Sport
Operacija Kamp! ‘Cijeli svijet uskoro će znati za Veliku Goricu!’
Po pitanju gradnje kampa sve ide po planu, u procesu smo ishođenja lokacijske dozvole, otkriva Marko Stepanić, Velikogoričanin koji je od prvog dana uključen u projekt dovođenja nacionalnog kampa u naš grad
Kako to već obično biva s projektima poput ovoga, u tijeku je – čekanje! Iščekivanje, točnije, jer još otkad se u svibnju prošle godine u javni prostor probila informacija kako je odlučeno da će se kamp Hrvatskog nogometnog saveza graditi u Velikoj Gorici, pogled svakom prilikom odlazi prema lokaciji na raskrižju Avenije Ivana Pavla II i naše obilaznice. Kamiona, naravno, i dalje nema, radovi još nisu počeli, a to samo po sebi izaziva skepsu kod mnogih. Nije ovo, naime, prvi put da se najavljuje gradnja kampa, daleko od toga, pa se mogu i razumijeti sumnje…
Međutim, razloga za to nema. Stvari idu svojim tijekom, dugačak je to, opsežan i kompliciran posao, koji uključuje gomilu birokratskih, ali i svih drugih zadataka. I sve to treba odraditi prije nego što na lokaciju dođu kamioni, prije nego što se u turopoljsku zemlju zarije prva lopata.
A kako bismo doznali što to točno treba odraditi, o kakvom se ovdje procesu radi, u kojoj smo trenutačno fazi i koji su predviđeni rokovi, pokušali smo doznati od našeg sugrađanina koji je aktivno involviran u cijelu priču još od prvog sastanka. Marko Stepanić (44) gorički je poduzetnik, inžinjer elektrotehnike s Masterom iz ekonomije, obrazovan i na akademiji Real Madrida za sportski menadžment, ali i član HNS-ove komisije za infrastrukturu. I jedan od trojice ključnih ljudi u nastojanjima da upravo naš grad postane dom nacionalnog nogometnog saveza, a samim time i medaljama ovjenčane reprezentacije.
– Cijela ideja potekla je od gradonačelnika Krešimira Ačkara, iako treba reći da je Nenad Črnko kroz izvršni odbor HNS-a i ranije lobirao za takvu opciju. Kad se sve posložilo na svim razinama, pojavio se mig da bi se sve skupa moglo realizirati. Dobra situacija po nas je što je u Zagrebu situacija takva kakva je, pa je Veslačka odmah otpala, a upravo je ta lokacija bila prvi izbor čelnika HNS-a. Nudili su im lokaciju na igralištu Chromosa, na Sigečici, ali pojavili su se problemi s imovinsko-pravnim odnosima i u jednom trenutku Velika Gorica je postala ozbiljna tema – prepričava Stepanić prve korake u velikom i važnom projektu dovođenja kampa u Veliku Goricu.
U trenucima kad se to dogodilo, kad je kamp u Gorici postao prvi izbor čelnih ljudi saveza, trebalo je napraviti i konačan, ključan korak.
– Gradonačelnik Ačkar, Nenad Črnko i ja otišli smo u sastanak s predsjednikom HNS-a Marijanom Kustićem s dva rješenja. U prvom fasciklu, kojeg je gradonačelnik prvog stavio na stol, bio je prijedlog gradnje na parcelama odmah uz Gradski stadion, koje bi trebalo otkupljivati. Kad su Kustić i njegovi suradnici shvatili koliko je tu komplikacija, krenuli su se hvatati za glavu… A onda je gradonačelnik, sa širokim osmijehom, na stol stavio drugi fascikl. U njemu je bio prijedlog lokacije koja je na kraju i odabrana. Državno zemljište koje se može darovati, dovoljno velik prostor, na top lokaciji… Čim smo mu prezentirali tu ideju, Kustić je odmah rekao: ‘Da, to je to!’ – prisjeća se Stepanić sastanka od prije gotovo godinu dana.
Te riječi prvog čovjeka Saveza označile su i početak realizacije plana. Vrlo brzo, nakon kraćih konzultacija, odlučeno je tko će biti zadužen za sljedeće korake.
– Odmah je formirana skupina koja je potezala prvih nekoliko mjeseci. Tu smo bili direktor sigurnosti u HNS-u Jurica Jurjević, sve naše gradske službe, na čelu s Gogom Mikulčić-Krnjaja, i ja. Svi zajedno smo radili na tome da promptno reagiramo, ja sam tu bio nekakva spona, a već tri dana nakon prvog sastanka Črnko i ja smo se našli i skicirali kako bi sve to skupa trebalo izgledati, što sve kamp mora imati. Napravili smo neke prve nacrte, a onda krenuli u razgovore sa svim službama. Svatko od njih pobrojao je svoje želje i potrebe, od press dijela, preko skladišta, uredskog prostora, medicinskog dijela… – govori Stepanić.
