Povežite se s nama

Kultura

Oni su čuvari turopoljske tradicije i običaja

Zlatica Krznarić: ‘Nakon moje obitelj koja mi je na prvom mjestu, odmah na drugom mjestu mi je naša KUD. Neizmjerno volim ovo raditi i radim to sa srcem. Ne mogu zamisliti život bez proba, druženja i turneja. Ja sam starija gospođa, ali kad krenemo na turneju osjećam se tako mlada’

Objavljeno

na

Nastanak Kulturno-umjetničkog društva ‘Nova zora’ vezan je za početak 20. stoljeća i dolazak učitelja Jurja Bodića u Donju Lomnicu.  Novi učitelj potiče osnivanje i rad knjižnice, osnivanje seoske zadruge i lovačkog društva, te što je najvažnije za našu priču osniva tamburaški zbor. Nakon što Bodić 1920. godine biva prebačen u Veliku Goricu, vođenje tamburaša preuzima Stjepan Lektorić. Novi vođa tamburaša okuplja pjevače u mješoviti pjevački zbor koji prati tamburaše. Nakon toga, Lektorić je predlaže da se društvo nazove ‘Nova zora’. Kao datum osnivanja KUD-a uzima se njegova prvi veliki nastup na Smotri seljačkih pjevačkih zborova u velikoj dvorani Industrijalne palače zagrebačkog zbora. Upravo je taj nastup bio potreban kako bi lomničko društvo postalo članom Hrvatskog pjevačkog saveza. Od tada pa do danas, ‘Nova zora’ bila je važan faktor društvenog života Donje Lomnice. Tijekom tog vremena njegove članice i članovi obogaćivali su društveni i kulturni život svog mjesta, a svojim nastupima u zemlji i inozemstvu pronosili su priču o turopoljskoj tradiciji i kulturi.

Stanka Smolković zbog ljubavi se 1962. godine iz Zagreba preselila u Lomnicu. Kako je bila medicinske struke, mještani su često kod nje navraćali kako bi im dala injekciju. U to vrijeme ljudi su često obolijevali od tuberkuloze, a preko zime zaradili bi upalu pluća pa im je Stanka morala davati penicilin.

– Žene bi pripovijedale, a ponekad bi i zapjevale. Upitala sam ih kako to da nemaju kulturno-umjetničko društvo. Odgovorile su kako imaju, ali im ne daju raditi. Naime što se dogodilo. Problem je nastao tijekom nastupa u Puli 1952. godine. Ostvarili su veliki uspjeh i tijekom veselja popevali su si nekaj kaj tada nisu smjeli. Nitko nije službeno zabranio njihov rad, već je on polako zamro. Jedna grupa žena, koja je nastupala još za vrijeme Miklaušića, svake nedjelje se okupljala se u crkvi gdje su pjevale – ispričala nam je Stanka Smolković.

Zlatica Krznarić u Lomnicu je također došla zbog ljubavi iz Hrašća. Kako kaže, od malena je bila aktivna školskom zboru i folkloru. U njezinoj obitelji držalo se do vjere pa je svaku nedjelju bila na misi. No, dolaskom u Lomnicu prvi put je čula napjeve koje su ‘Miklaušićeve cure’ izvodile nedjeljom u crkvi.

– Došla sam na misu i shvatila da ne znam pjevati niti jednu pjesmu. Meni je to bilo čudno i zainteresiralo me je kako to oni drugačije pjevaju i izvode druge pjesme u odnosu na susjednu Odru. Htjela sam i ja to naučiti. Svake nedjelje družile smo se po kućama, kod tete Prnke, tete Tereze, Ankice, Stanke i mene. Kopirala sam ih i učila sve te crkvene pjesme. Ja te arhaične napjeve nikad nisam čula u mom Hrašću. One su meni nebrojeno puta ponavljale, dok ja nisam ulovila grif kako one pjevaju – objasnila je Zlatica.

