U Područnoj knjižnici Galženica, od 25. svibnja do 6. lipnja 2026. bit će otvorena izložba likovnih radova pod nazivom “Dar od Boga” autorice Sanja Mastin.

Riječ je o izložbi koja donosi presjek njezina povratka slikarstvu nakon višedesetljetne pauze. Nakon što je posljednju sliku naslikala još u osnovnoj školi, Mastin se umjetnosti vratila tek četrdesetak godina kasnije, potaknuta životom u prirodi i okruženjem koje ju je, kako navodi, ponovno usmjerilo prema boji i crtežu.

U svojim radovima najčešće koristi akril i ugljen, a inspiraciju pronalazi u religijskim motivima te crkvenoj umjetnosti i vitrajima. Izložba će biti postavljena u prostoru područne knjižnice.

Izložba će biti postavljena u prostoru područne knjižnice.

Publika će od 2. lipnja u Galeriji Galženica moći razgledati novu samostalnu izložbu akademskog kipara i dizajnera nakita Ivana Midžića pod nazivom „Krpama, prstima, kistom i osjećajem”.

Midžićev najnoviji ciklus temelji se na istraživanju likovnosti kroz različite umjetničke forme i materijale. Autor, koji se tijekom karijere kretao između suvremene skulpture, slikarstva, prostornih instalacija i konceptualnih radova i ovoga puta povezuje više područja vlastitog stvaralaštva u jedinstvenu cjelinu.

Posebnu ulogu u izložbi ima njegov dugogodišnji rad na umjetničkom nakitu. Oblikovanju nakita pristupa kiparski, naglašavajući volumen i prostor, dok žica koja je nekada osnovni element u izradi nakita, u novijim radovima prelazi u liniju na papiru izvedenu pastelom. Inspiraciju pritom pronalazi u prirodi, posebice u motivima šuma, korijenja i stabala.

Ivan Midžić rođen je 1976. godine u Osijeku. Diplomirao je kiparstvo na Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Šime Vulas, a potom je magistrirao na Akademija za likovno umetnost in oblikovanje kod profesora Jože Barši. Sudjelovao je na brojnim domaćim i međunarodnim samostalnim te skupnim izložbama, a član je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika.

Otvorenje je najavljeno za 19 sati, a postav ostaje dostupan do 25. lipnja 2026. godine.

Velikogorička policija je provela pojačani nadzor prometa, a u četiri dana akcije zabilježeno je ukupno 45 prometnih prekršaja. Najviše ih se odnosilo na vožnju pod utjecajem alkohola, prekoračenje brzine i nekorištenje sigurnosnog pojasa.

Policijski službenici od 22. do 25. svibnja zaustavili su šest vozača pod utjecajem alkohola, četvero ih je vozilo prebrzo kroz naselje, a pet vozača nije koristilo sigurnosni pojas. Zabilježen je i jedan slučaj korištenja mobitela tijekom vožnje te jedan vozač koji je upravljao automobilom bez dozvole.

Najveća koncentracija alkohola izmjerena je u nedjelju oko pola sata iza ponoći u Ulici Slavka Kolara. Policija je ondje zaustavila 38-godišnjeg vozača koji je imao 1,97 promila alkohola u krvi. Vozač je uhićen i priveden na općinski sud, gdje mu je izrečena novčana kazna od 1330 eura te šest mjeseci zabrane upravljanja vozilima B kategorije.

Tijekom akcije dvojica vozača završila su na sudu uz optužni prijedlog, a šestero vozača privremeno je isključeno iz prometa oduzimanjem vozačke dozvole na 12 sati zbog vožnje pod utjecajem alkohola.

Krajem travnja 2026. na području Velike Gorice u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje bilo je 815 nezaposlenih osoba, što predstavlja pad od 4,0 % u odnosu na ožujak te 14,6 % manje nego u istom razdoblju prošle godine.

Podaci HZZ-a pokazuju i da je tijekom travnja iz evidencije zaposleno 93 osobe. Najčešće su posao pronalazile u zanimanju čistača, gdje je zaposleno ukupno devet osoba.

Istodobno, poslodavci su u istom mjesecu prijavili 162 slobodna radna mjesta na području ispostave Velika Gorica. Među oglašenim poslovima najviše je traženih poštara, točnije njih 26.

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!