Mogla bi ja ovu temu okrenut na zafrkanciju, a možda u jednom trenutku i budem, ali danas mi je nekako tužan dan, pa rekoh da izbacim iz sebe, a možda pomognem nekome.

Dakle, svi mi smo skloni donositi zaključke sa minimalnom količinom informacija.

Ako vidimo mladu majku, pomislimo da je promiskuitetna i da je roditelji nisu dobro odgojili. A ne razmišljamo da je možda silovana i ipak odlučila zadržati dijete jer se boji Boga.

Ako vidimo debelu osobu, pretpostavimo da je lijena i proždrljiva, a ne razmišljamo da možda ima problema sa štitnjačom ili čak, pazite sad ovo, da boluje od bolesti kojoj je nuspojava debljina. Ima i toga. Pokazat ću vam svoju dijagnozu ako želite.

Ako vidite osobu sa prljavim rukama punim žuljeva, u radnoj zamazanoj manduri kako stoji u redu u dućanu sa nelagodom jer svi bulje u njega, odmah smatrate da se nije dovoljno školovao da bi radio gospodski posao, pa sad nek kopa kanale, ko ga šiša. A ne razmišljate da je možda na pauzi doletio do dućana da trudnoj ženi ili bolesnom djetetu kupi nešto da pojedu i da je i njemu neugodno što tako izgleda, iako svojim radom zarađuje bolje od većine nas koji sjedimo u kancelarijama i pametujemo za tipkovnicama, dok on radi posao kojeg mi ne bi radili “ni mrtvi”.

I neka dobro živi, i neka ima, ruke mu se pozlatile.

Ako vidite osobu kako sjedi u parku i razgovara sama sa sobom, automatski pomislite da je ta osoba luda. Ne razmišljate da se možda priprema za razgovor za posao ili kako zaprositi ženu svog života ili kako reći bližnjima da boluje od neke bolesti.

Mogla bi nabrajati dovijeka zato što sam se i ja sama tako ponašala. Danas više to ne radim. A zašto? Evo priča.

Imala sam prijateljicu, zvat ćemo je Ira. Bila je mojih godina, imale smo iste interese i mnogo tema za razgovor. Bila je izuzetno vedrog duha i uvijek je imala nešto za komentirati, što je meni u ženskom društvu poželjna aktivnost. Ira je bila samohrana majka koja je često selila obzirom na sve manja primanja, ali i nemogućnost rada.

U svim našim druženjima nije mi rekla da boluje od depresije ili da sumnja da ju ima.

Pričale smo o njezinoj pobjedi nad rakom dojke i drugim “bubicama”, kako je ona zvala svoje bolesti, ali depresije se nikad nije dotakla. Nije znala kako jer pretpostavljam da nije ni znala da ju ima. Bila je čvrsta žena, majka, kraljica i psiha joj je morala biti čvrsta. Često mi je znala reći da ne može spavati i da ima potrebu pobjeći nekuda i biti sama sa sobom, zagrliti drvo i slušati travu kako diše. Nisam ju razumjela jer meni su ljudi tada bili važni. Jako važni i bilo mi je važno što misle o meni. Dok su me isti ti ljudi tapšali po ramenima zbog uspjeha, a zabijali mi nož u leđa čim bi im ih okrenula, Ira je pokazivala srednji prst svima i čuvala mi leđa. Ona je bila moj štit, ali ja nisam bila njen. Nisam ju čula.

I kad bi mi se učinilo da stvarno nije dobro pitala sam ju što joj je.

Odgovor je uvijek bio: Ma nije mi ništa.

I takav sam odgovor dobila svaki put kad bi ju pitala u čemu je problem i mogu li joj pomoći.

Nije mi ništa… I promijenila bi temu…

Danas kad vrtim u glavi naše razgovore i pregledavam nepregledno more poruka koje smo razmijenile, osjećam se loše jer nisam prepoznala u njoj tog demona koji ju je gušio. Demona koji ju je natjerao da se jedan dan sa autom zabije u kamion na obilaznici. Gada koji je njezinu djecu napravio siročadi i koji je prekinuo sjaj jedne velika žene.

A zašto vam sve ovo pišem?