Upravo grupa starijih članica zadržala je aktivnost Nove zore u vremenima koja nisu bila naklonjena KUD-u. Djelovale su kroz crkveni zbor, a kao uigrana ekipa nastupale su i predstavljale Lomnicu na festivalima folklora.

– Bila je i jedna ekipa muških tamburaša pa bi oni nazdravljali i tu i tamo se okupili i nastupali zajedno. Nije bilo službene podrške. No, kustosica muzeja u Velikoj gorici Višnja Huzjak prepoznala je vrijednost baštine koju su Lomničani sačuvali kroz svoj KUD. Ona ih je vodila na Međunarodne smotre folklora u Zagrebu – ispričala nam je Stanka Smolković.

Tijekom godina Lomničani su nastupali pod raznim imenima, sve do 1978. godine kada se revitalizira rad društva pod imenom KUD ‘Lomničani’.

– Društveni dom bio je pun. Lomnici je uvijek Nova zora bila na srcu. Iz Velike Gorice došle je ekipa i prije skupštine nam preporučila da KUD nazovemo po jednom od tri lokalna narodna heroja. Ja sam otvarala skupštinu i očekivala sam nezadovoljstvo ljudi zbog toga što nije predloženo ime Nova zora. Kad sam predložila ime ‘Lomničani’ nastao je tajac, veći dio ljudi shvatio je o čemu se radi i sjednica je nastavljena u mirnom tonu. Tri godine nakon toga nismo dobili niti jednu paru od Grada – rekla nam je Stanka.

Obnovljeni KUD prvo je vodio Salopek Vladimir, a na tom mjestu zamijenili su ga Siniša Leopold i njegova današnja supruga, a tada djevojka. On je vodio tamburaše, a ona folkloraše. Kako bi im osigurali kakve takve honorare, organizirane su zabave.

Početkom devedesetih lomničkom kulturno-umjetničkom društvu vraća se staro ime i Nova zora od tada nastupa po cijeloj Europi. Generacije mještana ovog turopoljskog mjesta prošle su kroz KUD, a folklor i čuvanje narodne baštine spojio ih je u jednu složnu i skladnu ekipu.

– Već 35 godina sam aktivan u našem KUD-u. Folklorom sam se počeo baviti kad sam prestao igrati nogomet, morao sam pronaći neku zanimaciju. Zahvaljujući folkloru prošao sam svijeta, bili smo u Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji, Austriji, Španjolskoj, Francuskoj, Turskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Grčkoj, a spremamo se za nastup u Albaniji. Naša generacija može biti ponosna na ovaj jubilej, jer ovo društvo, uz DVD, predstavlja najvažniji oblik organiziranja građana i njihovog djelovanja u našem mjestu – rekao nam je Ivan Klafurić.

Nedavno je svečanom sjednicom obilježen veliki jubilej Nove zore. Još jednom Lominčani su pokazali koliko drže do svog KUD-a. Održana i projekcija dokumentarnog filma kroz kojeg je ispričana 100-godišnja priča o folkloru u Donjoj Lomnici, a dodijeljena su i priznanja članovima. Upravo ti volonteri najzaslužniji su za stoljeće postojanja Nove zore.

Naša sugovornica Zlatica Krznarić u KUD-u je već 42 godine. Obnašala je sve čelne funkcije u njemu, a sada je tajnica društva. Cijela njezina obitelji aktivna je u Novoj zori, i unuke, i kćeri, i zetovi, a aktivan je bio i pokojni muž.

– Nakon moje obitelj koja mi je na prvom mjestu, odmah na drugom mjestu mi je naša KUD. Neizmjerno volim ovo raditi i radim to sa srcem. Ne mogu zamisliti život bez proba, druženja i turneja. Ja sam starija gospođa, ali kad krenemo na turneju osjećam se tako mlada – otkrila nam je naša sugovornica.

Tajnica društva, ponosna je na mlađe generacije. Čak 15 cura iz društva uspjelo je upisati fakultete. Sve one aktivne su u KUD-u od svoje pete godine.

Jedna od mlađe ‘garde’ je i Ana koja ima 20 godina, a aktivna je u društvu 14 godina. Kako kaže, zahvaljujući KUD-u upoznala je svoje sumještane i stekla nove prijatelje.

