Povežite se s nama

HOTNEWS

Od Gorice do Čilea

Objavljeno

na

Igram u Dinamu, a tata kaže: ‘Kad budeš još malo bolji, možeš u Hajduk’

Obitelj Majić, porijeklom iz Vinjana Donjih u blizini Imotskog, došla je u Veliku Goricu 1987., a jedanaest godina poslije na svijet je stigao Igor Karlo, uspješan mladi sportaš koji ruši sve predrasude koje se vežu za nogometaše. Planira završiti fakultat, ne voli izlaske, u pristupu nogometu i životu želi biti što sličniji Ivici Oliću, a na utakmice odlazi direktno s mise.

On je naš dečko, odrastao na Podbrežnici, on je dijete HNK Gorice, velika nada Dinama, kažu i novi “plavi 9”, ali i hrvatski reprezentativac do 17 godina. On je Igor Karlo Majić, čovjek s dva imena.
– Svi me zovu Karlo, ovo Igor je onako, usput – sa smiješkom kaže nogometaš pred kojim bi morala biti lijepa budućnost.

Ne samo zato što je talentiran ili zato što ga hvale i legende poput Ivice Olića, nego zbog načina razmišljanja. Kad razgovate s njim, kad slušate rečenice koje tako lako teku, teško je povjerovati da ovaj momak ima samo 17 godina. Elokventan, inteligentan, iznimno pristojan i prizeman, Karlo ruši sve tabue o nogometašima koji su vam ikad pali na pamet.
Moj je cilj svojim načinom rada, trudom i poštenjem postati uzor djeci, mlađima od sebe. Kad doživim da neko dijete odjene moj dres i kaže da sam mu ja idol, da želi biti poput mene, ostvarit ću svoj san – kaže Majić, najmlađe dijete u obitelji koja broji do sedam.
Mama Biserka predvodi ženski dio kuće, u kojem su još i sestre Ivana (26), Anamarija (24) i Bernarda (22), a za nogometni dio života zaduženi su tata Ivan i brat, također Ivan (19). Karlo je najmlađi, a kroz nogomet je postao i najpoznatiji dio ove skladne obitelji.
Ja bih rekao da smo jedna moderna, složna obitelj u kojoj sve jako dobro funkcionira. Mama je oduvijek bila tu, oprala je moje kopačke valjda tisuću puta, i nikad niti jednom riječju ili gestom nije pokazala da joj je teško. Tata se brine o mojoj karijeru u punom smislu te riječi, on me vodi kroz sve ovo, a on i brat Ivan uz mene su bili i na SP-u u Čileu, ali i na drugim turnirima i prvenstvima. Cijeloj obitelji sam iznimno zahvalan na svemu i jedna od želja mi je da im to jednoga dana vratim barem dvostruko – istaknuo je Karlo.

Cico Grlić me u tajnosti pripremao za Svjetsko prvenstvo
Na razgovor za Reporter došao je u caffe bar “Oziris”, nakon obiteljskog druženja, a prije treninga. Tata i brat su bili tu kao podrška, kao i pri svakom njegovom nogometnom koraku. Iako, kafići mu inače nisu omiljen ambijent.
Izbjegavam ih zbog dima, puno mi je draže prošetati se, biti na zraku, možda otići na neki roštilj s prijateljima. Uostalom, dogovor s tatom je da nema izlazaka tijekom sezone, a i mama često kaže: ‘Noćni klubovi nisu mjesta gdje bi te ljudi trebali viđati’. Nije baš da nikad ne izađem, naravno da i to volim, ali vrlo rijetko – priča buduća nogometna zvijezda.

Počeo je u tadašnjem Radniku, bilo mu je samo sedam godina, s 14 je otišao u Dinamo, a sa 16 postao reprezentativac. Sve zasad nekako ide po planu, tata vodi brigu o svemu, a Karlo radi ono što najbolje zna – igra nogomet. Igrao ga je i na Svjetskom prvenstvu do 17 godina, bio je važan kotačić u momčadi u kojoj su bili Moro, Brekalo, Lovren, Soldo, Kalaica… Hrvatska je stigla do četvrtfinala, a skauti velikih europskih klubova sigurno su podcrtali i njegovo ime.
Šteta što nismo otišli još korak dalje, ali jednostavno je nestalo snage u utakmici protiv Malija. I Ivica Olić, koji je apsolutna legenda i čiji su mi savjeti od velikog značenja, zamjerio mi je što sam u toj utakmici odigrao slabije, ali puno sam se potrošio u utakmicama u skupini i jednostavno nije ostalo snage – prisjeća se Karlo.
Dok je trajalo SP u Čileu, dok su sve novine pisale o jednoj novoj sjajnoj generaciji, ljudima iz velikogoričkog nogometa teško je bilo ostati suzdržan. Na Igora Karla Majića svi su bili ponosni, jedan gorički dečko tako je rano otišao tako visoko, ali postoji i čovjek kojem je sve to značilo još više nego “običnim ljudima”.
Damir Grlić je bio moj prvi trener u Radniku, bio sa mnom i u Gorici, a u međuvremenu je za mene postao puno više od trenera, on mi je prijatelj, mentor, čovjek koji je uvijek uz mene, što god mi zatreba, savjet ili nešto drugo. Ma rekao bih da mi je on kao drugi otac – rekao je Karlo i otkrio jednu ekskluzivu:
Uoči SP-a u Čileu, koje je definitivno vrhunac moje dosadašnje karijere, s Cicom sam potajno radio individualno. Nitko to nije znao, ali on i ja smo se nalazili tu, na našem stadionu, i radili na nekim detaljima u igri. Hvala mu puno na tome i ovim putem, a hvala i mojoj HNK Gorici, koja mi je dopustila da koristim stadion.