U najbržem mogućem roku angažiran je i projektant, pa je ideja o kampu ubrzo dobila i prve projekcije. U javnost su tako u svibnju prošle godine izašle fotografije budućega kampa kreirane na temelju onoga što su Črnko i Stepanić zamišljali, skicirali i crtali.
– Naravno, ta naša ideja bila je samo okvir za ono što smo dobili kasnije. Doduše, ni nakon svih intervencija projektnog tima kamp neće izgledati bitno drukčije nego što je to bilo tad, barem ne u smislu rasporeda objekata. Zamisao je od početka bila da glavna zgrada gleda na cestu, a da tribine gledaju na istok, kako sunce ne bi smetalo… Sve to stoji i u aktualnim nacrtima, koji će se još dorađivati kroz detalje – objašnjava Stepanić.
Naravno, svi su u tim trenucima bili svjesni da je ključno dočekati darovni ugovor, kojim će država prepustiti HNS-u odabrano zemljište. Kad se to i dogodilo, kad su se u velikogoričkom hotelu Garden Hill okupili premijer Plenković, ministar Bačić i gradonačelnik Ačkar, kad je ugovor i potpisan, mogla je krenuti sljedeća faza.
– Da bi se darovni ugovor mogao potpisati, morali smo prikupiti sve potpise za promjenu urbanističkog plana i u Gradu i u Županiji, kako bi svaka parcela odgovarala namjeni. U to vrijeme ministar Bačić došao je u Veliku Goricu zbog posljedica potresa, imali smo veliki sastanak u gradu, i rekao nam je: ‘Sredite urbanistički plan i država će darovati zemljište’ – priča Stepanić i nastavlja:
– Zapeli smo za to istoga trenutka, ganjali smo potpise od 25 javno-pravnih tijela, svi smo se doslovno ‘iskrvili’ dok to nismo završili. Potrošili smo jako puno vremena i gomilu energije do trenutka kad je Gradsko vijeće prihvatilo sve promjene krajem svibnja prošle godine. Nakon toga više nije bilo prepreka, država je mogla darovati zemljište, a upravo je ministar Bačić u svom govoru rekao da još nikad nije vidio da netko ovako brzo riješi takav izazov.
Ima cijela ova priča i svoju dramaturšku stranu, budući da je u prvim tjednima bilo iznimno važno sačuvati informaciju o odluci da kamp bude u Velikoj Gorici.
– Bilo je tu i pokušaja miniranja, još su se neki željeli ubaciti, promijeniti odluku vodstva Saveza, i baš zato smo do one prve javne objave sve radili u tišini. U tolikoj mjeri da čak ni u ministarstvima nismo govorili za što nam treba dokumentacija koju tražimo. Da je bilo drukčije, odmah bi se pročulo da kamp ide u Veliku Goricu, možda bi došlo i do nekih problema, a ovako smo to uspjeli u velikoj mjeri zadržati za sebe. Paralelno smo radili i na vizualizaciji, na svim detaljima…
Nakon što je završilo druženje s premijerom u Garden Hillu, nakon što je postalo jasno da ovo neće biti jedno od propalih iskustava kad je nacionalni nogometni kamp u pitanju, valjalo je i konkretno djelovati. HNS je osnovao tvrku HNS Kamp d.o.o., koja je preuzela ulogu investitora, a za voditeljicu projekta postavljena je Andreja Dokuš, koja i inače radi na infrastrukturi u HNS-u.
U timu je, naravno, i bio i ostao Marko Stepanić.
– Imali smo sastanke svaki drugi dan, po četiri pet sati, razgovarali smo o milijun detalja… Kad je sve konačno bilo spremno, na temelju projektnog zahtjeva raspisan je natječaj, na kojem je odabrana tvrtka Gradit. Osobno mislim da je prihvaćena ponuda ne samo najpovoljnija, nego i najkvalitetnija. Nisu puno mijenjali od onoga što smo mi zamislili, ali vizualno su donijeli novu dimenziju – zadovoljno konstatira Marko.
Duga je to i opširna priča, prepuna detalja i prepreka na putu, a u njoj i dalje nema kamiona i lopata. Međutim, bliži se i taj trenutak…
– Posljednjih nekoliko mjeseci u fazi smo ishođenja lokacijske dozvole i očekujemo da ćemo je dobiti unutar sljedećih mjesec ili dva. Paralelno se radi glavni projekt i čim se dobije lokacijska, odmah se predaje zahtjev za glavni projekt – opisuje proceduru Stepanić.
I dalje se glancaju detalji oko želja i potreba u svakom komadiću kampa, ali poznato je da će se u prvoj fazi raditi tri terena, od kojih će jedan imati tribinu s kapacitetom od 1500 mjesta. Uz to, gradit će se i upravna zgrada, skladišni prostor, dio namijenjen trenerskoj akademiji, a mjesta će biti i za centar za osposobljavanje sudaca s VAR sobama, kao i za medicinski centar…
Dvorane o kojoj se pričalo u toj prvoj fazi, dakle, nema.