– Ovdje se susreću različite generacije ljudi. Naše starije kolege kažu da se uz nas se osjećaju mlađe, a mi od njih dobivamo savjete i podršku. Svake godine pridružuju nam se novi članovi, tako da mladih ima dosta. Najdraža su nam gostovanja. Tu se družimo, a nakon nastupa imamo vremena i obići mjesta u kojima nastupamo – objasnila nam je Ana.

Povodom 100. rođendana najavljeno je i izdavanje monografije o ‘Novoj zori’. Knjiga bi trebala biti svjedočanstvo proteklog vremena, dokumentirano slikom i riječima. U projekt su uključeni brojni suradnici, članovi KUD-a i vanjski stručnjaci i suradnici.

Kultura

Oldtimer Show Turopolje 2025 – Gala mažoret koncert PK Barbara & gosti

Objavljeno

na

Objavio/la

U sklopu Uličnog festivala glazbe i manifestacije Oldtimer show Turopolje 2025. u Parku dr. Franje Tuđmana u subotu, 13.09.2025, s početkom u 15 sati, mažoretkinje PK Barbara izvesti će jednosatni plesni program sa gostima: Plesni studio Tena iz Zagreba i Plesna udruga Star Dance iz Siska.

Foto: David Jolić/cityportal.hr

Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kako je vrijeme upisa novih članica u PK Barbara imate prigodu uzeti letak za vaše dijete, susjedu, prijateljice.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

Županija osigurala novac za programe u kulturi – predložite ih do 3. listopada

Broj mogućih prijava razlikuje se po prijaviteljima.

Objavljeno

na

Zagrebačka županija objavila je Javni poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi za 2026. godinu, a i ovoga puta sredstva su namijenjena za knjižničnu, nakladničku, audiovizualnu i muzejsku djelatnost, kulturno-umjetničko stvaralaštvo i kulturno-umjetnički amaterizam, zaštitu, očuvanje i održivo upravljanje kulturnom baštinom te transferzalna područja.

Pravo prijave imaju samostalni umjetnici, udruge, umjetničke organizacije, ustanove u kulturi, pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnost u kulturi i medijima, kao i pravne i fizičke osobe za potrebe zaštite i očuvanja kulturnih dobara i arheološke baštine.

Dodajmo kako se broj mogućih prijava razlikuje pa tako pučka otvorena učilišta i centri za kulturu mogu podnijeti do pet prijava, knjižnice, muzeji i galerije do četiri, udruge do dvije, a ostali prijavitelji jednu prijavu.

Inače, u ovoj godini Zagrebačka županija podržala je 239 različitih programa u kulturi u ukupnom iznosu od 442 tisuće eura.

Tekst javnog poziva i upute za prijavitelje dostupni su na web stranici Zagrebačke županije, prijedlozi programa zaprimaju se do 3. listopada.

Nastavite čitati

Kultura

Prozori turopoljskih čardaka stižu u Galženicu

Izložba fotografija Davida Bobesića posjetiteljima donosi priču o arhitektonskoj i kulturnoj baštini Turopolja.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Područna knjižnica Galženica

Izložba “Prozori starih turopoljskih čardaka” otvorit će se 15. rujna 2025. u izlogu Područne knjižnice Galženice na Trgu Stjepana Radića u Velikoj Gorici. Autor fotografija je David Bobesić, a postav će se moći razgledati do 30. rujna. Ova izložba ujedno označava i početak obilježavanja Dana europske baštine 2025. u Velikoj Gorici.

Bobesićeve fotografije bilježe detalje prozora i vrata na čardacima, karakterističnim za Turopolje. Riječ je o arhitektonskim elementima koji svjedoče o vještini lokalnih majstora, ali i o nekadašnjem načinu života. Čardaci su građeni od hrastovine, podizani na stupove radi zaštite od poplava, te su često ukrašavani s posebnom pažnjom i osjećajem za detalj.