Danas sam u centru vidjela jednu ženu kako sjedi na klupi, gleda u pod i priča sama sa sobom. Mojih je godina, dakle, trebala bi se nalaziti u nekoj fazi u životu kad je većina stvari pod kontrolom. Nešto mi nije dalo mira, prišla sam joj i pitala smijem li sjesti pokraj nje. Samo je kimnula u znak odobravanja. Nešto je mumljala sebi u bradu i ja sam dobila poriv da je pitam: Jeste li dobro?

Pogledala me u čudu i rekla: Jesam. Nije mi ništa.

Ira mi se stvorila pred očima i morala sam postati onda dosadna babetina i izvući iz nje dio patnje. Ne, ne radim to inače, ali ovo je bilo za moju Iru. Kad već nju nisam mogla spasiti…

U tih sat vremena koliko smo provele zajedno, saznala sam da se gospođi vratio rak na jednjaku, da joj se sin ženi i da je snaha demon koji hoda, ali njezin sin jedinac je zaljubljen ko tele i ona ne žali utjecati na njegovu sreću. Muž joj prigovara na izgledu, jer je nekad bila komad i pol, a danas je siva od kemoterapije i svega što je prošla… Ima tu još toga, ali možda i bolje da ne znate…

I nakon što mi je ispričala svoju priču, odahnula je rekavši:

“Pa nije to tako strašno. Strašno zvuči u glavi, ali kad sam prevalila te demone iz glave preko jezika, nisu više toliko strašni. Sve je to rješivo, zar ne?”

Blenula sam ‘ko tele u šarena vrata jer već kod spomena raka, noge su mi se odrezale i nisam vidjela svjetlo na kraju tunela. A ova žena ga vidi.

Ustala je i zahvalila mi se na vremenu. Boja u obraze joj se vratila.

A ja? Ja sam tih sat vremena koje smo provele zajedno samo slušala. Nisam komentirala, nego sam samo kimala glavom. I to je bilo dovoljno.
Dakle, ponekad je saslušati – dovoljno. Budite tu za svoje bližnje. Saslušajte. Neka znaju da vas uvijek mogu nazvati i izbaciti te demone. A ako vi imate demone, podijelite ih sa nekime. Kad pređu preko jezika, manji su.

Govorim vam ovo i zbog vaše djece. Pričajte sa njima. Nek se osjećaju sigurno u svojim domovima. Naučite kćeri da se uvijek mogu vratiti kući i nakon što se udaju. Stvorite im sigurno mjesto. To je najmanje što možemo učiniti da ih zaštitimo od ovog ogavnog svijeta i zločestih ljudi koji lajkovima i dislajkovima vladaju internetom i postavljaju krive norma ponašanja.

No, to je tema za neki drugi dan.

I da ne zaboravim… Tu sam… za prijatelje i obitelj 24/7.

I na svaki vaš: Nije mi ništa… Očekujte more pitanja…

Voli vas vaša Nevena

Dragi naši dječaci, muškarci i oni koji će to tek postati, ova kolumna je za vas, pa da vas čujemo!

Velika odgovornost na odgoju muškog djeteta i njegovu samosvjesnost jest na majci. Zapravo, ona je ta koja bi trebala već od ranog djetinjstva poticati svog sina da se osamostali i da ga pripremi na samački život, kako on ne bi bio ovisan o nikome. Nažalost, u našoj tradiciji, to još uvijek nije prihvaćeno kao norma ponašanja. Politika naših majki danas je: ‘Neka, ja ću! On će se ionako mučiti cijeli život’. I tako mati stvori sebi ovisnika o drugima….

Način na koji bi bilo najbolje da ga nauči kućanskim poslovima je svakako kroz igru. Znam da u današnje vrijeme kad žene rade dva posla, nema se vremena za igru, ali gledajte na to kao priliku da se družite, napravite kućanske poslove i izgradite svog malenog dječaka u samostalnog čovjeka.

Foto: ilustracija/ iStockphoto-DGLimages

A sad malo direktno vama, dragi naši pripadnici jačeg spola..

Prije nego što se vjenčate, pokušate živjeti sami. Iznajmite stan. Sami plaćate stanarinu. Kupite krevet i madrac. Kupite si televizor. Što je najvažnije, kupite lonce, štednjak i sve posuđe koje će vam trebati u kuhinji. Naučite kuhati, nahraniti se. Stvarno? Kuhate samostalno prije braka?