– Dvorana je tu, u planovima, ali ona će se raditi u drugoj fazi, jednako kao i četvrti teren. Odlučili smo se za takav način izvedbe, za faznu gradnju, jer kompleksno je to gradilište, a nama je važno da prva faza bude što prije završena. U fazama je sve skupa i lakše financirati, ali i graditi. Na jednoj strani gradit će se stadion, na drugoj upravna zgrada, tako da bi bilo previše ubacivati tu još i dvoranu. U prvom redu to je pitanje dobivanja na prostoru, na onih 90.000 kvadrata ne stane ni mehanizacija potrebna za sve to – objašnjava Stepanić i dodaje:
– Dvorana će biti top! Za međunarodne utakmice futsala, ali bit će i polivalentna, za odbojku, košarku i rukomet…
A kad smo sve to prošli, opisali, prepričali i najavili, mogli smo se vratiti na kamione.
– To je jako teško prognozirati u ovakvim situacijama, s ovakvim projektima, ali ja vjerujem da je realno da će kamioni doći na jesen. Ako ishodimo lokacijsku dozvolu po planu, mogli bismo u svibnju ili lipnju imati i građevinsku. Međutim, ponavljam još jednom, sve to u ovom trenutku ne možemo sa sigurnošću znati – naglašava Stepanić i nastavlja:
– Nakon toga treba pronaći izvođača radova, a to će biti ozbiljan natječaj. Treba dati ljudima vremena da ispune te troškovnike, za ozbiljnu ponudu potrebno je najmanje mjesec dana, pogotovo zato što u Hrvatskoj nema firmi koje mogu preuzeti cijeli posao, koje se bave gradnjom svega onoga što je ovdje potrebno graditi. Ali da, bude li sve u najboljem mogućem redu, radovi bi mogli krenuti na jesen.
Kako je predviđeni rok za izgradnju godinu i pol dana, prva faza kampa u Velikoj Gorici po ovom bi scenariju mogla biti završena u proljeće ili ljeto 2026. godine. A kad se to dogodi, bitno će se promijeniti slika grada. I percepcija.
– Što nam kamp donosi? Jesi kad čuo za Staru Pazovu? – pitanjem je odgovorio ovoga puta Marko.
Da, kako ne bi znali za gradić u Srbiji od jedva 20-ak tisuća stanovnika…
– Za Staru Pazovu mi znamo samo zato što su Srbi tamo napravili smo svoj kamp. Tko bi inače znao za to mjesto? A Srbi su uspjeli izvesti to da im, recimo, Uefinu PRO licencu u Staroj Pazovi položi jedan Roberto Carlos. I cijeli svijet zna za Staru Pazovu. E, to će biti Velika Gorica. Cijeli će svijet znati da se reprezentacija sprema u Velikoj Gorici, da je tu akademija…
Očekujem, između ostaloga, i da će se vrlo brzo dogoditi da ćemo dobiti jedan ozbiljan hotel uz kamp. I zbog potreba kampa, ali i zbog blizine aerodroma – završio je priču Marko Stepanić.
Sport
A za kraj – očaj…
Nogometaši Gorice izgubili su 4-1 od Lokomotive na svom stadionu u posljednjem kolu jeseni i zaključili prvi dio sezone prikovani za dno tablice. Sezona se nastavlja 25. siječanja, a dotad čelnici Gorice imaju pune ruke posla…
Sport
Gorica i Lokomotiva ipak danas, ali bez gledatelja
Nogometaši Gorice i Lokomotive igrat će u ranije predviđenom terminu, u subotu od 15 sati, no na Gradskom stadionu zbog dana žalosti neće biti ni publike, ni glazbe…
Gospodarstvo
‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
Miroslav Drljača, ugledni i nagrađivani menadžer kvalitete, svojevremeno i predsjednik Uprave Zračne luke Zagreb, ali i hrvatski branitelj, talentirani nogometaš i svjetski putnik, otišao je u mirovinu. Tim povodom, ispričao nam je svoju životnu priču…
Naš sugrađanin izv. prof. dr. sc. Miroslav Drljača, nakon 65. rođendana i 40 godina radnog staža u civilnom zrakoplovstvu, odlazi u mirovinu. Čovjek o čijem radu se govori u pe monografija i četiri leksikona, dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, koji nije bio niti jest član neke političke stranke, čovjek koji za sebe kaže da je paralelno razvijao četiri karijere, uvjerava nas da odlazak u mirovinu nije kraj, nego novi početak.
Miroslav Drljača nositelj je brojnih visokih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima i Nagrade grada Velike Gorice s likom Nikole Škrleca Lomničkog, koja mu je dodijeljena u znak zahvalnosti za svekoliki doprinos i iznimna postignuća u profesionalnoj i znanstvenoj karijeri, kao i za nesebičan i volonterski rad u lokalnoj zajednici. Naime, sve četiri njegove karijere usko su vezane i za Veliku Goricu i Turopolje.
Ovo je, dakle, priča o jednom završetku i jednom novom početku.
Kakve emocije prevladavaju u trenutcima dok se završava Vaš radni vijek i počinje mirovina?