Kroz motive koje izdvaja svojim objektivom, Bobesić publici nudi priliku da uoče ono što u svakodnevnom životu lako promiče, tragove rada, slojeve vremena i priče koje ostaju zapisane u drvu. Autor pritom ne stavlja naglasak na sebe, već želi da pažnja ostane na njegovim radovima i na vrijednosti koju oni dokumentiraju.

Foto: Područna knjižnica Galženica

Nastavite čitati

Kultura

Moć poezije Zdenke Mlinar: ‘Inspiraciju pokreće životna radost koju pretačem u stihove…’

NAGRADE SE NIŽU Živim u Zagrebu, ali moja Velika Gorica za nas je mirna luka, sredina koje se ne želimo odreći, jer s ovim gradom sam zajedno rasla, a tu su i moji poetski počeci, kaže Zdenka Mlinar u malo drukčijem intervjuu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Njezin svijet je poezija. Kako na grčkom jeziku “poiesis” znači stvaranje, slobodni smo nazvati je našom stvarateljicom stihova. Dar koji je krasi odmalena, danas Zdenku Mlinar, koja živi u Zagrebu i Velikoj Gorici više od pola svojega života, svrstava u istaknute hrvatske književnice čije stvaralaštvo prepoznaje i inozemna publika.

Klasična poezija, haiku, aforizmi… Riječi koje niže u svojoj suštini nose duboku poruku o istinskoj važnosti života, a njezino umijeće uvijek iznova prepoznaje struka. Svojoj brojnoj kolekciji, nedavno je dodala još jednu nagradu, povom koje smo joj čestitali, a ona nam je otkrila svu svoju svestranost.

Zdenka, već smo ranije pisali o vašem poetskom stvaralaštvu i zaista kod vas nema praznog hoda. Koliko je vremena prošlo od vaše prve napisane pjesme do danas? Što se mijenjalo u stihovima, a što je i danas potpuno isto?

Lijepo je znati, a i pročitati da pratite moj rad, kao i to da ste primijetili da nemam praznog hoda. Jer, koliko god mislili i govorili kako radimo za našu dušu i osobno zadovoljstvo te da je to rad iz ljubavi, lijepo je radost stvaranja s nekim i podijeliti, ma kakav rezultat ili povratna informacija došla do nas. To bih usporedila s toplinom sunca, s blagoslovom kiše pa i sa snježnom bjelinom, čija ljepota, a ponekad i težina, ne bi imali smisla bez da nekog usreće, opomenu, pouče… To nam svima treba, koliko god mislili da tomu nije tako. Slijedeći takav stav i želeći osjećati navedeno, mislim da živim puninu života, a ona me mijenja, jača i čini svjesnijom onoga što jesam ili što i tko bih trebala biti.

Uči me čak i tomu da nemamo i ne bismo trebali imati praznoga hoda. Jer, naša prolaznost je i prebrza i neizbježna. I doista, mislim kako je neiskorišten dan, dan bačenog života koji, u meni osobno, ostavlja prazninu, a ona me pak čini nesretnom, beskorisnom i nekom vrstom parazita. Iskreno, grijeh mi je jutrom se probuditi s mislima što ću taj dan jesti, piti ili, ne daj Bože, nekome učiniti kakvo zlo. Ali, kako bezgrešnost ne postoji, utješit ću se i najmanjom korisnom sitnicom za bilo koga i bilo što.

Od moje prve napisane pjesme, ako ne računam pubertetsko stihovanje, prošlo je više od dvadeset godina, a bio je to moj dar kćeri za 18. rođendan, kojeg nije mogao zamijeniti nikakav sjaj nakita ili markirane odjevne krpice. Pomislih tada: Lijepa riječ, savjetodavna roditeljska riječ pa još u stihu… To ću joj pokloniti. Unikatno je, nema ga za kupiti i, ono najvažnije, nisam pogriješila. Pale su i suze radosnice. Puno se od tada promijenilo, što u fizičkom, što u intelektualnom smislu, kako u cijelom društvu, tako i u mojoj obitelji, pa i u pisanju koje mi je iz terapeutskog preraslo u ovisno.