Možete li se vratiti kući s posla i ostati sami u kući, a da ne izađete podružiti se malo s ekipom? Možete li se osjećati ugodno sami sa sobom? Možete li sjediti sami u svojoj kući, posebno tijekom vikenda, i gledati nogometne utakmice i pritom se osjećati sretno? Možete li oprati odjeću, očistiti kuću i namjestiti krevet? Možete li sami sebi skuhati, a da ne odete kupiti već pripremljenu hranu?

Jednog dana, kad postanete oženjen muškarac, nećete moći cijeniti sve što vaša žena čini za vaš dom, ako prethodno niste živjeli sami i morali se samostalno brinuti o svom domu. Nećete moći cijeniti njezin trud dok baš svaki dan kuha svježu hranu, ako ste u svom samačkom životu jeli hranu koju je kuhao netko drugi ili ste naručivali iz restorana.

Foto: ilustracija/pexels-mart-production-7641012

U većini studenskih domova diljem svijeta mladići su skloni izlaziti sa djevojkama kako bi imali nekoga tko će im kuhati i eventualno pospremiti sobu, a za nagradu oboma druženje završi seksom. Nagrada njemu što se snašao i opet nije morao naučiti kućanske poslove i nagrada njoj što je dobro odradila posao.

Nažalost, s druge strane, postoje i djevojke koje izlaze s dečkima kako bi imale nekoga tko će im dati novac da kupe što god trebaju i to one nagrađuju seksom. Među muškim prijateljima, nakon što jedan od njih pronađe djevojku, svi prijatelji vjeruju da će djevojka dolaziti, barem vikendom, kuhati, prati i čistiti prostor u kojem žive. Za njih je to dužnost djevojke. Tužno, zar ne?

I sad kad iz ove perspektive pogledamo razloge zašto se mladi međusobno druže, netko bi pomislio da je riječ o koristi. I jest. Ne mislite li da je možda bolje da vi dečki, muškarci i svi koji ćete to jednog dana postati, ipak naučite samostalno živjeti, bez da ovisite o djevojkama?

Ne bi li bilo dobro sam sebi organizirati život, naučiti kućanske poslove i jednog dana pokazati svojoj životnoj partnerici kako ste s njom ravnopravni, kako vam ona nije sluškinja i time omogućiti zdrav partnerski odnos, bez podrazumijevanja međusobnih naučenih muško – ženskih odnosa naših predaka?

Ne bi li bilo dobro dovesti djevojku u stan zato što vam je s njom lijepo razgovarati i provoditi vrijeme, a ne zato da vam počisti kuću i da sve to završi seksom? I dokad tako? Koliko žena mora proći kroz tvoj stan dok ne dođe ona prava?

Foto: Pixabay/StockSnap

Jeste li razmišljali o samodisciplini vezanoj uz seksualne porive? Niste? Pokušajte! Tek kad čovjek uspije svoj primarni nagon obuzdati, tek tada je vladar svog tijela i uma. Nije li nam svima to cilj?

Jeste li razmišljali kako bi preživjeli da ostanete bez prihoda? U kakvom bi stanju bio vaš um i vaše tijelo? Biste li mogli pronaći sreću u malim stvarima?

U trenucima kad pokraj sebe nemate nikoga, kad nemate prihoda i kad ovisite sami o sebi, prava slika vas dolazi do izražaja. Zapitajte se možete li pogledati tu osobu u lice i dati joj svoj život u ruke? Mislite da možete? Nadajmo se, jer tek tada ste spremni podijeliti život s nekime bez da mu budete teret. Ne biti teret partneru, to je pravi partnerski odnos.

Eto, malo smo vas u razmišljanje bacili, jer činjenica da danas mladenci potroše više vremena i energije na pripremanje svadbe nego na pripremu za brak, je – zastrašujuća.

Ne znamo je li vam ikad itko ovakvo svjetlo na samog sebe bacio, ali vjerujemo da je nužno pogledati taj kut i priznati si što možemo, a što ne. Da smo to radili prije, danas bi bili puno sretniji u brakovima.

Do iduće srijede, s nekim veselijim temama, pozdravljaju vas Nena & Chicha team!