Vjerojatno očekujete da kažem kako sam tužan što odlazim u mirovinu nakon 40 godina rada. Naprotiv, zadovoljan sam što sam uspio odraditi puni radni vijek u civilnom zrakoplovstvu, jednoj od najdinamičnijih i tehnološki najzahtjevnijih djelatnosti u gospodarstvu. Nema sjete, nema tuge, nema nostalgije, vjerojatno zato što odlazak u mirovinu ne doživljavam kao kraj nečega, već kao novi početak.
Kako gledate na svoju poslovnu karijeru? Ovo je možda i prilika da nam još jedanput ukratko prepričate svoju poslovnu biografiju, od prvog zaposlenja pa do danas?
Od malena sam znao da želim biti ekonomist. Iz tog razloga sam, nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisao I. Ekonomsku školu u Zagrebu. Tijekom osnovne i srednje škole bio sam odličan učenik. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i završio u roku, na “Teorijskom smjeru”. Nakon diplome nisam šest mjeseci mogao dobiti posao, unatoč brojnim molbama, jer nisam bio odslužio tada obvezni vojnik rok.
Nakon što sam odslužio vojni rok, odmah drugi dan zvao me kolega i rekao da se javim u JAT u Zagrebu. To je bila zrakoplovna kompanija bivše zajedničke države i imala je svoje urede na Zrinjevcu, gdje se sad nalazi poslovnica Croatia Airlinesa. Naime, tamo su primali pet pripravnika ekonomske struke. Tadašnji direktor JAT-a Zagreb nazvao je svog prijatelja koji je bio profesor na Ekonomskom fakultetu i zamolio ga da mu preporuči pet najboljih svojih studenata. Među tih pet, profesor je predložio i mene, jer bio sam njegov student, a bio mi je i u komisiji za obranu diplomskog rada.
Počeo sam kao pripravnik na šalteru prodaje avio karata, potom sam radio u bookingu, zatim u računovodstvu zbrajao karte i dnevni utržak. Svake dvije godine napredovao sam za jedno mjesto i tako ubrzo postao Rukovoditelj odjela putničke prodaje za suradnju s poduzećima. To sam bio do početka Domovinskog rata 1991. godine. Taman sam bio došao na listu za odlazak u inozemno predstavništvo kad je započeo rat. U jesen 1991. godine, odlazim kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u sastav tada 10. brigade TO Velika Gorica (kasnije 153. brigade HV Velika Gorica). Kad su šefovi u Beogradu, gdje je JAT imao sjedište, saznali da sam otišao u HV, dali su mi otkaz.
Demobilizirao sam se prvi put 1994. godine. Bio sam deset mjeseci bez posla. Pokojni Damir Goršeta zvao me da dođem raditi kod njega u Glavni stožer HV jer je on već bio u Stožeru kod generala Janka Bobetka. Nisam prihvatio jer nisam htio biti vojnik u miru. Opcija je bila da tada, s 36 godina života, odem u mirovinu. Ali moja odluka je bila da nastavim raditi. Radio sam četiri mjeseca kod jednog privatnika iz Velike Gorice, a onda sam se 1.6.1994. zaposlio na Zračnoj luci Zagreb d.o.o., gdje sam ostao do odlaska u mirovinu, punih 30 godina.
Na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. započeo sam raditi kao Interni kontrolor poslovanja. To mi je veoma koristilo jer sam kroz dokumentaciju u kratkom vremenu upoznao poslovanje i poslovne procese. Nakon svega šest mjeseci, 1.1.1995. godine, postao sam Pomoćnik direktora za komercijalu i financije, što je tada bila druga pozicija u firmi. S te pozicije odlazim ponovo u sastav 153. brigade HV Velika Gorica, jer se spremala operacija “Oluja”. Kao drugi čovjek firme imao sam radnu obvezu i nisam trebao ići u HV, ali ne bih to bio propustio ni za što.
Sektori kojima sam bio na čelu imali su i po 450 radnika, a u trenutku kad sam postao Predsjednik uprave firma je imala 1.143 zaposlena. Često me pitaju koja od ovih pozicija je bila najzahtjevnija i najkompleksnija. Funkcija Predsjednika uprave je bila zahtjevna i složena, osobito iz razloga što sam na toj poziciji bio u razdoblju kad je Zračna luka Zagreb d.o.o., nakon više desetljeća, bila u poziciji napraviti značajan razvojni iskorak. Ali najkompleksnija funkcija je biti Menadžer kvalitete.
Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bila je 1996. godina, kad su me poslali na školovanje za Menadžera kvalitete, prema harmoniziranoj shemi EOQ – Europske organizacije za kvalitetu. Po završetku školovanja rekao sam sam sebi da se time želim baviti ostatak života. Nakon toga sam uspješno magistrirao i doktorirao. Kontinuirano sam bio na prvoj menadžerskoj razini i obavljao visoke direktorske funkcije: 1) Komercijalni direktor, 2) Voditelj Ureda glavnog direktora; 3) Savjetnik Glavnog direktora. 4) Menadžer kvalitete, 5) Direktor sektora prometa, 6) Direktor sektora teretnog prometa, 7) Predsjednik Uprave, 8) Direktor sektora za integrirani sustav upravljanja i Voditelj Airport Aviation Academy. Često se misli da svatko može biti menadžer. Međutim, menadžment je znanost, što se često zaboravlja.