Kritičari hvale vaš stil razumljiv svima, lakoću nizanja riječi koje bude emociju i potiču na razmišljanje. Je li to ono što struka prepoznaje kao izvrsnost?

Svatko od nas u pisanju, poetskom ili proznom, ili ima svoj stil, ili ga tek pronalazi. Svaki ga čitatelj drugačije doživljava, osjeća. Svi radovi iz te branše nekome su “fuj”, a nekome “uj” i jedino što nas od loših ili dobrih kritika može zadržati na zacrtanim ciljevima jest prihvatiti ono što nam može biti od koristi, a ignorirati ono što će nas rastužiti do mjere odustajanja, što je najgora opcija. Uvijek sam mišljenja da treba osjećati sebe i živjeti svoje snove, a ne tamo nečije.

Jasno je da ne možemo svi biti dobri pisci, dobri modni kreatori, kuhari ili majstori bilo koje struke, kao i da je sve u očima promatrača ili korisnika usluge. Toga moramo biti svjesni, prihvaćati dobronamjernost, ali znati i odbaciti ono što bi nas činilo nesretnima ili onakvima kakvi nismo u svojoj nutrini. Tako je i s ocjenama manje ili veće izvrsnosti nekog djela o kojem će, primjerice, pet kritičara imati pet različitih ocjena i mišljenja.

Stoga je logično da pozitivna ocjena struke, pogotovo inozemne, autorici ili autoru posve nepoznate, može razveseliti i biti vjetar u leđa. Biti čista pozitiva.

Upravo ste dobili još jedno međunarodno priznanje. Koje je to po redu i na koji način se vaša djela prezentiraju ‘vani’?

Nedavno priznanje dodijeljeno mi je od strane rumunjske Svjetske književne akademije, osnivača i predsjednika, akademika Trandafira Simpetrua, koji je osnovao i platforme, odnosno ogranke u drugim europskim državama, pa i u našoj regiji, gdje smo sa svojim radovima mogli aplicirati na materinjem jeziku. Ovaj put, Međunarodna manifestacija (W.P.A) World Poets Association održana je u Sarajevu i u suradnji s Platformom u Crnoj Gori, što je bilo prihvatljivo kako jezično i geografski, tako i financijski.

No, spomenutu zadnju nagradu “Zlatno pero” dobila sam kao znak zahvalnosti za angažiranost u promoviranju književnosti širom svijeta, a ne za neki određeni poetski ili prozni rad. Razlog tomu je vjerojatno prepoznatljivost mojih putovanja koja nisu niti laka niti po cijeni od nula eura i u koja se ulaže veliki dio sebe i komfora cijele obitelji. Dakle, tu nemalu cijenu moje knjiške angažiranosti i putovanja do odredišta na kojima se održavaju književne manifestacije, uz moj angažman, itekako plaćaju i članovi moje obitelji, bez kojih ne bih ni mogla ostvariti te svoje male/velike želje. Što se tiče odgovora na upit koje mi je ovo priznanje po redu, mogu reći da sam ih prestala brojiti, a mnoga su još uvijek i u online formama, tako da bi brojanje i traženje istih potrajalo.

Koliko je zahtjevno prevesti pjesme na strani jezik, a da se ne izgubi vaša čarolija pisana hrvatskim jezikom?

Što se tiče “muka” po prijevodima, bez kojih je teško izaći iz hrvatskih književnih okvira, priča bi također potrajala i bila malo vjerojatna. No, upornost mi je životna pratilja pa ide, nekako. Snalazim se, učim, vjerujem…

Lani ste imenovani veleposlanicom mira i počasnom članicom “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”. Je li se ljubav prema životu i pjesništvu odrazila i na taj angažman?