Igor Karlo Majić

Football – Euro 2015 U17 – Quarterfinals – Belgium vs. Croatia – 15.05.2015 – Stadium Lazur Bourgas. Karlo Majic, Christophe Janssens.

U borbi plivanja i nogometa pobijedila je lopta
Damir Grlić, danas pomoćnik Damira Milinovića u stožeru prve momčadi, uzeo je Karla pod svoje kao dječaka od sedam godina i na neki ga je način čak i odgajao.
U to prvo vrijeme smo se zapravo igrali, trebalo je vidjeti tko od nas uopće ima afiniteta za nogomet, ali ubrzo je to krenulo i ozbiljnije. Kod Cice je svatko od nas imao svoju bilježnicu, u koju smo upisivali svoje dojmove, viđenja nogometa i svega što nam se događa, a ja posebno pamtim jednu situaciju. Suigrač mi nije dodao loptu u situaciji kad je trebao, pa sam mu u idućem napadu ja uzvratio istom mjerom. Cico me pitao zašto, ja sam mu objasnio, ali nisam se spasio. U bilježnicu sam morao na tri stranice ispisati samo jednu rečenicu: ‘Dodajem loptu igraču kad je u boljoj poziciji’. Tu odgojnu metodu nikad neću zaboraviti, ali sve to mi je puno i pomoglo u sljedećim godinama – priča Karlo.
U Dinamo se preselio s 14 godina, iako su pozivi iz Maksimira stizali i dvije godine prije toga.
Dvije godine sam odigrao odlično na turnirima u Medulinu, prve godine bio sam najbolji igrač, druge najbolji strijelac, i Dinamo je baš zapeo. Zvao me Igor Cvitanović, a meni kao mladom napadaču puno je značilo što je jedan takav sjajan napadač prepoznao kao kvalitetu. No čekali smo pravi trenutak i kad sam navršio 14 procijenili smo da je idealno vrijeme za odlazak u Maksimir. Prvo sam razgovarao s trenerom Grlićem i on mi je rekao: ‘Ako je to tvoja odluka, ako misliš da je ispravna, idi’. Otišao sam i zasad sve ide jako dobro, zaista mogu biti zadovoljan kako se cijela ta priča razvija – ističe Majić.
Teško je predvidjeti što budućnost nosi, velika je to lutrija čak i uz izniman talent i upornost, što svakako krasi junaka ove naše priče, a pogled u prošlost kaže da je Karlo mogao završiti i bitno drukčije. Malo je nedostajalo da, umjesto na travnjaku, završi u bazenu.
Plivanje je moja velika ljubav, kao dijete sam usporedno trenirao plivanje i nogomet, ali kad se trebalo odlučiti za jedno od toga, nogomet je pobijedio. Da je malo više vremena, i danas bih išao na plivanje barem dvaput tjedno, no teško je to sve uskladiti.