U svojoj karijeri, koja je trajala 40 godina, promijenio sam samo tri poslodavca.
Imali ste četiri karijere, sportsku, vojnu, menadžersku i znanstvenu, neke od njih ovdje ne završavaju, ali možete li nam iz ove perspektive reći u kojem ste se području osjećali najbolje, u čemu ste najviše uživali?
Izbjegavao sam biti “fah idiot”. Taj se termin koristi za one koji su specijalisti u nekom vrlo uskom području. Ja sam trebao širinu. Odlaskom u mirovinu djelomično završava moja menadžerska karijera. Kažem djelomično, jer još sam pri kraju četvrtog mandata Predsjednik Hrvatskog društva menadžera kvalitete, a uskoro osnivam i Hrvatsku akademiju za kvalitetu. Pored toga, bavit ću se i savjetničkim radom u području menadžmenta. Na taj će način menadžerska karijera, nadam se, trajati u nekom drugom obliku.
Sportska karijera je odavno završena. Osim ako se ne računa da svakog dana ujutro napravim 90 trbušnjaka i 40 sklekova te napravim krug od pet kilometara u kombinaciji trčanja i hodanja. To radim već godinama.
Vojna karijera također je završena. Naime, imao sam priliku i pozive da ostanem u vojsci nakon Domovinskog rata i razvijam profesionalnu vojnu karijeru, ali nisam izabrao vojni poziv u miru. Opredijelio sam se za razvoj u struci i to je bila dobra odluka.
Što se tiče znanstvene karijere, ona traje i nadam se da će trajati još dugo.
Osjećao sam se dobro u svim ovim područjima. Imao sam široko područje interesa. I zanimljivo, u sve četiri moje karijere dobio sam visoka priznanja za postignuća u radu. Ljudi su prepoznali usmjerenost ka cilju, trud, kompetenciju, upornost, emociju, rezultate. Volio sam i volim to što radim iako je bilo teških razdoblja tijekom sve četiri karijere.
Krenimo redom, segment po segment. Što sve uključuje Vaša sportska karijera?
Moj sport je nogomet. I moj dječački san bio je igrati nogomet u zagrebačkom Dinamu. Velikogoričkoj nogometnoj javnosti je poznato da sam bio prvi klinac koji je iz NK Radnik otišao u Dinamo 1971. godine, o čemu piše i u monografiji “NK Radnik 1945-2009.” U Dinamu sam igrao do 1977. godine, s igračima od kojih su neki postali Dinamove legende, kao što su Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Drago Dumbović, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković. Spomenut ću i pokojnog Dušana Popovskog, koji nikad nije zaigrao za prvu momčad Dinama, ali je bio nevjerojatan nogometni znalac i igrao za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske.
I danas se družim s mojim dečkima iz tog razdoblja. Nalazimo se povremeno kod Dinamove legende Rudolfa Belina, u njegovoj pizzeriji u Zagrebu. O toj generaciji i danas povremeno pišu istaknuti sportski novinari, nazivajući tu generaciju vjerojatno najtalentiranijom generacijom juniora Dinama ikada. S Dinamom sam osvojio pionirsko prvenstvo Jugoslavije 1975., igrali smo finale juniorskog kupa Jugoslavije, osvojili jedan od najjačih tada juniorskih turnira u ovom dijelu Europe, “Kvarnersku rivijeru” 1977. godine te brojne turnire u bivšoj državi i inozemstvu. A prvenstvo Zagreba u kojem smo se natjecali završili smo jedne godine s gol-razlikom 104:4.
Igrao sam i za Dinamo II. Tu momčad smo mi, ali i nogometna javnost, zvali “Mali Ajax”. Tu sam imao prilike igrati s igračkim veličinama poput Pere Bručića, Snješka Cerina, Ivice Miljkovića, Ratka Bobinca, Marijana Vlaka, Đžemala Mustedanagića, Rajka Janjanina i brojnih drugih.
Krajem 1977. svojevoljno odlazim iz Dinama i zapravo prestajem igrati nogomet, iako sam još godinu dana mogao igrati za juniore. Odlučio sam upisati fakultet. Nisam imao talent i nogometno znanje poput Mlinarića ili Deverića i mislio sam da u životu mogu nešto drugo raditi bolje. Međutim, tad iz NK Radnika dolaze k meni doma tadašnji članovi uprave i uspijevaju me nagovoriti da ponovo počnem igrati. Tako sam igrao i u NK Radnik u sezoni 1977-1978. To mi je bila također posebna čast jer sam imao prilike igrati s legendarnim igračima NK Radnik kojima sam se divio kao klinac, naime bili su svi stariji od mene: Ivan Graber Bojs, Vlado Mirenić, Ivica Mikulčić, Juraj Mirenić, Željko Plepelić Beli, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Vlado Turčić i dr. Ipak, te 1978. moja igračka karijera završava.
