Povežite se s nama

HOTNEWS

Od Gorice do Čilea

Objavljeno

na

Igram u Dinamu, a tata kaže: ‘Kad budeš još malo bolji, možeš u Hajduk’

Obitelj Majić, porijeklom iz Vinjana Donjih u blizini Imotskog, došla je u Veliku Goricu 1987., a jedanaest godina poslije na svijet je stigao Igor Karlo, uspješan mladi sportaš koji ruši sve predrasude koje se vežu za nogometaše. Planira završiti fakultat, ne voli izlaske, u pristupu nogometu i životu želi biti što sličniji Ivici Oliću, a na utakmice odlazi direktno s mise.

On je naš dečko, odrastao na Podbrežnici, on je dijete HNK Gorice, velika nada Dinama, kažu i novi “plavi 9”, ali i hrvatski reprezentativac do 17 godina. On je Igor Karlo Majić, čovjek s dva imena.
– Svi me zovu Karlo, ovo Igor je onako, usput – sa smiješkom kaže nogometaš pred kojim bi morala biti lijepa budućnost.

Ne samo zato što je talentiran ili zato što ga hvale i legende poput Ivice Olića, nego zbog načina razmišljanja. Kad razgovate s njim, kad slušate rečenice koje tako lako teku, teško je povjerovati da ovaj momak ima samo 17 godina. Elokventan, inteligentan, iznimno pristojan i prizeman, Karlo ruši sve tabue o nogometašima koji su vam ikad pali na pamet.
Moj je cilj svojim načinom rada, trudom i poštenjem postati uzor djeci, mlađima od sebe. Kad doživim da neko dijete odjene moj dres i kaže da sam mu ja idol, da želi biti poput mene, ostvarit ću svoj san – kaže Majić, najmlađe dijete u obitelji koja broji do sedam.
Mama Biserka predvodi ženski dio kuće, u kojem su još i sestre Ivana (26), Anamarija (24) i Bernarda (22), a za nogometni dio života zaduženi su tata Ivan i brat, također Ivan (19). Karlo je najmlađi, a kroz nogomet je postao i najpoznatiji dio ove skladne obitelji.
Ja bih rekao da smo jedna moderna, složna obitelj u kojoj sve jako dobro funkcionira. Mama je oduvijek bila tu, oprala je moje kopačke valjda tisuću puta, i nikad niti jednom riječju ili gestom nije pokazala da joj je teško. Tata se brine o mojoj karijeru u punom smislu te riječi, on me vodi kroz sve ovo, a on i brat Ivan uz mene su bili i na SP-u u Čileu, ali i na drugim turnirima i prvenstvima. Cijeloj obitelji sam iznimno zahvalan na svemu i jedna od želja mi je da im to jednoga dana vratim barem dvostruko – istaknuo je Karlo.

Cico Grlić me u tajnosti pripremao za Svjetsko prvenstvo
Na razgovor za Reporter došao je u caffe bar “Oziris”, nakon obiteljskog druženja, a prije treninga. Tata i brat su bili tu kao podrška, kao i pri svakom njegovom nogometnom koraku. Iako, kafići mu inače nisu omiljen ambijent.
Izbjegavam ih zbog dima, puno mi je draže prošetati se, biti na zraku, možda otići na neki roštilj s prijateljima. Uostalom, dogovor s tatom je da nema izlazaka tijekom sezone, a i mama često kaže: ‘Noćni klubovi nisu mjesta gdje bi te ljudi trebali viđati’. Nije baš da nikad ne izađem, naravno da i to volim, ali vrlo rijetko – priča buduća nogometna zvijezda.

Počeo je u tadašnjem Radniku, bilo mu je samo sedam godina, s 14 je otišao u Dinamo, a sa 16 postao reprezentativac. Sve zasad nekako ide po planu, tata vodi brigu o svemu, a Karlo radi ono što najbolje zna – igra nogomet. Igrao ga je i na Svjetskom prvenstvu do 17 godina, bio je važan kotačić u momčadi u kojoj su bili Moro, Brekalo, Lovren, Soldo, Kalaica… Hrvatska je stigla do četvrtfinala, a skauti velikih europskih klubova sigurno su podcrtali i njegovo ime.
Šteta što nismo otišli još korak dalje, ali jednostavno je nestalo snage u utakmici protiv Malija. I Ivica Olić, koji je apsolutna legenda i čiji su mi savjeti od velikog značenja, zamjerio mi je što sam u toj utakmici odigrao slabije, ali puno sam se potrošio u utakmicama u skupini i jednostavno nije ostalo snage – prisjeća se Karlo.
Dok je trajalo SP u Čileu, dok su sve novine pisale o jednoj novoj sjajnoj generaciji, ljudima iz velikogoričkog nogometa teško je bilo ostati suzdržan. Na Igora Karla Majića svi su bili ponosni, jedan gorički dečko tako je rano otišao tako visoko, ali postoji i čovjek kojem je sve to značilo još više nego “običnim ljudima”.
Damir Grlić je bio moj prvi trener u Radniku, bio sa mnom i u Gorici, a u međuvremenu je za mene postao puno više od trenera, on mi je prijatelj, mentor, čovjek koji je uvijek uz mene, što god mi zatreba, savjet ili nešto drugo. Ma rekao bih da mi je on kao drugi otac – rekao je Karlo i otkrio jednu ekskluzivu:
Uoči SP-a u Čileu, koje je definitivno vrhunac moje dosadašnje karijere, s Cicom sam potajno radio individualno. Nitko to nije znao, ali on i ja smo se nalazili tu, na našem stadionu, i radili na nekim detaljima u igri. Hvala mu puno na tome i ovim putem, a hvala i mojoj HNK Gorici, koja mi je dopustila da koristim stadion.

Igor Karlo Majić

Football – Euro 2015 U17 – Quarterfinals – Belgium vs. Croatia – 15.05.2015 – Stadium Lazur Bourgas. Karlo Majic, Christophe Janssens.

U borbi plivanja i nogometa pobijedila je lopta
Damir Grlić, danas pomoćnik Damira Milinovića u stožeru prve momčadi, uzeo je Karla pod svoje kao dječaka od sedam godina i na neki ga je način čak i odgajao.
U to prvo vrijeme smo se zapravo igrali, trebalo je vidjeti tko od nas uopće ima afiniteta za nogomet, ali ubrzo je to krenulo i ozbiljnije. Kod Cice je svatko od nas imao svoju bilježnicu, u koju smo upisivali svoje dojmove, viđenja nogometa i svega što nam se događa, a ja posebno pamtim jednu situaciju. Suigrač mi nije dodao loptu u situaciji kad je trebao, pa sam mu u idućem napadu ja uzvratio istom mjerom. Cico me pitao zašto, ja sam mu objasnio, ali nisam se spasio. U bilježnicu sam morao na tri stranice ispisati samo jednu rečenicu: ‘Dodajem loptu igraču kad je u boljoj poziciji’. Tu odgojnu metodu nikad neću zaboraviti, ali sve to mi je puno i pomoglo u sljedećim godinama – priča Karlo.
U Dinamo se preselio s 14 godina, iako su pozivi iz Maksimira stizali i dvije godine prije toga.
Dvije godine sam odigrao odlično na turnirima u Medulinu, prve godine bio sam najbolji igrač, druge najbolji strijelac, i Dinamo je baš zapeo. Zvao me Igor Cvitanović, a meni kao mladom napadaču puno je značilo što je jedan takav sjajan napadač prepoznao kao kvalitetu. No čekali smo pravi trenutak i kad sam navršio 14 procijenili smo da je idealno vrijeme za odlazak u Maksimir. Prvo sam razgovarao s trenerom Grlićem i on mi je rekao: ‘Ako je to tvoja odluka, ako misliš da je ispravna, idi’. Otišao sam i zasad sve ide jako dobro, zaista mogu biti zadovoljan kako se cijela ta priča razvija – ističe Majić.
Teško je predvidjeti što budućnost nosi, velika je to lutrija čak i uz izniman talent i upornost, što svakako krasi junaka ove naše priče, a pogled u prošlost kaže da je Karlo mogao završiti i bitno drukčije. Malo je nedostajalo da, umjesto na travnjaku, završi u bazenu.
Plivanje je moja velika ljubav, kao dijete sam usporedno trenirao plivanje i nogomet, ali kad se trebalo odlučiti za jedno od toga, nogomet je pobijedio. Da je malo više vremena, i danas bih išao na plivanje barem dvaput tjedno, no teško je to sve uskladiti.

Hajduk? Možda jednog dana, zašto ne…
No nije to i jedino što je teško uskladiti. Ima Karlo i jedan obiteljski “problem”. Naime, tata Ivan je veliki hajdukovac, cijela obitelj zapravo, a on je u Dinamu. Sudar svjetova? Svađe? Trzavice? Ne, ništa od toga, Majići imaju svoj način rješavanja takvih situacija.
To rješavamo tako da mi je tata rekao: ‘Sine, kad budeš još malo bolji, kad zaslužiš, onda možeš u Hajduk’ – sa smiješkom kaže Karlo, a smije se na tu svoju rečenicu i tata Ivan, namiguje, kao da se stvarno nada je to moguće. Već sljedeća rečenica otkriva da to i nije daleko od istine…
Iskreno, iako igram za Dinamo i moj klub mi je najvažniji, i ja za sebe mogu reći da sam djelomično hajdukovac! Znate, moji su iz Vinjana Donjih, iz Imotske krajine, ne znam baš kako bih došao ‘dolje’ i rekao da sam Dinamovac – smije se opet “plavi 9” pa nastavlja:
Ja jednog dana u Hajduku? Ništa nije nemoguće. Najvažnije mi je svakoga dana raditi, trenirati, boriti se i napredovati, dati sve što mogu za taj cilj. E sad, hoće li to biti u Dinamu, Hajduku ili u nekom trećem klubu, manje mi je važno. U ovom trenutku je Dinamo vrh kad je riječ o hrvatskom nogometu, sve je idealno, ali nikad se ne zna što budućnost nosi, zato ostavljam sve opcije otvorenima.
Nastavi li putem koji je krenuo, realnije od odlaska u Hajduk moglo bi biti ostvarenje njegova drugog sna, koji u ovom trenutku možda zvuči megalomanski, ali ovaj mali misli ozbiljno…
Oduvijek mi je pojam Real Madrid. Odigrati jednu utakmicu na Santiago Bernabeuu, pa makar i za neki drugi klub, protiv Reala, bilo bi zaista ostvarenje sna. Je, taj klub je velika, velika ljubav još od malena i to je neki moj konačan cilj, ali gdje sam ja još od toga… Uvijek idem korak po korak, iz dana u dan, tako ću i nastaviti, vidjet ćemo gdje će me to odvesti – kazao je Karlo.
Iz svoje Velike Gorice nikad nije ni pomislio otići, u krugu svoje velike, sretne i brojne obitelji najbolje se osjeća, a od obiteljskog doma lakše je doći i do stadiona na kojem je krenula njegova nogometna priča. HNK Gorica je ostala ljubav, dio života.
Kad god mogu, dođem na utakmicu Gorice, a kad ne mogu zbog obaveza, uvijek se informiram, znam kako su odigrali, tko je igrao, što se događalo… Istinski se veselim svakom uspjehu Gorice, veliki sam navijač i zaista bih volio da konačno uđe u prvu ligu, jer to ovaj klub zaslužuje. Sjajno je posložen, izbacuje velik broj mladih igrača, čak i za druge klubove, ali u svakom slučaju Gorica to zaslužuje – vjeruje Karlo, kojeg smo doveli i u jednu hipotetsku situaciju iz budućnosti.

Gol mojoj Gorici ne bih mogao slaviti
Dakle, Igor Karlo Majić u toj priči više nije junior, napadač je prve momčadi Dinama, i s “modrima” dolazi na gostovanje u Veliku Goricu. Emocije bi tu sigurno radile, Karlo je takav tip.
Znam samo da ne bih slavio gol da ga zabijem – obećao je Karlo i nastavio:  – Igrao sam ovog ljeta na turniru u Gorici i osjećao sam se fenomenalno. Kad nakon nekog vremena opet dođeš na terene koje doživljavaš svojima, u tako dobro poznate svlačionice, među prijatelje, ljude iz kluba koji su me toliko zadužili, osjećaj je odličan. I, da, bio bih jako sretan da ponovno to doživim, da dođem i s nekim drugim klubom na ovaj stadion, pozdravim ljude koji su mi svakoga dana podrška, koji su uz mene čak i kad me sretnu na ulici, u prolazu. Volio bih dokazati im svima da su bili u pravu kad su me podržavali.

Jedna od najvećih navijačica mu je razrednica u velikogoričkoj Ekonomskoj školi. Podrška je i ravnateljica, ali profesorica Gordana Svekrić je ostavila snažan dojam na Karla.
Da nije bilo nje, vjerojatno bih se morao ispisati iz redovne škole i upisati dopisnu. Da je bilo tako, izgubio bih ove prijatelje izvan nogometa, a to mi je jako važan segment života. Puno su mi u školi izlazili u susret, olakšavali sve ovo, a razrednica prati i utakmice, sve gleda, veseli se svakom mome golu… Preostalo mi je još ovo drugo polugodište i bit ću gotov, a ona je zaista puno pomogla da sve prođe bezbolno – zahvalan je napadač Dinama.
Škola je cijelo ovo vrijeme nekako u drugom planu, no Karlo ne želi na ovome stati.
Fakultet mi je velika želja, ali mislim da će to morati pričekati. Ne, nisam za štrebanje, sjedenje uz knjige i nekakve uredske poslove, tu više mislim na sport. Volio bih jednoga dana biti trener ili profesor tjelesnog, mislim da bih u tim poslovima baš uživao. Već sad, sa 17, upijam sve što treneri rade i govore, od svakoga se može nešto naučiti, a tu bih posebno istaknuo Deana Klafurića, našeg Velikogoričanina koji me trenirao u Dinamu – naglasio je Karlo.

Sličan Mandžukiću, a divi se Ivici Oliću
Samo u godini koja je na izmaku, igrao je nogomet u Čileu i Koreji, sudarao se s vršnjacima iz Bayerna, Arsenala i Olympiakosa, doživio puno toga lijepoga, ali Igor Karlo Majić neće niti u jednom trenutku poletjeti. On požuruje oca i brata kad treba krenuti na trening, radi individualno, ne štedi se ni sekunde u želji da uspije. I jako je dobro svjestan da je pred njim još dug, težak i dalek put.
Želim uspjeti zahvaljujući svome radu, to je misao koja me cijelo vrijeme vodi. Imam sreću da drugi ulažu u mene, da vide nešto u meni, ali zato i osjećam dodatnu odgovornost da napravim sve što je u mojoj moći da opravdam to povjerenje. Rekao sam već, lijepo je kad se netko divi kako igraš nogomet, ali ja želim biti uzor djeci u smislu da shvate koliko je važno raditi na sebi, boriti se i vjerovati. Zato se, recimo, toliko divim Ivici Oliću, on je jako dobar primjer onoga što želim biti jednoga dana – priča Karlo, no kad se priča okrene na usporedbe njega i najboljih napadača današnjice, spomenut će drugog hrvatskog reprezentativca.
Teško je opisivati samog sebe, ali rekao bih da sam po stilu igre najsličniji Mandžukiću. Puno radim za momčad, puno trčim, volim igrati ‘jedan na jedan’, nadigravati se, ali više od svega volim pobjeđivati. Zato i nisam sklon, primjerice, španjolskom nogometu, jer ondje je najvažnije zabaviti publiku. Puno mi se više sviđa njemački pristup, oni uvijek idu na pobjedu, po gol, u napad. To je i moj stil nogometa.
Nekakav ideal kojem stremi ipak nije Mandžukić nego Zlatan Ibrahimović ili Luis Suarez, to su dva omiljena igrača, a naravno da se ne može zaobići ni Lea Messija.
Realovac sam i griješim dušu kad to kažem, ali Messi je bolji od Ronalda. Taj dar od Boga koji on ima je neponovljiv, njegov nogomet je nešto čudesno – kaže Karlo.

Neke ciljeve u životu već je dostigao, mnogi su još pred njim, a najvažnije od svega ipak su – kockice. Priča se opet vraća na reprezentaciju, za koju je debitirao prije nepune dvije godine.
Kad sam dobio prvi poziv u reprezentaciju, tresao sam se od sreće. Pamtim da sam debitirao protiv Kuvajta, imao sam broj 22, što znači da sam bio zadnji igrač te momčadi. No ušao u drugom poluvremenu, odigrao sjajno i ostao tu. Nisam uspio zabiti, pogodio sam valjda sve stative koje sam mogao, ali asistirao sam i ostavio jako dobar dojam – prisjeća se Karlo pa opisuje osjećaj kad krene himna, kad odjeneš hrvatski dres…
Ne znam kako je drugima, ali ja kad čujem himnu, kad utakmica treba početi, kad znam da se borim za Hrvatsku, uvijek imam poseban osjećaj. Jer tu više ne igraš samo za sebe, za klub, tu igraš za 4,5 milijuna ljudi, za sve oni koje možeš razveseliti golom, dobrim potezom. Igraš i za sve one koji će te gledati i poželjeti biti na tvome mjestu, za sve one koje ćeš motivirati onime što pokažeš. Sjećam se kako sam kao dječak skupljao lopte na nekakvom turniru mladih reprezentacije i od tad sam sanjao da budem na mjestu tih igrača. Želim da i mene mlađi tako gledaju, da ih usmjerim svojim radom, ponašanjem i igrom – priča ovaj, upozorili smo već, sasvim netipičan nogometaš.

Dokaz da se može do vrha i preko našega kluba
Svoj mir pronalazi u druženjima s obitelji i najbližim prijateljima, spomenut će trojicu od njih.
Tolić, Sučić i Vugla! To su dečki koji dijele moju životnu filozofiju, slični smo po interesima, na njih trojicu u svakom se trenutku mogu osloniti. Volim i sjediti u ‘Cosanostri’, kvartovskom kafiću u kojem se najbolje osjećam, u kojem poznajem sve ljude, tu se najbolje osjećam – završava svoju priču Igor Karlo Majić, dečko s dva imena i barem tisuću snova.
Jedan od njih bio je nogometno prerasti Goricu i otići do samog vrha, a u tome je vrlo rano uspio. I dokazao da je ovaj klub jako dobar izbor za svakog mladog igrača koji ima najviše moguće ambicije. Ako si, naravno, tip kao što je Karlo. Uporan, vrijedan, predan i do kraja pošten. Bude li samo malo sreće, a nju ovaj dečko zaslužuje, čini se da je nemoguće da ovaj dečko ne napravi sjajnu karijeru. E, tek ćemo onda biti ponosni na jednog našeg klinca koji je korak po korak, počevši od goričkih livada i igrališta, izgradio veliko ime. Pa ćemo ponovno, kad prođe nešto godina, sjesti u neki od goričkih kafića i ispričati priču o frajeru koji je došao do, recimo, Real Madrida. Ili Hajduka, može i to, barem bi tata bio sretan.

Cijeli tekst pročitajte u Reporteru od prosinca….

CityLIGHTS

PODSJETNIK U nedjelju posebna regulacija prometa

Zbog Turopoljskog polumaratona u Velikoj Gorici za vrijeme utrka dio prometnica bit će potpuno zatvoren za motorna vozila, dok će se na pojedinim cestama promet odvijati uz povremena zaustavljanja tijekom prolaska trkača.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica će u nedjelju 31. svibnja, zbog održavanja Turopoljskog polumaratona, imati privremenu regulaciju prometa na više gradskih prometnica, a pojedine autobusne linije vozit će izmijenjenim trasama.

U sklopu manifestacije održat će se utrke na 5, 10 i 21 kilometar, a privremena regulacija prometa stupit će na snagu u 8.50 sati, neposredno prije početka utrka.

Detaljnije pročitajte ovdje.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Dječji vrtić Ciciban ponosni nositelj srebrnog statusa Međunarodne eko-škole

Djecu učimo, a odrasle podsjećamo koliko je važno brinuti o našoj planeti i Zemlji, poručila je ravnateljica Tatjana Karlović Oslaković.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Morena Martinović/Cityportal

Dječji vrtić Ciciban u Velikoj Gorici obilježio je Eko projektni dan svečanim podizanjem zelene zastave, a tom je prilikom vrtiću dodijeljen i srebrni status Međunardone eko-škole.

Svečanost je održana uz sudjelovanje djece iz odgojnih skupina Ribice, Krijesnice, Biseri, Elmeri i Sovice, koja su za okupljene pripremila prigodan program.

Program je bio posvećen važnosti očuvanja okoliša, održivom razvoju i zdravim životnim navikama koje se kod djece razvijaju od najranije dobi. Kroz pjesmu, recitacije i edukativne aktivnosti mališani su pokazali što su tijekom godine učili o brizi za prirodu i planet. Ravnateljica Dječjeg vrtića Ciciban Velika Gorica Tatjana Karlović Oslaković istaknula je kako vrtić već godinama provodi aktivnosti kojima se djecu potiče na odgovorno ponašanje prema okolišu i zdravlju.

Ono što kroz igru i svakodnevno učenje i istraživanje razvijamo kod djece je svijest o tome koliko nam je Zemlja važna i koliko je zdravlje bitno. Imamo sportsko-rekreativne aktivnosti kao što su klizanje, rolanje za djecu, sudjelujemo s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo vezano za Tjedan zdravlja. Kada planiramo izlete sa djecom u proljetnim mjesecima, onda uvijek gledamo da je to OPG, tako da djeca zaista dožive održivi razvoj, rekla je Tatjana Karlović Oslaković.

Dobivanjem srebrnog statusa Međunarodne eko-škole, potvrđen je kontinuirani rad ustanove na promicanju ekološke osviještenosti, održivih navika i zdravog načina života među djecom i djelatnicima. Tijekom svečanosti posebno je naglašena važnost zajedničkog djelovanja djece, roditelja i odgojitelja u stvaranju odgovornijeg odnosa prema prirodi i okolišu.

Djecu učimo, a odrasle podsjećamo koliko je važno brinuti o našoj planeti i Zemlji, poručila je ravnateljica Tatjana Karlović Oslaković.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Obitelj Haidar Diab otvorila svoj dom i srce

Ljiljana i Hassan smatraju svoje uspjehe i nagrade uspjesima za sve Velikogoričane, za sve sugrađane s kojima dijele svakodnevicu.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Privatni album

Ljiljana i Hassan Haidar Diab primili su nas u svoj dom jednog oblačnog jutra, u kojem je tišina nad Velikom Bunom djelovala gotovo opipljivo. Kao da je i vrijeme toga dana odlučilo usporiti korak i prepustiti se miru razgovora uz kavu.

Za drvenim stolićem, dočekali su nas osmijesima i zagrljajima kakvi se obično čuvaju za stare prijatelje, a ne za ljude koje susrećete prvi put. Svaku početnu nelagodu brzo su razbili njihova srdačnost i neposredna dobrohotnost, dok su dobrodošlicu glasnim lavežom upotpunili Medo i Rudi, njihovi vjerni četveronožni prijatelji, kao da i sami žele potvrditi da je ovo dom u kojem se ljudi dočekuju otvorena srca.

Kako to inače biva kada se dođe u goste – prvo pitanje je uvijek „što ćete popiti?“.

Hassan se odmah javio s ponudom koja neizostavno prati domaću gostoljubivost – viski i rakija, bez zadrške i puno razmišljanja. Ljiljana je ipak krenula od nečeg blažeg pa je ponudila kavu, sok i vodu. Nakon kratkog nadmetanja ponuda, red je došao i na nas pa sam samo izustila kako bi mi jedna obična turska kava bez šećera i s malo mlijeka u tom trenutku bila jedina prihvatljiva mjera između budnosti i ostataka jutarnje omamljenosti. Nikola je, s druge strane, zatražio samo vodu. Gotovo asketski izbor koji ide protiv nepisanog pravila da se gostu nudi obilje, a on se za uzvrat odlučuje za njegovu najelementarniju formu.

Politika i bunski dijalekt

Prvih desetak minuta, razgovor je tekao u uobičajenoj i vrlo tipičnoj tematskoj podijeli. Nikola i Hassan su se brzo uhvatili politike, ulazeći u raspravu koja je imala svoj ritam i težinu, dok smo Ljiljana i ja završile u sasvim drugom smjeru. Onom svakodnevnom i prizemljenom tonu u kojem se neizbježno otvaraju teme zdravlja, sitnih tegoba i onoga  „što koga i gdje boli“. Kao što rekoh, vrlo tipičan i klasičan razgovor koji unatoč tome što nas možda generacijski godine dijele, pričamo istim jezikom. Iako pričamo istim jezikom, za Hassana je hrvatski jezik u početku bio izazov. Kao što tradicija nalaže, prvo što su ga u Hrvatskoj naučili kada se doselio bile su psovke. Međutim, to nije bilo neuobičajeno za njega jer, kao što je i sam priznao, Libanonci se s jednakom strašću i na isti način vole izražavati. No, unatoč tome što mu se taj aspekt hrvatskog jezika poprilično brzo prilagodio u njegovu svakodnevicu, bunski dijalekt i dan danas mu zna ostaviti upitnike iznad glave.

Velika Buna kao dom i zdravo okruženje

U Veliku Goricu, točnije Veliku Bunu, Hassan se doselio prije više od 17 godina pa se povela priča o samoj okolini koja ga okružuje, dobrosusjedskim odnosima i utočištu mira koje je u ovom mjestu pronašao. Govorilo se o Velikoj Gorici kao o gradu koji se razvija i u kojem je napredak vidljiv na svakom koraku, ističući kako se taj rast osjeća i u svakodnevici ljudi koji u njemu žive. Prema njegovim riječima, gradu je dana određena ravnoteža sadržaja i kvalitete života, zbog čega ga stanovnici sve više doživljavaju kao mjesto u kojem se ostaje i živi. Ljiljana i Hassan su se osvrnuli i na svoje ljude u selu govoreći kako svi oni ovdje imaju tu jednu „ljudsku crtu i empatiju na ljudskoj razini“. O svojim sumještanima govorili su s očima punih divljenja i poštovanja. Kada se nešto zbiva u selu, svi su tu i „cijelo selo pomaže jedno drugima unatoč tome što svi znaju sve o svima i dobro i loše“. Hassan je nastavio u istom tonu i rekao kako je takvo društvo, zapravo „zdravo društvo, a živjeti u takvom okruženju je divota“.

Seoski tračevi

Posebna čar života na selu poput ovoga, jesu ni više ni manje nego tračevi. Oni sočni, pomalo karikirani i živopisni tračevi. Sve je krenulo od Hassanovog nadimka kojeg su mu nadjenule dvije mještanke čekajući zajedno s njim na autobusnoj stanici. Mara i Bara, kako ćemo ih nazvati za potrebe ove priče, nisu znale da Hassan razumije što njih dvije polušaptom govore pa su nastavile:

  • On ti je Sulejman Veličanstveni, izustila je Mara.
  • Šta ti misliš koliko on para ima, ne bi njega Ljiljana bezveze upecala, nadovezala se Bara.
  • On da ima para kaj bi došel pri nami, sigurno je siromah, bez zadrške je odgovorila Mara i započela neku drugu temu, neki drugi trač.

 

Kako ne bi ispalo da samo žene vole tračeve, Hassan i Ljiljana su se prisjetili njegovih dana provedenih u lokalnom kafiću kojeg su od milja svi zvali Seoski sabor. U tom kafiću je Hassan skinuo „vladarsku etiketu“ Sulejmana i ušao u cipele dostojne novog nadimka – gospon novinar. Ljiljana nam je potom ispričala kako je on volio zalaziti u taj kafić jer bi se tamo okupila „cijela svita“, a on je bio glavna faca. Mještani, i oni mladi, ali i oni stari, nakon radova u polju, svi do jednog bi završili upravo u Seoskom saboru. Tu se govorilo ponajviše o politici, a rakija je bila neizostavan ritual prije ulaska u raspravu s gosponom novinarom.

Kada smo se već dotaknuli gospona novinara, važno je spomenuti kako je Hassan gospon, ali ne u tipičnom smislu kako biste ga možda zamislili. Kako i priliči jednom gostovanju na televiziji, Ljiljana je Hassanu rekla da bi bilo vrijeme da si kupi sako s kojim će ostaviti dojam finog i uglađenog novinara iz Velike Bune. Međutim, Hassan je odrješito rekao da on za to „šepurenje“ na televiziji ne da tisuću eura. Svoju muku je podijelio s kćerkom koja mu je otkrila svijet second hand dućana, mjesta na kojima odbačeni komadi odjeće dobivaju drugi život, a tvrdoglavi novinari sasvim pristojna televizijska izdanja. I zaista, Hassan je za tu prigodu uspio pronaći odijelo i to za tadašnje tri kune jer kako nam je ispričao – „Odijelo zaista ne čini čovjeka nego znanje. Znanje je moć“.

U tom trenutku Ljiljana me pozvala u kuću sa željom da mi pokaže njihov kutak sreće, uspomena i uspjeha, ali i ispriča priču o dvoje ljudi koji su pronašli jedno drugo još davne 2009. godine.

Srce koje je kucalo za otkucaj brže

Ljiljana i Hassan su se upoznali u kafiću u Velikoj Gorici. Njoj je taj kafić bio mjesto gdje je dolazila „popiti kavu, razbistriti svoje misli i odmoriti se od svakodnevnih obaveza“. Toga dana, kada je ušla u kafić i sjela za svoj uobičajeni stol, uočila je Hassana koji je bio fokusiran pisanjem na svom laptopu. U tom trenutku, Ljiljana nije ni slutila da će taj slučajni susret „otvoriti vrata jednom potpuno novom svijetu za nju“.

Njihovi prvi razgovori bili su o knjigama, filmovima i mjestima koje su posjetili. Za vrijeme upoznavanja provodili bi sate razgovarajući telefonom, a na kraju svakog dana Hassan bi svojoj Lili, kako ju od milja zove, poželio laku noć. To je bio njihov ritual koji ih je vezao „čak i kada nisu bili u istom prostoru“. Dani su prolazili, a njihovo druženje je postalo sve učestalije. Ljiljana je odlučila pozvati Hassana u svoju kuću na obiteljsko slavlje kako bi njeni bližnji upoznali čovjeka zbog kojeg je njeno srce kucalo za otkucaj brže. Njen sin Teo, slavio je deseti rođendan , a prigoda je obećavala veselje i dobru zabavu. Hassan je u početku, kako je ona opisivala, bio opušten i s osmijehom na licu. Okupili su se čak i radoznali susjedi da vide tko je to došao pri njih u selo. Priča se povela, žamor je bio sve glasniji, a Hassan sve zbunjeniji. Ljiljana nam je ispričala kako su ti „brzi prijelazi između riječi i stari izrazi“ bili Hassanu poput šifriranih poruka. Međutim, riječi nekada nisu niti potrebne jer „kada je Teo primio Hassana za ruku već na prvom susretu, to je bio znak kako će njih dvoje premostiti sve prepreke“. Ljiljana je majka četvero djece, Maje, Matije, Tea i Tomislava, ali kako kaže – „to nisu samo njena djeca, oni su i Hassanova jer ih je on prihvatio srcem, bez zadrške i bezuvjetno“.

‘On ti je suprug od spisateljice’

Prisjećajući se početaka, Ljiljana je s ponosom pokazivala sve uspomene i sjećanja koja su joj navirala u malom zakutku njihove sobe. U tom mozaiku svakodnevice, čuvaju brojne pohvalnice i nagrade zajedničkih uspjeha, fotografije i suvenire s putovanja te sitnice koje služe kao nijemi podsjetnik na godine koje su zajedno ispisivali. Osim Hassanovih sačuvanih tekstova, koje je Ljiljana vrijedno sakupljala iz dana u dan, na drvenom stoliću položene su njene dvije autorske knjige, ali i Turopoljska poculica.

Ova hvale vrijedna nagrada za književno stvaralaštvo promijenila je smjer cijele priče jer iza Hassanova imena i javnog prepoznavanja, tiho je stajala Ljiljana, jednako darovita i jednako vrijedna divljenja. Hassan se tako našalio pa rekao kako su prije svi znali reći da je ona supruga od ratnog reportera, a sada govore „on ti je suprug od spisateljice“. Bilo kako bilo, po tom pitanju, oboje smatraju svoje uspjehe i nagrade „uspjesima za sve Velikogoričane, za sve sugrađane s kojima dijele svakodnevicu“.

Život Ljiljane i Hassana je sve samo ne običan i dosadan. Baš suprotno, kako je i sama Ljiljana rekla, njihov privatni život je „živ, dinamičan i pun izazova, ali istovremeno ispunjen nevjerojatnim trenucima koje nijedna oluja ne može pomaknuti“. U njihovom domu, među knjigama, uspomenama i pričama koje se uz kavu spontano vraćaju u razgovore, jasno se osjeti koliko su godine zajedničkog života izgradile povezanost satkanu od poštovanja, razumijevanja i bezuvjetne podrške. Njihov život nije ispunjen velikim i savršenim trenucima, nego malim svakodnevnim ritualima, smijehom, dugim razgovorima i tihim osloncem koji su jedno drugome postali kroz godine. Upravo u tome možda i leži prava ljepota njihove priče, u činjenici da su od jednog slučajnog susreta stvorili dom u kojem su ljubav, pripadnost i toplina pronašli svoje trajno mjesto. I dok Hassan ostaje prepoznatljiv po svom novinarskom glasu, a Ljiljana po književnom talentu i toplini kojom okuplja ljude oko sebe, njihova najveća vrijednost ostaje ono što su zajedno izgradili, a to je  životna priča koja potvrđuje da se različiti svjetovi ponekad pronađu baš onda kada to najmanje očekujemo.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Velika Gorica sve češće tema nacionalnih rasprava – Ačkar u Saboru o jednom od najsigurnijih gradova u RH

Gradonačelnik je istaknuo Buševec kao naselje bez zabilježenog delinkventnog ponašanja.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica ponovno se našla u fokusu nacionalne rasprave, ovog puta zbog teme sigurnosti i društvene klime u lokalnim sredinama. Gradonačelnik Krešimir Ačkar u Hrvatskom saboru poručio je Velika Gorica jedan od najsigurnijih gradova u Hrvatskoj, a posebno je izdvojio Buševec.

“Naše naselje Buševec u cijeloj svojoj povijesti, pa i danas ima nultu stopu zabilježenog delinkventnog ponašanja. To znači da sigurnost u našim mjestima lokalne samouprave, a i javnom eteru i prostoru zastupamo, nije samo pitanje MUP-a, nije samo pitanje pravosuđa, nego je pitanje opće društvene klime kojoj moramo pristupiti vrlo odgovorno”, rekao je Ačkar

Govoreći o sigurnosti, naglasio je važnost društvene odgovornosti, očuvanja tradicije i uloge lokalnih udruga i društvenih organizacija. Upravo je njima zahvalio za doprinos stvaranju sigurne i povezane zajednice.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Plamen Sportskih igara mladih stigao u Veliku Goricu

Suradnja Grada Velike Gorice i Sportskih igara mladih traje već godinama, a upravo se s državnih završnica gorički predstavnici redovito vraćaju s medaljama i vrijednim sportskim iskustvima.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Morena Martinović/Cityportal

Park dr. Franje Tuđmana danas je bio ispunjen dječjim smijehom, sportskim navijanjem i natjecateljskim duhom jer je Velika Gorica ponovno ugostila Telemach Dan sporta u sklopu Plazma Sportskih igara mladih, najveće amaterske sportske manifestacije u Europi koja ove godine obilježava 30. rođendan.

Mlade sportašice i sportaši natjecali su se u graničaru i atletici u dvije dobne kategorije – 2015. godište i mlađi te 2017. godište i mlađi – a najbolje ekipe i pojedinci izborili su plasman na Državnu završnicu Plazma Sportskih igara mladih koja će se krajem srpnja održati u Rijeci.

Posebno oduševljenje među djecom izazvao je dolazak Luke Lovre Klarice, hrvatskog rukometnog reprezentativca, dugogodišnjeg igrača RK Zagreb i bivšeg igrača HRK Gorica, koji je zajedno s djecom zapalio plamen Sportskih igara mladih. Na događanju je bio i Viktor Strašan Frajer, maskota Sportskih igara mladih, koji je dodatno podigao atmosferu među okupljenim sudionicima.

Suradnja Grada Velike Gorice i Sportskih igara mladih traje već godinama, a upravo se s državnih završnica gorički predstavnici redovito vraćaju s medaljama i vrijednim sportskim iskustvima.

– Hvala vam što ovo prijateljstvo Sportskih igara mladih i Velike Gorice traje već dugi niz godina. Danas igramo graničara, trčimo atletiku, igramo nogomet Coca-Cola Cup i igramo košarku Sprite, rekao je David Burburan, nekadašnji vaterpolist i današnji direktor razvoja Sportskih igara mladih.

Natjecatelji su tijekom dana pokazali sportski duh, zajedništvo i fair play, vrijednosti koje Sportske igre mladih kontinuirano promiču već tri desetljeća kroz besplatna sportska natjecanja za djecu osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta. Sudionicima se obratila i pročelnica za predškolski odgoj, školstvo i društvene djelatnosti Lana Krunić Lukinić.

– Dajte sve od sebe. Budite uporni, a najbolji će pobijediti! Samo tako budite u natjecanju i ja otvaram ove sportske igre. Sretno svima!, poručila je okupljenim natjecateljima.

Osim natjecanja u graničaru i atletici, Sportske igre mladih tijekom godine okupljaju djecu i mlade u brojnim disciplinama poput Coca-Cola Cupa u malom nogometu, HEP turnira u rukometu, 3×3 Sprite Cupa u košarci, odbojke, šaha, stolnog tenisa i tenisa.

Sudjelovanje na svim natjecanjima potpuno je besplatno, a Igre su otvorene za pojedince i slobodno formirane ekipe bez obzira na prethodno sportsko iskustvo. Organizatori očekuju kako će tijekom jubilarne 30. sezone u Hrvatskoj sudjelovati više od 140 tisuća djece i mladih.

Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal

Nastavite čitati

Reporter 460 - 28.05.2026.

Facebook

Izdvojeno