Sport

‘Otvaramo Muzej goričkog sporta, nosit će ime Davora Štubana’

U tijeku je prikupljanje građe, pa molimo sve naše sportaše da nam se jave i doniraju bilo što vezano uz turopoljski sport, od dresova, fotografija pa na dalje, apelirao je Goran Kovačić, predsjednik Zajednice sportskih udruga

Objavljeno

prije 5 godina

2. svibnja 2021.

Objavio/la

Marko Vidalina

Dani prolaze, tjedni također, nema previše vremena za osvrtanje, pa ne preostaje ništa drugo nego živjeti s nekim prazninama koje ostaju. Veliku prazninu u svijetu velikogoričkog sporta ostavio je tako i Davor Štuban svojim preranim odlaskom. Tajnik Zajednice sportskih udruga Grada Velike Gorice od njezina osnutka, svih ovih 25 i nešto godina, preminuo je početkom ožujka, ali tuga ne prolazi…

– Nedostaje nam Davor, naravno da nedostaje. Svima u velikogoričkom sportu, jer bio je vrijedan i važan sportski djelatnik u našem gradu, a pogotovo nama koji smo svakodnevno radili s njim. Valjda deset godina s njim sam se svakodnevno barem čuo nekoliko puta, većinu tih dana smo se i viđali, družili, surađivali, naravno da je tuga itekako prisutna… – govori Goran Kovačić, predsjednik Zajednice i Davorov prijatelj.

Dok razgovaramo u novim prostorijama Zajednice, na adresi Gajeva 35, nekoliko koraka od nas u tijeku su radovi. Prostor se uređuje, prilagođava, ušminkava… Jer planovi su veliki. Donedavno je krovna gradska sportska udruga funkcionirala u prostoru na katu Gradske sportske dvorane, no ukazala se potreba za novim, većim prostorom, i to iz više razloga.

– U dosadašnjem prostoru jednosotavno je bilo preskučeno, nismo imali uvjete za sve što nam je potrebno i tražili smo novo rješenje. Kako je županijski i gradski nogometni savez nedavno izašao iz ovog prostora, došli smo do zaključka kako je ovo najbolje rješenje – objasnio je uvodno Goran Kovačić pa otkrio drugi razlog selidbe u veći, ljepši i funkcionalniji prostor:

– Krenuli smo u realizaciju projekta muzeja velikogoričkog, odnosno turopoljskog sporta! To je ideja koja postoji već nekoliko godina, a na njoj je najaktivnije radio Davor Štuban. Bila je to priča za koju je baš ‘zagrizao’, aktivno se dao u to, i zato smo odlučili da u ovom prostoru, u koji smo se uselili, otvorimo i taj muzej te ga nazovemo njegovim imenom. Zaslužio je to u svakom smislu, vjerujemo kako će se na taj način još dugo, dugo sačuvati uspomena na našeg Davora.

I doista, nije to nepoznata priča za sve one koji su uključeni u velikogorički sport na bilo koji način. Davor Štuban o tome je često govorio, radio planove, vrtio ideje, tražio ideje, savjete i podršku od mnogih aktera VG-sporta. Puno je toga ostavio sredini u kojoj je živio i radio, posljednji u nizu bio je “Leksikon velikogoričkog sporta”, ali realizaciju ovog projekta, u koji je uložio toliko energije, nije dočekao.

– Njegova prva ideja bila je naći poseban prostor za Muzej velikogoričkog sporta, dugo smo pokušavali pronaći odgovarajuće rješenje, ali takvog prostora kakav smo tražili naprosto nije bilo u gradu. Kako naši novi prostori imaju i podrumski dio, iskoristit ćemo sve skupa kako bismo na jednome mjestu imali radni, ali i muzejski prostor. Veći dio muzejske građe bit će u donjem dijelu, no dio ćemo izložiti i po našim uredima, oko radnih stolova, na zidovima… – objašnjava Kovačić.

