Kultura
Oglede privlači poglede: ‘Nije to festival za široke mase, ali vjerujem u Goricu…’
Glumica i umjetnica Ana Katulić odvažila se ponuditi Velikogoričanima nešto drukčiji kulturni sadržaj, festival Oglede. Nakon prvog izdanja festivala, kad su se dojmovi slegli, objašnjava nam kako je i zašto odlučila u naš grad dovesti suvremenu umjetnost…
U Gorici živim, jako volim ovaj grad i želim ovdje i raditi. Ok, radila sam već i ranije u svom gradu, predstave i neke druge stvari, ali tražila sam način kako ono čime se primarno bavim, a to su izvedbene umjetnosti, dovesti u svoj grad. Mislim da je to važno i vrijedno, da i ovaj grad ima jedan takav festival. Neki su ga nazvali urbanim, ali ja to zovem festivalom suvremene umjetnosti i izvedbenih praksi, kaže Ana Katulić na početku naše priče o festivalu “Oglede”.
To je njezin projekt, njezina ideja i nešto potpuno drukčije od svega što se nudi u našem gradu svih ovih godina. Odlučila je pokušati ponuditi oblik umjetnosti koji mnogima možda neće biti potpuno jasan ni razumljiv, koji ima gomilu svojih posebnosti, ali nakon prvoga izdanja festivala čija je umjetnička ravnateljica djeluje odlučna da ova stvar zaživi.
– Inicijativa je krenula od Velikogoričkog salona, održanog prošle godine, koji je mapirao, odnosno pobrojao goričke umjetnike. To su ljudi s ovog područja koji u svom gradu baš i ne rade, a ima ih jako puno, pogotovo mladih. Kroz taj Salon svi oni su se predstavili sugrađanima, a u cijelom tom procesu došla sam na ideju da napravimo nešto što će se održavati jedanput godišnje i tim ljudima davati prostor i priliku za rad. Naravno, odmah sam u toj ideji vidjela i goste izvana, pa čak i mogućnost da stvar postane međunarodna, no osnovni cilj bio je upravo okretanje domaćim umjetnicima koji se bave suvremenim praksama, pa kroz to približiti ljudima takav vid umjetnosti. I otvoriti grad – kaže Ana.
Odlučila je, prevedeno, pokušati mijenjati percepciju ljudi o onome što će jedni nazvati performansima, drugi konceptualnom umjetnošću, a treći možda i klasičnim “zabrijavanjem tamo nekakvih umjetnika”.
– Bila sam i na to spremna. Uostalom, prije festivala, dok su trajale pripreme, jedan poznanik me pitao: “Ana, jesi ti sigurna da je Gorica spremna za ovo?” A ja sam odgovorila: “Da!” Možda sam vječni optimist, ali zaista vjerujem u Veliku Goricu. Stvarno volim ovaj grad i mislim da ima potencijala za razne stvari. Publika nije glupa, sva publika, ne samo gorička, ali ponekad je treba malo pogurati. Jasno mi je da ovo nije događaj koji će privući šire mase, kao neki drugi u našem gradu, ali iskreno mi je i dosta događanja koja nude za svakoga po nešto. Ovim našim festivalom definitivno ne nudimo za svakoga po nešto, ovo je priča koja je namijenjena određenom krugu ljudi. Nisu svi vatrogasci, nisu svi u folkloru, a jednako tako nisu svi ni za suvremene umjetnosti. Ni ne očekujem da će ovdje doći jednak broj ljudi kao na Gastro ili VG Fest, svjesno sam željela napraviti manji festival koji će okupiti publiku koju to zanima – objašnjava svoju ideju Ana Katulić.
I doista, nije ovo bila manifestacija koja je privukla “pola Gorice”. Daleko od toga. Međutim, bilo je to nešto novo, drukčije, izazovno i za društvo iz organizacije, i za izvođače, ali i za publiku.
