Povežite se s nama

CityLIGHTS

Obitelj iz Harkova: ‘Za nas je postojao samo idući sat, sad se navikavamo da ovdje postoji i – sutra ‘

Nakon putovanja od deset dana i tri tisuće prijeđenih kilometara sigurnost su pronašli u Velikoj Gorici.

Objavljeno

na

Dok iz minute u minutu pratimo rat u Ukrajini, istovremeno se događa i humanitarna kriza s tisućama potresnih izbjegličkih priča.  Među prvim ukrajinskim obiteljima koje su sigurnost od ratnih stradanja potražile u našem  gradu našla se i obitelj uspješnog i mladog poduzetnika Sergeiia Seliutina i njegove supruge Ganne. O njihovom putovanju od Harkova do Velike Gorice i o tome što su sve proživjeli, popričali smo u prostorima Teniskog kluba iTeam Velika Gorica u Cvjetnom naselju, a pridružio nam se prevoditelj s ukrajinskog Andrej Pavlešen i predsjednik kluba Miha Troha, koji nas je i spojio s ovom obitelji iz Ukrajine.

Foto: Ivan, Sergeii, Ganna i Mariia Seliutin u Teniskom klubu iTeam V.Gorica/cityportal

Odluka o napuštanju grada u kojemu su imali više nego li lijep i uređen život, pala je s prvim ruskim granatama koje su krajem veljače zasule njihov Harkov, drugi po veličini ukrajinski grad. Trebalo je spasiti troje male djece, osmogodišnjeg Ivana, petogodišnju Mariiu i najmlađu Vasylisu, kojoj je tek godinu i pol dana, a tu su i stari roditelji, pričaju nam.

– Na odlazak iz Harkova smo se odlučili odmah nakon što su počele padati granate u 5 ujutro. No, potrajalo je nekoliko sati dok nismo krenuli, jer su se roditelji predomišljali, ali svi smo na kraju došli. Sveukupno nas osmero u dva automobila. I pas! Roditelji su bili hrabri, baka se još i oporavljala nakon operacije, bilo je to teško i iscrpljujuće putovanje – priča Ganna.

Strah i neizvjesnost pratili su ih čitavim putem, a smrtonosnim ruskim projektilima izbjegli su doslovno u zadnji tren.

– Stalno smo slušali vijesti s radija i shvatili smo kako su područja kroz koja smo prošli bila napadnuta samo sat vremena nakon što smo uspjeli pobjeći, doslovno smo se spasili u zadnji tren. Vidjeli smo i jako puno vojnih vozila, koja su nam dolazila ususret, a pogled nam je bio čitavo vrijeme usmjeren prema nebu, bilo nas je strah zračnih napada – prisjeća se tih zastrašujućih sati.

Foto: Obitelj Seliutin iz Ukrajine u Velikoj Gorici/privatni album

Sergeii nam otkriva kako prelazak granice nije bio lagan, jer osim što su ih tamo dočekale višesatne gužve trebalo je dobiti i dozvolu za izlazak.

– Bila je velika gužva na cesti, jako puno ljudi je odlazilo, nije bilo kontrolnih punktova i uspjeli smo se probiti između dvije ratne zone. Na graničnom prijelazu s Moldavijom nisu me htjeli pustiti zbog godina, uvedena je vojne obveze, no prema zakonu kao otac troje maloljetne djece imao sam pravo na izlazak i na kraju su nas pustili.

Zbog toga su u Moldaviji proveli tri dana, a u Rumunjskoj su prespavali jednu noć. Trebalo im je punih deset dana i tri tisuće kilometara da bi 5. ožujka konačno stigli u Veliku Goricu. Ganna otkriva kako su odmah nakon prelaska ukrajinske granice osjetili solidarnost sasvim nepoznatih ljudi.

– U trenucima kad vas vaši susjedi napadaju vi se zatvarate i ne želite se ni sa kim družiti. Jako vam je teško i osjećate se loše, ranjivo. I onda dođete preko Moldavije do Rumunjske, gdje na benzinskoj pumpi troje ljudi se zaustavlja i pita nas treba li nam kakva pomoć..odmah su nam našli smještaj, u Rumunjskoj nas je primila jedna obitelj kod koje smo prenoćili.

Foto: Ukrajinska obitelj Seliutin u V.Gorici/privatni album

Jedan od prvih Velikogoričana kojeg su upoznali je Miha Troha iz Teniskog kluba iTeam, koji je gradskom Crvenom križu javio kako su i vrata njegovog kluba otvorena za male izbjeglice.