Dio građe već je prikupljen, pa smo tako već u ovoj fazi imali priliku vidjeti kako su izgledali dresovi košarkaša Medije iz sredine 90-ih, i to onaj s brojem 6, kojeg je nosio Robert Troha, najznačajniji velikogorički košarkaš u ovih pedeset godina košarke u gradu. Tu je i dres rukometaša Gorice u kojem su početkom stoljeća izborili povijesni prvi ulazak u prvu ligu, tu su i rukavice u kojima je boksao Štef Bačurin, otac i trener našeg najboljeg boksača Ivice Bačurina, a u kolekciji je i reprezentativni dres naše Dore Krsnik u kojem je osvojila broncu na Europskom prvenstvu.

Tu je i cijela gomila starih fotografija, raznih publikacija i edicija, a sve to trebalo bi biti samo početak. Prikupljanje građe u punom je jeku, a svaka pomoć tu je itekako dobrodošla.

– Razgovarali smo već s brojnim našim sportašima, no malo je toga ostalo sačuvano, samo rijetki imaju nešto takvo u svojim kućnim kolekcijama. Neki su nam već donirali, pokušavamo doći i do dresova Azene iz najljepšeg razdoblja, ali naravno da ćemo rado prihvatiti svaki artikl, svaku stvar i svaku poveznicu s poviješću turopoljskog sporta – kazao je Kovačić pa pozvao ljude na suradnju:

– Tko god ima bilo što čemu bi moglo biti mjesto u našem muzeju, slobodno nam se može javiti u našim prostorima ili na naše kontakte. Tu govorimo o dresovima, majicama, ali i svemu drugome što je koristio netko od naših sportaša. To mogu biti i stare kopačke, tenisice, čarape, trenirke, ali i stare lajnalice za terene, navijačke šalove, fotografije, eventualno i video zapise… Baš sve dolazi u obzir. Vjerujemo da velik broj bivših goričkih sportaša ima negdje u ormarima ili na tavanima nešto takvo, a ti će se artefakti goričke sportske prošlosti puno bolje osjećati u našem muzeju – sa smiješkom kaže Kovačić.

Bilo bi zaista zanimljivo vidjeti dresove Mraclina, Jelačića ili Dinamo Hidrela iz sedamdesetih ili osamdesetih, kapetansku traku legendarnog majstora iz povijesti vašeg seoskog kluba, loptu s kojom je igrao Ivan Šuker… Sve je dobrodošlo!

Osim što će biti kombinacija radnog i muzejskog prostora, u koji će moći dolaziti i mladi sportaši, imati i stručno vodstvo kroz muzejski postav, novi prostor Zajednice sportskih udruga bit će i mjesto okupljanja svih goričkih sportaša.

– U podrumskom dijelu imamo i veliku prostoriju u kojoj će klubovi moći održavati svoje skupštine, sastanke, a zamisao je upravo ta da se ovdje okupljamo. Nismo se ovdje preselili zbog nas nekoliko koji će tu svakodnevno raditi, nego zbog svih naših sportaša, svi oni ovime dobivaju mjesto na kojem mogu dobiti svu moguću pomoć – zaključuje Kovačić.

Rezultatski, velikogorički sport živi predivne aktualne trenutke, najljepše u svojoj povijesti, a što se sve događalo kroz tu povijest moći će se saznati upravo ovdje. U Muzeju velikogoričkog sporta Davor Štuban.

Sport

Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’

Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…

Objavljeno

prije 7 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.

U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.

“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.

Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.

Nastavite čitati

Moja županija

Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’

Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!

Objavljeno

prije 7 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.

– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…

Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.

U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.

– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.

I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.

– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.

Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.

– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.

Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.

– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.

Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.

– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…

Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.

– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.

Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.

Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.

– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.

Nastavite čitati

Sport

Cijeli svijet gleda prema Amerikama, a Goričani čekaju – Euro!