Hajduk? Možda jednog dana, zašto ne…
No nije to i jedino što je teško uskladiti. Ima Karlo i jedan obiteljski “problem”. Naime, tata Ivan je veliki hajdukovac, cijela obitelj zapravo, a on je u Dinamu. Sudar svjetova? Svađe? Trzavice? Ne, ništa od toga, Majići imaju svoj način rješavanja takvih situacija.
To rješavamo tako da mi je tata rekao: ‘Sine, kad budeš još malo bolji, kad zaslužiš, onda možeš u Hajduk’ – sa smiješkom kaže Karlo, a smije se na tu svoju rečenicu i tata Ivan, namiguje, kao da se stvarno nada je to moguće. Već sljedeća rečenica otkriva da to i nije daleko od istine…
Iskreno, iako igram za Dinamo i moj klub mi je najvažniji, i ja za sebe mogu reći da sam djelomično hajdukovac! Znate, moji su iz Vinjana Donjih, iz Imotske krajine, ne znam baš kako bih došao ‘dolje’ i rekao da sam Dinamovac – smije se opet “plavi 9” pa nastavlja:
Ja jednog dana u Hajduku? Ništa nije nemoguće. Najvažnije mi je svakoga dana raditi, trenirati, boriti se i napredovati, dati sve što mogu za taj cilj. E sad, hoće li to biti u Dinamu, Hajduku ili u nekom trećem klubu, manje mi je važno. U ovom trenutku je Dinamo vrh kad je riječ o hrvatskom nogometu, sve je idealno, ali nikad se ne zna što budućnost nosi, zato ostavljam sve opcije otvorenima.
Nastavi li putem koji je krenuo, realnije od odlaska u Hajduk moglo bi biti ostvarenje njegova drugog sna, koji u ovom trenutku možda zvuči megalomanski, ali ovaj mali misli ozbiljno…
Oduvijek mi je pojam Real Madrid. Odigrati jednu utakmicu na Santiago Bernabeuu, pa makar i za neki drugi klub, protiv Reala, bilo bi zaista ostvarenje sna. Je, taj klub je velika, velika ljubav još od malena i to je neki moj konačan cilj, ali gdje sam ja još od toga… Uvijek idem korak po korak, iz dana u dan, tako ću i nastaviti, vidjet ćemo gdje će me to odvesti – kazao je Karlo.
Iz svoje Velike Gorice nikad nije ni pomislio otići, u krugu svoje velike, sretne i brojne obitelji najbolje se osjeća, a od obiteljskog doma lakše je doći i do stadiona na kojem je krenula njegova nogometna priča. HNK Gorica je ostala ljubav, dio života.
Kad god mogu, dođem na utakmicu Gorice, a kad ne mogu zbog obaveza, uvijek se informiram, znam kako su odigrali, tko je igrao, što se događalo… Istinski se veselim svakom uspjehu Gorice, veliki sam navijač i zaista bih volio da konačno uđe u prvu ligu, jer to ovaj klub zaslužuje. Sjajno je posložen, izbacuje velik broj mladih igrača, čak i za druge klubove, ali u svakom slučaju Gorica to zaslužuje – vjeruje Karlo, kojeg smo doveli i u jednu hipotetsku situaciju iz budućnosti.

Gol mojoj Gorici ne bih mogao slaviti
Dakle, Igor Karlo Majić u toj priči više nije junior, napadač je prve momčadi Dinama, i s “modrima” dolazi na gostovanje u Veliku Goricu. Emocije bi tu sigurno radile, Karlo je takav tip.
Znam samo da ne bih slavio gol da ga zabijem – obećao je Karlo i nastavio:  – Igrao sam ovog ljeta na turniru u Gorici i osjećao sam se fenomenalno. Kad nakon nekog vremena opet dođeš na terene koje doživljavaš svojima, u tako dobro poznate svlačionice, među prijatelje, ljude iz kluba koji su me toliko zadužili, osjećaj je odličan. I, da, bio bih jako sretan da ponovno to doživim, da dođem i s nekim drugim klubom na ovaj stadion, pozdravim ljude koji su mi svakoga dana podrška, koji su uz mene čak i kad me sretnu na ulici, u prolazu. Volio bih dokazati im svima da su bili u pravu kad su me podržavali.

Jedna od najvećih navijačica mu je razrednica u velikogoričkoj Ekonomskoj školi. Podrška je i ravnateljica, ali profesorica Gordana Svekrić je ostavila snažan dojam na Karla.
Da nije bilo nje, vjerojatno bih se morao ispisati iz redovne škole i upisati dopisnu. Da je bilo tako, izgubio bih ove prijatelje izvan nogometa, a to mi je jako važan segment života. Puno su mi u školi izlazili u susret, olakšavali sve ovo, a razrednica prati i utakmice, sve gleda, veseli se svakom mome golu… Preostalo mi je još ovo drugo polugodište i bit ću gotov, a ona je zaista puno pomogla da sve prođe bezbolno – zahvalan je napadač Dinama.
Škola je cijelo ovo vrijeme nekako u drugom planu, no Karlo ne želi na ovome stati.
Fakultet mi je velika želja, ali mislim da će to morati pričekati. Ne, nisam za štrebanje, sjedenje uz knjige i nekakve uredske poslove, tu više mislim na sport. Volio bih jednoga dana biti trener ili profesor tjelesnog, mislim da bih u tim poslovima baš uživao. Već sad, sa 17, upijam sve što treneri rade i govore, od svakoga se može nešto naučiti, a tu bih posebno istaknuo Deana Klafurića, našeg Velikogoričanina koji me trenirao u Dinamu – naglasio je Karlo.