Statusi veleposlanice mira i počasne članice “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”, velika su mi čast, ali i obaveze. Jer, kao i kod drugih imenovanja, oni zahtijevaju i zalaganje za sve navedeno: mir, pravdu, zaštitu okoliša. Svaka od ovih tema žedno vapi za djelovanjem svih nas na svakom životnom polju i to ujedinjenih, a ne razdvojenih, posvađanih, negativnih, zatrovanih mržnjom ili plakanjem i optuživanjem svega i svakoga. U prilog tomu ide i većina mojih poetskih naslova napisanih zadnjih godina. Svaki blagoslivljam bezgraničnom ljubavlju cijeloga svoga bića i bojim najsjajnijim bojama zemlje i neba.

Spomenuti “Lanac žena”, osnovan od strane talijanske Udruge “VerbumlandiArt”, osnivačice cijenjene talijanske književnice i humanistice RegineBis Resta, organizira susrete na kojima se jasno iznose stavovi i ciljevi svih članica i počasnog muškog članstva, a tom prilikom se obavezno postavlja i likovna izložba vrsnih slikarica i slikara, kao dobrovoljni prilog za rad Udruge i djelovanje “Lanca žena” u njegovoj misiji pružanja pomoći potrebitima. Nemjerljiva je moja radost sudjelovanja u tome, makar jednom riječju ili jednim korakom.

Nerijetko ističete važnost obitelji koja vam je velika inspiracija i podrška. Zato pitamo, tko je Zdenka kad ne piše? Čime zaposli ruke? Gdje još teče vaša kreativnost?

Ovo pitanje mi je lijepo baš koliko i ljubav prema mnogim svestranostima koje su ili rođene sa mnom ili naučene u najranijoj mladosti. Dakle, još u roditeljskom domu u kojem su red, rad, poštovanje, dijeljenje i zajedništvo bili svetinja; u kojem također nije bilo mjesta praznom hodu. Gradeći svoju obitelj, cijeli svoj mladi, a sada i zreli život, dio toga blaga želim prenijeti i na svoju djecu te djecu svoje djece. Tu zadaću smatram i uvijek ću smatrati svojom najvažnijom obavezom i najvrjednijom životnom ostavštinom. Jer, gledati njihove težnje za uspjehom i životne želje, korisne zajednicama i društvima u kojima žive, najveća je sreća. Ne znam ima li što veće od živih primjera da naša ili bilo čija djeca nisu teret, već ponos države koja im je druga mati, gnijezdo u kojem svijaju svoju i tuđu sreću. Činjenice su to vrijedne svakog buđenja i životnog radovanja, koji i ne mogu biti ništa drugo do inspiracija. Inspiracija za skuhati fini obiteljski ručak, za očistiti dom u kojem ćemo ga objedovati, za dočekati ih s osmijehom sunca i kada vani sijevaju munje i grme gromovi.

No, uvijek ostaje žal što su takvi dani i trenuci rijetki do te mjere da postaju čudesni i dragocjeniji puno više nego što mislimo da jesu.
Voljela bih imati više vremena i za stvaranje raznih rukotvorina, koja su mi nekada bila svakodnevica, a danas su, čini mi se, vrijednija nego onda kada imadoh vremena za njih. Baš kao i ono kada mi je uz obiteljsku sreću mlade obitelji, život krasilo i dvorište puno cvjetne ljubavi i zelenila, što mi je danas tek dio sjećanja na neka druga vremena.

Ljubav je to koja ne blijedi i koja će u meni uvijek živjeti. Za utjehu, i danas si priuštim neka odjevna prekrajanja, dodavanja i oduzimanja, u želji da od starog napravim novo i to prilagodim ovom vremenu i ovoj sebi. Lijepi su to osjećaji, pogotovo kad nešto, baš, uspije. Tu je i ljubav prema slikanju, za koje zadnjih godina nemam vremena. No, dogodi mi se i poneka likovna kolonija, s odraslima ili s djecom, a i u našoj Udruzi umjetnika “Spark” organiziramo likovne radionice.

Jesu li vaš poetski dar pokupili potomci?

