To da jedan gorički klub pobijedi zagrebački Dinamo nije stvar koja se događa baš svaki dan. Dogodila se u subotu, u prijateljskoj utakmici, nakon sedam uzastopnih neuspješnih pokušaja, Gorica je pobijedila 3-2 na Maksimiru i – svidjela se.

Dogodilo se to, isto to, i 38 i nešto godina ranije. Bio je 17. veljače 1982., vrijeme je to kad se klub zvao Radnik, a u Maksimiru se slagala momčad za legendu. I tad je utakmica bila prijateljska, uoči nastavka prvenstva, koje je Dinamo završio osvajanjem titule. Ćiro je svoje igrače doveo u staru Kolarevu i, naravno, izgubio 3-2.

– Rekao mi je Ćiro nakon te utakmice: ‘Ti si moja bola. Moraš se vratiti u Dinamo!’. Međutim, dva tjedna poslije u Dinamu je završio Deželić, koji je zabio treći gol na toj utakmici. I danas opravdano sumnjam da se Ćiro zabunio, da je želio dovesti mene, a doveo njega – kroz smijeh se te utakmice prisjeća velikan turopoljskog nogometa, dečko iz Rakarja, Mladen Župetić zvani Keber.

– Iskreno, bilo je tu dodatno motiva, itekako. Ipak su s druge strane bili moji prijatelji, dojučerašnji suigrači, baš sam ih želio pobijediti. I eto, uspio sam. Rekao sam svojim dečkima iz Radnika: ‘Dečki, nisu oni ništa bolji od nas, samo mogu više trčati’, i svi smo hrabro izašli na noge Dinamu. A nakon što smo ih pobijedili, još dugo u noć smo se družili svi zajedno – proširuje uspomenu gospon Župetić, danas vitalni 64-godišnjak.

On je zabio prvi gol, Stević drugi, Dinamo je izjednačio, da bi Deželić pogodio za pobjedu… Bilo je, kažu izvještaji, oko tri tisuće ljudi oko igrališta u Kolarevoj.

– To je bilo nešto posebno. Često se priča o toj čaroliji Kolareve, a ona je doista i postojala. Drugačiji je osjećaj igrati u toj atmosferi, pred nekoliko tisuća ljudi natiskanih na teren, nego ovako kao danas, uz atletsku stazu… Bio sam prvi kapetan koji je predvodio Radnik na novom stadionu, nakon Univerzijade, i odmah mi je bilo jasno da je to potpuno drukčija priča. Bilo bi sjajno kad bi se barem to moglo danas napraviti, približiti tribine terenu – kaže Keber.

Hitar kao metak u protivničkoj polovici, sjajan već kao klinac, brzo je primijećen od strane ljudi iz Dinama.

– Legendarni Zorko Srebrić me vidio i pozvao u Dinamo. Igrao sam na Kvarnerskoj rivijeri, zabio par golova i priključio se onom čuvenom ‘malom Ajaxu’, mladoj momčadi Dinama. Debitirao sam za prvu momčad protiv OFK Beograda, posebno pamtim kako sam zabijao Partizanu, a ukupno sam u Maksimiru proveo tri i pol godine. Bilo je to sjajno vrijeme, na treninge sam svojim Mini Morrisom vozio Vlaka, Tucaka i Čedu Jovićevića, družio se s Mlinarićem, Deverićem, Zajecom… A opet, uvijek je glavni za zafrkanciju bio Cico Kranjčar, on je bio vođa izvan terena – prisjeća se Keber svojih slavnih dana.

Na utakmicama Radnika bilo je između tri i četiri tisuće gledatelja

Imao je u to vrijeme u Dinamu, kako kaže, “direktorsku plaću”.

– To bi danas bilo, recimo, oko 20.000 kuna. Na mjesec dana otišao sam na Tuškanac, počeo izlaziti u Karaku i odjednom nisam imao prebijene pare! Sve ode za čas kad tako živiš. Odmah sam se vratio doma, u Rakarje, i odlučio tu sagraditi kuću. Zato sam i imao nešto veću plaću, jer nisam uzeo stan kao neki drugi igrači – priča nam Župetić.