– To kako smo upoznali Mihu je magija i naša sreća. Kad smo došli ovdje u Veliku Goricu, u Crvenom križu su nam dali Mihin broj i čim smo ga vidjeli i pogledali ga u oči..Nije nas ostavio, počeo se angažirati kako bi nam pomogao i kad naiđete na takve ljude, tu pomoć, smirite se, bude vam puno lakše, strah prestaje – kaže Ganna.

Ovdje su smješteni kod ‘prijatelja od prijatelja’, jako im odgovara smirena atmosfera, sigurnost. Obilaze okolicu, djecu su upisali na aktivnosti.

– Hvala Bogu djeca nisu previše istraumatizirana, jer smo izišli na samom početku, čuli su samo par eksplozija, pa nije previše utjecalo na njih. Svjesni su da je u Ukrajini rat, svaki nas dan pitaju je li škola čitava, navikli su putovati s nama po svijetu i ovo im je kao neki izlet, nisu još svjesni koliko će to trajati. Žele se čim prije vratiti, ali lakše to podnose od nas odraslih. Sve im je zanimljivo, razgovaraju na nekom novom jeziku, upoznaju nove ljude, ali svi se želimo čim prije vratiti – pričaju.

Iako se sad osjećaju sigurnima i dalje je tu velika briga za sve njima drage koji su ostali u Ukrajini. Stoga se svakodnevno čuju s rodbinom i prijateljima i vjeruju kako će se ubrzo i oni vratiti u svoju domovinu.

– Naš grad je jako razrušen i uništen i zvati to specijalnom operacijom je licemjerno. Situacija je takva da jako puno ljudi ne želi otići, jedan dio jest otišao, ali to je u odnosu na naše ukupno stanovništvo relativno manji broj ljudi. Moral je visok, vidimo da je ruska vojska dosta uništena, vjerujemo da će pregovori uroditi plodom i da će se Ukrajina uspjeti obraniti – kaže nam Sergeii.

– Teško je, ali svakako se planiramo vratiti. Ako granata padne na našu kuću i uništi je, tko će to drugi obnoviti nego mi? Ukrajina je naš dom i tamo se želimo vratiti. Uopće ne razmišljamo da će to još dugo potrajati, vjerujemo da ćemo se brzo vratiti  – uvjerena je Ganna.

Foto: Miha Troha, Sergeii i Ganna Seliutin, prevoditelj Andrej Pavlešen u Teniskom klubu iTeam/cityportal

Brojni naši sugrađani odmah su se odazvali pozivu na akciju za ukrajinske izbjeglice, kojih je trenutno pedesetak u našem gradu. Među njima je i puno onih koji se mogu pronaći u priči ove obitelji, jer su i sami prošli rat i izbjeglištvo u Hrvatskoj.

– Čovjek gleda na vijestima sve to u Ukrajini i pitaš se kako još možeš pomoći tim ljudima koji bježe od rata. Osobno mogu pomoći tenisom, kako bi se čim prije uključili u društvo i lakše se snašli, upoznali se međusobno. S tom sam idejom nazvao gradski Crveni križ, ponudio za djecu iz Ukrajine treninge. Sergeii mi se odmah javio i odmah smo se nekako povezali, imamo i djecu slične dobi. Inače sam iz Vukovara i mi smo doslovno izišli u zadnji tren, nas troje u ‘jugiću’, mama je još bila i trudna. Isto tako smo se morali snalaziti i tada su našoj obitelji u pomoć priskočili nama tada nepoznati ljudi i pomogli. Tako sam se nekako i poistovjetiti s njihovom situacijom. Klinci su se super snašli, pokušat ćemo što više ukrajinske djece uključiti u sportske aktivnosti u gradu – ispričao nam je Miha Troha iz Teniskog kluba iTeam.

Foto: Ivan Seliutin iz Harkova s novim prijateljima iz Teniskog kluba iTeam/cityportal

Upravo ta pomoć njima nepoznatih ljudi, empatija koju osjećaju na svakom koraku, solidarnost s njihovom tragedijom, pružila je ovoj obitelji iz Harkova toliko potreban osjećaj sigurnosti i nadu u bolje sutra.

– Dok smo bili tamo, kad su počeli napadi i čitav taj put koji smo prošli kroz ratne zone, granice..za nas je postojao samo taj trenutak, samo ‘danas’, nismo znali što se može dogoditi idući sat, idući dan..Sad se navikavamo na to da ovdje u Hrvatskoj postoji ‘sutra’ i zahvalni smo na tome – završno nam kažu Ganna i Sergeii Seliutin.