Sličan Mandžukiću, a divi se Ivici Oliću
Samo u godini koja je na izmaku, igrao je nogomet u Čileu i Koreji, sudarao se s vršnjacima iz Bayerna, Arsenala i Olympiakosa, doživio puno toga lijepoga, ali Igor Karlo Majić neće niti u jednom trenutku poletjeti. On požuruje oca i brata kad treba krenuti na trening, radi individualno, ne štedi se ni sekunde u želji da uspije. I jako je dobro svjestan da je pred njim još dug, težak i dalek put.
Želim uspjeti zahvaljujući svome radu, to je misao koja me cijelo vrijeme vodi. Imam sreću da drugi ulažu u mene, da vide nešto u meni, ali zato i osjećam dodatnu odgovornost da napravim sve što je u mojoj moći da opravdam to povjerenje. Rekao sam već, lijepo je kad se netko divi kako igraš nogomet, ali ja želim biti uzor djeci u smislu da shvate koliko je važno raditi na sebi, boriti se i vjerovati. Zato se, recimo, toliko divim Ivici Oliću, on je jako dobar primjer onoga što želim biti jednoga dana – priča Karlo, no kad se priča okrene na usporedbe njega i najboljih napadača današnjice, spomenut će drugog hrvatskog reprezentativca.
Teško je opisivati samog sebe, ali rekao bih da sam po stilu igre najsličniji Mandžukiću. Puno radim za momčad, puno trčim, volim igrati ‘jedan na jedan’, nadigravati se, ali više od svega volim pobjeđivati. Zato i nisam sklon, primjerice, španjolskom nogometu, jer ondje je najvažnije zabaviti publiku. Puno mi se više sviđa njemački pristup, oni uvijek idu na pobjedu, po gol, u napad. To je i moj stil nogometa.
Nekakav ideal kojem stremi ipak nije Mandžukić nego Zlatan Ibrahimović ili Luis Suarez, to su dva omiljena igrača, a naravno da se ne može zaobići ni Lea Messija.
Realovac sam i griješim dušu kad to kažem, ali Messi je bolji od Ronalda. Taj dar od Boga koji on ima je neponovljiv, njegov nogomet je nešto čudesno – kaže Karlo.

Neke ciljeve u životu već je dostigao, mnogi su još pred njim, a najvažnije od svega ipak su – kockice. Priča se opet vraća na reprezentaciju, za koju je debitirao prije nepune dvije godine.
Kad sam dobio prvi poziv u reprezentaciju, tresao sam se od sreće. Pamtim da sam debitirao protiv Kuvajta, imao sam broj 22, što znači da sam bio zadnji igrač te momčadi. No ušao u drugom poluvremenu, odigrao sjajno i ostao tu. Nisam uspio zabiti, pogodio sam valjda sve stative koje sam mogao, ali asistirao sam i ostavio jako dobar dojam – prisjeća se Karlo pa opisuje osjećaj kad krene himna, kad odjeneš hrvatski dres…
Ne znam kako je drugima, ali ja kad čujem himnu, kad utakmica treba početi, kad znam da se borim za Hrvatsku, uvijek imam poseban osjećaj. Jer tu više ne igraš samo za sebe, za klub, tu igraš za 4,5 milijuna ljudi, za sve oni koje možeš razveseliti golom, dobrim potezom. Igraš i za sve one koji će te gledati i poželjeti biti na tvome mjestu, za sve one koje ćeš motivirati onime što pokažeš. Sjećam se kako sam kao dječak skupljao lopte na nekakvom turniru mladih reprezentacije i od tad sam sanjao da budem na mjestu tih igrača. Želim da i mene mlađi tako gledaju, da ih usmjerim svojim radom, ponašanjem i igrom – priča ovaj, upozorili smo već, sasvim netipičan nogometaš.

Dokaz da se može do vrha i preko našega kluba
Svoj mir pronalazi u druženjima s obitelji i najbližim prijateljima, spomenut će trojicu od njih.
Tolić, Sučić i Vugla! To su dečki koji dijele moju životnu filozofiju, slični smo po interesima, na njih trojicu u svakom se trenutku mogu osloniti. Volim i sjediti u ‘Cosanostri’, kvartovskom kafiću u kojem se najbolje osjećam, u kojem poznajem sve ljude, tu se najbolje osjećam – završava svoju priču Igor Karlo Majić, dečko s dva imena i barem tisuću snova.
Jedan od njih bio je nogometno prerasti Goricu i otići do samog vrha, a u tome je vrlo rano uspio. I dokazao da je ovaj klub jako dobar izbor za svakog mladog igrača koji ima najviše moguće ambicije. Ako si, naravno, tip kao što je Karlo. Uporan, vrijedan, predan i do kraja pošten. Bude li samo malo sreće, a nju ovaj dečko zaslužuje, čini se da je nemoguće da ovaj dečko ne napravi sjajnu karijeru. E, tek ćemo onda biti ponosni na jednog našeg klinca koji je korak po korak, počevši od goričkih livada i igrališta, izgradio veliko ime. Pa ćemo ponovno, kad prođe nešto godina, sjesti u neki od goričkih kafića i ispričati priču o frajeru koji je došao do, recimo, Real Madrida. Ili Hajduka, može i to, barem bi tata bio sretan.

Cijeli tekst pročitajte u Reporteru od prosinca….