– Gorica se i danas često gleda kao spavaonica, kao mjesto gdje se ništa ne događa. Neću se složiti s tim, ona ima svoje sadržaje i kulturno naslijeđe, koje je većinski vezano uz folklor i tradiciju. To je i logično, budući da je povijest Velike Gorice sve do početka 20. stoljeća vezana uz povijest Plemenite opčine turopoljske, tu nema nekih značajnijih arhitektonskih ili umjetničkih ostataka, nije bilo bogataša koji bi financirali takve stvari i takve ljude. Zato nema tu neke osobite umjetničke ostavštine, no ja vjerujem da to možemo početi mijenjati – ističe.
– Ideja je i bila prvo odabrati adekvatan prostor za festival, ove godine to je bio Trg Kralja Tomislava, pa kroz umjetnost i izvedbe staviti fokus i na taj prostor. Došli su ovdje ljudi iz cijele Hrvatske, tri dana boravili su u Velikoj Gorici, družili se, kretali gradom, upoznali ga… Za ovaj prvi put predstavili smo svima njima taj strogi centar grada, dotaknuli se povijesti i uspjeli otvoriti, ali i preispitati kakav je ovo zapravo grad. Trg Kralja Tomislav je središte iz kojeg je krenuo rast Velike Gorice, nekadašnji centar, iako on danas nije klasičan trg. Zato smo uzeli taj prostor od Muzeja Turopolja do DM-a, koji se nekad zvao i marvinski trg, konjski trg, trg slobode… Imamo tu povijest Gorice kao sajmenog grada, trgovišća, i tu smo željeli postaviti suvremenu umjetnost, pa vidjeti što ćemo dobiti – dodala je kreatorica festivala.
Za prvu godinu, dobili smo događaj koji očekivano nije okupio mase, ali i festival koji je mnoge sudionike iznenadio u smislu odaziva publike.
– Moja mala pobjeda je što su na naš festival, uz ljude koje poznajem i koji su me došli podržati, došli i neki koje nikad prije nisam vidjela. Mi koji se bavimo suvremenim praksama to zovemo “prava publika”. Na razini cijele Hrvatske često nam se događa da nam izvedbe gledaju samo kolege. Odnosno, da gledamo jedni druge. Prave publike često ni nemamo, a ja to ne želim, želim da barem netko dođe zato što ga to zanima. Takvih je ljudi na ovom našem festivalu bilo, neki od njih ostali su kroz sva tri dana, a to pokazuje da ih to stvarno zanima. Čak su i moji kolege iz Zagreba bili iznenađeni koliko se ljudi okupilo. Kad se uspoređuje s nekim drugim goričkim manifestacijama, to je mali broj, ali za suvremene prakse to je značajna posjećenost. Evo, nadaleko poznati umjetnik Siniša Labrović rekao da u životu nije nastupao pred ovoliko publike. Pazite, u Velikoj Gorici. I da ima malu tremu?! Eto, zato kažem da Velika Gorica ima potencijal, da ima publiku i za ovo. Naravno, spremna sam i za kritike, komentare svake vrste, ali vjerujem da će mnogi doći i pogledati što se događa. Definitivno nisam i neću otpisati goričku publiku.
Kroz tri dana festivala posjetitelji su mogli vidjeti performanse, uključiti se u performativne akcije, izrađivali su se klauni, crtali portreti, a bio je tu i ulični teatar, neverbalni teatar…
– I sve je to trajalo relativno kratko, do 20-ak minuta, ništa što bi ljudima bilo naporno i zamorno. Čak su i sami izvođači na kraju komentirali da smo uspjeli napraviti jedan vedar, veseo, lagan i živahan festival, iako nisu baš sve teme bile takve. Karakteristika performansa i jest to da je riječ o formi podložnoj raznim interpretacijama. Ima puno objašnjenja, etiketa koje možeš zalijepiti na pojedini performans – govori Ana.
A kad smo već kod toga, lijepile su se i etikete po Gorici. Doslovno.