Dolaskom na Zračnu luku Zagreb d.o.o. formirao sam nogometnu momčad. Naime, na zračnoj luci je uvijek radilo puno dobrih nogometaša. Sjećam se kad je tadašnji Glavni direktor dobio neki propagandni materijal u kojem je vidio da aerodromi igraju prvenstvo Europe i pitao me “A gdje smo tu mi?” Ja sam mu odgovorio da nije problem napraviti momčad, imamo sjajne igrače te ako osigura logistiku, idemo na slijedeće prvenstvo Europe aerodroma. I otišli smo.
Bio sam tada Direktor momčadi, vođa puta i igrač. Prvenstvo je bilo 2000. na Malti. Uvjerljivo smo porazili sve protivnike i postali prvaci Europe aerodroma. Veliki rezultat ponovili smo i 2004. u Salzburgu. To su ostvarili također veliki igrači, igračke legende Ivan Graber Bojs, Željko Plepelić Beli, Željko Domitrović Beli, Željko Župetić, Mario Štoos, Branko Sambolić, Mario Fabečić, Robert Lozančić, Željko Domitrović (vratar). Svi su radili na zračnoj luci. Pored ovih velikih rezultata osvojili smo i kup Hvidra, Honda Blayer kup u Austriji i brojne turnire u zemlji i Europi.
Paralelno s ovom aktivnošću postao sam i član Uprave NK Radnik, što sam bio sedam godina, od čega dvije godine i predsjednik kluba. Bili su to teški, ali lijepi dani. Teški jer je sve to trebalo financijski pratiti, a lijepi jer su nogomet i mladost lijepi sami po sebi. Za rad u NK Radnik dobio sam 2000. godine Nagradu Zajednice športskih udruga i Glasnika Turopolja “Sportski djelatnik godine.”
Nekoliko godina bio sam angažiran i kao direktor marketinga “Turopoljske trke”.
Danas slavu Dinama prenosim po cijelom svijetu. Naime, kamo god putujem, sa sobom nosim šal Dinama i slikam se pored znamenitosti svjetskih gradova. Tako je Dinamov šal osvanuo u New Yorku, Montrealu, Philadelphiji, San Dijegu, Los Angelesu, Shanghaiju, Tokyju, Nagoyi, Osaki, Dohi, Skopju, Mostaru, Dubrovniku, Reimsu, pored Keopsove piramide u Egiptu, Kopengahenu, Oslu, Stocholmu, Helsinkiju i brojnim drugim gradovima svijeta.
Kako je izgledao vojni dio Vaše karijere?
Obvezni vojni rok u bivšoj JNA služio sam u ŠROP Bileća. To je bila “Škola rezervnih oficira pješadije”, koja je školovala pričuvni zapovjedni kadar pješaštva. Školovanje sam završio kao peti po ocjenama u klasi, a imao sam isti prosjek ocjena kao treći u klasi.
Kad je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam odlučan u određenom trenutku pristupiti HV-u. Dogodilo se to nakon raketiranja Velkoma u rujnu 1991. Tada sam nazvao pokojnog Damira Goršetu i rekao mu: “Vidim da stvaraš vojsku, zar me ne trebaš?” Odgovorio je: “Trebam te, dođi.” Priključio sam se 10. brigadi TO Velika Gorica 5. listopada 1991. Dodijeljena mi je funkcija zapovjednika 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO. Od tada počinje moj ratni put s 10., kasnije 153. brigadom HV Velika Gorica.
Tu treba istaknuti, za početak, prvi prijelaz rijeke Kupe 28. listopada 1991. godine i oslobađanje prvih kilometara tad okupiranih područja Hrvatske. Prema informacijama kojima raspolažem trenutno, to je bila prva oslobodilačka operacija HV u Domovinskom ratu. Iako je bila ograničenog dometa i skromnih rezultata, poruka koja je odaslana ovom operacijom bila je snažna i u nama stvorila vjeru da ćemo jednog dana biti u mogućnosti osloboditi okupirana područja.
Krajem 1991. godine postavljen sam u Stožer 153. brigade HV na mjesto Načelnika Operativno nastavnog organa. To je treća funkcija po formaciji u brigadi. Bio sam odgovoran Zapovjedniku za predlaganje upotrebe pješačkih postrojbi brigade, obuku, koordinaciju rodova. Tada sam postao i v.d. Zapovjednika brigade. Prošao sam sa 153. brigadom HV brojna ratišta, od Spačvanske šume na istoku na granici sa Srbijom, preko Slavonije, Orašja, Bosanske Posavine, Pokuplja, Zadra, Livna, sve do Južnog bojišta i Dubrovačkog ratišta, Banovine u Oluji.