HOTNEWS

Aktualni sat – Rasprava o Kušancu, proračunu i tržnici, “poduzetnička zona će donijeti nova radna mjesta i investicije”

Vijećnici su raspravljali o proračunu, tržnici električnim autobusima i dnevnoj bolnici.

Objavljeno

na

Objavio/la

Danas je održana 6. sjednica Gradskog vijeća Grada Velike Gorice. Jedna od ključnih točaka bilo je darovanje državnog zemljišta Gradu Velikoj Gorici, i to po žurnom postupku. Prijedlog zaključka o sklapanju Ugovora o darovanju nekretnina u svrhu izgradnje Poduzetničke zone Kušanec-Istok izglasan je velikom većinom, 22 vijećnika glasala su “za”, nitko nije bio protiv, dok su četiri vijećnika ostala suzdržana.

Riječ je o odluci Vlade Republike Hrvatske kojom se Gradu daruje zemljište namijenjeno razvoju Gospodarske zone Kušanec–Istok, projekta procijenjene vrijednosti više od 31 milijun eura, čime je Velika Gorica dobila snažan poticaj za daljnji gospodarski rast, o čemu smo pisali ranije.

Tijekom aktualnog sata vijećnica Nada Finderle postavila je pitanje o financijskom stanju grada, konkretno o manjku do 31. prosinca, ali i o tome kojim kanalima građani mogu komunicirati s Odborom za pritužbe i predstavke.

U odgovoru je pojašnjeno kako se proračun sastoji od računa prihoda i rashoda te računa financiranja. Izneseni su podaci prema kojima je na razini 2025. godine ostvaren višak od 2,6 milijuna eura, no kada se uključi preneseni manjak iz prethodne godine, ukupni manjak iznosi 8,9 milijuna eura.

Što se tiče komunikacije građana, istaknuto je kako se pritužbe mogu slati putem maila, telefonski ili osobnim dolaskom u zgradu gradske uprave, a građani se često direktno obraćaju i nadležnim upravnim odjelima, ovisno o temi.

Vijećnik Mihael Kuliš otvorio je pitanje u kojoj je fazi razvoj poduzetničke zone Kušanec te koji su planovi i očekivanja, a zatražio je i pojašnjenje o planovima za razdvajanje gradske četvrti Miljenko Granić.

Odgovor je dao Neven Karas, istaknuvši kako je u tijeku izmjena urbanističkog plana te zahvalio Vladi RH na darovanom zemljištu. Posebno je naglasio kako je zona veća od 50 hektara te bi trebala biti snažan gospodarski zamašnjak za Veliku Goricu, ali i otvoriti nova radna mjesta.

Karas se dotaknuo i gradske četvrti Miljenko Granić, istaknuvši kako se upravo na tom području posljednjih godina događa najintenzivnija izgradnja te najveći priljev novih stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u toj četvrti je živjelo oko 9 tisuća stanovnika.

“To je gradska četvrt koja odudara od ostalih gradskih četvrta. Moje osobno mišljenje je da je ta gradska četvrt neprirodno stvorena jer postoje naselja okolo koja nisu komplementarna i nemaju iste interese, tako da mislim da bi trebali pokrenuti razdvajanje i da je nekakav logičan slijed razdvajanje Zagrebačke ulice i onda bi se ta gradska četvrt mogla podijeliti po pola”, dodao je Karas.

Jedan od vijećnika otvorio je pitanje statusa gradske tržnice, točnije, je li trenutačna lokacija privremena ili je postala trajno rješenje.

Pročelnik Dubravko Katulić odgovorio je kako tržnica nije privremena te da je Grad uložio značajna sredstva kako bi se postojeći prostor uredio i opremio za prodavače i kupce. Dodao je kako povratak na staru lokaciju nije moguć jer se radi o privatnom vlasništvu.

Na pitanje jednog od vijećnika o planovima za uvođenje električnih autobusa, Katulić je odgovorio kako je u Veliku Goricu već stiglo pet električnih autobusa nizozemskog proizvođača VDL, te da su dosadašnja iskustva pozitivna. Jedini problem je infrastruktura.

“Trenutačno imaju svoju punionicu u Novom Čiču i nije praktično da se isti pune na toj lokaciji. Pokrenuli smo s prijevoznikom izradu projektno-tehničke dokumentacije oko postavljanja punionice i ona će biti smještena gdje je stanica brze linije, s tim da smo napravili i novo stajalište kod tržnice gdje će se ta brza linija premjestiti. Kako je rekao pravilnik o obvezama izvještaja Europske komisije za minimum ciljeva koje se mora postići u cestovnom prometu, obveza je Grada, odnosno prijevoznika koji s nama ima ugovor da 2027. godine mora imati 27 % autobusa, odnosno pet koje smo nabavili i do kraja 2030., mora biti 38 %, dakle to je sedam autobusa, što znači da nam trebaju još dva autobusa i to prijevoznik mora nabaviti kako bismo zadovoljili sve uvjete”, pojasnio je Katulić.