CityLIGHTS

Head Spa? Ooo da! Evo kako me je čarobni relax spasio siječanjske mrzovolje

Nek me netko, molim vas, uštipne! 

Objavljeno

na

Objavio/la

(Piše: Marija Vrbanus)

Početak godine uobičajeno sa sobom nosi pad raspoloženja i motivacije ili zamor nakon razdoblhja blagdana, a tu ne pomaže ni učestalo razmišljanje o hrpi obaveza koje sa sobom nose novi počeci. 

Siječanj zato ima etiketu zlovoljnog mjeseca u godini, tijekom kojeg još uvijek nedostaje dovoljno dnevnog svjetla, hladnoća nas drži u zatvorenom i sa sjetom gledamo prosinac koji nam je zalupio vrata… No, zašto sami ne poduzmemo nešto, što bi ovaj period učinilo manje napornim, lakše prebrodivim i srcu dražem? 

Da se mene pita, kronični nedostatak opuštajućih trenutaka tijekom dana trebalo bi zabraniti zakonom i negdje u Ustav ubaciti obavezni reset! 

I zato vam predlažem, prema vlastitom iskustvu, opuštajući Head spa tretman koji mi je potvrdio da za sreću ne treba puno. Doživljaj u Velikoj Gorici po pristupačnim cijenama nudi Studio ljepote Lulu, pa se nadam da nemate ništa protiv da vas upoznam sa svojim iskustvom, nakon kojeg mi ruke same lete po tipkovnici 😊. 

Mmmmm, opuštanje.  

To je garancija koju daje Head spa tretman tijekom kojeg ćete biti u nježnim rukama educiranih djelatnica salona, a sve kreće u posebnoj relax zoni, u ležećem položaju pod dekicom uz laganu glazbu. 

 

Prvi korak je piling vlasišta kako bi ga temeljito očistili i “otvorili” za sve njegujuće sastojke luksuznih spa proizvoda – uputila me je uvodno vlasnica Helena, jer, kako je objasnila, pranje kose kod kuće miče površinske nečistoće, za razliku od pilinga, nakon kojeg vlasište “prodiše”.

 

To mi je bilo fora iskustvo, jer mi nikad nije nitko oprao kosu na ležećki! I još uz masažicu i poseban tuš koji u intervalima lijeva toplu vodu naprijed-nazad. Naježila sam se 😊. 

Nakon što je sve čisto k’o suza, idu dva reda šamponiranja – uz laganu masažu posebnim alatima za vlasišteH – opet milina od osjećaja za sve nas koji obožavamo da nam netko “petlja” po kosi. 

E sad ćemo kosu nahraniti! – obavijestila me Helena dok sam ja već padala u REM fazu sna! Moja glava je dobila “ručak” u tri slijeda – protox masku za duboku hidrataciju sa steam (parnom) terapijom, na lice mi je kliznula mirisna hidratantna maska, a nakon terapije na vlasište mi je nježno umasirana ampula na bazi placente za poticanje rasta kose…

Zvuči kraljevski? Da, i bilo je! 

Još jedna dobra stvar je što postoji i “sensation desert” – završna masaža vlasišta, vrata, dekoltea i ramena dok ti na očima stoji “grijajuća” maska koja opušta to područje.

OK. Mislim si u tom trenutku: Nek me netko, molim vas, uštipne! 

Jedina “mana” je što nakon toga moraš ići doma, a ostala bi do prekosutra. No, moram priznati da je ovo stvarno bilo ugodno, opuštajuće i prepuštajuće iskustvo koje je potpuno odradilo svoj posao – totalni relax. 

Još jedan veliki plus, koji će razumjeti vlasnice pramenova, kosa mi je nakon sušenja – bez upotrebe četke – bila mekana, glatka i bez “zapetljanaca” – sve je odradio fen!  

Svima kojima je potreban trenutak “stani na loptu”, ovo mogu upotrijebiti kao povratak u ravnotežu ili svojoj kosi dati luksuz koji zaslužuje. Dobra ideja je i kao poklon vašim najdražima za rođendan, zahvala za učinjeno dobro djelo ili kuc-kuc: Valentinovo!  

Studio ljepote Lulu potražite na društvenim mrežama ili uživo u Zagrebačkoj 60/1

Velika Gorica. 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

UKLJUČITE SE! 15 minuta čitanja kroz 15 dana – ulog u samostalnost budućeg malog čitača

Kreće nacionalni izazov poticanja čitanja djeci od najranije dobi.