Obnašao sam visoke zapovjedne dužnosti: Zapovjednik satnije, Načelnik ONP, Zapovjednik bojne, v.d. Zapovjednik brigade, Zapovjednik TG-153 u dva navrata, u Bosanskoj Posavini i na dubrovačkom ratištu. Za odlazak u Livno dragovoljno sam se javio na poziv ministra obrane Gojka Šuška. Naime, trebalo je pomoći ustroju obrane Livna jer je neprijatelj pripremao veliku ofenzivu. S još nekoliko suboraca tjedan dana sam obilazio položaje i crtao karte, predlagao kako ustrojiti pojedine dijelove obrambene crte. Ta bitka odvila se 22. i 23. travnja 1992. Neprijatelj je potpuno razbijen i nikada više nije pokušao napad tim pravcem.
Ako treba izdvojiti neki trenutak vezan za moju vojnu karijeru, onda su to dva naročito upečatljiva: prvi je zaustavljanje komandanta Kordunskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata u centru Topuskog 10. kolovoza 1991. i predaja korpusa generalu Petru Stipetiću. Drugi je da sam imao neizmjernu čast, nakon četiri godine rata, biti na čelu kolone s mojih suborcima, zapovjednicima, prilikom ulaska 153. brigade HV u Veliku Goricu, po povratku iz Oluje 14. rujna 1995. godine. To je ujedno bio i kraj Domovinskog rata.
Kad vojnik odlazi u rat ima dvije želje. Jedna je da se vrati živ i druga, da se vrati kao pobjednik. Meni su se ostvarile. Za doprinos u stvaranju Republike Hrvatske prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao me s dva visoka odličja, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Medaljom Oluja. Imam čin Bojnika HV.
Nakon rata, bio sam jedan od osnivača Udruge pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica. Jedan sam od članova Uređivačkog odbora Monografije 153. brigade HV Velika Gorica, za koju smo dobili Nagradu Zagrebačke županije i scenarist sam dokumentarnog filma o ratnom putu 153. brigade HV Velika Gorica.
Kako biste nama laicima najjednostavnije objasnili što je to točno menadžer kvalitete? Čime se menadžeri kvalitete bave, zašto su važni?
Menadžer kvalitete je menadžerska funkcija koja je organizacijski pozicionirana kao štabni organ Uprave. Odgovorna je jedino Glavnom direktoru prema kojem ima savjetodavnu ulogu u smislu uvođenja i upravljanja sustavom kvalitete. Menadžer kvalitete treba imati visoku naobrazbu, specijalističku naobrazbu za sustave upravljanja sukladno međunarodnim ISO (International Organization for Standardization) normama ISO 9001, ISO 14001 i brojnim drugima (danas ima ukupno 37 ISO normi za sustave upravljanja).
Vodi projekt uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u organizaciji, organizira edukaciju menadžmenta svih razina, ali i zaposlenih, radi na modeliranju poslovnih procesa, izradi pisanih postupaka, radnih uputa. Formalno nije šef nikome u sustavu, ali ima ovlasti za koordinaciju s cijelom organizacijom po pitanju sustava upravljanja kvalitetom. Član je Kolegija glavnog direktora. Po materijalnom i ostalom statusu, ravnopravan je direktorima prve linije.
To je posao koji traži kompetenciju, kontinuirano obrazovanje, poznavanje svih poslovnih procesa, sposobnost vođenja projekata i timova. Provodi istraživanje zadovoljstva korisnika i radi planove za poboljšavanje. Sudjeluje u izradi godišnjih i strateških planova te izvještaja. Odgovoran je Glavnom direktoru za kvalitetu usluge koja se pruža korisnicima i za što višu razinu ispunjenja zahtjeva zainteresiranih strana, a to su: korisnici usluga, vlasnici, uža i šira društvena zajednica, partneri i zaposleni.
Poziciju menadžera kvalitete na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. sam ja osmislio, sistematizirao to radno mjesto i bio sam prvi Menadžer kvalitete. Uveli smo 2000. godine sustav upravljanja kvalitetom ISO 9001 u sve poslovne procese i funkcije, kao tada jedina zračna luka u ovom dijelu Europe i prva u Hrvatskoj. Godine 2003. uveli smo i sustav upravljanja okolišem ISO 14001. Kroz cjeloživotno obrazovanje i razvoj u području upravljanja kvalitetom stekao sam 8 EOQ certifikata, što je najviše u Hrvatskoj i šire, postao sam član EOQ – Europske organizacije za kvalitetu, ASQ – Američkog društva za kvalitetu i IAQ – Međunarodne akademije za kvalitetu.
Pri kraju mi je četvrti mandat na čelu Hrvatskog društva za kvalitetu. Za rad u području kvalitete dobio sam najviša priznanja (ukupno 5) koja postoje u Hrvatskoj, od čega dvije nagrade za životno djelo od dvije različite institucije. Dobio sam jedno počasno članstvo u Poljskoj Asocijaciji za kvalitetu i visoko priznanje, Plaketu Asocijacije za kvalitet i standardizaciju Srbije.