Vijećnik Branimir Mikšić postavio je pitanje o problematičnom križanju A. G. Matoša i Ljudevita Gaja kod STOP SHOP-a, gdje se često događaju prometne nesreće, te o završetku radova na cesti u Mraclinu.

Katulić je rekao kako je Grad već ranije planirao izgradnju rotora te je izrađena projektno-tehnička dokumentacija, a sada se čeka građevinska dozvola. U međuvremenu je postavljena dodatna signalizacija i napravljen južni odvojak kako bi građani mogli lakše izaći na drugu stranu.

Što se tiče Mraclina, Katulić tvrdi da radovi idu svojim tijekom i da ne vidi kašnjenja, no istaknuo je kako se radovi nisu mogli odvijati tijekom zime. Najavio je da bi cesta trebala biti gotova u lipnju, uz napomenu da su dodatni zahtjevi mjesnog odbora za pješačke staze produljili trajanje projekta.

Vijećnik Stipo Duvnjak postavio je pitanje o radovima na pročistaču otpadnih voda, ali i o dolascima veleposlanika u Veliku Goricu te projektima koji su ih doveli u grad.

Direktor VG Vodoopskrbe Ivan Rak odgovorio je kako je građevinska dozvola za pročistač dobivena 12. veljače, izvođači su uvedeni u posao 18. veljače, a završetak radova očekuje se do ljeta 2027. godine. Nakon toga slijedi godina dana probnog rada.

Trenutačno je realizirano 5,2 milijuna eura od ukupno ugovorenih 37 milijuna, a uskoro kreću i obavijesti građanima o priključivanju na sustav odvodnje. Prva cjelina obuhvaća područje od Kobilića i Leknenog prema Trnju.

Gradonačelnik Ačkar odgovorio je na pitanje o dolasku diplomata istaknuvši kako Velika Gorica postaje sve prepoznatljivija na nacionalnoj razini te da je interes investitora sve veći.

“Ponosno možemo reći da je interes stranih investitora, veleposlanika i svih onih relevantnih osoba, kako u društvenom, političkom životu i sportskom u životu, postao puno snažniji, vidniji i veći nego što je to bio prijašnjih godina. Dakako, godi činjenica da smo na nacionalnom nivou prepoznati kao najpoželjniji grad za život u Republici Hrvatskoj. Dakle, zašto diplomati u Velikoj Gorici? Pa mi zatvaramo poduzetničku zonu Meridijan 16 koja je u potpunosti popunjena, a koja je zahvaljujući austrijskom kapitalu i tadašnjem veleposlaniku Republike Austrije došlo do faze popunjenosti koju ima danas. Ovdje su došli veleposlanici razvijenih europskih zemalja, koje su spremne dati zeleno svjetlo i lobirati kako bi upravo kapital i investicije završili u poduzetničkoj zoni Kušanec koja je bila predmet hitnog postupka kada smo započeli sjednicu. Dakle, Velika Gorica se odlučila za logistiku. Svima će usta biti puna da trebamo govoriti o poduzetništvu, tvornicama, međutim mi smo odlučili da idemo na logistiku koja je van periferije našega grada. Mi ovdje govorimo o Meridijanu 16 i Kušancu koji su na petlji. Tako naši građani ne osjete da je to sve u našem gradu i ne osjete nikakve smetnje. Da imamo tešku industriju kao neke druge županije, uvijek bi imalo nešto što bi smetalo našim sugrađanima”, objasnio je Ačkar.

Spomenuo se i projekt PAUK, odnosno Dječja zelena mreža “Plemeniti Pauković”. Riječ je o projektu vrijednom 5,27 milijuna eura, od čega je 4,4 milijuna eura bespovratnih sredstava iz programa Konkurentnost i kohezija 2021.–2027. Projekt je zamišljen kao odgovor na izazove modernog vremena, gdje su djeca sve manje vani, a sve više uz ekrane. U sklopu projekta uređuju se tri urbana koridora i sedam urbanih točaka, s ciljem poticanja djece na boravak na otvorenom i socijalizaciju, ali i edukaciju o klimatskim promjenama te ulozi zelene infrastrukture u smanjenju toplinskih otoka. Najavljeno je i sadnja 377 stabala i 1.200 grmova pogodnih za oprašivače, uz dodatne edukativne aktivnosti.

Vijećnica Sanja Jurković–Draganić postavila je pitanje o poskupljenju GSG-a i izostanku rješenja, ali i o stanju u Dječjem vrtiću Žirek, gdje su se, kako je navela, zbog prokišnjavanja stropa u sobama pojavile kante na podu.

U odgovoru je pojašnjeno kako Grad sam pakira uplatnice, čime je procedura brža, dok se rješenja šalju putem pošte. Naveli su kako je pošta u posljednjem slučaju zamolila produljenje roka dostave zbog velikog broja pošiljki.