Objavljeno

na

Kreće kampanja „15 po 15 – cijela Hrvatska čita djeci“ koju je pokrenuo nacionalni program poticanja čitanja djeci od najranije dobi – Rođeni za čitanje, u koju se do sada uključilo više od 40 tisuća djece iz svih krajeva Hrvatske.

Riječ je o čitalačkom izazovu za djecu predškolske dobi kojim se potiče međusobno povezivanje roditelja i djece kroz čitanje na glas – 15 minuta dnevno kroz 15 dana.

Naime, čitanje je dokazani način kojim se potiče govor i izražavanje, proširuje rječnik i ostvaruje pažnja i koncentracija – ključne vještine za buduće školske obaveze.

No, ako uzmemo u obzir da ova navika potiče maštu, pamćenje i razumijevanje emocija, ulažemo u samostalnost budućeg malog čitača koji će znati razmišljati izvan okvira.

Pridružite se prijavnicom na poveznici: www.rodjenizacitanje.hr/15po15, kako bi i sami bili dio velike čitalačke zajednice koja će od 15. do 29. siječnja čitanjem obogatiti djetinjstvo svojoj djeci.

-Do sada je prijavnicu ispunilo više od 4.200 roditelja, skrbnika i članova šire obitelji, 732 vrtića, 148 knjižnica, 9 bibliobusa, jer svako dijete zaslužuje svoju priču! – stoji u pozivu na izazov.

⇒ „Kako sam bio velik, kada sam bio malen“ – Tin Ujević

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Tko bi rekao da pufaste papuče mogu izgledati ovoliko dobro?

Objavljeno

na

Još donedavno pufaste papuče bile su rezervirane isključivo za kućnu intimu i ljenčarenja u pidžami. Nosili smo ih iz čiste praktičnosti, ne razmišljajući o njihovom modnom potencijalu. No, ono što se događa danas redefinira samu ideju kućne obuće. Pufaste papuče postale su neočekivani modni fenomen – viđene na nogama influencerica, u ulicama Kopenhagena i Tokija, pa čak i u editorijalima koji slave novu eru komfora kao vrhunskog luksuza. Zahvaljujući modnim suradnicima koji su prepoznali njihov potencijal, ove stilske udobne papuče sada dolaze s dekorativnim remenčićima, živopisnim detaljima poput žutih zvijezda i plišanim tkaninama koje ih pretvaraju u pravi vizualni statement. Stilska inovacija učinila je svoje: pufaste papuče više nisu samo funkcionalne, već su postale simbol nove modne ere u kojoj se granica između privatnog i javnog, udobnog i elegantnog, potpuno izbrisala.

Kako su pufaste papuče osvojile modni svijet?

Uspon pufastih papuča nije slučajan, on je logičan nastavak onoga što se u modi događa posljednjih sezona. Dok se industrija sve više okreće konceptu “slow fashion” i svjesnog odijevanja, ležerna moda postaje dominantna narativ. Udobnost više nije suprotstavljena stilu; ona je postala njegov sastavni dio. Pufaste papuče savršeno utjelovljuju tu filozofiju: voluminozne su, vizualno intrigantne i često dolaze obogaćene detaljima koji bi im jednako dobro pristajali na modnoj pisti kao i u dnevnom boravku.

Dizajneri i modni suradnici prepoznali su da postoji publika koja traži autentičnost, ne performativnost. Suradnje između etabliranih brendova i inovativnih dizajnera rezultirale su popularnim stilovima koji ne skrivaju udobnost kao svoju glavnu namjenu već je slave. Od memory foam jastučića koji obavijaju stopalo do pompom ukrasa koji dodaju playful notu, pahuljasti materijali postali su signature ovih komada. To nije prolazni trend; to je kulturni pomak prema modi koja poštuje tijelo i njegov komfor, a pritom ne zanemaruje vizualnu dimenziju. Pufaste papuče danas se nose uz oversize traperice, kardigane od kašmira, ali i minimalističke kapute. Dokaz su da se ležernost i sofisticiranost više ne isključuju.