Kako upravo doznajemo, danas oko 16.30 sati u centru Velike Gorice, u Zagrebačkoj ulici, nepoznati je počinitelj uz prijetnju vatrenim oružjem počinio razbojništvo nad dvije zaposlenice Nove hrvatske banke, pri čemu je otuđio novac.

Kako doznajemo iz Policijske uprave zagrebačke, očevid je u tijeku, nakon čega će policija izvijestiti o detaljima oružane pljačke.

U odnosu na turistički rekordnu 2019. godinu do sada je ostvareno oko 87 posto dolazaka, dok je broj noćenja na razini 2019. godine. Najnoviji podaci sustava eVisitor pokazuju kako je u Zagrebačkoj županiji do sada ostvareno oko 78 posto više dolazaka i 65 posto  više noćenja turista u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Gledano prema destinacijama ove je godine najviše gostiju boravilo u Velikoj Gorici, Svetoj Nedelji, Jastrebarskom, Samoboru i Ivanić-Gradu, doznajemo iz Turističke zajednice Zagrebačke županije.

Foto: Zagrebačka županija

Podaci sustava eVisitor također pokazuju kako su trenutno najbrojniji gosti pored domaćih, gosti s tržišta Njemačke, Poljske, Nizozemske, Austrije, SAD, Italije, Češke, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Gledano prema vrsti smještaja najviše gostiju boravilo je u hotelima, objektima u domaćinstvu, kampovima,te kućama za odmor.

– Uz mnoštvo različitih sadržaja, zanimljiva mjesta i brojne šetnice i poučne staze, dvorce koje možete posjetiti i istražiti, poznate vinske ceste i nadaleko poznatu gastro ponudu ovog kraja, zeleni zagrebački prsten idealna je destinacija za godišnji odmor,  daleko od gužve i masovnog turizma. Sigurna sam kako su baš to glavni razlozi i činjenice kako su kuće za odmor u Zagrebačkoj županiji totalni hit.  Za nas je izuzetan podatak da na području Zagrebačke županije imamo više od pedeset novih smještajnih objekata među kojima je čak dvadeset kuća za odmor visoke kvalitete i strukture.

Foto: kuća za odmor, TZZŽ

Mapiranjem turizma identificirali smo da je jedan od ključnih izazova, neadekvatna struktura i kvaliteta smještajnih kapaciteta na području Zagrebačke županije. Upravo ovakvim rezultatima i povećanjem visokokvalitetnog smještaja stvaramo  koncept turističkog razvoja koji je održiv i visoke dodane vrijednosti – izjavila je Ivana Alilović, direktorica TZ Zagrebačke županije.

Uprava Zrakoplovno-tehničkog centra, usprkos dogovorenim i obećanim rokovima, jučer nije sa servisa predala tri protupožarna aviona Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, piše Jutarnji list.  Radi se o jednom kanaderu i dva Air Tractora, od kojih je za jedan rok za završetak radova pomaknut već treći put. Prema obećanjima Uprave jedan Air Tractor je trebao biti završen još 15. srpnja, pa je odgođeno za četiri dana, ali je rok za predaju sada ponovo pomaknut.

Foto: ilustrativna/ Zrakoplovno-tehnički centar, Velika Gorica/Željko Hladika/PIXSELL

Stoga smo usred protupožarne sezone još uvijek na samo četiri kanadera i tri Air Tractora raspoloživih za gašenje požara. Sugovornici Jutarnjeg tvrde kako takva situacija uopće ne čudi obzirom na to da je u ovom trenutku oko 15 mehaničara na godišnjem, a da stvar bude još bizarnija, Uprava na godišnji odmor tjera i voditelja za protupožarne zrakoplove, njegova zamjenika i još dva mehaničara za kanader, iako se oni tome protive. Osim toga dva su mehaničara otišla na bolovanje kako bi otišli raditi u tvrtke za popravak aviona u Austriju i Njemačku.

Zrakoplovno-tehnički centar trgovačko je društvo pod ingerencijom Centra za restrukturiranje i prodaju. Ravnatelj Centra Milan Plećaš predsjednik je Skupštine društva, a dvoje djelatnika Centra je u Nadzornom odboru ZTC-a. Detaljnije o najnovijoj situaciji u ZTC-u pročitajte ovdje.