Što se tiče DV Žirek, odgovoreno je kako je obnova u tijeku te će vrtić nakon radova biti energetski učinkovit. U tijeku je zamjena stolarije i obnova krova, a zbog izvođenja radova tijekom pedagoške godine skupine se prema potrebi razmještaju. Prokišnjavanje se dogodilo prošli tjedan za vrijeme kiše, dok su radovi bili na krovu, no djeca su odmah premještena u druge skupine.

“Govori se da su vrtići besplatni. Ne, oni nisu besplatni već je grad preuzeo ekonomsku cijenu vrtića. Prošle godine ste i sami glasali, kada je u proračunu ekonomska cijena podignuta sa 400 na 500 eura i to Grad Velika Gorica stavlja unutar proračuna vrtića te se od tih novaca financiraju vrtići”, dodala je pročelnica Lana Krunić Lukinić.

Vijećnik Josip Vitez pitao je hoće li biti dovoljno mjesta u vrtićima te u kojoj su fazi projekti novih vrtića u Pokupskoj i Kolarevoj ulici. Odgovoreno je kako je pristiglo oko 600 prijava za novu pedagošku godinu, od čega je predviđeno oko 320 mjesta u jaslicama i više od 170 mjesta u vrtićkim skupinama.

Istaknuto je kako će i ove godine biti upisana sva djeca koja ispunjavaju uvjete, da su oba roditelja zaposlena, da imaju prebivalište u Velikoj Gorici te da su rođena do 31. kolovoza. Kao dobra vijest navedeno je da će nakon 1. rujna biti otvoren novi vrtić u Pokupskoj ulici s oko 200 mjesta, dok bi vrtić u Kolarevoj mogao doći na red krajem godine ili početkom sljedeće.

Vijećnik Ivo Jelušić otvorio je pitanje kašnjenja radova u naselju Bratstvo te zanimalo ga je tko je odgovoran i postoje li financijski penali, a osvrnuo se i na problem smeća i zaraslih površina u Horvatovoj ulici.

Pročelnik Dubravko Katulić odgovorio je kako su radovi u Bratstvu pri kraju te da je potrebno završiti još jednu prometnicu i spojiti stanicu oborinske odvodnje koja prvotno nije bila predviđena, ali se pokazala nužnom. Najavio je kako bi radovi trebali završiti do kraja mjeseca, a po završetku će se napraviti zapisnik o prekoračenju rokova i razlozima kašnjenja. Što se tiče Horvatove, Katulić je rekao da se problem rješava, no upozorio je da dio građana i dalje odlaže otpad ispred starog reciklažnog dvorišta, iako je novo otvoreno. Istaknuo je da Grad ulaže u sustav i informiranje, ali da se građani također moraju priviknuti na promjene.

Vijećnik Zvonko Kunić pitao je ima li novih informacija o Centru za starije i načinu predbilježbe, kao i o projektu dnevne bolnice.

Gradonačelnik Krešimir Ačkar odgovorio je kako bi radovi trebali završiti početkom 2027. godine, a u centru će biti osigurano više od 100 mjesta za institucionalni smještaj te više od 500 mjesta za izvaninstitucionalne usluge, poput dostave obroka, psihološke pomoći i drugih oblika podrške.

“Na području Velike Gorice imamo 14 tisuća umirovljenika, a ovaj dom može zauzeti samo jedan dio. Volio bih da kao gradonačelnik mogu reći da je netko napravio barem tri staračkom doma, pa da ja mogu govoriti o četvrtom jer bi danas bilo puno lakše pristupiti toj temi, ali nitko prije se nije htio uhvatiti tog pitanja. Mi danas govorimo o prvom centru za starije osobe, ali ne bježimo od toga da će biti puno onih koji zaslužuju biti u to centru i već sada razmatramo zemljište pored dnevne bolnice kako bi tamo napravili drugi centar za starije osobe”, dodao je Ačkar.

Govoreći o dnevnoj bolnici, Ačkar je rekao kako će Velika Gorica dobiti prvu dnevnu bolnicu ne samo u gradu, već i u Zagrebačkoj županiji. Projekt je ušao u program Vlade, a 5. svibnja 2026. objavljen je javni poziv za izradu studije predizvedivosti, što je ocijenio kao prvi konkretan korak prema realizaciji.

“Hvala predsjedniku Vlade, Andreju Plenkoviću i resornom ministarstvu. Vjerujem da će Velika Gorica biti primjer drugim gradovima i županiji u realizaciji ovih važnih problema koji se nisu rješavali desetljećima”, zaključio je Ačkar.

Također, u 12 sati održana je minuta šutnje za tragično stradalog mladića iz Drniša

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Klas i dalje dominira, Kurilovec prati, VG Boys sigurni na 3. mjestu

Objavljeno

na

Objavio/la

Liga veteranskih momčadi Nogometnog saveza Velika Gorica (NSVG) nastavljena je utakmicama 21. i 22. kola u kojem je na 11 odigranih utakmica postignuto 45 golova (21+ 24). Klas i dalje dominira i sigurno ide ka osvajanju prvog mjesta. Kurilovec je također s dvije nove pobjede potvrdio drugu poziciju.