Materijali koji definiraju novu generaciju papuča

Ono što zaista izdvaja suvremene pufaste papuče jest njihova materijalna kompleksnost. Ovo više nisu jednostavne kućne papuče, to su pomno dizajnirani komadi koji kombiniraju funkciju i formu. Plišani poliester i umjetno krzno stvaraju gotovo terapeutski mekani osjećaj koji stopalo dočekuje poput zagrljaja. Sherpa i runo, materijali koji su stoljecima korišteni za zaštitu od hladnoće, danas su reinterpretirani u modnom kontekstu. Njihova izolacijska svojstava zadržana su, ali sada dolaze u kontekstu visoko stiliziranih runom obloženih slip-on modela i udobnih gležanjača koji izgledaju jednako dobro na Instagramu kao i u stvarnosti.

Ali prava inovacija leži u tehnologiji koja stoji iza estetike. Vanjski slojevi često su opremljeni teflon prevlakama koje odbijaju vlagu i prljavštinu, dok vatrootporni Cordura materijal dodaje izdržljivost bez dodavanja težine ili krutosti. Pahuljasti materijali koji definiraju ove papuče nisu samo vizualno atraktivni, oni su rezultat godina razvoja tekstilne tehnologije, a njihova sposobnost da pružaju toplinu uz prozračnost, mekoću uz strukturu, čini ih idealnim za hibridni lifestyle koji danas živimo. Za one koji žele istražiti njihovu udobnost i modnu svestranost, https://prm.com/hr nudi kuriranu selekciju modela koji predstavljaju vrhunac ovog trenda.

Mogu li pufaste papuče živjeti izvan doma?

Pitanje koje se nameće jest gdje završava privatno, a gdje počinje javno kada govorimo o modi? Suvremene pufaste papuče dizajnirane su upravo da izazovu tu granicu. Dizajnirane za nošenje unutra i vani, one nude versatilnost koja odgovara načinu na koji danas živimo – fluidno, bez strogih pravila. Vodootporni potplati i debeli gumeni potplat nisu više kompromis; oni su elegantno integrirani u dizajn tako da ne narušavaju estetiku. Teksturirani vanjski potplat omogućava sigurno kretanje po gradskim ulicama, dok jastučasti interijeri zadržavaju onaj osjećaj koji vas tjera da nikad ne želite skinuti papuče.

Najnapredniji modeli dolaze s prilagođenim najlon oxford vanjskim oblogama i 3,8 cm debelim potplatom koji ne samo da štite stopalo, već mu pružaju pravu potporu. Činjenica da su mnogi modeli perivi u mašini za pranje veša (samo ih osušite na zraku) govori o tome koliko su ovi komadi osmišljeni za stvarni život, ne za idealizirane Instagram kadrove. Vidimo ih u brzinsklim pauzama za kavu tijekom radnog dana, vikend šetnjama tržnicama, pa čak i na ležernim druženjima. Pufaste papuče postale su ultimativni prijelazni komad, nešto što živi između prostora i prilika, savršeno prilagođeno za generaciju koja odbija kategorije.

Neočekivana privlačnost papuča kao modnog statementa

Što čini pufaste papuče toliko privlačnima? Možda je to njihova inherentna kontradikcija –  izgledaju pomalo čudno, gotovo karikaturalno voluminozno, a pritom nude čisti, nekomplicirani užitak nošenja. Nekad viđene kao čisto funkcionalna kućna obuća, one su sada obogaćene teksturalnim vanjskim ljuskama i plišanim klompama koje ih pozicioniraju negdje između loungewear i streetwear estetike, negdje gdje većina mode danas i želi biti.

Najuzbudljiviji dizajni uključuju dekorativne remenčiće koji daju strukturu mekanoj formi, ili živopisne ukrase poput zvijezda, printova, kontrastnih šavova koji podižu ove papuče iz kategorije “praktično” u “poželjno”. Kombinirani s plišanom podstavom i cool bojama koje variraju od neutralnih tonova do neonskih akcenata, oni predstavljaju savršenu fuziju stila i funkcije. Ovo je moda koja ne traži da se uklapate; ona vas poziva da budete ono što jeste.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

VIDEO Zadnji tjedan školskih praznika, ali sanjke u Gradićima još jure

Objavljeno

na

Objavio/la

FOTO: Danik Prihodk/pexels.com

Školski praznici polako dolaze kraju, torbe se opet pripremaju, a raspored se vraća u svakodnevnu rutinu. Ipak, zima još nije rekla svoju posljednju riječ. Snijeg je tu, a s njim i prilika za još malo dječje radosti.

Smijeh, rumeni obrazi i sanjke koje jure niz brijeg podsjećaju nas da najljepše uspomene često nastaju u ovim malim, “ukradenim” trenucima prije povratka u obaveze.