Trener Dinama u to je vrijeme bio Mirko Bazić, potom i Rudi Belin, a Keber je teško dolazio do mjesta u udarnoj postavi. I poželio je otići u drugome smjeru.

– Sve sam dogovorio da odem u Graz, u Austriju, ali tad je vrijedilo ono pravilo da se ne može van prije 28. godine. Zato sam morao postati amater i otišao sam u Segestu. Međutim, kad smo ušli u drugu ligu, automatski smo postali poluprofesionalci i opet nisam mogao van! Tad sam se vratio u Radnik, želio sam igrati kao amater i zatim otići u inozemstvo, ali na kraju nisam otišao nigdje… Oženio sam se, dobio dijete i ostao u Radniku do kraja karijere – kaže Keber.

Suprugu je, priča dalje, upoznao na zabavi u Lomnici, pozvao je na ples, pristala je, a kasnije iste večeri dobila i pusu… Više na zabave nije imao potrebe ići.

– Kad sam vozio Mini Morrisa, mislim da su sve ženske htjele na vožnju, ha, ha… Ali ja sam imao svoju djevojku i to je bilo to. Išao sam i dalje na zabave, vozio ekipu, ali ja sam uvijek išao doma u 22 sata. Uostalom, dok sam bio u Dinamu, imali smo i kontrole, znali su nam dolaziti doma u provjeru. Nema toga, ne vjerujem nikome tko je tvrdio da može cijelu noć piti, a onda drugi dan igrati utakmicu. Dobro, možda ima i takvih, znam i ja priče o Baki Sliškoviću i takvima, ali to je onda valjda do genetike. Ja to nisam mogao – otvoreno je Keber, koji govori bez zadrške, prepun energije, baš kao nekad na igralištu, gore u vrhu napada…

Nogometno romantične bile su te osamdesete u Velikoj Gorici, u posljednjim godinama Kolareve, a kad su Keber i dečki iz centra grada preselili na novi stadion, počela je i jedna nova era. Ona je završila 2009., odlaskom Radnika u povijest, koju je počela stvarati HNK Gorica, danas uspješan prvoligaš.

– Odem povremeno na utakmice, ne mogu baš reći da sam redovan, ali odem. Živim blizu stadiona, čak i čujem kad padne gol, pa se znam zaletiti i na drugo poluvrijeme. I sviđa mi se kako klub funkcionira, vidi se da to Črnko jako dobro vodi, ali… – zastao je Keber, no odmah je bilo jasno da slijedi nastavak.

– Savjetovao bih mu da se malo više u klubu posvete omladinskoj školi. I našoj djeci, tu iz Turopolja. Znam da smo dio Europe, da se igrače mora dovoditi, kupovati i prodavati, ali ne smijemo zaboraviti na ovaj kraj. Uvijek je bilo igrača i u Vukovini, i u Kobiliću, i u Lukavcu… Evo, u naše vrijeme je devet igrača od prvih 11 Radnika bio iz Rakarja. I dvojica s Plesa. Znam, drugo je ovo vrijeme, ali važno je na to misliti, jer i toliki broj domaćih igrača sigurno je dio one čarolije koja je postajala na Kolarevoj.

Nogomet danas Keber prati i gleda, ali puno je više u jednom drugom sportu.

– Imam 40 goluba pismonoša, treniram ih i vodim na natjecanja! To me baš opušta, uživam zapaliti roštilj u dvorištu i dočekivati svoje golube na povratku u kaveze. Stalno treniramo, radimo na kondiciji, dobivaju i posebnu prehranu, miješa se desetak vrsta hrane, dodaju minerali… I svakog vikenda negdje putujemo, družimo se, natječemo i uživamo – završava priču Mladen Župetić.