Nakon što je trideset godina na čelu Crvenog križa u Velikoj Gorici bila Suzana Strunjak, od ožujka ove godine mjesto ravnatelja preuzela je Renata Deak, koja je u tom timu također od prvog dana. Ništa joj nije novo i nepoznato, osim količine odgovornosti koju donosi nova funkcija.

– Potajno sam se nadala ovoj funkciji, ali ne tako brzo. Suzana je rekla da joj je dosta nakon trideset godina, ja sam se prijavila na Natječaj i evo me tu gdje jesam. Došla je s time i velika odgovornost. Svi radimo sve, ali prijatelji uvijek pomažu ako nešto ne znam – kaže uvodno Renata i nastavlja:

– Otkud ja u Crvenom križu? Na četvrtoj godini fakulteta odradila sam ljetnu praksu u Novom Vinodolskom i to je bio moj prvi susret s Crvenim križem. Tamo sam upoznala Suzanu Strunjak, zajedno smo volontirale kad je 1994. godine Hrvatsku posjetio papa Ivan Pavao II., bilo je tu još raznih volontiranja, a onda se u Velikoj Gorici otvorilo mjesto. I od tad kreće moja gorička priča, sredinom devedesetih.

Rođena je u Makarskoj. Osnovnu i srednju školu pohađala je u rodnom gradu. Uvijek je govorila da će biti profesorica tjelesne i zdravstvene kulture, no nešto ju je “okrenulo” u četvrtom srednje, promijenila je mišljenje i odlučila da bi htjela biti stomatolog. Otišla je u Sarajevo, ali kako ju je tamo ulovio rat, predomislila se i na kraju je ipak u Zagrebu upisala današnji Kineziološki fakultet. Kao djevojka trenirala je tenis u Makarskoj, jedno vrijeme i košarku…

Dolaskom u Veliku Goricu bavila se i sportom, radila je u sportskom vrtiću “Pinky”, trenirala je djevojčice u ženskom nogometnom klubu Radnik 99… Sve je to dio biografije nove ravnateljice. Iza nje je prvih pet mjeseci na toj funkciji, došla je baš na početku korona krize, uoči burnih dana za gorički Crveni križ.

– U uvjetima korone telefoni su puno zvonili, ljudi su se bojali, nisu znali kako se ponašati, reagirati. Odmah je podignut gradski interventni tim i javilo se jako puno volontera. Također, Grad je osnovao službu nužne pomoći, te su tu uključeni i vatrogasci. Oni su nam jako puno pomogli, ti dečki su dobrovoljci, a mi primamo plaću. Nama su olakšali, oni su pokrivali vanjske terene, stvarno im hvala. Radilo se puno više za vrijeme korone, od jutra do mraka, ljudima smo dostavljali hranu i lijekove, a djelatnici Crvenog križa obilazili su i ljude u samoizolaciji i one zaražene koronavirusom – kaže Renata.

A kad su mjere konačno popustile…

– Prvo smo ispekli ribu na roštilju, družili se i uživali! Eto, toliko nam je svima nedostajalo druženje takve vrste, taj nekakav normalan život.

Nakon dugo godina, također odmah na početku Renatina mandata, Crveni križ dobio je i nove prostore u Cvjetnom naselju, koje su im olakšale poslovanje.

– Grad nam je izašao u susret, prepoznao važnost i značaj sve što radimo – zadovoljna je Deak, prva među jednakima.

– Koliko su se stvari promijenile otkad sam postala ravnateljica? E, to biste trebali pitati moje kolege. Ja znam da je sad moja odgovornost puno veća, a znam i da je sve to puno lakše uz kolege kakve imam, jer o svima njima mogu govoriti samo pohvalno. Kod nas vlada jedna prava obiteljska atmosfera, skupa pripremaju doručak, ručak… Trenutno nas je sedam i baš smo prava ekipa – ponosna je Renata..

Gradsko društvo Crvenog križa svojim korisnicima nudi širok spektar programa, od skrbi za najmlađe, pučke kuhinje, prijevoza osoba s invaliditetom, posudionice ortopedskih pomagala, a više o svemu tome možete naći na njihovom webu ckvg.hr ili u Cvjetnom naselju. Ono što nam je Deak još istaknula je gradski interventni tim.

– Puno ljudi se uključilo u gradski interventni tim,  družimo se skoro svakodnevno. Super je što među nama nema dijeljenja na mlađe i starije, mi smo svi zajedno. Nema podjela i to me baš veseli. Odlična smo ekipa, to ću uvijek ponavljati.