Nije važno koliko je praznika ostalo, važno je iskoristiti svaki trenutak na svježem zraku. Podijelite i vi s nama svoje snježne trenutke prije nego što se školarci vrate u klupe.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Telka je i dalje glavna – Hrvati tjedno pred televizorom provedu više od 9 sati, 66 posto nas posjeduje smart TV

“Ima se-može se”: Imamo gotovo najmodernije televizore u Europi, no gledamo ih puno manje od ostalih 

Objavljeno

na

Objavio/la

Ukupno 81,5 posto hrvatskog stanovništva gleda televiziju svaki tjedan, no vremenski nešto manje od svjetskog prosjeka, pokazuju rezultati nove digitalne studije, piše Canonical SEO Agency. 

Premda je televizija kao medij u padu, televizori su svejedno jedan od glavnih izvora zabave. Prema podacima platforme za usporedbu cijena Shoptok, televizori su i dalje u vrhu najtraženijih proizvoda u Hrvatskoj, a svjetske analize govore da se još uvijek najviše koriste u kućanstvima. 

Hrvati tjedno provedu više vremena koristeći televizor u odnosu na bilo koji drugi uređaj, prosječno 9 sati i 30 minuta, donosi velika studija Digital 2026. 

Taj rezultat nešto je manji od svjetskog prosjeka, koji iznosi 9 sati i 56 minuta, ali i znatno manji od velike većine zapadne Europe, koja na TV troši puno više vremena od Hrvata. Prosječni stanovnik Ujedinjenog Kraljevstva tako tjedno provede 16 sati i 30 minuta uz televizor, Danci 16 sati i 20 minuta, Francuzi 16 sati i 4 minute, a Španjolci 15 sati i 42 minute. 

Ipak, Hrvati još uvijek gledaju televizor više od istočnijih europskih zemalja. Primjerice, Srbija je u toj kategoriji na 8 sati i 30 minuta tjedno, dok su Bugari na 9 sati i 22 minute. Općenito, razlika između europskog istoka i zapada u količini vremena provedenog pred TV-om vrlo je vidljiva. 

Hrvatska ponešto kaska za svjetskim prosjekom i u gledanju streaming servisa. Te usluge koristi ukupno 85,6 posto hrvatske populacije, za 6,1 posto manje od svjetskog prosjeka. Prevedeno u dane, prosječni Hrvat na streaming tjedno potroši 2,32 dana, nešto manje od ostatka svijeta koji je na 2,67 dana. 

Ta statistika ne čudi, dodaje Canonical, budući da je penetracija lokaliziranog streaming sadržaja manja nego na velikim tržištima, a jedan dio populacije, poput one starije, još uvijek ostaje vjeran linearnim TV kanalima. 

Međutim, postoje i kategorije korištenja televizora u kojima je Hrvatska praktički u svjetskom vrhu. Ukupno 66,7 posto Hrvata posjeduje smart TV, što je drugi najviši rezultat u Europi iza Italije (68,1 posto) i Norveške (66,6 posto). Za usporedbu, svjetski rekorder je Brazil, u kojemu pametne televizore ima 74,7 posto populacije, dok je prosjek na 49,3 posto. 

Shodno toj statistici, trendovi pokazuju kako Hrvati iznadprosječno koriste televizore u manje klasičnom smislu. Hrvati se više služe televizorima u svrhu konzumacije digitalnog sadržaja (OTT aplikacije, glazba, YouTube) u odnosu na ostatak svijeta. Svjetski prosjek korištenja TV-a s tom namjerom stoji na 31,6 posto, dok je Hrvatska na 42,8. 

Hrvati, tako, tjedno provedu u prosjeku 14 minuta više koristeći TV za streaming, nego za klasično gledanje televizijskih kanala.  

Sveukupno, hrvatskim građanima televizori su još uvijek jedni od najvažnijih uređaja u domu, no ne troše toliko vremena na njih u odnosu na neke druge europske zemlje. U tehnološkom smislu imaju moderniju opremu u odnosu na ostatak svijeta, ali je i ne koriste toliko intenzivno. 

Također, vidljiva je namjera prema korištenju TV-a kao hibridnog uređaja za digitalne formate, što je svakako pospješeno širokom upotrebom pametnih televizora.  

Hrvatska, dakle, spada u skupinu zemalja s visokom opremljenošću, no s umjerenijim navikama gledanja samog sadržaja. 

Nastavite čitati

Reporter 456 - 18.12.2025.

Facebook

Izdvojeno