O, da. Moji potomci, blago svake majke i svake obitelji… Na ovo pitanje odgovaram kratko: Moja djeca ne pišu poeziju, ali ispisuju i oslikavaju svoje životne stranice znanstvenim ili nekim drugim radovima. Svestranosti im ne nedostaje, ali svi su, pa i oni najmlađi, okupirani stotinama obaveza da radost iskazivanja ljubavi koriste u onim brzinskim minutama i rijetkim slobodnim satima. No, mijenja se vrijeme, a i mi s njim pa nikad se ne zna.

Živite u Zagrebu. Na koji način ste i dalje povezani s Velikom Goricom?

Zagreb i Velika Gorica moje su velike i podjednake ljubavi. Rad i život u njima, isto tako. I oni su, kao gradovi, jedan drugome takvi. Ne mogu jedan bez drugoga iz milijun razloga. U Zagrebu su neki moji novi počeci i sve moje tuge i radosti tih početaka. Ostalim članovima moje obitelji, također. Naša je početna, a vjerojatno i zadnja stanica. U njemu su mi djeca, jedni druge uvijek trebamo i trebat ćemo.

Velika Gorica je nerazdvojivi dio toga i neka naša mirna luka. Sredina u kojoj je sve “pri ruci” i ne želim/o se toga odreći. U njoj su i moji poetski počeci, moja mala škola pisanja i bezgranično davanje sebe, svojih najljepših godina; rasta s njom. Ponosim se i Zagrebom i Velikom Goricom, uživajući u njima, a vjerujem i oni u meni jer ljubav se ljubavlju vraća.

Obično kraj razgovora nosi pitanje o novim izdanjima zbirki, no mi ćemo, poznajući vas, samo pitati – kada?

Istina, ne jenjava želja i potreba za objavom nekih novih knjiga. Razlog tomu su svakodnevna mala stvaranja koja tijek vremena pretvara u malo veća, željna iskoraka iz obiteljskog doma baš kao i djeca kada odluče biti svoji. Ni želje i brojni pozivi na nova gostovanja i putovanja nisu ništa manji i teško im je odoljeti. Tim više jer su rasadnici novih poznanstava, susretanja s drugim kulturama i otvaranja novih mogućnosti za biti boljom u svemu što volim, činim i što je moj život. To su putevi mira i ljubavi, zajedništva i dijeljenja radosti stvaranja. To su molitve za bolje sutra koje smo dužni ostaviti budućim generacijama i njihovoj majci nad svim majkama, Majci Zemlji.

Nastavite čitati

Kultura

Velikanima u čast – više od 60 izvođača na koncertu za Gabi, Matiju i Arsena

Objavljeno

na

U organizaciji Grada Zagreba u nedjelju, 14. rujna u 19:30 na Strossmayerovom trgu očekuje vas nezaboravna večer posvećena velikanima hrvatske kulture – Gabi Novak, Matiji Dediću i Arsenu Dediću.

Više od 60 glazbenika, glumaca, umjetnika i prijatelja nastupit će na koncertu koji će biti slavlje života i stvaralaštva ove jedinstvene obitelji.

Pod umjetničkim vodstvom Ante Gele, publika će uživati u bezvremenskim pjesmama Arsena Dedića, vječnim melodijama Gabi Novak, recitalima i instrumentalima Arsenovih stihova i jazz kompozicijama Matije Dedića.

Neki od mnogih izvođača bit će Zdenka Kovačiček, Ksenija Erker, Tamara Obrovac, Darko Rundek, Drago Diklić, Jasna Zlokić, Zoran Predin…

Tijekom dvosatnog programa na repertoaru će se naći najpoznatije pjesme i kompozicije poput: Vino i gitare, Ono sve što znaš o meni, Dida moj, Moderato Cantabile, Zagrli me, Kuća za ptice, Za mene je sreća, Hrabri ljudi, Nada, Pamtim samo sretne dane, On me voli na svoj način, Zagreb i ja se volimo tajno.

Dođite i budite dio glazbenog mozaika koji slavi najveće umjetnike naše kulture – poziva organizator.

Ulaz je besplatan!

Nastavite čitati

Reporter 452 - 28.08.2025.

Facebook

Izdvojeno