U području upravljanja kvalitetom pojavljujem se kao: menadžer kvalitete, savjetnik, nastavnik, recenzent, autor, auditor za sustave upravljanja i dr. Kao voditelj projekta ili član projektnog tima radio sam na projektima kvalitete u velikim sustavima kao što su: INA-Naftaplin, Hrvatski telekom, Autocesta Rijeka-Zagreb, Sveučilište Vern, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Auto moto savez Makedonije, Zračna luka Zagreb d.o.o. i dr.
Što Vam je omiljeni dio znanstvene karijere, jeste li zadovoljni cijelim tim dijelom svoje priče?
U znanost sam ušao relativno kasno, s 40 godina. Magistrirao sam i doktorirao upravljanje kvalitetom na Sveučilištu u Rijeci. Objavio sam 230 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i širom svijeta. Sudjelovao sam na 130 konferencija i simpozija s javnim izlaganjem radova, širom svijeta, od Los Angelesa do Shanghaija i Tokyja.
Bio sam gost profesor s predavanjima o kvaliteti na sedam sveučilišta u Hrvatskoj i nekoliko Veleučilišta, a nedavno sam imao čast održati predavanje na Univesity of Central Florida, Orlando u SAD. Član sam više stručnih i znanstvenih organizacija u zemlji i svijetu. Bio sam ili jesam član znanstvenih i uređivačkih odbora konferencija širom svijeta: Indija, Thailand, Portugal, Rusija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Slovačka, Hrvatska.
U razdoblju 2013.-2019. bio sam član Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sam kasno ušao u znanost, ostvario sam izbor u znanstveno zvanje u dva znanstvena područja, što je dosta rijetko i to u području društvenih znanosti – polje ekonomija i području tehničkih znanosti – polje tehnologija prometa i transport.
Trenutačno sam u znanstveno nastavnom zvanju izvanrednog profesora i već sedmu akademsku godinu sam angažiran na Sveučilištu Sjever gdje sam trenutno nositelj pet kolegija. Na IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu koje sam član, osnovao sam Think Tank Kvaliteta u logistici, čiji sam voditelj i kojeg čini 17 stručnjaka iz 14 zemalja svijeta.
Kakvi su planovi za mirovinu, koliko ćete ostati aktivni?
Plan je biti aktivan, sve dok zdravlje bude dozvoljavalo. Nastavit ću raditi na projektima vezanim za restrukturiranje sustava upravljanja u poduzećima te u nastavi. I dalje sam angažiran kao profesor na Sveučilištu Sjever, a planiram i neka gostujuća predavanja. Planiram završiti nekoliko knjiga koje sam započeo pisati. Sudjelovat ću na znanstvenim i stručnim skupovima, imam obaveze prema članstvu u IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu i prema Hrvatskom društvu menadžera kvalitete.
Upravo su u tijeku pripreme za 26. međunarodni simpozij o kvaliteti koji će biti održan u travnju 2025. u Šibeniku. To je 17. međunarodni simpozij koji organiziram s mojim suradnicima kao Predsjednik organizacijskog odbora. Koliko je to zahtjevno govori samo podatak da smo ove godine na 25. simpoziju imali autore iz 20 zemalja svijeta. Radim na osnivanju Hrvatske akademije za kvalitetu koja će biti osnovana tijekom 2025. godine. Dakle, namjera mi je biti aktivan, ali će se promijeniti raspored vremena i prioriteti.
Imate li neku aktivnost koja Vas opušta, nešto za što će sad biti više vremena?
Potrudit ću se da imam više vremena za pisanje i da provodim više vremena na moru. Volim more i provodit ću više vremena na moru.
Također volim putovanja. Kroz posao, sport i privatno prošao sam gotovo cijeli svijet. Ali uvijek se pronađe još poneka zanimljiva destinacija koju treba posjetiti. Ovisno o materijalnim mogućnostima nastavit ću putovati.
Moja županija
VIDEO ‘Zovu me Mala iz garaže, u benchu dižem i više od 120 kilograma!’
Andrea Petrek iz Vrbovca u petak je jubilarni deseti put postala prvakinja Hrvatske u bench pressu, u kojem je i trostruka svjetska prvakinja! U društvu svoga trenera i izbornika Siniše Križana, gostovala je u serijalu “Sport Zagrebačke županije”…
Sport
Odgađa se zadnje kolo? Bude li se igralo, Gorica će tražiti bijeg s dna…
Nogometaši Gorice u posljednjem kolu prvog dijela prvenstva trebali bi igrati protiv Lokomotive na svom stadionu, ali stravičan događaj u Prečkom mogao bi dovesti do prebacivanja utakmice na nedjelju ili na – proljeće
-
Sportprije 3 danaOvo je fotografija koja puno govori o HNK Gorici
-
Priča iz kvartaprije 2 danaCarstvo egzotične divljine u Ribnici: ‘Dvorište puno zmija, tarantula, škorpiona i krokodila’
-
Sportprije 2 danaOdgađa se zadnje kolo? Bude li se igralo, Gorica će tražiti bijeg s dna…
-
Gospodarstvoprije 1 dan‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