Kobilić, 18.05.2026. Liga veterana NSVG-a 22.kolo: VG Boys – Dinamo 4:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kobilić, 18.05.2026. Liga veterana NSVG-a 22.kolo: VG Boys – Dinamo 4:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kobilić, 18.05.2026. Liga veterana NSVG-a 22.kolo: VG Boys – Dinamo 4:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Derbi 22. kola bila je utakmica između VG Boysa i Dinama (Novo Čiče) na igralištu u Kobiliću. Susret je odigran u prijateljskom tonu, nije bilo težih prekršaja, a prema igri rezultat je posve realan. Utakmicu je vodio sudac Davor Merkaš.

Kobilić, 18.05.2026. Liga veterana NSVG-a 22.kolo: VG Boys – Dinamo 4:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kobilić, 18.05.2026. Liga veterana NSVG-a 22.kolo: VG Boys – Dinamo 4:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kobilić, 18.05.2026. Liga veterana NSVG-a 22.kolo: VG Boys – Dinamo 4:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Utakmice 23. kola igraju se u petak, 22. svibnja, odnosno u ponedjeljak 25. svibnja 2026. godine.

Galerija fotografija

Liga veteranskih momčadi NSVG-a 2025./2026., 21.-22. kolo

Rezultati 22. kola (ponedjeljak, 18.05.2026.): Gradići – Vatrogasac 1:0, Hruševec – Polet 2:3, Lekenik – Velika Mlaka 1947 1:2, Klas – Posavec 9:1, VG Boys – Dinamo 4:0, Kurilovec – Buna 1:0, Lukavec slobodni.

Rezultati 21. kola (petak, 15.05.2026.): Dinamo – Kurilovec1:3, Posavec – VG Boys 0:7, Velika Mlaka 1947 – Klas 1:4, Polet – Lekenik 1:1, Lukavec – Gradići 1:2, Vatrogasac – Hruševec odgođeno, Buna slobodni.

Poredak nakon 22. kola: 1. Klas 49 (19 15 4 0 92:25), 2. Kurilovec 47 (20 15 2 3 60:18), 3. VG Boys 44 (21 14 2 5 66:22), 4. Dinamo 35 (20 11 2 7 62:43), 5. Velika Mlaka 1947 34 (20 11 1 8 50:42), 6. Lekenik 30 (20 9 3 8 51:44), 7. Vatrogasac 30 (19 9 3 7 33:26), 8. Lukavec 22 (20 6 4 10 30:37), 9. Buna 21 (20 6 3 11 28:38), 10. Gradići 21 (20 6 3 11 24:60), 11. Polet 18 (21 5 3 13 29:47), 12. Hruševec 9 (18 2 3 13 23:79), 13. Posavec 8 (19 1 5 13 10:77).

Nastavite čitati

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

na

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji,  pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

 Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Ministar Ružić obišao radove na obnovi Centra za odgoj i obrazovanje

Novi prostori trebali bi donijeti suvremenije uvjete rada i kvalitetnije usluge za ukupno 182 djece uključene u sustav obrazovanja i socijalne skrbi.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: mrosp.gov.hr

Vrijedna obnova Centra za odgoj i obrazovanje u Velikoj Gorici, teško oštećenog u potresu, trebala bi biti završena do rujna 2027. godine, a projekt financiran iz državnog proračuna procijenjen je na više od šest milijuna eura.

Tijekom posjeta Velikoj Gorici ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Alen Ružić obišao je radove na obnovi zgrade Centra u Zagrebačkoj ulici. U pratnji su bili gradonačelnik Krešimir Ačkar i ravnateljica ustanove Ivana Kokić Ajazaj.

Novi prostori trebali bi donijeti suvremenije uvjete rada i kvalitetnije usluge za ukupno 182 djece uključene u sustav obrazovanja i socijalne skrbi. Uz infrastrukturnu obnovu planirano je i tehnološko opremanje Centra. Privremeni prostor nalazi se u najmu Međunarodne zračne luke Zagreb. Ravnateljica Ivana Kokić Ajazaj pritom je istaknula važnost suradnje sa Zračnom lukom koja traje od 2016. godine, kada je potpisana Povelja o suradnji i prijateljstvu s ciljem poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju na području Velike Gorice.

Ministar Ružić zahvalio je upravi zračne luke na kontinuiranoj podršci Centru, ocijenivši suradnju institucija i lokalne zajednice važnim primjerom pomoći djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Goričke večeri: sezona otvorena!

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Vanesa Miković/Cityportal

Nastavite čitati

Reporter 459 - 30.04.2026.

Facebook

Izdvojeno