U to vrijeme kad je Renata Deak došla u gorički Crveni križ, on je još bio u nadležnosti Grada Zagreba. Isprva nije bilo velikih aktivnosti, darivanje krvi provodila je ekipa iz Zagreba, a kako je u to vrijeme još bilo i prognanika i izbjeglica, djelila se humanitarna pomoć. Kad se Velika Gorica osamostalila kao grad, krenuli su s vlastitim programima, koji traju i danas, a suradnja s Gradom od prvog dana je odlična.

S vremenom je i broj ljudi rastao, a pred njima su bili razni izazovi.

– Od prvog dana nisu imali problema s volonterima, ljudi su se uvijek rado odazvali – ističe Deak, dodavši da je kritična bila 2010. godina, kad je goričko područje pogodila strašna poplava.

– Bilo je svega, ljudima su poplavile kuće, bilo im je teško, pa se javljala i nervoza. Mi smo prikupljenu humanitarnu pomoć sa svojim volonterima odmah slagali u pakete, a vatrogasci su nam pomogli dostaviti ih do ljudi. Tad smo dijelili svima i znalo je biti nezadovoljnih, no kad se dogodila sljedeća poplava, bili smo malo pametniji. Pomoć smo dostavljali samo onima kojima je doista bila potrebna. I tu su nam opet vatrogasci bili jako važni, jer su išli kroz vodu da dođu do ljudi koji nisu mogli ići van. Naši volonteri sudjelovali su i u Gunji, u nekoliko navrata po sedam dana, kad je tamo bila poplava. Kad je došlo do migrantske krize, također smo išli u Slavonski Brod… – nabraja Deak.

Kako sama kaže, u ovom poslu najvažnije je znati s ljudima, a sve ostalo uči se u hodu.

– U 25 godina puno se toga izdogađalo, teško se svega i sjetiti. Najljepše je kad pomognemo drugima, a onda dođe čovjek u ured i zahvali se.  Ja kažem da je to naš  posao, da smo za to plaćeni, no odgovor bude da su i drugi plaćeni za svoj posao, pa se ne ponašaju tako – govori Renata.

Prisjetila se i rada u ljetnim kampovima, kaže predivno je bilo raditi s djecom.

– Prijateljice koje rade u školi znale su me upozoriti ikoje je dijete eventualno problematično u školi, ali nikad nisam imala problema. U sedam dana s njima uvijek je sve bilo u redu. Iako, to su velike pripreme, imali smo jednu kućicu samo s materijalom s kojim su radili. Djeci treba dati priliku da se izraze i da nešto stvaraju, a ne ih prepustiti sebi samima – poručuje.

Foto: Josip Škof

Rado se prisjeća jedne ekipe iz Vukovine, koja nije išla na maturalac, ali su dvaput išli na ljetovanje u istoj godini s goričkim Crvenim križem.

– Tad smo još spavali pod vojničkim šatorima, a sad su se stvari promijenile, sad imamo kućice. Ali i djeca su se promijenila, a sve je to kriv brz način života  – kaže Deak.

A kad je pitamo kakva je bila kao dijete…

– Divlja, ha, ha, ha! Bila sam veselo dijete, u početku mirna curica, ali u novom kvartu sam malo podivljala – smije se Renata.

Dvaput godišnje ode kući, u Dalmaciju, nedostaje joj rodni kraj, iako kaže da se i u Gorici osjeća kao doma, jednako kao u svojoj Makraskoj.

– To mi je najdraže, dođem dolje, prijatelj ima konobu, družimo se, uživamo. Dođu i prijatelji ovdje k meni ovdje, ali i goričke prijatelje sam već naučila na dalmatinske običaje. Kad za Božić kitimo bor, svake godine pečem fritule, pa nas u stanu bude 20-ak. Nema Božića bez mojih fritula!

Sretna je u Gorici, ali zato njeni doma…

– Ćaća i mater su mislili da ću završiti faks, vratiti se, imati četvero dice. Nisu baš sretni što sam se prihvatila ovog posla. Ćaća još nekako, mater nikako. Ali mene ovaj posao čini sretnom. Kroz ovih 25 godina upoznala sam stvarno puno divnih ljudi, a to je najljepši dio ovog posla. Ne ulazim u konflikte, no ima i situacija kad treba reagirati. Ali, sve je to život, takav je ovaj posao. I ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu!