Povežite se s nama

HOTNEWS

Od Gorice do Čilea

Objavljeno

na

Igram u Dinamu, a tata kaže: ‘Kad budeš još malo bolji, možeš u Hajduk’

Obitelj Majić, porijeklom iz Vinjana Donjih u blizini Imotskog, došla je u Veliku Goricu 1987., a jedanaest godina poslije na svijet je stigao Igor Karlo, uspješan mladi sportaš koji ruši sve predrasude koje se vežu za nogometaše. Planira završiti fakultat, ne voli izlaske, u pristupu nogometu i životu želi biti što sličniji Ivici Oliću, a na utakmice odlazi direktno s mise.

On je naš dečko, odrastao na Podbrežnici, on je dijete HNK Gorice, velika nada Dinama, kažu i novi “plavi 9”, ali i hrvatski reprezentativac do 17 godina. On je Igor Karlo Majić, čovjek s dva imena.
– Svi me zovu Karlo, ovo Igor je onako, usput – sa smiješkom kaže nogometaš pred kojim bi morala biti lijepa budućnost.

Ne samo zato što je talentiran ili zato što ga hvale i legende poput Ivice Olića, nego zbog načina razmišljanja. Kad razgovate s njim, kad slušate rečenice koje tako lako teku, teško je povjerovati da ovaj momak ima samo 17 godina. Elokventan, inteligentan, iznimno pristojan i prizeman, Karlo ruši sve tabue o nogometašima koji su vam ikad pali na pamet.
Moj je cilj svojim načinom rada, trudom i poštenjem postati uzor djeci, mlađima od sebe. Kad doživim da neko dijete odjene moj dres i kaže da sam mu ja idol, da želi biti poput mene, ostvarit ću svoj san – kaže Majić, najmlađe dijete u obitelji koja broji do sedam.
Mama Biserka predvodi ženski dio kuće, u kojem su još i sestre Ivana (26), Anamarija (24) i Bernarda (22), a za nogometni dio života zaduženi su tata Ivan i brat, također Ivan (19). Karlo je najmlađi, a kroz nogomet je postao i najpoznatiji dio ove skladne obitelji.
Ja bih rekao da smo jedna moderna, složna obitelj u kojoj sve jako dobro funkcionira. Mama je oduvijek bila tu, oprala je moje kopačke valjda tisuću puta, i nikad niti jednom riječju ili gestom nije pokazala da joj je teško. Tata se brine o mojoj karijeru u punom smislu te riječi, on me vodi kroz sve ovo, a on i brat Ivan uz mene su bili i na SP-u u Čileu, ali i na drugim turnirima i prvenstvima. Cijeloj obitelji sam iznimno zahvalan na svemu i jedna od želja mi je da im to jednoga dana vratim barem dvostruko – istaknuo je Karlo.

Cico Grlić me u tajnosti pripremao za Svjetsko prvenstvo
Na razgovor za Reporter došao je u caffe bar “Oziris”, nakon obiteljskog druženja, a prije treninga. Tata i brat su bili tu kao podrška, kao i pri svakom njegovom nogometnom koraku. Iako, kafići mu inače nisu omiljen ambijent.
Izbjegavam ih zbog dima, puno mi je draže prošetati se, biti na zraku, možda otići na neki roštilj s prijateljima. Uostalom, dogovor s tatom je da nema izlazaka tijekom sezone, a i mama često kaže: ‘Noćni klubovi nisu mjesta gdje bi te ljudi trebali viđati’. Nije baš da nikad ne izađem, naravno da i to volim, ali vrlo rijetko – priča buduća nogometna zvijezda.

Počeo je u tadašnjem Radniku, bilo mu je samo sedam godina, s 14 je otišao u Dinamo, a sa 16 postao reprezentativac. Sve zasad nekako ide po planu, tata vodi brigu o svemu, a Karlo radi ono što najbolje zna – igra nogomet. Igrao ga je i na Svjetskom prvenstvu do 17 godina, bio je važan kotačić u momčadi u kojoj su bili Moro, Brekalo, Lovren, Soldo, Kalaica… Hrvatska je stigla do četvrtfinala, a skauti velikih europskih klubova sigurno su podcrtali i njegovo ime.
Šteta što nismo otišli još korak dalje, ali jednostavno je nestalo snage u utakmici protiv Malija. I Ivica Olić, koji je apsolutna legenda i čiji su mi savjeti od velikog značenja, zamjerio mi je što sam u toj utakmici odigrao slabije, ali puno sam se potrošio u utakmicama u skupini i jednostavno nije ostalo snage – prisjeća se Karlo.
Dok je trajalo SP u Čileu, dok su sve novine pisale o jednoj novoj sjajnoj generaciji, ljudima iz velikogoričkog nogometa teško je bilo ostati suzdržan. Na Igora Karla Majića svi su bili ponosni, jedan gorički dečko tako je rano otišao tako visoko, ali postoji i čovjek kojem je sve to značilo još više nego “običnim ljudima”.
Damir Grlić je bio moj prvi trener u Radniku, bio sa mnom i u Gorici, a u međuvremenu je za mene postao puno više od trenera, on mi je prijatelj, mentor, čovjek koji je uvijek uz mene, što god mi zatreba, savjet ili nešto drugo. Ma rekao bih da mi je on kao drugi otac – rekao je Karlo i otkrio jednu ekskluzivu:
Uoči SP-a u Čileu, koje je definitivno vrhunac moje dosadašnje karijere, s Cicom sam potajno radio individualno. Nitko to nije znao, ali on i ja smo se nalazili tu, na našem stadionu, i radili na nekim detaljima u igri. Hvala mu puno na tome i ovim putem, a hvala i mojoj HNK Gorici, koja mi je dopustila da koristim stadion.

Igor Karlo Majić

Football – Euro 2015 U17 – Quarterfinals – Belgium vs. Croatia – 15.05.2015 – Stadium Lazur Bourgas. Karlo Majic, Christophe Janssens.

U borbi plivanja i nogometa pobijedila je lopta
Damir Grlić, danas pomoćnik Damira Milinovića u stožeru prve momčadi, uzeo je Karla pod svoje kao dječaka od sedam godina i na neki ga je način čak i odgajao.
U to prvo vrijeme smo se zapravo igrali, trebalo je vidjeti tko od nas uopće ima afiniteta za nogomet, ali ubrzo je to krenulo i ozbiljnije. Kod Cice je svatko od nas imao svoju bilježnicu, u koju smo upisivali svoje dojmove, viđenja nogometa i svega što nam se događa, a ja posebno pamtim jednu situaciju. Suigrač mi nije dodao loptu u situaciji kad je trebao, pa sam mu u idućem napadu ja uzvratio istom mjerom. Cico me pitao zašto, ja sam mu objasnio, ali nisam se spasio. U bilježnicu sam morao na tri stranice ispisati samo jednu rečenicu: ‘Dodajem loptu igraču kad je u boljoj poziciji’. Tu odgojnu metodu nikad neću zaboraviti, ali sve to mi je puno i pomoglo u sljedećim godinama – priča Karlo.
U Dinamo se preselio s 14 godina, iako su pozivi iz Maksimira stizali i dvije godine prije toga.
Dvije godine sam odigrao odlično na turnirima u Medulinu, prve godine bio sam najbolji igrač, druge najbolji strijelac, i Dinamo je baš zapeo. Zvao me Igor Cvitanović, a meni kao mladom napadaču puno je značilo što je jedan takav sjajan napadač prepoznao kao kvalitetu. No čekali smo pravi trenutak i kad sam navršio 14 procijenili smo da je idealno vrijeme za odlazak u Maksimir. Prvo sam razgovarao s trenerom Grlićem i on mi je rekao: ‘Ako je to tvoja odluka, ako misliš da je ispravna, idi’. Otišao sam i zasad sve ide jako dobro, zaista mogu biti zadovoljan kako se cijela ta priča razvija – ističe Majić.
Teško je predvidjeti što budućnost nosi, velika je to lutrija čak i uz izniman talent i upornost, što svakako krasi junaka ove naše priče, a pogled u prošlost kaže da je Karlo mogao završiti i bitno drukčije. Malo je nedostajalo da, umjesto na travnjaku, završi u bazenu.
Plivanje je moja velika ljubav, kao dijete sam usporedno trenirao plivanje i nogomet, ali kad se trebalo odlučiti za jedno od toga, nogomet je pobijedio. Da je malo više vremena, i danas bih išao na plivanje barem dvaput tjedno, no teško je to sve uskladiti.

Hajduk? Možda jednog dana, zašto ne…
No nije to i jedino što je teško uskladiti. Ima Karlo i jedan obiteljski “problem”. Naime, tata Ivan je veliki hajdukovac, cijela obitelj zapravo, a on je u Dinamu. Sudar svjetova? Svađe? Trzavice? Ne, ništa od toga, Majići imaju svoj način rješavanja takvih situacija.
To rješavamo tako da mi je tata rekao: ‘Sine, kad budeš još malo bolji, kad zaslužiš, onda možeš u Hajduk’ – sa smiješkom kaže Karlo, a smije se na tu svoju rečenicu i tata Ivan, namiguje, kao da se stvarno nada je to moguće. Već sljedeća rečenica otkriva da to i nije daleko od istine…
Iskreno, iako igram za Dinamo i moj klub mi je najvažniji, i ja za sebe mogu reći da sam djelomično hajdukovac! Znate, moji su iz Vinjana Donjih, iz Imotske krajine, ne znam baš kako bih došao ‘dolje’ i rekao da sam Dinamovac – smije se opet “plavi 9” pa nastavlja:
Ja jednog dana u Hajduku? Ništa nije nemoguće. Najvažnije mi je svakoga dana raditi, trenirati, boriti se i napredovati, dati sve što mogu za taj cilj. E sad, hoće li to biti u Dinamu, Hajduku ili u nekom trećem klubu, manje mi je važno. U ovom trenutku je Dinamo vrh kad je riječ o hrvatskom nogometu, sve je idealno, ali nikad se ne zna što budućnost nosi, zato ostavljam sve opcije otvorenima.
Nastavi li putem koji je krenuo, realnije od odlaska u Hajduk moglo bi biti ostvarenje njegova drugog sna, koji u ovom trenutku možda zvuči megalomanski, ali ovaj mali misli ozbiljno…
Oduvijek mi je pojam Real Madrid. Odigrati jednu utakmicu na Santiago Bernabeuu, pa makar i za neki drugi klub, protiv Reala, bilo bi zaista ostvarenje sna. Je, taj klub je velika, velika ljubav još od malena i to je neki moj konačan cilj, ali gdje sam ja još od toga… Uvijek idem korak po korak, iz dana u dan, tako ću i nastaviti, vidjet ćemo gdje će me to odvesti – kazao je Karlo.
Iz svoje Velike Gorice nikad nije ni pomislio otići, u krugu svoje velike, sretne i brojne obitelji najbolje se osjeća, a od obiteljskog doma lakše je doći i do stadiona na kojem je krenula njegova nogometna priča. HNK Gorica je ostala ljubav, dio života.
Kad god mogu, dođem na utakmicu Gorice, a kad ne mogu zbog obaveza, uvijek se informiram, znam kako su odigrali, tko je igrao, što se događalo… Istinski se veselim svakom uspjehu Gorice, veliki sam navijač i zaista bih volio da konačno uđe u prvu ligu, jer to ovaj klub zaslužuje. Sjajno je posložen, izbacuje velik broj mladih igrača, čak i za druge klubove, ali u svakom slučaju Gorica to zaslužuje – vjeruje Karlo, kojeg smo doveli i u jednu hipotetsku situaciju iz budućnosti.

Gol mojoj Gorici ne bih mogao slaviti
Dakle, Igor Karlo Majić u toj priči više nije junior, napadač je prve momčadi Dinama, i s “modrima” dolazi na gostovanje u Veliku Goricu. Emocije bi tu sigurno radile, Karlo je takav tip.
Znam samo da ne bih slavio gol da ga zabijem – obećao je Karlo i nastavio:  – Igrao sam ovog ljeta na turniru u Gorici i osjećao sam se fenomenalno. Kad nakon nekog vremena opet dođeš na terene koje doživljavaš svojima, u tako dobro poznate svlačionice, među prijatelje, ljude iz kluba koji su me toliko zadužili, osjećaj je odličan. I, da, bio bih jako sretan da ponovno to doživim, da dođem i s nekim drugim klubom na ovaj stadion, pozdravim ljude koji su mi svakoga dana podrška, koji su uz mene čak i kad me sretnu na ulici, u prolazu. Volio bih dokazati im svima da su bili u pravu kad su me podržavali.

Jedna od najvećih navijačica mu je razrednica u velikogoričkoj Ekonomskoj školi. Podrška je i ravnateljica, ali profesorica Gordana Svekrić je ostavila snažan dojam na Karla.
Da nije bilo nje, vjerojatno bih se morao ispisati iz redovne škole i upisati dopisnu. Da je bilo tako, izgubio bih ove prijatelje izvan nogometa, a to mi je jako važan segment života. Puno su mi u školi izlazili u susret, olakšavali sve ovo, a razrednica prati i utakmice, sve gleda, veseli se svakom mome golu… Preostalo mi je još ovo drugo polugodište i bit ću gotov, a ona je zaista puno pomogla da sve prođe bezbolno – zahvalan je napadač Dinama.
Škola je cijelo ovo vrijeme nekako u drugom planu, no Karlo ne želi na ovome stati.
Fakultet mi je velika želja, ali mislim da će to morati pričekati. Ne, nisam za štrebanje, sjedenje uz knjige i nekakve uredske poslove, tu više mislim na sport. Volio bih jednoga dana biti trener ili profesor tjelesnog, mislim da bih u tim poslovima baš uživao. Već sad, sa 17, upijam sve što treneri rade i govore, od svakoga se može nešto naučiti, a tu bih posebno istaknuo Deana Klafurića, našeg Velikogoričanina koji me trenirao u Dinamu – naglasio je Karlo.

Sličan Mandžukiću, a divi se Ivici Oliću
Samo u godini koja je na izmaku, igrao je nogomet u Čileu i Koreji, sudarao se s vršnjacima iz Bayerna, Arsenala i Olympiakosa, doživio puno toga lijepoga, ali Igor Karlo Majić neće niti u jednom trenutku poletjeti. On požuruje oca i brata kad treba krenuti na trening, radi individualno, ne štedi se ni sekunde u želji da uspije. I jako je dobro svjestan da je pred njim još dug, težak i dalek put.
Želim uspjeti zahvaljujući svome radu, to je misao koja me cijelo vrijeme vodi. Imam sreću da drugi ulažu u mene, da vide nešto u meni, ali zato i osjećam dodatnu odgovornost da napravim sve što je u mojoj moći da opravdam to povjerenje. Rekao sam već, lijepo je kad se netko divi kako igraš nogomet, ali ja želim biti uzor djeci u smislu da shvate koliko je važno raditi na sebi, boriti se i vjerovati. Zato se, recimo, toliko divim Ivici Oliću, on je jako dobar primjer onoga što želim biti jednoga dana – priča Karlo, no kad se priča okrene na usporedbe njega i najboljih napadača današnjice, spomenut će drugog hrvatskog reprezentativca.
Teško je opisivati samog sebe, ali rekao bih da sam po stilu igre najsličniji Mandžukiću. Puno radim za momčad, puno trčim, volim igrati ‘jedan na jedan’, nadigravati se, ali više od svega volim pobjeđivati. Zato i nisam sklon, primjerice, španjolskom nogometu, jer ondje je najvažnije zabaviti publiku. Puno mi se više sviđa njemački pristup, oni uvijek idu na pobjedu, po gol, u napad. To je i moj stil nogometa.
Nekakav ideal kojem stremi ipak nije Mandžukić nego Zlatan Ibrahimović ili Luis Suarez, to su dva omiljena igrača, a naravno da se ne može zaobići ni Lea Messija.
Realovac sam i griješim dušu kad to kažem, ali Messi je bolji od Ronalda. Taj dar od Boga koji on ima je neponovljiv, njegov nogomet je nešto čudesno – kaže Karlo.

Neke ciljeve u životu već je dostigao, mnogi su još pred njim, a najvažnije od svega ipak su – kockice. Priča se opet vraća na reprezentaciju, za koju je debitirao prije nepune dvije godine.
Kad sam dobio prvi poziv u reprezentaciju, tresao sam se od sreće. Pamtim da sam debitirao protiv Kuvajta, imao sam broj 22, što znači da sam bio zadnji igrač te momčadi. No ušao u drugom poluvremenu, odigrao sjajno i ostao tu. Nisam uspio zabiti, pogodio sam valjda sve stative koje sam mogao, ali asistirao sam i ostavio jako dobar dojam – prisjeća se Karlo pa opisuje osjećaj kad krene himna, kad odjeneš hrvatski dres…
Ne znam kako je drugima, ali ja kad čujem himnu, kad utakmica treba početi, kad znam da se borim za Hrvatsku, uvijek imam poseban osjećaj. Jer tu više ne igraš samo za sebe, za klub, tu igraš za 4,5 milijuna ljudi, za sve oni koje možeš razveseliti golom, dobrim potezom. Igraš i za sve one koji će te gledati i poželjeti biti na tvome mjestu, za sve one koje ćeš motivirati onime što pokažeš. Sjećam se kako sam kao dječak skupljao lopte na nekakvom turniru mladih reprezentacije i od tad sam sanjao da budem na mjestu tih igrača. Želim da i mene mlađi tako gledaju, da ih usmjerim svojim radom, ponašanjem i igrom – priča ovaj, upozorili smo već, sasvim netipičan nogometaš.

Dokaz da se može do vrha i preko našega kluba
Svoj mir pronalazi u druženjima s obitelji i najbližim prijateljima, spomenut će trojicu od njih.
Tolić, Sučić i Vugla! To su dečki koji dijele moju životnu filozofiju, slični smo po interesima, na njih trojicu u svakom se trenutku mogu osloniti. Volim i sjediti u ‘Cosanostri’, kvartovskom kafiću u kojem se najbolje osjećam, u kojem poznajem sve ljude, tu se najbolje osjećam – završava svoju priču Igor Karlo Majić, dečko s dva imena i barem tisuću snova.
Jedan od njih bio je nogometno prerasti Goricu i otići do samog vrha, a u tome je vrlo rano uspio. I dokazao da je ovaj klub jako dobar izbor za svakog mladog igrača koji ima najviše moguće ambicije. Ako si, naravno, tip kao što je Karlo. Uporan, vrijedan, predan i do kraja pošten. Bude li samo malo sreće, a nju ovaj dečko zaslužuje, čini se da je nemoguće da ovaj dečko ne napravi sjajnu karijeru. E, tek ćemo onda biti ponosni na jednog našeg klinca koji je korak po korak, počevši od goričkih livada i igrališta, izgradio veliko ime. Pa ćemo ponovno, kad prođe nešto godina, sjesti u neki od goričkih kafića i ispričati priču o frajeru koji je došao do, recimo, Real Madrida. Ili Hajduka, može i to, barem bi tata bio sretan.

Cijeli tekst pročitajte u Reporteru od prosinca….

HOTNEWS

FOTO Prva pobjeda Gradića u gostima

Objavljeno

na

Objavio/la

Ban Jelačić je u 10. kolu Premier lige u sezoni 2025./2026. zabilježio prvi poraz na domaćem terenu, izgubio je od Gradića 2:3! Za pobjednika strijelci su bili Stjepan Pralas (2) i Nikola Kos, a za domaće Josip Hrženjak i Ivan Pušić.

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Zanimljiva utakmica u kojoj je favorit iz Vukovine izgubio tri ‘planirana’ boda, koja su zasluženo osvojili Gradići. Susret je započeo očekivanim pritiskom domaćih i u 15. minuti Hrženjak je nakon odbijanca poslao loptu u nebranjenu mrežu – 1:0.

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Stalnom inicijativom domaći su imali nekoliko prigoda za pogodak koje su ostale neiskorištene. Solo prodor Kosa u 41. minuti nije uspio zaustaviti njegov čuvar i mladi napadač (inače, šahovski prvak Hrvatske u kadetskoj kategoriji) projektilom je s ruba kaznenog prostora matirao vratara Vidića i izjednačio – 1:1.

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Nakon odmora domaći su krenuli s tri izmjene, ali to nije donijelo pomak u njihovoj igri. Gradići su u otvorenoj igri dva puta preko kapetana Pralasa zatresli mrežu za osjetno vodstvo – 1:3! Pojačanim pritiskom domaći su stvarali šanse i promašili, nisu imali ni sreće, dva puta pogodili su gredu odnosno vratnicu. U završnici su i Gradići pogodili vratnicu, a Pušić je golom iz gužve u prvoj minuti sudačke nadoknade samo ublažio poraz – 2:3!!

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Ban Jelačić (10 3 4 3 18:15 13) je s 13 bodova na 11. mjestu, a Gradići (10 3 0 7 15:30 9) su s 9 bodova na 14. mjestu u trenutačnom poretku.

Galerija fotografija

Premier liga NSZŽ-e 2025./2026., 10.kolo

NK Ban Jelačić – NK Gradići 2:3 (1:1)

Vukovina. Gledatelja: 30. Nedjelja, 05.10.2025., 16 sati. Sudac: Petar Jantolek (Velika Gorica). Pomoćni suci: Matej Mrkoci (Mraclin) i Katarina Ćulumović Velika Gorica). Delegat: Tomislav Brebrić (Markuševec Turopoljski). Strijelci: 1:0 – Hrženjak (15), 1:1 – Kos (41), 1:2 – Pralas (55), 1:3 – Pralas (62), 2:3 – Pušić (90+1).

BAN JELAČIĆ: Vidić, Landeka (od 46. Rovišan), Drezga, Markov, Smok, Hrženjak (od 46. Miletić), M.Nikić (cap.), Barišić (od 63. Kotrman), Milatović, Klasnić, Harambašić (od 46. Pušić). Trener: Tomislav Škrinjarić.

GRADIĆI: Jerković, Premac, Lovrić, Belčić (cap.)(od 63. Milić), Pralas (od 86. Obućina), Plećaš (od 82. Mišić), Kos (od 86. Cvetković), Antunović, Belić, Meštrović, Koturaš. Trener: Marko Rajić.

Nastavite čitati

HOTNEWS

S novim vrtićem ulazimo u Dječji tjedan – područni vrtić Lojtrica otvorio vrata u Gradićima

Mjesta ima za 60-ak mališana u dvije vrtićke skupine i jednoj jasličkoj

Objavljeno

na

Objavio/la

Mali stanovnici Gradića od danas imaju novo, moderno mjesto, za sretno djetinjstvo i odrastanje uz puno pažnje odgojiteljica. Otvoren je područni dječji vrtić Lojtrica u zgradi koju su nekada koristili vatrogasci, a jutros je primio svoje prve „stanare“.

Dobrodošlicu djeci i roditeljima došao je poželjeti gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar, pročelnica Upravnog odjela za predškolski odgoj, školstvo i društvene djelatnosti Lana Krunić Lukinić, ravnatelj DV Lojtrica Branimir Bakran i savjetnica za predškolski odgoj djecu i mlade Petra Gotal, a mališani su za uspomenu na prvi vrtićki dan dobili plišanog medvjedića sa znakom našega grada.

– U ovom vrtiću mjesto je pronašlo naših 60-setak mališana, u dvije vrtićke skupine i jednoj jasličkoj, a investicija zajedno s vatrogasnim domom koji se nalazi unutar kompleksa je 2,1 milijun eura. Ovo je deveti objekt koji otvaramo od kada sam gradonačelnik, a u budućnosti otvaramo još dva, u Pokupskoj i Kolarevoj ulici – istaknuo je gradonačelnik.

Prema informacijama iz Grada, sva djeca koja imaju uvjete, upisana su goričke vrtiće, a novi objekti omogućit će standard kojem teži svaki veliki grad.

Osim gradnje novih objekata, Velika Gorica se može pohvaliti i besplatnim vrtićima za svu djecu, kao i povećanjem materijalnih prava djelatnicima, što je još jedan veliki plus koji naš grad čini poželjnim mjestom za život.

 

Inače, danas u našem gradu počinje i Dječji tjedan u Velikoj Gorici, koji traje od 6. do 12. listopada i donosi niz programa za djecu i stručnih skupova za odgojitelje. Središnja svečanost održana je u vijećnici Pučkog otvorenog učilišta u 12 sati, a u sklopu programa najavljeni su i Dani dječjih vrtića Grada Velike Gorice.

FOTO galerija:

FOTO: Marija Vrbanus

Nastavite čitati

HOTNEWS

U Vinogradskoj bolnici u 76. godini života preminuo preč. Đuro Sabolek

Župnikom Župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini imenovan je 1. rujna 1987. godine, gdje ostaje do umirovljenja 2024. godine.

Objavljeno

na

Preč. Đuro Sabolek, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, preminuo je u ponedjeljak 6. listopada 2025. godine u Vinogradskoj bolnici u 76. godini života i 51. godini svećeništva – objavila je jutros Zagrebačka nadbiskupija.

Rođen je 11. svibnja 1950. godine u Jelenščaku, od oca Vjekoslava i majke Katarine, r. Ipša. Sakrament krštenja i svete potvrde primio je u rodnoj Župi sv. Vida i sv. Jurja mučenika u Mađarevu. Nakon osnovne škole koju je polazio u Podrutama, upisao je Dječačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati. U Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu ušao je 1969. godine te je upisao Katolički bogoslovni fakultet.

Za đakona je zaređen 1974. godine po rukama zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića, a za svećenika ga je 29. lipnja 1975. godine zaredio Sveti Otac Pavao VI. u Rimu.

Prvu službu župnog vikara obnašao je u Župi sv. Nikole biskupa u Pleternici od 1976. do 1978. godine. Nakon toga bio je župni vikar u Župi Svetoga Križa u Orahovici do 1980., a potom je imenovan upraviteljem Župe sv. Franje Ksaverskoga u Viduševcu.
Župnikom Župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini imenovan je 1. rujna 1987. godine, gdje ostaje do umirovljenja 2024. godine. Nakon umirovljenja živio je u Svećeničkom domu sv. Josipa na zagrebačkom Kaptolu.

Bio je dekan Velikogoričko-odranskog dekanata u dva mandata te član Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Najbolje su bučnice f Kučama! Kod stare škole žene kreirale čarobnu jesen

Manifestacija “Jesen f Kučama” po drugi put pokazala bogatstvo domaćih okusa i rukotvorina, stigli im brojni gosti pa čak i iz Šibenika!

Objavljeno

na

Objavio/la

Naselje Kuče i ove je jeseni istaknulo ono najbolje od truda domaćica, koje su s pažnjom pripremile kolače, kiflice i bučnice, te uredile predivan ambijent kod stare škole pod nazivom “Jesen f Kuča”. Bučnice su danas u posebnom fokusu, budući da je žiri odabrao “kraljicu”. 

Manifestaciju organizira drugu godinu za redom Udruga žena Kuče uz pomoć svojih vatrogasaca, plemenitaša sučije Kuče, umirovljenika i ostalih mještana. 

-Prezadovoljni smo odazivom i gostiju ali i mještana koji do sada nisu sudjelovali u aktivnostima našega mjesta, pridružuju nam se i žele pokazati što oni znaju i mogu, a bojim se da nam je već ove godine prostor postao premali! Cijeli događaj prate i naši lokalni tamburaši i gosti iz KUD-a Šiljakovina. Osim naših žena, za natjecanje za najbolju bučnicu prijavile su se i žene iz Rakitovca, Kozjače, Buševca… – ispričala nam je Nataša Đuračić, članica udruge. 

Kroz dvorište stare škole prošao je velik broj domaćih, ali i posjetitelja iz Zagreba, pa i iz Šibenika, koji su uživali u domaćim delicijama, kotlovini i pečenom odojku s grahom, roštilj dok su najmlađi bili vrlo aktivni u radionicama i trošenju energije na napuhancu. 

-Došli smo na poziv naših prijatelja i ugodno smo iznenađeni, prvi put smo tu. Oduševljeni smo – rekli su kratko supružnici Stipe i Ana Marija Vlahov iz općine Bilice pokraj Šibenika i požurili isprobati jela našeg podneblja. 

Cilj je, ističu iz udruge, revitalizirati prostor stare škole koju je dao izgraditi Franji pl. Lučić, te podsjetiti mlade generacije da je to bilo mjesto gdje su njihovi preci učili pisati i računati. 

-U planu nam je u budućnosti organizirati “Dane Franje Lučića” i etno izložbe kako bi ovo zdanje bilo živo i za generacije koje dolaze – dodala je Đuračić. 

Predsjednica udruge žena Kuče Zora Ištvanek ispričala je kako je sve rađeno njihovim rukama. 

-Uređivale smo prostor, pripremale s našim dečkima tri vrste jela, domaće kolače i pekle smo bučnice zajedno. Ispekle smo ukupno 15 protvana, tako da ima za sve! – rekla nam je Zora. 

A kad smo kod ruku, svoje rukotvorine izložili su brojni izlagači, poput Suzane Križanić iz Lukavca koja izrađuje figurice od gipsa. 

-Izrađujem od gipsa sezonske ukrase, božićne, za razne prigode, anđele, a za danas sam pripremila jesensku ponudu, kao što su ove male buče. Možete sve naći na društvenim mrežama Suzyni anđeli. Sve je ručni rad, od gipsa koji se suši na zraku i nakon toga boja akrilnim bojama – ispričala je Suzana kojoj je hobi prerastao u posao i time se bavi već 10 godina. 

U toploj, jesenskoj atmosferi stručni žiri je imao težak zadatak – odabrati najbolje pripremljenu bučnicu – savijaču od sira u kombinaciji s “bučinim mesom”. 

Čini se da su domaćice iz Kuča majstorice u pripremi ovog tradicionalnog jesenskog slanog kolača, jer je prvo mjesto odnijela upravo “lokalna” bučnica Dubravke Đurašin iz Petrove ulice iz Kuča, koja kaže kako nema posebnog tajnog recepta. 

-Nema tajne, tijesto se mora dobro razvući. Vuče se i vuče, i onda sam punila filom od jaja, vrhnja, sira i buče – rekla je skromno Dubravka, no svi koji su degustirali rekli su isto – ovo je raj za nepce i vraća nas u djetinjstvo. 

Drugo mjesto pripalo je Jadranki Krumpak dok je na trećem mjestu ove godine bučnica koju je ispekla Sandra Romac. Nagrade je dodijelila izaslanica gradonačelnika Grada Velike Gorice Krešimira Ačkara, Ivana Belošević, inače vijećnica u Gradskom vijeću. 

Detaljno osmišljen ambijent, lokacija, atmosfera, hrana koja mami na prvi pogled – sve je to pun pogodak za vratiti se u Kuče, gdje se uvijek osjećamo “kao doma”.

(Razgovor i foto: Gianna Kotroman) 

FOTO Galerija:

Nastavite čitati

HOTNEWS

CITY POTRAGA Kako smo Santi iz Nepala pomogli naći izgubljene dokumente!

Jutros smo imali ulogu detektiva. I uspjeli smo!

Objavljeno

na

Objavio/la

Santa Bahadur Tamang i Marija Vrbanus

Jutros u 7 sati u našoj je redakciji City radija zazvonio telefon. Doista neobično jer obično zvonjava kreće u 9 sati, a naša voditeljica jutarnjeg programa Gianna Kotroman taman se spremala javiti u eter!

S druge strane na liniji javlja se slušatelj iz Zagreba koji traži pomoć, budući da ne zna kome se obratiti, jer je njegova supruga na ulici pronašla dokumente radnika iz Nepala koji je, kako je pročitala smješten u Velikoj Gorici, a uz novčanik s novcem i drugim dokumentima, bila je i njegova radna dozvola! Pouzdao se u naš novinarski „nagon“ i kako ćete u nastavku doznati – nije pogriješio.

Gianna mi je poslala glasovnu poruku i pitala da li se ikako može čovjeku pomoći, budući da nemamo nikakav kontakt na adresi gdje je u Velikoj Gorici prijavljen, a na facebooku ima barem desetak muškaraca s istim imenom i prezimenom…

Ok. Sjedam u auto i odlazim na navedenu adresu gdje su u dvorištu parkirana taxi vozila, što mi je bio prvi znak, da sam na pravome mjestu, no na stambenom objektu nije bilo zvona…Googlam taxi službu koja piše na autima, ali ne mogu pronaći točno sjedište. I tada u dvorište ulazi još jedan taxi, iz kojeg su me zbunjeno gledala trojica stranih državljana. Pokažem rukom da ih trebam, oni spuštaju „šajbu“ a ja im na engleskom objasnim zašto sam došla…

I tada nastaje oduševljenje!

Prijatelj koji s njima boravi na toj adresi upravo je otišao u goričku policiju prijaviti gubitak dokumenata. Zovu ga sretno, zahvaljuju i ja mu pokušavam objasniti gdje se u Zagrebu nalaze nađeni dokumenti, jer ih je gospođa uzela sa sobom na posao. Kako je rekla, u današnje vrijeme ima svega, pa i krađe identiteta. Teže se sporazumijevamo jer ne priča hrvatski jezik a teško može preko telefona zapisati adresu poliklinike u Zagrebu u kojoj gospođa koja „čuva“ dokumente radi.

“Preslovkam” mu broj da ga spojim s gospođom i prekidam poziv.

Ali…imala sam osjećaj da komunikacija možda neće ići glatko zbog borbe s jezikom, pa sam se nadala da je još u policiji. Odvezem se tamo i pred zgradom vidim čovjeka koji telefonira, liči mi na stanovnika Nepala, i viknem mu da li je on Santa Bahadur Tamang? Yes, madam – kaže, a ja mu na brzinu, kako sam stala „na sva četiri žmigavca“, na njegovom mobitelu upišem u google maps adresu, kako bi ga navigacija odvela na mjesto gdje ga čeka novčanik i radna dozvola…

Ne moram reći koliko je bio sretan i zahvalan, što mu je netko u stranoj državi, gdje još uči hrvatski jezik, pomogao naći izgubljene „papire“, bez kojih je bespomoćan.

Nema na čemu, Santa. Drago nam je da smo mogli pomoći…

Nastavite čitati

Reporter 453 - 22.09.2025.

Facebook

Izdvojeno