo i biciklistički memorijal Stjepana Grgca već više od 50 godina. Tradiciju ima i streljaštvo, imali smo u doba Jugoslavije i prvake države, što je bila velika stvar, a i sad imamo strijelce koji osvajaju državna prvenstva, koji su jako konkurentni i na međunarodnoj sceni.

Snažnu poveznicu s vrhunskim sportom Ivanić Grad ima i kroz jednu obitelji…

– Mi u Ivaniću svojatamo Kosteliće! Ante je sedamdesetih godina bio trener ženske ekipe, koja je povijesno imala veće uspjehe nego muški klub, a tu je i upoznao suprugu Maricu. Uostalom, Ivica živi u Ivaniću, djeca mu kod nas idu u školu… Zasad su u karateu, ali s obzirom na roditelje i djeda, ne sumnjam da će oni naći svoj sportski put – kaže Mužina.

Nastave li sa sportom u Ivaniću, imat će ponudu iz koje mogu birati

– Konstantne rezultate imamo i u kickboxingu, i na državnim i međunarodnim natjecanjima, u karateu također, a posebno smo ponosni i na to što u mlađim kategorijama često osvajamo državna prvenstva. Pogotovo u ženskom rukometu, budući da smo nedavno imali dvije ekipe koje su postale prvaci Hrvatske, što je čudo za jednu malu sredinu poput Ivanića – zaključio je Igor Mužina.

S košarkašima Ivanića planira povratak u drugu ligu, a usput se neumorno bavi gradskim i županijskim sportom…

Nastavite čitati

Sport

Buna jesenski prvak kolo prije kraja

Objavljeno

prije 1 dan

21. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Sljedećeg vikenda (23./24.11.2024.) utakmicama 15. kola završava jesenska polusezona u Jedinstvenoj 1.županijskoj nogometnoj ligi. Jesenski prvak je Buna, neovisno o rezultatima zadnjeg kola, jer ima prednost od 4 boda ispred Lonje i pet više od trećeplasiranog Rakovca.

Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Dinamo Hidrel je zahvaljujući odličnim rezultatima (od 8. do 14. kola) stigao na visoku 5. poziciju, zajedno s novim trenerom Stivenom Žitnikom. Posavec je u gornjem dijelu ljestvice s 23 boda na 7. mjestu, a Mladost Obrezina je s najmlađom momčadu u ligi na sigurnom 10. mjestu s 18 bodova. Dojam je da Turopolje bolje igra nego što to pokazuje plasman na 12. mjestu.

Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vatrogasac je na 15. mjestu s jednom pobjedom i jednim remijem, a Kupa ima samo jedan bod na zadnjem mjestu.

Galerija fotografija

Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025.

Rezultati 14. kola (16./17.11.2024.): Jamnica – Buna (Mala Buna) 1:3, Dinamo Hidrel (Novo Čiče) – Vatrogasac (Kobilić) 2:0, Posavec (Orle) – Turopolje (Turopolje) 0:0, Mladost Obrezina – Milka Trnina (Vezišće) 2:0, Pribić (Pribić) – Kupa 3:0, Rakovec (Rakovec) – Graničar Tučenik 1:1, Lonja – Pušća 1:1, Ban Jelačić (Banovo) – Dinamo Jakovlje 0:3.

Redoslijed: 1. Buna 34 (14 11 1 2 25:9), 2. Lonja 30, 3. Rakovec 29, 4. Pušća 25, 5. Dinamo Hidrel 24 (14 7 3 4 28:22), 6. Dinamo Jakovlje 24, 7. Posavec 23 (14 7 2 5 26:17), 8. Pribić 22, 9. Graničar Tučenik 19, 10. Mladost Obrezina18 (14 5 3 6 26:20), 11. Jamnica 18, 12. Turopolje 16 (14 4 5 5 16:20), 13. Ban Jelačić (B) 14, 14. Milka Trnina 12, 15. Vatrogasac 4 (14 1 1 12 12:39), 16. Kupa 1 (14 0 1 13 9:39).

Nastavite čitati

Sport

FOTO Otvoreno novo igralište u Lazini Čičkoj

Objavljeno

prije 1 dan

21. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Novo igralište u Lazini Čičkoj otvoreno je jučer (srijeda, 20.11.2024.) malonogometnim susretom između Reprezentacije Grada i Malonogometnog kluba Lazina. Lokacija je ostala ista, sada je umjesto trave asfalt, ovo igralište je trajnije i lakše ga je održavati.