Krajem svibnja i početkom lipnja na Euru U-17 naš će prvoligaš imati trojicu predstavnika, a najmanje jednog trebali bismo imati i na Euru U-19, koji će se igrati krajem lipnja i početkom srpnja

Objavljeno

prije 7 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Do početka Svjetskog prvenstva broji se sitno, u geopolitički izazovnim vremenima čeka nas povijesni Mundijal, na kojem će prvi put nastupiti 48 reprezentacija, neobični će biti i termini utakmica, pa svijet nogometa s nestrpljenjem čeka da sve skupa konačno krene. A svi mi, naravno, vjerujemo i nadamo se da Hrvatska može ponovno biti dobar, barem na tragu onoga kakva je bila na posljednja dva prvenstva…

A dok se sve to događa, u debeloj sjeni traju pripreme za neka druga prvenstva koja uključenima “život znače”: od 25. svibnja do 7. lipnja u Estoniji će se igrati Europsko prvenstvo U-17, a nešto više od mjesec dana kasnije, između 28. lipnja i 11. srpnja, svoj će Euro igrati reprezentacije do 19 godina. I oba ta turnira bit će važna i za velikogorički nogomet, budući da će HNK Gorica, kako trenutačno stvari stoje, imati svoje predstavnike na oba ta turnira.

Posebno snažan gorički pečat ima U-17 selekcija, koju vodi izbornik Marijan Budimir. Selekcija je to koja je u prvoj rundi kvalifikacija iza sebe ostavila i vršnjake iz Nizozemske, da bi u onoj drugoj izborila prvo mjesto u konkurenciji Irske, Poljske i Slovačke. Važnu ulogu na tom putu imali su igrači Gorice Juraj Frigan, Mihael Kelava i Lovro Lojen, a dio ciklusa u tom je društvu proveo i još jedan njihov klupski igrač, Francis Chinedu Echue. Uz njih trojicu, odnosno četvoricu, tu je i Lovro Trupčević, dečko iz Šćitarjeva koji je preko Mladosti iz Obrezine već kao sedmogodišnjak otišao u Dinamu, čiji igrač je i danas.

Lovro je u ovom društvu poseban jer je jedini u punom smislu “naš”, budući da je Kelava iz Donje Stubice, Frigan iz Zeline, a Lojen sa zagrebačke Peščenice. Međutim, logično je da će baš njih trojica biti u fokusu iz perspektive našega kluba, koji na ovim klincima gradi budućnost. Lovro Lojen posebna je priča, s obzirom na to da je jedan od rijetkih u “klasi 2009” koji je godinu mlađi, rođen u srpnju 2010. Unatoč tome, Lovro je neupitni prvi golman ove selekcije, u kojoj svoje mjesto uspješno pronalazi i Frigan, iako često to mora činiti i na pozicijama koje mu nisu omiljene. Važnu ulogu tu će imati i Kelava, iako u posljednjoj rundi kvalifikacija nije imalo preveliku minutažu.

Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, sva trojica Goričana, baš kao i Trupčević, trebali bi biti na popisu izbornika Budimira za Euro koji će biti iznimno izazovan. Na njemu će se pojaviti samo osam selekcija, a Hrvatska je u skupini s Belgijom, Španjolskom i domaćinom Estonijom. Otvaranje je 25. svibnja protiv Belgije, tri dana poslije igrat će se u Tallinnu protiv Estonije, a još tri dana poslije protiv Španjolske.

Mjesec dana kasnije u Walesu će svoj Euro igrati U-19 reprezentacija, koju vodi izbornik Siniša Oreščanin, a njezin dio je naš Luka Vrzić. Ova će selekcija biti u skupini sa Srbijom, Italijom i Ukrajinom, a Vrza će se od prvog dana priprema boriti za što bolji status. U kvalifikacijama je i zabijao golove, imao ozbiljne partiture, ali dojam je da zasad nije zaradio puno povjerenje izbornika. U kadru bi svakako trebao biti, a za minute na terenu predstoji mu borba…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Meštrica petardom do sedme proljetne pobjede

Objavljeno

prije 13 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Meštrica je u 24. kolu Jedinstvene 1.ŽNL pobijedila momčad Pušće rezultatom 5:0, hattrickom Nikole Šebeka i s dva gola Antona Gašija. Bila je to sedma pobjeda Meštrice u devet utakmica proljetne polusezone.