– Da, zadnji dan smo imali akciju šetnje Zagrebačkom ulicom, koju je radio Splićanin Gildo Bavčević. Za njim je u toj uličnoj akciji, koja se zvala “Unutarnja kontrola”, išlo 30-ak ljudi. Imao je na sebi reflektirajući prsluk, a u rukama aparat s kojim se ispisuju kazne. On je ispisivao papiriće s određenim riječima i te papiriće lijepio na institucije u javnom prostoru; banke, Hrvatska lutrija, zgrada Mirovinskog, Državnog odvjetništva… Kontrolirao je i dodjeljivao im riječi kao što su “pažnja”, “empatija” i slično. To je performans koji nastaje u trenutku. Trajalo je sve skupa pola sata i teško bi funkcioniralo da je uz njega išlo više ljudi, njih 200 ili 300. Zato i kažem da ovakve stvari nisu za široke mase. Mnogi od toga zaziru, smatraju to možda i glupim, besmislenim, ali ja predlažem da si ljudi daju priliku. Da dođu, pogledaju to, dožive, pa će procijeniti sviđa li im se to ili ne. Nekima se to neće svidjeti, ali kažem opet, nije ni cilj da se svima svidi. Bit će sigurno i onih koji će prepoznati nešto u tome, a takvih ima i u Velikoj Gorici. Ne mislim da su to svi Velikogoričani, ne moraju ni biti. Ako imamo sadržaje za vatrogasce ili folkloraše, zašto ne bismo imali i nešto za takve koje zanimaju i ovakve stvari – postavlja si pitanje Ana.
Nakon što je prvo izdanje odrađeno, na papiru su ostali zapisani troškovi. Ovo je priča koja neće donijeti profit, a svakako zahtjeva sredstva, kao i golem trud.
– Uvijek se sjetim ljudi koji su pokušavali nešto napraviti u Gorici, pa bi nakon toga, na pitanje “kako je bilo”, krenulo žaljenje da se nisu pokrili, da nema love, da ih nitko neće podržati… Ne znam kako “Oglede” izgledati za nekih pet godina, ali svakako želim pobjeći od takvih razmišljanja. Ako nešto nije bilo po planu, ajmo nešto promijeniti, bolje se organizirati, napraviti nešto drukčije. Poslovno planiranje važan je dio organizacije festivala – vjeruje Katulić.
Ni ona se nije “pokrila”, eventualnu zaradu zamijenili su minusi, no za prvu godinu takav je rasplet bio i očekivan.
– Realan budžet festivala, koji uključuje i razne donacije u svim oblicima, dolazi do nekih 10.000 eura. Mi smo potrošili oko 8000, a namaknula sam ukupno oko 6000. To su te neke realne brojke. Dala sam nešto i od svog obrta, ali na to sam i računala. Prva faza bila je traženje podrške u Gradu i Županiji, ali već u startu mi je bilo jasno da to neće biti dovoljno. I zato sam krenula prema donatorima, računajući da želim od njih skupiti 3000 eura. Na kraju sam skupila 2800 – otkriva brojke Ana, uz dodatak kako je uvjerena da jasan plan vodi do uspjeha.
– Ključno je početi planirati na vrijeme. Ja sam počela u veljači, osam mjeseci prije i odmah definirala koga ću zvati, tko će mi biti izvođači i na koji način želim strukturirati festival. Ako to nemam do kraja definirano, kreće kaos. Znala sam da želim pozvati četiri izvođača, za koja želim osigurati honorar. Sve drugo se može i ne mora dogoditi. Sljedeće je bilo isplanirati program. Raspisali smo javni poziv, u njega stavili da nema honorara, da se dolazi za putne troškove, ali ćemo imati nagradu od 300 eura. Stiglo nam je 15 prijava, što je jako puno za nehonorirani nastup, a mi smo ih odabrali pet – otkriva Ana kako sve to skupa izgleda iza kulisa, u onom “radnom dijelu”.
Priča je to koja je nedvojbeno zahtjevna, no autorica je spremna na borbu.
– Koliko je festival doista održiv, tek ćemo vidjeti. U svakom slučaju, već sam počela planirati sljedeću godinu. Voljela bih napraviti predavanje, radionicu, što li već, o tome kako gledati i “čitati” suvremene prakse. Svakako bismo nešto željeli napraviti nešto za djecu, program “Oglede Kids”, gdje bi djeca mogla nešto naučiti o tome. Na neki način ubaciti taj aspekt rada s djecom. Ove godine nismo željeli širiti program, sljedeće godine to bih svakako probala – govori Ana.
Neće je pokolebati prepreke na putu, pa tako ni to eventualno nerazumijevanje publike ili sugrađana općenito.
– Ne možeš publiku natjerati da joj se nešto sviđa, ali možeš je educirati. I mijenjati percepciju, kako kod potencijalne publike, tako i kod donatora. Imamo u ovom gradu poduzetnike koji žele biti društveno aktivni, vrijedi im pokucati na vrata i pitati ih žele li podržati lokalne umjetnike i umjetnost kao takvu! – zaključila je svestrana djevojka iz Buševca, glumica, umjetnica, novinarka, voditeljica…
Kultura
Priča iz Čiča: Župnik u blagoslov kuća čamcem, selo hranila tvornica metli…
Đuro Mesić je Slavonac iz Požege, u naš kraj doselio se prije 19 godina, ali toliko ga je brzo i lako zavolio da je odlučio napisati knjigu o selu u kojem pronašao svoj novi dom – Novom Čiču. Povijesna vrijednost te knjige je ogromna…
Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.
Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.
– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.
– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…
I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.
– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.
Na posao se bacio vrlo ozbiljno.
– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:
– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…
A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.
– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…
Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.
– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.
Screenshot
Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.
– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.
– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.
Jedan dio posebno je impresivan.
– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!
Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.
– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:
– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.
Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…
– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.
Tu je i industrijski dodatak:
– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.
Ukratko, u selu se dobro živjelo.
– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.
Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.
– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!
Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.
– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:
– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.
Screenshot
Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.
– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…
Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.
– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.
Hvala, gospon Đuro!
Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze
Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.
– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.
Kultura
Multidisciplinarna umjetnica Amele Frankl predstavit će rad o prometejskoj vatri u Galeriji Galženica
Kultura
Ženama u čast: folklorna večer u POUVG
FA Turopolje VG poziva na koncert simbolične zahvale svim ženama uoči Međunarodnog dana žena.
Folklorni ansambl „Turopolje“ iz Velike Gorice ove subote organizira svečani cjelovečernji koncert posvećen ženama, pod nazivom „Pjesme i plesovi Hrvata“.
Ansambl, koji djeluje od 1975. godine, i ove godine nastavlja tradiciju očuvanja i promicanja hrvatske folklorne baštine.
Koncert će se održati u subotu, 7. ožujka 2026. godine s početkom u 20 sati u Dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, Zagrebačka 37. Ulaz na koncert je slobodan.
Publika će imati priliku uživati u autentičnim nošnjama, izvornim koreografijama i glazbenoj pratnji koja njeguje tradiciju hrvatskog folklora, a večer je ujedno i simbolična zahvala svim ženama uoči Međunarodnog dana žena.
Organizatori pozivaju sve građane da im se pridruže i podrže rad ansambla te zajedno proslave bogatstvo hrvatske kulturne baštine.
-
Vijestiprije 3 dana(EKSLUZIVNO) Goričan iz Dubaija – “Mediji krivo prenose, evo što se zapravo događa”
-
HOTNEWSprije 2 danaTko u Velikoj Gorici ima pravo na naknadu za troškove stanovanja?
-
Vijestiprije 2 danaVIDEO Novi napad u Dubaiju! Naši sugrađani sve snimili
-
Sportprije 4 danaGalovićev rani pogodak odveo Polet u četvrtfinale Kupa NSVG